Zanimljivosti

[MOTORISTA]

Koga zanima stari Egipat i njegova mitologija, neka obavezno pogleda.

[duje]

Vir: "Jutarnji list2 Zagreb
http://www.jutarnji.hr/
20.07.2016.

GROBLJE PLANETA' Ovo je grad broj 40, najtajnije mjesto u nekadašnjem Sovjetskom Savezu

Duboko u unutrašnjosti Rusije, na istočnoj strani planinskog masiva Ural, nalazi se grad Ozersk u Čeljabinskoj oblasti. Po popisu iz 2010., godine ima malo više od 82.000 stanovnika i tijekom cijelog svojeg postojanja je potpuno izoliran od vanjskog svijeta.

Nekada poznat i pod nazivima Grad broj 40 i Grad broj 65 (u skladu s poštanskim brojevima), Ozersk je moderna verzija Zabranjenog grada. Sakriven i čuvan iza ograde s bodljikavom žicom, okružen prekrasnim jezerima i prošaran pitoresknim ulicama, Ozersk na prvi pogled mjesto izgleda spokojno, gotovo idilično. Da se slučajni prolaznik nekim čudom nađe u njemu nikad ne bi vjerovao da se radi o gradu koji desetljećima nije postojao na kartama, čiji građani nisu bili u službenom opisu Sovjetskog Saveza i za čije samo postojanje su znali tek visoki dužnosnici tadašnjeg komunističkog režima.

U velikom tekstu objavljenom na stranicama uglednog Guardiana, novinarka Samira Goetschel napisala je priču o ovom misterioznom mjestu, koju dijelom ovdje prenosimo.

Ozersk, koji je to ime dobio tek 1994. godine, je vrlo mladi grad - osnovan je tek 1946. godine, a od samog starta mu je povjerena možda i najvažnija uloga u cijelom Sovjetskom Savezu. Naime, tamo se na obalama jezera Irtiš u potpunoj tajnosti izgradila ogromna nuklearna elektrana Majdak, zajedno sa pripadajućim postrojenjima. Staljinov režim tom je mjestu namijenio ulogu rodnog mjesta sovjetskog nuklearnog programa, od kojeg su se očekivali brzi rezultati nakon što su Amerikanci promijenili poredak svijeta uspjehom projekta Manhattan i masakrima koje su napravile atomske bombe bačene u Hirošimi i Nagasakiju.

U Ozersk su preseljeni radnici i istaknuti znanstvenici iz cijele zemlje kako bi napravili atomsku bombu. Grad je bio toliko skriven i odsječen od vanjskog svijeta da ga njegovi stanovnici prvih osam godina uopće nisu smjeli napustiti. Ne samo to - nisu smjeli ni pisati pisma ili održavati bilo kakav kontakt s ljudima izvan "grada broj 40". Rodbina i prijatelji koje su napustili mogli su tek špekulirati jesu li uopće živi ili su završili u nekom od zloglasnih sibirskih gulaga.

No, za razliku od ratom osiromašene i razorene države, stanovnici Grada broj 40 nisu oskudijevali ni u čemu. Oni su živjeli u svojevrsnom "zatvorenom raju" u kojem je uvijek bilo hrane, nove odjeće i drugih, luksuznijih stvari koje je običan puk tada mogao samo sanjati. Dok su mnogi pazili koliko će kruha pojesti na dan, stanovnici Ozerska dobivali su banane i kavijar. Imali su izvrsnu zdravstvenu zaštitu, odlične škole, široki izbor zabavnih i kulturnih aktivnosti i trajnu financijsku stabilnost.

U očima režima, ali i svojima, oni su bili "nuklearni štit i spasitelji svijeta" i svako izvan grada bio je potencijalni neprijatelj.
  
No, cijena koju su za to platili bila je velika. Prva je bila već spomenuta tajnovitost, ograničenje kretanja i odsječenost od vanjskog svijeta koja postoji i dan danas. O svojim poslovima građani Ozerska ni danas ne smiju prozboriti ni riječ, a unutar granica grada zabranjeno je snimanje (doduše, ekipa koja je snimila dokumentarac o gradu uspjela je prošvercati kameru i snimiti nekoliko kadrova). Naime, tamo je i danas pohranjena gotovo cijela rezerva nuklearnog materijala koji Rusija posjeduje.

To nas vodi do druge, mnoge više i mnogo teže cijene koju su građani platili - trajno narušeno zdravlje. Sovjetski službenici, pa i njihovi sljednici u Rusiji, desetljećima su krili razine radijacije kojima su stanovnici Ozerska bili i još uvijek jesu izloženi. Od samog osnivanja grada, većina stanovnika živjela je u blizini nuklearne elektrane, a ljudi su počeli teško obolijevati i umirati već kasnih 40-ih godina prošlog stoljeća.

Tijekom kratke povijesti grada njegovi su stanovnici prošli kroz nebrojene nuklearne incidente, od kojih je najgori bio 1957. godine. Taj je događaj poznat pod imenom Kištimska katastrofa, a riječ je o najgoroj nuklearnoj nesreći prije Černobilske katastrofe. Zbog lošeg skladištenja došlo je do eksplozije tanka s radioaktivnim otpadom, slijedom čega je ispušteno skoro 80 tona visokoradioaktivnog materijala u okolinu. Zagađenje radijacijom bilo je gore nego ono u Černobilu (iako na manje izloženom prostoru),a kontaminirana regija se protezala na skoro 20 000 kvadratnih kilometara i nazvana je EURT (East Urals Radioactive Trace = Istočnouralski radioaktivni trag).

Ni danas se ne zna koliko je nesretnih radnika zapravo izgubilo život u katastrofi i njezinim posljedicama, a sovjetske su vlasti preselile više od 20 općina i 10 000 stanovnika iz kontaminiranog područja.

Osim pravih tragedija, Ozersk je bio izložen i neprekidnom, dugotrajnom zagađivanju prirode. Po nekim procjenama iz elektrane Majdak je tijekom četiri desetljeća u obližnje rijeke i jezera izbačeno četiri puta više radioaktivnog otpada nego što se to dogodilo nakon katastrofe u Černobilu. Iako, vlasti su to uvijek zanijekale. Prema nekim stanovnicima to se nastavlja i danas, a jedan od najgorih primjera onečišćenja je i obližnje jezero Karačaj koje je poznato i pod nazivom "Jezero smrti" ili "Plutonijsko jezero" u kojem je koncentracija radioaktivnog materijala također nekoliko puta veća nego u Černobilu.

Usprkos svemu ovome, stanovnici Ozerska vrlo su sretni. I danas uživaju u mnogim povlasticama i smatraju se gradom intelektualaca. Kao što smo već rekli, na prvi se pogled čini da je riječ o mirnom, bogatom gradiću koji bi, da nije dominantno socijalističke arhitekture, mogao biti smješten u nekoj od bogatijih država zapadne Europe.

Djeca se igraju na ulici, stanovnici šeću, a jedina neobičnost je gradski sat pokraj kojeg stoji i Geigerov mjerač radioaktivnosti. Strancima i Rusima koji nisu stanovnici grada ulaz je i dalje zabranjen bez odobrenja FSB-a, ruske tajne policije. Jedina je razlika da stanovnici uz specijalne dozvole smiju napustiti grad, pa čak i trajno. No, malo tko se odlučio na takav potez, jer bi to značilo gubitak svih povlastica koje uživaju.

Stanovnici Ozerska itekako su svjesni da ih njihov omiljeni grad polako ubija i da se njihova djeca već rađaju bolesna. Pa ipak, oni ovo "groblje planete" kako ga neki nazivaju, ne žele napustiti.  Kako kaže lokalni novinar, njih nije briga što vanjski svijet o njima misli. Oni su sretni u svojem ograđenom i zabranjenom raju.

[MOTORISTA]

Poslednji video rekorder biće proizveden ovog meseca
Tanjug   22.07.2016.

Japanska kompanija "Funai elektrik", poslednji proizvođač video rekordera, objavila je da će ovog meseca proizvesti poslednji komad ovog uređaja, nakon čega on "odlazi u istoriju".

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

U vesti koju je objavio "Si-En-En", a preneo N1 navodi se da su u poslednjih 50 godina video rekorderi prvo postali "obavezni član" mnogih domačinstava, ali je sa pojavom kompjutera i brzog interneta njihova popularnost daleko opala. "Funai" je počeo da proizvodi video rekordere 1983. godine i u jednom trenutku je prodavao čak 15 miliona uređaja godišnje. Pojavom novih tehnologija, kasete su zamenjene DVD-om, Blu rejom, a sada i strimingom. Prošle godine ova kompanija je prodala 750.000 uredjaja, nakon čega je utvrdila da postaje sve teže da se nadju delovi za pravljenje video rekordera. VCR ili video rekorderi su nastali tokom šezdesetih godina prošlog veka. Postaju sve popularniji kada "Soni" uspeva da napravi model koji je bio relativno jeftin, odnosno pristupačan običnim gradjanima. Vrhovni sud SAD je 1984. godine utvrdio da nije kršenje autorskih prava ukoliko se snima program ili film koji se emituje na televiziji.

Izvor: www.blic.rs

[Milan (longtrip)]

Modobag za 995 USD...navali narode

[duje]

Vir: "Večernji list" Zagreb
31.07.2016.

I BEZ KRILA NA ODIJELU

Najhrabriji skakač na svijetu: Ovaj letač bez padobrana učinio je nešto što nikome prije nije uspjelo

Lagao bih kad bih rekao da nisam nervozan", kazao je Aikins uoči hrabrog skoka
 
Najhrabriji skakač na svijetu: Ovaj letač bez padobrana učinio je nešto što nikome prije nije uspjelo
  
Neustrašivi padobranac u subotu je postao prvi koji je skočio s visine od 25.000 stopa, odnosno 7.620 metara bez padobrana u mrežu u južnoj Kaliforniji postavljenu 60 metara od tla.
  
Luke Aikins (42) iza sebe ima  18.000 skokova, skok je izveo u dolini Simi, a skočio je u mrežu veličine 30 puta 30 metara. Njegov slobodni pad trajao je oko dvije minute.

"Aikinsov skok predstavlja vrhunac 26-godišnje karijere kao i osobni i svjetski rekord za najviši skok bez padobrana ili odjela s krilima", rekao je njegov glasnogovornik Justin Aclin.

Na rubovima mreže bila su postavljena svjetla koja su mu pomogla pri usmjeravanju.

[dzumba]

 Потврдио је онај стари пилотски закуљчак: "Ко искаче из исправног авиона" - "Само будале и падобранци".

Ипак, свака му част на храбрости и добром прорачуну. Пратио сам припреме и знам да је утрошено пуно времена за припрему, прорачуне, израду и проверу мреже и сл.

[MOTORISTA]

Masonski hram iznutra.

http://www.blic.rs/vesti/drustvo/rituali-svece-i-svevidece-oko-blic-iza-vrata-tajne-loze-masona-u-srcu-beograda/y4zy527

[MOTORISTA]

LEGENDA O VUKANU PERIĆU Vratio se kući sa svoje sahrane
avaz.ba   04.08.2016.

Kažu da klinička i "prava" smrt nemaju baš puno zajedničkih strana. Pimera onih koji su se nakon smrti  "vraćali kući" sa svoje sahrane malo je, ali ih je bilo.

Prema rečima Murata Musabegovića iz Vogošće, jedan od takvih slučajeva 1960. godine zabeležen je i u njegovoj opštini, piše Avaz

- Vukan Perić, sin Lazara, rođen 1929. godine u vogošćanskom naselju Budišići, šezdesetih godina važio je za vrlo zanimljivog šereta - priča Murat Musabegović.

Vukan je, kako dodaje Musabegović, znao zbijati šale na tuđi ali i vlastiti račun.

- Jednog dana 1960. godine, prijatelje, poznanike i  radne kolege iz firme UNIS-ENERGOTEHNIKA u Vogošći, gde je radio, naprasno je šokirala vest o njegovoj, iznenadnoj, smrti - nastavlja Musanbegović.

Kažu da se na njegovoj sahrani okupio do tada najveći broj građana jer ne dešava se svaki dan da, bukvalno, preko noći, neko umre u "cvetu mladosti". Nakon oproštajnih govora sveštenik je pozvao one koji su se,celivanjem pokojnika, hteli oprostiti od njega. Radnici pogrebnog preduzeća skinuli su poklopac sa sanduka.

- Šta se ovde događa, začuo se glas iz kovčega – ispričao je Musabegović.

Radnici pogrebnog preduzeća i oni koji su se nalazili u neposrednoj blizini odra počeli su padati u nesvest. Drugi su, ipak, videvši da pokojnik ustaje iz sanduka svojim nogama "dali vetar" i pobegli sa groblja glavom bez obzira.

-  Čekajte i mene - slušali su za sobom "pokojnikove" povike, priča Musanbegović.
 
Kako priča Musanbegović, “pokojnik”, se pričestio ostavljenom rakijom i krenuo kući, vukući sanduk sa sobom. Uz put su mu neki, ne znajući za njegovu sahranu, otpozdravljali čudeći se mrtvačkom sanduku koji je vukao.

- Nešto su mi se leđa od ležanja ukočila. Vi sednite i počastite se, a ja ću da se odmorim malo, rekao je gostima koje je zatekao u svojoj kući. Svi od reda počeli padati u nesvest – priča Musanbegović. Vukanu je bilo čudno šta se dešava u kući. Pitao je da li mu se jedna od četiri kćerke udaje.Tek kada su se okupljeni pribrali objasnili su mu o čemu se, zapravo, radilo. Rekli su mu kako su ga malopre "ispratili" na groblje, te im nije jasno kako je vaskrsao. Ne verujući da je živ štipali su ga po raznim delovima tela. Ispostavilo se, da se Vukan Perić izvesno vreme nalazio u stanju kliničke smrti. Kako je do toga došlo i kako se on ponovo vratio među žive nikada u potpunosti nije razjašnjeno. Tek, godinama kasnije njegov slučaj se prepričavao po selima i prelima. Vukan je na tavanu svoje kuće brižno čuvao pogrebni sanduk, čistio ga i glancao s vremena na vreme, kako je sam volio reći, da mu se nađe pri ruci ako zatreba.  Minuli rat u Bosni i Hercegovini izbrisao je tragove na putu kojim je on krenuo. Gde je on danas?  Da li je živ?  Malo ko to zna.

Izvor: www.blic.rs

[Trifko]

Авион, Супермен? Не, то је голуб!

На ауто-путу у Холандији могао се видети занимљив призор. Голуб је одлучио да се мало трка са тамошњим возачима, па је без проблема парирао онима који су возили 100 километара на сат.



Птица није имала проблема да одржава брзину са возилима, а чак и неколико аутомобила претекла.

Иначе, трке голубовима су популаран спорт широм света, који подразумева пуштање специјално тренираних голубова да пређу одређену раздаљину.

Голубови су у стању да достигну брзину од 130 километара на сат, а могу да пређу од 100 до чак 1.000 километара у једном дану.

Особа која је поставила снимак на Јутјуб каже да је голуб летео ауто-путем пуних 20 километара.

Извор: http://www.rts.rs/

[MOTORISTA]

[MOTORISTA]

[duje]

Vir: "Slobodna Dalmacija" Split
http://slobodnadalmacija.hr/
10.08.2016.

Fidel Castro slavi 90. rođendan: preživio je 600 pokušaja atentata i nadmudrio 10 američkih predsjednika

Gerilac, državnik i jedan od najživopisnijih čelnika moderne povijesti u subotu slavi 90. rođendan. Velika većina Kubanaca ne poznaje život bez čovjeka kojeg jednostavnu zovu - Fidel.

"Svima će nam jednom doći čas", rekao je Fidel Castro na kongresu Komunističke partije u travnju, proglasivši vlastitu smrtnost. To je bilo dovoljno da nekoliko delegata zaplače.

Velika većina Kubanaca nije nikada živjela bez Fidela.

Tijekom svoje vlasti od 1959. do 2006. prkosio je desetorici američkih predsjednika. Uspostavio je komunistički režim pred vratima Sjedinjenih Država i navodno preživio 600 pokušaja atentata.

Fidel Castro rođen je 13. kolovoza 1926. u Biranu na istoku Kube, u izvanbračnoj vezi španjolskog useljenika koji je postao veleposjednik Angela Castra i njegove sluškinje. Poslije Fidelova rođenja njegovi roditelji ozakonili su svoju vezu.

Školu je pohađao zajedno s djecom najamnih radnika na farmama i od ranog djetinjstva svjedočio siromaštvu u kakvom je živjela većina Kubanaca.

Studirao je pravo u Havani i odmah se upleo u politiku na fakultetu. Mladi Castro nije tajio svoje ambicije. Kolegama je govorio da želi "slavu i ugled" i nije ni izbliza živio kao spartanski revolucionar, nosio je fina odjela i vozio kabriolet.

Po završetku studija otvorio je odvjetnički ured, ali mu je politika ostala strast. Godine 1952. natjecao se za mjesto u parlamentu, ali je puč pod vodstvom Fulgencija Batiste spriječio izbore.

Batistina diktatura zaustavila je Castrovu garađansku karijeru i pretvorila ga u revolucionara.

Već godinu poslije Castro i šačica drugova napali su vojarnu u Santiagu. Pokušaj udara bio je tako loše planiran da ga je vojska s lakoćom osujetila. Urotnici su uhićeni.

"Osudite me. Briga me. Povijest će me odriješiti", rekao je prkosni Castro sucima.

Osuđen je na 15 godina, ali je pušten nakon dvije pošto je Batista proglasio opću amnestiju. S bratom Raulom otišao je u Meksiko i tamo počeo graditi novu revolucionarnu grupu.

U egzilu je upoznao i mladog argentinskog liječnika Ernesta Chea Guevaru, koji će mu kasnije postati suborac, i učio se taktikama gerilskog ratovanja.

Castro se vratio na Kubu jahtom Granma 1956. godine. U zemlju je doveo još 81 gerilca. Nakon početnih poraza i gubitaka, skupina je polako dobivala na brojnosti i na zamahu.

Godine 1958. krenuli su u uspješnu ofenzivu protiv vojske. Batista je pobjegao iz zemlje na Staru godinu, a Castro 1. siječnja 1959. proglasio pobjedu revolucije.

Kubom je vladao željeznom rukom, kršio ljudska prava i gušio demokratske pokušaje. Nacionalizirao je imovinu stranih kompanija, što ga je, zajedno sa zemljišnom reformom, dovelo u sukob s Amerikancima. Washington je nametnuo trgovinski embargo, koji je na snazi i danas, i organizirao neuspješnu invaziju Castrovih protivnika u Zaljevu svinja 1961.

Castrovo savezništvo sa SSSR-om i doprema sovjetskih projektila na Kubu 1962. svijet je dovela do ruba nuklearnog rata. Ali se Castro unatoč tome pozicionirao kao jedna od ključnih figura Pokreta nesvrstanih.

"Pokazao je da je socijalistička revolucija u Trećem svijetu moguća", rekao je Bert Hoffmann iz hamburškog Instituta za latinoameričke studije. "Besplatno obrazovanje i zdravstvena skrb globalno su priznata ostvarenja", dodao je.

Ali je Kuba nakon raspada SSSR-a potonula u duboku ekonomsku krizu. Mnogi se Kubanci sjećaju nestašica koje su trpjeli početkom devedesetih godina. Samo su prihodi od turizma i pomoć naftom bogate Venezuele spasili socijalističko vodstvo od propasti.

Fidel se odrekao vlasti u srpnju 2006. zbog teške, ali nikad objašnjene bolesti. Dvije godine poslije njegov brat Raul i službeno ga je naslijedio na svim državnim funkcijama.

Raul nema karizmu starijeg brata, ali nije naišao ni na kakav otpor u preuzimanju vlasti, a u deset godina upravljanja državu je ponešto i liberalizirao.

Fidel je ostao snažan simbol. "On je neophodan i kao živući ideal i kao idealno opravdanje", rekao je njegov biograf Volker Skierka, "naročito sada kad su zatoplili odnosi s Amerikom".

[duje]

Njemačka porodica (Griesbach) zatražila politički azil u Rusiji (smatraju da Njemačka nije sigurna zemlja za njih i unuke)....Smeta ih (u Njemačkoj) obvezno cijepljenje, migranti, sekularizacija.... Rusi su im odbili molbu za azil....

Vir: "Dnevnik" Ljubljana
https://www.dnevnik.si/
14.08.2016.

Nemška družina išče azil v Rusiji

Končna odločitev je padla na zadnje silvestrovo. Enainpetdesetletna Carola Griesbach in njen šest let mlajši mož Andre sta v volkswagnov kombi zložila najnujnejše potrebščine ter se s hčerkama Julio in Dominique, štirimi vnuki, privarčevanim denarjem in ruskimi turističnimi vizami iz severne Nemčije odpravila na dobrih dva tisoč kilometrov dolgo vožnjo do Moskve, da tam zaprosijo za politični azil. K tej nenavadni odločitvi ju je napeljalo več razlogov, med drugim menita, da Nemčija ni varen kraj niti zanju, še manj pa za otroke in vnuke, največjo skrb pa jim je povzročilo odprtje nemških vrat za sto tisoče migrantov. Motijo ju tudi obvezna cepljenja in prezgodnja seksualizacija otrok prek oblačenja, revij in knjig, poleg tega pa ju je strah za vnuke, ker »nemške socialne službe otroke staršem brez pravega razloga tako hitro odvzamejo, da to meji že na trgovino z njimi«. Carola in Andre sta se s hčerama za beg v Rusijo odločila na vrat na nos in zdaj so vsi obtičali v malem motelu v gozdu na obrobju ruskega glavnega mesta; tamkajšnje oblasti so jim zavrnile prošnjo za azil, saj je zanje Nemčija povsem varna država. Nemški par sicer navaja, da je v skrbeh za lastno varnost že vse od septembra 2013, ko sta se redno udeleževala protiimigrantskih demonstracij pred Bundestagom, ter dodaja, da enostavno nista imela časa, da bi si bolje organizirala umik celotne družine iz Nemčije. Namesto azila bi namreč lahko v Rusiji poiskali tudi delo in se tja preselili z ustreznimi delovnimi dovoljenji. Od novoletnega prihoda na Rdeči trg so prihranki Griesbachovih skopneli, tako da so vse bolj odvisni od novih ruskih znancev, ki so jim priskočili na pomoč. »Rusi so neverjetno darežljivi. Bolj kot kdorkoli drug. Nemci nam zagotovo ne bi tako pomagali, so preveč sebični,« razlaga Andre, ki bi sicer rad delal in zaslužil, a za to nima dovoljenja. Dodaja, da je pripravljen tako kmetovati kot delati v gradbeništvu, pa tudi koga učiti nemščino in prevajati, čeprav je njegova ruščina okorna tudi za vsakodnevno rabo. Ko beseda nanese na iskalce azila v Nemčiji, pa zagotavlja, da njim ne nasprotuje, saj je »treba poskrbeti za ljudi, ki so še na slabšem kot mi sami«. Motijo ga priseljenci, zaradi katerih nemška družba sploh ni več prava družba, še manj pa demokratična. Odrasli del Griesbachovih zdaj trdi, da se v Rusiji počutijo svobodne, težava je le, da z oblastmi ne najdejo skupnega jezika glede nadaljnjega bivanja. Andre je poskušal tudi z razlago, da sta Nemčija in Rusija praktično še v vojni, ker po prvi svetovni vojni nista sklenili pravega mirovnega sporazuma, in bi jih morala zato slednja kot begunce zavarovati. Česa več od zasmehovanja si s tem ni zagotovil, še posebej na spletu od svojih rojakov, ki pa se resno sprašujejo, kaj bo Nemčija storila za zaščito mladoletnih otrok oziroma vnukov četverice iskalcev azila v Rusiji.

[duje]

Vir:"Jutarnji list" Zagreb
http://www.jutarnji.hr/
01.09.2016.

NEVJEROJATNO OTKRIĆE U RIMU Ispod velikog obeliska pronađena Mussolinijeva poruka

Ispod velikog obeliska u Rimu pronađen je tekst koji baca neko novo svjetlo na fašistički režim Benita Mussolinija. Tekst je napisan na pergamentu na latinskom jeziku, zakopan je ispod obeliska zajedno sa zlatnim novčićima, a pretpostavlja se da ga je diktator tu namjerno ostavio upravo kako bi ga pročitale buduće generacije.

Ovo senzacionalno otkriće posljednjih 80 godina bilo je sakriveno nadomak samog centra Rima, kod sportskog kompleksa Foro Italico, a znanstvenici Bettina Reitz-Joose i Han Lamers dobili su priliku prvi prevesti tekst. Inače, sam obelisk upravo je bio ideja Benita Mussolinija koji ga je podignuo 1932. godine u čast fašizma.

-Tekst Mussolinijeve poruke definitivno je bio namijenjen budućim generacijama - za BBC je rekla Bettina Reitz-Joose, inače stručnjakinja s instituta u Groningenu.

-U ono vrijeme sam obelisk je bio veliki spektakl za Rimljane, ali nigdje nije zapisano da je neki tekst zakopan ispod njega. Dakle, lako je zaključiti da ga je Mussolini ostavio za neko drugo doba.

Doktorica Reitz-Joose dobro zna i tko je inspirirao Mussolinija u toj ideji 'zakapanja'.

-Poznato je da su fašisti bili opsjednuti Rimskim carstvom. To ih je toliko fasciniralo da su stalno kopali po ruševinama starog Rima i, naravno, ponekad su i pronalazili neke poruke. Tako su se sjetili i da bi oni nešto mogli ostaviti budućim generacijama.

A što je to Mussolini imao za poručiti budućim generacijama? Ukratko, ciljevi su bili veličanje fašizma i samog Mussolinija.

U prvom dijelu poruke je opisana povijest fašizma i uspona Mussolinija. Navodi se kako je Mussolini spasitelj Italije, koja se našla na samom dnu nakon Prvog svjetskog rata. Piše da je njegova nadljudska odlučnost pomogla državi da se podigne iz pepela.

-Mussolini se u tekstu opisuje kao novi rimski car i spasitelj talijanskog naroda. U opisu njegova lika i djela koriste se i biblijski izrazi - otkrio je dr. Lamers, inače stručnjak sa sveučilišta u Berlinu.

Drugi dio poruke dotiče se Fašističke organizacije mladih, a treći otkriva planove preuređenja Fora Italica, tada poznatijeg kao Foro Mussolini.

[MOTORISTA]

Samo za porez na oružje platili smo šest miliona evra
M. R. Petrović   01.09.2016.

Samo za porez na registrovano oružje građani Srbije su u prvih sedam meseci u republički budžet uplatili više od šest miliona evra, tačnije 759.954.399,66 dinara.

Najveći priliv ostvaren je tokom jula, kada je po ovom osnovu uplaćeno skoro 450 miliona dinara. To je, kako kažu u Ministarstvu finansija, posledica toga što su tokom juna i jula dostavljana rešenja po osnovu ovog poreza, a rok za plaćanje je 15 dana od dana dostavljanja rešenja. U Srbiji je, inače, prema podacima MUP-a iz juna ove godine, registrovano 996.501 komada oružja. U tih skoro milion komada oružja ne spadaju samo pištolji i revolveri, već i lovačko i sportsko oružje, kao i neki drugi tipovi oružja. Civili prosečno godišnje registruju čak 17.000 komada oružja, odnosno prosečno se dnevno registruje 46 komada. Porez na registrovano oružje plaća se u godišnjem iznosu, po svakom komadu oružja.

A evo koliki je porez za različite vrste oružja.

Porez na automatsku pušku iznosi 12.700 dinara, porez na poluautomatsku pušku - 5.090 dinara, porez na oružje za ličnu bezbednost za koje je izdat oružni list za držanje oružja, odnosno kolekcionarska dozvola – 3.440 dinara, dok je porez na oružje za ličnu bezbednost za koje su izdati oružni list za držanje, odnosno kolekcionarska dozvola, kao i dozvola za nošenje oružja 17.160 dinara.

Izvor: www.blic.rs

---------------------------------------------------------------

Od kada je moguće dobiti dozvolu za AP u Srbiji?