Vir: "Slobodna Dalmacija" Split
http://slobodnadalmacija.hr/default.aspxAral - život u iščekivanju da pustinja opet bude voda
Trebalo je samo 40 godina da Aralsko jezero presuši i da ribarske luke nestanu u pustinji, ali u jednom malom dijelu jezera voda se vraća i budi nadu.
Hodžabaj je ribar koji živi u pustinji. Gotovo svi u njegovu selu živjeli su od ribarstva, ali 70-ih godina riba je uginula, a jezero se počelo sušiti.
U idućih 40 godina oko 60.000 četvornih kilometara vode, na mjestima i do 40 metara duboke, neumoljivo je isparilo.
Aralsko jezero u srednjoj Aziji nekada je bilo četvrto po veličini u svijetu, iza Kaspijskog jezera, Superiora i Viktorijina jezera. Sada ga je ostalo još jedva deset posto.
To je jedna od najdramatičnijih promjena Zemljine površine u nekoliko stoljeća.
Brodovi u pijesku
U Hodžabajevu selu Žalanašu u Kazahstanu, koje je nekoć bilo na sjevernoj obali Aralskog jezera, vode više nema na vidiku. Uokolo je samo smeđa zemlja i pijesak.
"Tu je bila voda. Ovdje smo skakali i ronili. Točno gdje sad stojimo. Tu iza je bila plaža", rekao je Hodžabaj reporteru BBC-ja.
Hodžabaju je 86 godina i oči ga izdaju, ali na obzoru prepoznaje tri crne točke, jedan od podsjetnika na to kako je nekada bilo.
Svaka točka olupina je velikoga ribarskog broda, nasukanoga i napuštenoga, koja sada samo zvecka na vjetru. Iza obzora još su stotine takvih.
"Bio je to velik brod, mogao je primiti od 20 do 40 ljudi", kaže Hodžabaj. "U posadi su bili ribari, kuhari, mornari, inženjeri. Ti veliki brodovi nisu mogli do plitkih luka kad se jezero počelo sušiti. Jedan po jedan ostali su zaglavljeni u mekom mulju, a mulj se pretvorio u pijesak koji sada vidite."
Hodžabaj pamti vrijeme kad je jezero davalo šestinu ribe za potrebe SSSR-a.
On je bio kormilar ribarice. "Upravo ovdje sam u jednom pokušaju ulovio 400 kila ribe", govori i pokazuje mjesto na kojem se to dogodilo, sada seosko smetlište. Ulov od sto kilograma bio je normalan, a ribe su bile velike i zdrave.
Šarani, iverci, somovi… bila su to dobra vremena.
Ali Hodžabaj se sjeća i kad su stvari krenule loše. Njegov zadnji ulov 1976. bila je mreža puna mrtve ribe. Voda je postala preslana.
I dok se jezero povlačilo, klima se počela mijenjati. Kiše su prestale, trava usahnula, više se nije mogla uzgajati ljetina, nestala su krda antilopa koja su tumarala oko jezera. Ljeta su postala paklena, a zime oštre.
I kretanje je postalo teško. Prije se čamcima plovilo od sela do sela. Sada se ljudi služe automobilima iako nemaju ceste. Goleme terence voze stazama po negdašnjemu jezerskom dnu.
Hodžabaj izlazi iz kuće svaki dan i instiktivno gleda onamo gdje je bilo jezero. Zna da ga više neće vidjeti, ali čuo je kako bi ga mogao vidjeti njegov 15-godišnji unuk.
U jednomu drugom bivšem ribarskom selu, 25 kilometara od Žalanaša, voda je samo pet kilometara od negdašnje obale i manje je slana nego prije 40 godina.
Ponovno se ribari. Crnomorski iverak, koji podnosi sol, prvi se vratio. Sada ima i grgeča, šarana i somova.
Zašto je voda nestala?
Dvije najveće srednjoazijske rijeke napajale su Aralsko jezero: Sir Darja sa sjevera i Amu Darja s juga.
No, budući da teku srednjom Azijom od istoka do zapada, te su dvije rijeke očito bile izvor za natapanje sovjetske pamučne industrije.
Sovjetski planeri željeli su pretvoriti regiju u najvećega svjetskog proizvođača pamuka te je 80-ih godina tada sovjetski Uzbekistan tu kulturu proizvodio više nego ijedna druga zemlja svijeta.
Naraštaji školaraca i studenata provodili su dio godine pomažući na plantažama pamuka.
Uzbekistan je i danas među pet najvećih svjetskih proizvođača pamuka, i to mu je, uz plin i zlato, jedan od tri najvažnija izvozna proizvoda.
Polja pamuka, međutim, upila su s vremenom veći dio od 97,5 kubičnih kilometara vode, koliko je na godinu Amu Darja nosila do Arala.
U jednom trenutku ta slavna rijeka, koju su drevni Grci zvali Oxus, prestala je stizati do Aralskog jezera. Kada se to točno dogodilo, nije poznato jer su uzbekistanske vlasti to odlučile prešutjeti.
Tok Sir Darje, koju je Aleksandar Veliki jedanput opisao kao "brzotekuću prepreku" svojoj vojsci, također je oslabio, ali zahvaljujući multilateralnom sporazumu o uporabi vode, potpisanom 80-ih godina, dio rijeke i dalje dopire do jezera u danas neovisnom Kazahstanu.
Dok se jezero smanjivalo, voda u njemu postajala je sve zasićenija golemim količinama pesticida i insekticida, sve dok riba nije uginula. Razvijajući pamučnu industriju, sovjetski su planeri uništili cijelo jezero i ribarstvo.
Ono što je bilo jedno jezero najprije se razdijelilo na dva slana jezera - Veliki Aral na jugu, u Uzbekistanu, i Mali Aral na sjeveru, u Kazahstanu.
Veliki Aral nakon toga se rascijepio na istočni i zapadni bazen.
Prije pet mjeseci, u listopadu 2014., istočni bazen je nestao, piše BBC u reportaži. Ostali su samo Mali Aral i zapadni bazen Velikog, ukupno jedna desetina površine negdašnjeg jezera.
Čekajući jezero
Britanska spisateljica Tara Fitzgerald, autorica knjige o Aralskom jezeru koja će biti objavljena ove godine, nedavno je posjetila uzbekistanski dio bivšeg jezera, danas pustinje poznate kao Aralkum.
Žene koje ondje žive upozorene su da ne doje. Kemikalije koje su nekad bile u vodi, fertilizatore i pesticide, vjetar je raspršio posvuda.
Vožnja po jezerskome dnu čudno je iskustvo, kaže Fitzgerald. "Tužna je to slika, ali u njoj ima i nešto lijepo. Osjećate se kao da se vozite po Mjesecu ili Marsu."
Ono malo vode što je ostalo u zapadnom bazenu ima živopisnu tirkiznu boju, dodaje.
Ali to je mrtvo jezero, slano i bez ribe. Nema rijeku da nadoknadi vodu koja ispari na vrućini srednjoazijskog ljeta.
Suprotno, na sjevernoj strani danas nepostojećeg Aralskog jezera, Mali Aral se vraća. Dva su razloga za to.
Prvi je Sir Darja, koja mu i dalje donosi svježu vodu, a drugi brana koja sprječava da rijeka nestane u pustinji.
Kad se Aralsko jezero počelo smanjivati, počelo je dobivati oblik snjegovića, s debelim tijelom i malom glavom, koji se topi od dna prema vrhu.
Ta mala glava je Mali Aral, a brana Kokaral izgrađena je 2005. na njegovu uskom vratu.
Duga je 13 kilometara i visoka kao dvokatnica. Zahvaljujući njoj, Mali Aral je od plićaka dosegnuo dubinu od tri metra.
Ta brana daje nadu Hodžabajevoj obitelji u Žalanašu, ali i u najvećem gradu u regiji koji je u sovjetskim vremenima bio poznat kao Aralsk.
Aralsk je bio veliki centar sovjetske ribarske industrije s multietničkim stanovništvom. Mnogi su iz njega otišli za poslom, ali sada se pomalo vraćaju.
Mali Aral je samo dvadesetina negdašnjeg Aralskog jezera pa se ne može očekivati da će ribarska proizvodnja biti bogata kao nekad. Ali - voda je sada udaljena samo 17 kilometara i djeci se govori da će jednog dana opet živjeti na obali.
"Nadam se da će se Aralsko jezero vratiti", kaže 15-godišnji Hodžabajev unuk. "Kad se vrati, privući će mnogo turista, a ja bih želio izgraditi hotele i odmarališta", mašta dječak.
Neki školarci nadaju se da će moći plivati i roniti, a neki pak da će im se starija braća, otišla trbuhom za kruhom, vratiti.
Kazahstanska vlada želi omogućiti da se Mali Aral razvije do negdašnje veličine. Zajedno sa Svjetskom bankom uložila je 85 milijuna dolara u razvoj brane Kokarala.
Planira se druga faza njezina razvoja, koja će podići razinu vode za još šest metara. Ako se to dogodi, stručnjaci smatraju da će se za 17 godina voda vratiti do Aralska.
Priča o pamuku koji je upio jezero
Hodžabaj nije jedini koji preko pustinje gleda vodu. Tara Fitzgerald susrela je još jednog starog ribarskog kapetana koji radi isto, ali 400 kilometara južnije, u negdašnjoj uzbekistanskoj luci Mojnaku.
Žena mu je umrla, djeca se odselila, a grad oko njega, zajedno s promenadom uz negdašnje jezero, beživotan je. I on ima crne točke bivših brodova na obzoru.
"Pitala sam ga zašto tako uporno gleda u pustinju", ispričala je Fitzgerald, a on joj je odgovorio: "Ako budem gledao jako pozorno, možda ću vidjeti kako se jezero vraća."
Ali - trebalo bi se dogoditi čudo da se jezero vrati do Mojnaka, a Kokaral je jedan od razloga za to. "Brana pomaže da se spasi Mali Aral", kaže Fitzgerald i dodaje da je ona "i smrtna presuda Velikom Aralu" na uzbekistanskoj strani. "Uzbekistanci su zbog toga jako srditi, a brana im je zatvorila jedini izvor vode do jezera."
Zaboravljaju, pritom, da je njihova Amu Darja, o kojoj u školama uče kao o Amazoni regije, skrenuta u irigacijske kanale koji natapaju uzbekistanska polja pamuka.
To je, čini se, učinjeno zbog dobrih razloga. Milijuni života ovise o tome.
"Želimo li spasiti cijelo Aralsko jezero, moramo prestati s natapanjem, a to je nemoguće", kaže čelnik Zaklade "Spasimo Aralsko jezero" Medad Ospanov.
Neki optužuju i uzbekistanske vlasti da nemaju volje spašavati jezero jer je naftu i plin, kojih ima ispod jezera, lakše crpiti u suhim uvjetima.
Bez obzira na razloge, umjesto da pokušava vratiti jezero, uzbekistanska vlada koncentrirana je na planove kojima želi poboljšati život stanovnika oko Aralske pustinje.
Kada su razmjeri katastrofe Aralskog jezera postali očiti, Sovjeti su razmatrali mogućnost da iz aralske regije isele sve stanovništvo.
To se nije dogodilo iako su mnogi sami otišli, ali drugi nisu željeli sa svoje djedovine, ma kakva ona bila.
Za njih je nestanak jezera katastrofa. Obnova Malog Arala nekima vraća nadu, ali to je samo pet posto cjeline.
Nestanak ostatka goleme vodene površine jedan je od najvećih ekoloških užasa svijeta - katastrofalna priča o tome kako je pamuk upio cijelo jezero.
