Solaris
kapetan bojnog broda
Offline
Gender:
Posts: 12 357
#vragu i rat#
|
|
« on: December 26, 2013, 05:44:29 pm » |
|
Sidewinder
Jedna od najutjecajnijih u historiji, ova vitka raketa zrak — zrak, gotovo je neamerička po razvoju jer ju je kreirao ni iz čega jedan mali tim u NOTS-u (China Lake) što je radio uz obećanje da će biti finansiran. Projekt je vodio dr McLean, a to je bio prvi tim na svijetu koji je počeo rješavati problem pasivnog samovođenja s infra- crvenim (IR) tragačem još 1949.
Česte teškoće nastajale su i zbog odluke da se usvoji promjer tijela od svega 127 mm, što je u vrijeme cijevne elektronike bio veliki izazov. Philco je 1951. dobio ugovor za izradu glave za samovođenje na temelju istraživanja tima iz NOTS-a, a danas, 28 godina kasnije, tim za vođenje u Nevvport Beachu. koji se sad zove Ford Aerospace and Communications, još uvijek je uz proizvodnju glave za samovođenje za posljednje modele Sidevvindera.
Prva raketa XAAM-N-7, ispaljena je uspješno 11. rujna 1953. Prva serijska raketa, nazvana N-7 u mornarici i GAR-8 u zrakoplovstvu, odnosno SW-1 od razvojnog tima, dobila je IOC svibnja 1956.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Ovi rani Sidevvinderi izvedeni su od aluminijskih cijevi, s tragačkom glavom i kormilima u prednjem dijelu tijela, a sa četiri nepokretna repna krila koja su opskrbljena patentiranim roleroni- ma na izlaznom vrhu.
Roleron je sličan giroskopskom disku koji je nazubljen tako da ga pokreće zračna struja. Ugrađen je na vrhu svakog krila te se pri kretanju okreće vrlo brzo.
Prvi motor sa čvrstim gorivom izradila je tvrtka Hunter-Douglas, Hercules i Norris -Thermador prema projektu Naval Propellanta, a ubrzavao je raketu do 2,5 Macha u toku 2,2 s.
Vrlina ove rakete je njezina jednostavnost, što je značilo malo troškova, laka kompatibilnost s mnogim avionima, i teorijski, velika pouzdanost u teškim uvjetima.
Rečeno je da raketa ima manje od 24 pokretnih dijelova i manje elektronike od prosječnog radio-aparata. Istodobno, iako je metod vođenja značio da se Sidewinder može postaviti na bilo koji avion, sa i bezradara, pogrešno je bilo korišćenje ove rakete i ograničeho na napad s leđa pri velikim visinama i uz dobru vidljivost.
Nehlađena ćelija PbS tragača dala je SSKP od oko 70% u idealnim uvjetima, međutim, s vrlo lošim rezultatima kada je slaba vidljivost, oblačno, kiša ili na malim visinama. Pokazivala se i tendencija vezivanja za sunce, svijetlo nebo, ili za reflekse jezerskih površina ili rijeka.
Pilot je aktivirao energiju za glavu samovođenja i osluškivao njezin signal. Kada se prepozna cilj čuje se buka a ako se dobro postavi pozadi repa aviona u tragu toplih plinova buka postaje nesnosna dok pilot ne dozvoli ispaljivanje. Mnoge avione tipa QF-80, Firebee kao i druge ciljeve oborili su u opitima prvi Sidevvinderi pedesetih godina, međutim, realni zahvati bili su drugačiji, s drugim prilazom ili pogrešnom IR pozadinom.
Veliki broj Sidevvindera ispalila je listopada 1958. nacionalistička Kina iz svojih F-86 protiv MIG-17 i 14 Narodne Republike Kine. To je, koliko se zna, prva poznata upotreba AAM u borbi.
Zapanjujuća ukupna količina od 81000 komada prvih raketa proizvedena je u tri gotovo identične verzije koje su u novoj shemi od 1962. označene sa AIM-9, 9A i 9B. Skoro su sve imale oblik 9B, polovicu je proizveo Philco (Ford) a drugu polovinu Raytheon.
Daljnih 15000 isporučio je evropski konzorcij kojeg vodi BGT, što je u poznim šezdesetim godinama ugrađivala u svaku evropsku raketu novu glavu za samovođenje poznatu pod oznakom FGW Mod 2 koju je razvijala BGT. Ova glava ima prozor od silikona umjesto stakla, hlađeni tragač i poluvodičku elektroniku što je omogućilo da raketa pouzdano zahvaća cilj i u lošim vremenskim uvjetima.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Od 1962. SVV-1C korištena je u dvije verzije, AIM-9C od Motorole i -9D od Forda. Ova serija uvela je motor sa čvrstim gorivom Ro- cketdyne Mk36 koji je omogućavao mnogo veći domet, novu konstrukciju sa zašiljenim nosom, kormila s velikom tetivom i napadnom ivicom s povećanom strijelom na repnim krilima uz potpuno novi sistem vođenja.
Motorola je proizvela 9C za avion F-8 Crusader koji je omogućavao samovođenje SARH usuglašeno s radarom Magnavox APO-94, međutim zbog mnogih razloga ova čudna kombinacija nije uspjela te je povučena. Nasuprot tome, 9D je toliko uspješan te je bio temefj za mno^e kasnije verzije, kao na primjer, MIM-72C Chaparral.
Nova sekcija vođenja uvela je prozor od magnezium fluorida, hlađenje tragača dušikom, manji kut vidokruga, povećanu frekvenciju optičke rešetke i povećanu brzinu praćenja. Sekcija upravljanja dobila je veća kormila, što su se mogla skidati, i vrlo snažne aktuatore koje je napajao plin iz sporoiz- garajućeg generatora.
Stara bojna glava od 4,54 kp s pasivnim IR upaljačem zamijenjena je bojnom glavom od 10,2 kp prstenaste fragmentacije koju su aktivirali IR ili HF blizinski upaljači.
|