Kriza i neimaština zahtijevaju racionalizaciju na svim područjima. Na portalu
www.defender.hr objavljen je zanimljiv članak. Da ga ne prepričavam navodim ga ovdje u cjelosti pa tko ima volje čitati neka izvoli.
Zašto se skrivaju stvarni podaci koštanja protupožarnih zrakoplova CL-415?
Od ovogodišnjih 80 milijuna proračunskih kuna namijenjenih protupožarnoj zaštiti već je potrošeno oko 78 posto, mogli smo doznati ovih dana "Najvažniji pokazatelj uspješnosti naših vatrogasnih postrojbi je činjenica da je porastao broj požara ali je smanjena površina koja je opožarena, što znači da se požari koji se javljaju, a na što se teško može utjecati, zapravo brzo i efikasno gase', izjavio je nedavno predsjednik RH Ivo Josipović. Time se i Josipović poistovjetio s onima koji ne mare previše za cijenu koštanja protupožarnih aktivnosti, odnosno ekonomičnost.
Međutim, nakon najnovijih podataka posve je jasno kako se troši neracionalno i da se nešto treba pod hitno mjenjati, jer se isti učinci gašenja mogu dobiti po znatno manjim troškovima. Svi već dobro znaju kako su ovi ogromni troškovi nastali ponajviše neracionalnom uporabom zrakoplova Canadair čiji se stvarni troškovi korištenja prikrivaju, pa se i ne može steći dojam da je upravo njihovo neracionalno korištenje najveće opterećenje proračunu za protupožarnu sezonu.
Prošle je godine Jutarnji list objavio cijenu koštanja jednog sata leta zrakoplova Canadair CL-415 od 43000 kuna okvirno 5700 EUR. Defender.hr je dobio izvadak dokumenta sa službenim podacima francuske i talijanske vlade u kojem jasno stoji da su troškovi sata leta Canadaira približno 15.9 tisuća EUR uključujući amortizaciju, dok su bez amortizacije 11 tisuća EUR. Stoga je nevjerojatan podatak kako Republika Hrvatska ima tako male troškove, kao da se ne radi o istim zrakoplovima. Nemoguće je da je cijena samo pet tisuća EUR, jer samo troškovi amortizacije iznose skoro toliko. Stoga ne treba čuditi da je već dvije trećine proračuna za protupožarnu sezonu potrošeno, jer gotovo da i nema ekonomičnosti u njihovoj uporabi, ali o tome nitko ne želi govoriti.
Troškovi korištenja protupožarnih aviona i helikoptera koje se kreću u svijetu po satu naleta su sljedeće . Cijena aviona M18 je 700 EUR po satu, aviona Air tractor je oko 900 EUR, cijena helikoptera Bell 205 je oko 1800 EUR po satu, dok cijena za helikopter MI-8 iznosi 4500 EUR. Cijena Canadaira CL-415 je daleko najveća i iznosi 16.000 EUR po satu leta.
Situacija oko gašenja požara u RH je prilično konfuzna. Dok je sve zrakoplovstvo koje sudjeluje u gašenju požara u rukama vojske, ipak u suštini njime u ljetnim mjesecima upravljaju vatrogasci makar nemaju nikakvu materijalnu odgovornost za nastale troškove. Vatrogasac na terenu zahtjeva zračnu potporu i vojska jednostavno mora poslati zrakoplove, jer su u službi civilne potpore. Kako vatrogasci nisu materijalno odgovorni za trošak nastao upotrebom zračnih snaga tako se i ponašaju. Uz svo dužno poštovanje prema vatrogascima, kako bi sačuvali svoja sredstva, vatrogasci nerijetko potežu za pomoći iz zraka i to za onom najskupljom, zrakoplovima Canaderima bilo to stvarno potrebno ili ne.
U razgovoru s pojedinim vatrogascima u želji da objasne način na koji odabiru tip letjelice koji će zvati na požar, svi su odgovorili vrlo kratko. "Uvijek tražimo kanader, ako ga nema onda tražimo nešto drugo". Nema procijene jačine vjetra, uvjeta na požaru, utjecaja požara smjera i brzine napredovanja i dr. nego kratko i jasno prvo kanader, a koliko to košta i da li je to stvarno potrebno je izostalo.
Ovakvim korištenjem zračnih snaga često se događa da svi kanaderi krenu na požare na kojima njihovo korištenje i nije potrebna, pa kada dođe do situacije gdje su neophodni već su potrošeni resursi i onda nisu na raspolaganju. Pojedini vatrogasni zapovjednici troše resurse ne razmišljajući da svaki put kada bez razloga pozovu Canadair, možda ga odvlače sa nekog požara gdje je prisustvo zrakoplova u gašenju stvarno bitno, a samim time i troše novac bez razloga.
Svaki Canadair ima svoj životni vijek i kada ga se bez razloga podigne na požar samo je bliže kraju svog životnog ciklusa. Najeklatantniji primjer iz tako neracionalnog trošenja sredstava je bilo pozivanje Canadaira da zalijeva rubove požarišta. Čak i da su rubovi nepristupačni, postoje jeftiniji Air tractori. Zalijevanje s dva kanadera, svaki sa po tri sata leta je koštalo 96000 EUR.
Pitanje je da li se to stvarno trebalo raditi sa Canadairima i da li je taj vatrogasni zapovjednik svjestan koliko je to koštalo. Žalosno je da u RH nema niti jedan školovani čovjek za upravljanje resursima zračnih snaga u slučaju velikih šumskih požara već se sve svodi na procjenu pojedinaca koji nerijetko nemaju pojma o mogućnostima pojedinih letjelica, ali svejedno zahtijevaju upotrebu skupe vojne tehnike koja im se bez pogovora i odobrava.
Ovaj način upotrebe nije održiv niti u puno bogatijim zemljama, a pokazatelj je nestručnosti i nebrige ljudi koji rukovode ovim operacijama. Jedino Hrvatska na svaki požar bez razmišljanja i procjena prvo pošalje nekoliko Canadaira umjesto da koristi prvo izviđačko navalne avione tipa Airtractor pa tek kada se skupe relevantni podaci i ako oni nisu dostatni za gašenje, pošalju se Canadairi.
Na ovaj način kada se manji avioni zovu odmah na požar zajedno s vatrogasnim snagama dokazano je u svijetu da se i devedeset posto požara ugasi bez angažiranja skupih zračnih snaga, te da se na ovaj način smanjuju troškovi gašenja čak za nevjerojatnih pedeset posto.
U drugim zemljama npr. Francuskoj ili Španjolskoj raspoređuje se diljem zemlje veliki broj manjih letjelica tipa Airtractor. Ti zrakoplovi su i do dvadeset puta jeftiniji za upotrebu, te su zbog toga konstantno dostupni vatrogascima na lokalnoj razini kako bi se uopće spriječio nastanak požara većih razmjera a time i upotreba kanadera. Taj broj manjih aviona se konstantno povećava u odnosu na potrebe. Tek kada oni nisu dovoljni uvodi se gašenje požara Canadairima i ostalim skupim letjelicama po posebnim odobrenjima tima stručnjaka.
Gledajući to, sada još više dolazi do izražaja katastrofalna strategija gašenja požara u RH. Jer dok se u svim zemljama pokušava što manje koristiti Canadair zbog njegove velike cijene, te se većinom upotrebljavaju manji zrakoplovi za prve udare na požar koji su raspoređeni na način da uvijek budu unutar 15 minuta od požara, u Hrvatskoj su svi avioni stacionirani u Zadru i prvenstveno se koriste Canadairi. Znači kada se pojavi požar recimo u Istri, avioni moraju izgubiti minimum sat i pol leta do požara. U to vrijeme da je Istra imala na raspolaganju nekoliko Airtractora požar bi bio ugašen, ali dok dođu Canadairi može se dogoditi katastrofa.
Pošto je Airtractor dvadeset puta jeftiniji znači da umjesto korištenja dva kanadera može se koristiti nekoliko desetaka Airtraktora, koji bi bili raspoređeni po obali i dostupni na svaki požar unutar 15-tak minuta. S ovakvom idejom išli su i pojedini zrakoplovni stručnjaci 2007. godine , gdje su se protivili kupovini zadnja dva Canadaira za Hrvatsku zbog njihove abnormalno visoke cijene jer su smatrali da je bolje za cijenu od 62.181.942 američkih dolara, kupiti i do 30 manjih helikoptera ili aviona i rasporediti ih po cijeloj obali. Ali vatrogasna "struka" je prevagnula i kupljena su dva Canadaira za cijenu od 62 milijuna američkih dolara te su dani vojsci uz preostala četiri koja su imali od prije dok prava studija o isplativosti upotrebe pojedinih zrakoplova nikada nije vidjela svjetlo dana.
Jedan dobar primjer strategije gašenja požara dolazi iz Izraela. Godine 2010. RH je išla u pomoć Izraelu, jer Izraelci nisu imali vlastite avione za gašenje požara i cijeli svijet im je priskočio u pomoć. Poučeni tim iskustvom izraelci su u sljedećoj godini napravili studiju isplativosti pojedinih zrakoplova i došli su do zaključka da umjesto dva kanadera koji zajedno nose dvanaest tona vode, radije će kupiti 25 Airtractora koji zajedno nose 75 tona vode i za ostatak novaca mogli su uediti još nekoliko aerodroma širom zemlje. U dvije godine razvili su strategiju gašenja i prateći ih RH može učiti iz njihova primjera.
Prije pet godina je kupljeno 5 Airtractora FireBoss i tu je bivša vlada krenula dobrim putem reduciranja troškova, ali nedugo nakon kupnje s dva su maknuti plovci i postavljeni na kotače, kako se pisalo u medijima, zbog manjka pilota koji imaju iskustva s letenjem na amfibijama. Pet godina kasnije može se primijetiti da se još uvijek ti avioni koriste bez plovaka što znači da i dalje nema dovoljno pilota s iskustvom na amfibijama. Čudno je što su kupljene amfibije pretvorili u obične avione kada je opće poznata stvar da su amfibije u hrvatskoj puno iskoristivije nego obični avioni, jer dok se obični Airtractor mora vraćati na aerodrom, onaj na plovcima ide do najbližeg mjesta na moru ili jezeru kao i Canadair. Nevjerojatno je da u pet godina vojska nije uspjela doškolovati dovoljan broj pilota za Airtractore amfibije nego ih još uvijek koriste kao obične Airtractore.
Inače u Italiji tečaj za pilote amfibija traje samo mjesec dana. U razgovoru s dubrovačkim vatrogascima dobivena je informacija da su dugo godina imali dva airtraktora na raspolaganju u ljetnim mjesecima na svom aerodromu. Kako su imali odlična iskustva s njima svake godine su zahtijevali da im budu na raspolaganju. Godine 2009. vojska je ukinula tu praksu prebacivanja zrakoplova na dubrovački aerodrom i odmah im se dogodilo par velikih požara gdje su izgorjele velike površine na nekoliko njihovih otoka jer nisu imali brzu intervenciju, nego su čekali i preko dva sata da se pojave kanaderi. Na upit zašto više nemaju na raspolaganju Airtractore iz OSRH im nisu dali nikakav zadovoljavajući odgovor.
Kako se pokazalo da postojeći broj aviona nije dostatan za gašenje požara radi toga što u ljetnim mjesecima postoje veliki broj dana kada se istovremeno pojavljuju i preko dvadeset požara koji zahtijevaju zračnu potporu rješenje se nazire da se pravilnom uporabom snaga smanji sadašnja potrošnja i uloži u povećanje flote manjih zrakoplova. Sa što većim brojem manjih zrakoplova biti će i jeftinija požarna zaštita. Po uzoru na druge zemlje bilo bi potrebno gdje god je moguće postaviti 3-4 Airtractora kako bi bili dostupni odmah lokalnim vatrogasnim snagama. Tridesetak takvih aviona ne bi povećalo ukupne troškove nego bi na kraju troškovi bi bili manji. Osim povećanja te flote, mora se pod hitno poraditi i na unaprjeđenju i razvoju strategije gašenja požara otvorenih prostora, bolja suradnja na relaciji vatrogastvo - vojska, školovanje kadra za krizne situacije i upotrebu zračnih snaga.
Potrebna je promjena plana intervencija zrakoplova i dopuštenje lokalnom vatrogastvu da koriste jeftinije avione kad god zatreba, dok se treba uvesti reda u korištenju skupih aviona. Nužno je uvođenje novih sredstava za gašenje, gelova, retardanata. Potom uvođenje video nadzora s požarišta s prijenosom slike u realnom vremenu kako bi se izbjeglo nepotrebno rasipanje resursa. Također, nastali trošak upotrebom zrakoplovstva, govorimo o ukupnom trošku održavanja i upotrebe, bi trebao ići barem dijelom i iz proračuna za vatrogastvo. Na ovaj način bi vatrogasci počeli puno više razmišljati o uporabi skupih zrakoplova
