Sinjska alka

[dexy]

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Povijest Alke

Sinjska alka jedinstveno je danas viteško natjecanje u Europi koje se svake godine, u mjesecu kolovozu, održava u Sinju, gradiću u kopnenoj Dalmaciji, četrdesetak kilometara na sjever od Splita, u znak sjećanja na pobjedu nad Turcima 1715. Nastala početkom XVIII. st., ona je nastavak – i jedini preostatak – mnogobrojnih viteških nadmetanja što su se održavala u nekim većim mjestima tzv. mletačke Dalmacije, a najpoznatija su ona u Zadru (do 1820.), Imotskom (do oko 1840.) i Makarskoj (do 1832.). Najstariji pisani spomen o Sinjskoj alci potječe iz 1798. To je pismo što ga je 10. veljače te godine iz Zadra grof Rajmund Thurn, prvi austrijski komesar za novozaposjednute krajeve, uputio tadašnjem zapovjedniku Sinja, kolunelu Jakovu Grabovcu. Thurn, naime, obavještava da je Dvorska komisija potpuno odobrila da se u Sinjskoj krajini i dalje održava Alka, na posljednji dan karnevala, kako je i dotad bilo uobičajeno. Iz iste godine potječe i dokument o Alci što je, u čast baruna Corneo-Steffanea, drugoga opunomoćenog austrijskog komesara za Istru, Dalmaciju i Albaniju, održana 14. svibnja, kojom ju je prilikom, u svečanome govoru, nazvao brillante spettacolo (blistavi prizor).

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Povijest Alke pokazuje da se ona u starini trčala u različito vrijeme nego danas, a prigodice i po dva puta na godinu. Trčala se, npr. 1798. dva puta, na posljednji dan karnevala i 9. svibnja; 1818. godine 15. svibnja i 6. srpnja; 1834. godine 9. veljače; 1838. godine 19. travnja; 1855. (zbog kolere) odgođena je čak na 4. listopada. Inače se tek od 1849. redovito trči 18. kolovoza, na rođendan cara Franje Josipa, što je čak utvrđeno i Statutom iz 1902. Od tada se Alka stalno trči u kolovozu (i po novim pravilima), u prvoj trećini toga mjeseca. Godina 1818. vrlo je značajna u povijesti Alke. Te je godine, naime, na putu po Dalmaciji, Sinj posjetio car i kralj Franjo I., te su mu mještani, dakako, priredili svečanu Alku. Dobitnika je vladar nagradio briljantnim prstenom vrijednim 800 forinti. Otad se svake godine slavodobitniku iz Beča dostavljalo 100 forinti nagrade, što je bio, vjerojatno, glavni poticaj daljnjem očuvanju, unatoč oskudicama, te stare, ali i vrlo skupe, viteške igre. Navedimo još nekoliko iznimnijih datuma i ličnosti u povijesti Alke. Godine 1842., 28. ožujka, održana je Alka u čast dolaska u Sinj austrijskoga nadvojvode Albrechta. Iste godine, 22. listopada, održana je Alka u čast dolaska u Sinj nadvojvode austrijskoga Franje Karla. Godine 1875., 18. svibnja, održana je izvanredna svečana Alka u prigodi boravka cara i kralja Franje Josipa I. u Sinju. Car je darovao slavodobitniku Mati Boniću zlatni prsten.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Obje fotografije je snimio Nikola Andrović a posvećene su putovanju cara Franje Josipa I kroz Dalmaciju 1875. godine.

Godine 1919., 12. lipnja, održana je Alka u čast kralja Petra I. Karađorđevića. Godine 1965. jubilarnoj 250. Alci prisustvovao je predsjednik tadašnje Jugoslavije Josip Broz Tito. Godine 1990. Alci je prisustvovao predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman. Stjepan Mesić kojega zovu “građanin predsjednik” kao predsjednik Republike Hrvatske je njen pokrovitel od 2000. godine. Od 1818., austrijske vlasti utvrđuju nagradu slavodobitniku u visini od 100 forinti. Od 1848., dolaskom na prijestolje cara Frane Josipa I., utvrđuje se nagrada Društva u iznosu od 100 forinta. To traje do 1901., a 1902. – 1914. nagrada je 4000 kruna. Od 1914. – 1918. nagrada je 600 kruna. Godine 1908. četa alkara i alkarskih momaka odlazi u Beč u prigodi proslave 50. obljetnice vladavine Franje Josipa I. Možda je ovdje mjesto da se spomene i alkar Nikola Cerinić, koji je dobio Alku 12 puta (od 1867. do 1899.) u 32 godine trčanja (1873., 1874., 1878., 1880., 1883., 1887., 1891., 1892., 1895., 1897., 1898., 1899.). Godine 1898. Cerinić je dobio Alku pogocima sva tri puta u sridu.

Alka se u svojoj dugoj povijesti trčala triput izvan Sinja: 1832. u Splitu (povod nepoznat); 1922. u Beogradu – ženidba jugoslavenskoga kralja Aleksandra; 1946. u Zagrebu – III. kongres USAOJ-a. Od živih alkara Alku je najviše puta dobio Janko Kelava (1961., 1969., 1970., 1972. i 1975.). U novije vrijeme su (po četiri) puta Alku dobili Anđelko Vučković (1974., 1986., 1987. i 1991.) i Stipe Breko (1977., 1980., 1982. i 1988.) a najviše od svih Ognjen Preost koji je dobio pet Alki (1992., 1995., 1997., 1998. i 1999.). Prvi Statut Alke – koji potanko, na temelju starih tradicija, govori o njezinu postanku, svrsi i načinu trčanja – potječe tek iz 1833. i, po običaju onoga doba, sastavljen je na talijanskome jeziku. Zanimljivo je da se njegove odredbe gotovo doslovce poklapaju s odredbama sličnih viteških nadmetanja u tadašnjoj Europi, osobito na području Mletačke Republike (gdje se alka naziva la giostra). No, dok su u drugim viteškim igrama sudjelovali samo alkari-vitezovi, dakle povlašteni društveni sloj, Sinjska alka od početka uvodi značajnu inovaciju: uz pripadnike vojne aristokracije, doseljene i one domaćega podrijetla, u viteškim natjecanjima mogu sudjelovati i ljudi sa sela (naravno, imućniji), što je toj igri davalo svojevrstan narodni pečat. Ekskluzivnost pripadanja alkarskim obiteljima praktički se temeljila na ekskluzivnosti pripadanja Cetinskoj krajini i Sinju – zemljopisno točno određenom – što je u Sinjanima i Cetinjanima Hrvatima razvijalo osobit kult ratničkoga ponosa, čak plemenitaštva. Uz to je u svečanu ceremoniju, uz odabranu četu konjanika-vitezova, uvedena i četa seljaka pješaka iz okolnih sela. Zato Alka i jest, premda potekla iz zapadnoeuropskih viteških tradicija, tako brzo postala sinjska narodna igra, s kojom su se Sinjani i Cetinjani toliko poistovjetili da doživljavaju gotovo kao uvredu kad im se kaže da ona nije autohtona. Alka je, iz velike obitelji europskih viteških nadmetanja, jedno od rijetkih koje je preživjelo u kontinuitetu gotovo tri stoljeća, do danas.


Trčanje Alke

Evo kako se, po alkarskom Statutu i po starim običajima, odvija današnje trčanje Alke.
Alkarska se povorka sastoji od vojvode, čete alkara, čete momaka i pratnje. Alkarsku četu tvore alkari natjecatelji sa zapovjednikom (alaj-čaušem). Četu momaka tvore alkarski momci, na čelu s arambašom. Pratnja se sastoji od alkara koji ne sudjeluju u natjecanju, i to barjaktara, njegova dva do šest pratilaca i vojvodina ađutanta (pobočnika); momaka, i to dva momka koji vode edeka, jednog momka štitonoše, dva momka buzdovandžije, tri bubnjara (talambasača), tri trubača.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Svi alkari jašu na konjima, a momci i ostali dio pratnje idu pješice. Namještač alke, pomoćnik namještačev, trubač i pucač mačkula sastavni su dio Alke, ali ne sudjeluju u povorci. Bubnjari, trubači, namještač alke i njegov pomoćnik odjeveni su u jednostavniju narodnu nošnju. Članovi Časnoga suda nose svečana crna građanska odijela s plavom vrpcom na prsima. Na dan Alke, rano ujutro, s Grada (tvrđave) oglašuju se mačkule, a zatim glazba svira budnicu prolazeći glavnim ulicama Sinja. Nakon budnice, na Gradu se okupljaju alkari, momci i narod. Tu se obnavljaju sjećanja na junačku i slavnu pobjedu Cetinjana nad turskim zavojevačima i na borbe za slobodu Cetinske krajine. Prije podne vojvodin ađutant (pobočnik), u ime vojvodino, sa svojim momkom u kočiji obilaze i pozivaju na Alku predstavnike političkih, vojnih i crkvenih vlasti. Dva sata prije početka Alke tri trubača i tri bubnjara s Kamička pozivaju alkare i momke da se okupe kod alaj-čauša u svečanoj odori i naoružani. Nakon okupljanja alaj-čauš vrši pregled alkara, a arambaša momaka, te svi alkari i momci, uza zvuke trube i bubnjeva, idu vojvodi u Alkarske dvore, gdje su već okupljeni barjaktar, pobočnik vojvodin i pratioci barjaktarevi, edek (pričuvni vojvodin konj), njegovi vodiči, štitonoša i buzdovandžije.

Alkarski vojvoda održi kraći svečani govor u kojem podsjeća gledatelje na povijest i smisao Alke. Poslije govora, vojvoda i dio pratnje sjahuju s konja, a alkari natjecatelji jašu na početak trkališta, odakle alaj-čauš dolazi pješice do loža i stane na svoje mjesto preko puta alkarske lože. Za to se vrijeme vojvoda i njegov pobočnik penju u vojvodinu ložu, gdje već sjede časni suci. Barjaktar s pratiocima stoji kod barjaka na mjestu predviđenomu za alkare, a momci se rasporede na obje strane trkališta, od loža prema tvrđavi (Gradu). Kad sve bude spremno za natjecanje, alaj-čauš dolazi pred alkarskoga vojvodu i vojnički mu se glasno obraća riječima: “Vojvodo, sve je spremno za trku!”, na što on uzvraća: “Neka prva trka otpočne!”. Nakon toga alaj-čauš upravlja natjecanjem i zapovijeda trubaču da odsvira poziv na trku svakomu trkaču. Pri kraju svake trke alaj-čauš odlazi na početak trkališta, a njegovu ulogu preuzima zamjenik. Kad prvi alkar protrči, pogodi i odnese alku, vraća se pred alkarsku ložu da sucima pokaže u što je pogodio. Zatim spušta alku s koplja, pozdravlja, a koplje dobacuje svom momku, i oba napuštaju trkalište. Alkar koji ne odnese alku ne vraća se. Poslije toga na isti način protrče svi alkari. Nakon završetka prve trke četa momaka i četa alkara u povorci s glazbom odlaze na početak trkališta, gdje alkari ostaju, a momci se vraćaju na svoja mjesta. Ovo se ponavlja i nakon završene druge trke. U drugoj i trećoj trci natjecanje se obavlja kao u prvoj. Ali se iz treće trke isključuju oni alkari koji, s obzirom na broj bodova postignut u prve dvije, ne mogu nikako pobijediti. U slučaju više sile vojvoda može skratiti tok povorke.


Izvor: www.alka.hr

[dexy]

Alkarsko natjecanje

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Svake prve nedjelje u mjesecu kolovozu, ako drukčije ne bude određeno, na gornjem se dijelu trkališta pojavljuje, u punome sjaju starinskoga oružja i odora, povorka alkara i alkarskih momaka, zajedno s limenom glazbom koja svira tradicionalne budničke koračnice. Na tribinama s jedne i druge strane trkališta obično stane oko 15 000 gledatelja, koji pristignu odasvud. Mnoštvo naroda, što kulja ulicama da bi stiglo do poprišta natjecanja, pretvara gradić u pravi mali Babilon, u kojem se čuju svi važniji svjetski jezici. Prošlost i sadašnjost stoje jedno nasuprot drugome. Kokakola teče naporedo s potocima vina. Posvud se peku bravi i janjetina; stolovi su krcati pršuta i sira. Kad se, dakle, oko 15 sati pojavi alkarska povorka, uvijek zavlada dubok tajac, kao da neki prastari zov prošlosti obuzme ljude. To traje samo kratko vrijeme, a onda se razlegne pljesak i vika, veseli smijeh i zvižduci. Momačka četa, odjevena u tradicionalnu nošnju ovih krajeva, u ritmu koračnice, stupa jednolično i Alkarsko natjecanje  dostojanstveno; orijaši, često brkati, ali neki i golobradi, ne obaziru se ni lijevo ni desno, noseći na ramenima dugačke puške kremenjače, a za bogato iskićenim pojasom, tzv. "pripašnjačom", koji zovu i "zmijskim gnijezdom", nanizane su kubure i handžari. Iza njih jaše četa alkarâ, bogato odjevena, kojoj je na začelju alaj-čauš, jedini u kratkoj dolami. Svi su obučeni u modre starinske plemićke odore iz ovih krajeva, s kalpacima, smeđim visokim valjkastim šubarama od samurovine na glavi, na kojima podrhtava bijelo čapljino ili ždralovo perje. Konji bijesno poigravaju frkćući i kopajući nogama pijesak, što se svake godine nanese na trkalište i onda polije vodom da se ne diže prašina dok njime jezde. Alkarsko natjecanje: alkari kopljanici gađaju kopljem dugačkim 290 do 300 cm s konja u punom trku alku, tj. dva koncentrično postavljena kruga, od kojih vanjski ima promjer od 131,7 mm, a unutarnji od 35,1 mm. Obruči su međusobno povezani trima kracima koji idu od jednoga obruča prema drugome i dijele prostor između na tri jednaka dijela. Pogodak u mali srednji obruč (srida) donosi tri boda, pogodak u gornji razdio donosi dva boda, a pogodak u jedan od ostala dva razdjela donosi jedan bod.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Alkar u punome trku, jašući po alkarsku, nogu duboko u stremenima i bez odizanja sa sedla, gađa kopljem u alku koja visi na sredini konopca što je rastegnut vodoravno između dva stupa zadjevena na okrajima trkališta. Alka je postavljena na visinu od 332 cm, računajući od njezine sredine do zemlje. Alka je udaljena 160 m od Biljege (starta) blizu Velikoga mosta. Tko nakon treće trke skupi najviše bodova, proglašuje se slavodobitnikom (pobjednikom). Ako nakon treće trke dvojica ili više alkara skupe isti broj bodova (punata), ponavljaju trku sve dok jedan ne ostane pobjednikom. To dodatno doigravanje zove se pripetavanje ili foranje. Zanimljivo je ovo natjecateljsko pravilo: ako alkar pogodi alku i odbaci je, pa je opet u zraku pogodi u bilo koji od razdjelaka, i alka mu ostane na koplju, tada mu se na broj bodova dobivenih tim pogotkom dodaju još tri dopunska boda. Na kraju natjecanja vojvodin pobočnik izvješćuje vojvodu koji alkar ima najviše punata (bodova). Vojvoda mu naređuje da ga dovede. Kad pobočnik doprati alkara pred vojvodu, vojvoda ga proglašuje slavodobitnikom stavljajući mu hrvatsku trobojnicu (plamenac) na koplje. Taj svečani čin popraćen je pucanjem mačkula s bedema staroga Grada.


Izvor: www.alka.hr

[dexy]

Alkari kopljanici

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Svaki alkar oblači starinsku vitešku odoru u najljepšem sjaju. Ona se sastoji od čohane dolame i hlača, svilenoga pasa, izvezene jačerme i košulje s majitama (filigranskim kopčama). Na glavi mu je kalpak (visoka šubara) od kunovine ukrašen bijelom perjanicom (čelenkom) od ždralova ili čapljina perja, o bedrima visi sablja, u ruci koplje, a na nogama crne kožne čizme s mamuzama, pri vrhu optočene srebrnom srmom. Prije svečane Alke alkari svake godine održavaju naporne vježbe u jahanju i gađanju kopljem. Dva posljednja pokusa uoči svečanoga natjecanja zovu se Bara i Čoja i na velikoj su cijeni u Cetinskoj krajini. U starini, dobitnik Bare stjecao je pravo da za svoju stoku pokosi državnu livadu, tzv. baru; dobitnik Čoje dobivao je velik komad čohe, skupocjene tkanine za krojenje odjeće. No, za razliku od Alke, Bara i Čoja trče se u građanskim odijelima (jahačke hlače, čizme i bijela košulja kratkih rukava). I za Baru i za Čoju ceremonijal je isti kao i za Alku, samo što vojvoda ne drži svečani govor. U alkarskom natjecanju može sudjelovati najmanje 11, najviše 15, a iznimno 17 najboljih alkara s kopljem, uključujući i alaj-čauša.

Vrlo je rijedak slučaj da mladog alkara odjeva otac ili bilo koji muški član obitelji. Ako nema majke, onda je zamjenjuje supruga, sestra ili nevjesta. Uglavnom: viteza oblači ženska ruka.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Nitko alkara tako dobro ne opremi za viteško nadmetanje kao njegova majka, sestra ili supruga. Uopće, žene u alkarskim kućama stvaraju posebnu aureolu oko viteza koji izlazi, odjeven i naoružan, na konju iz njihovih dvorišta. One su, na svoj skroviti način, prave čuvarice plemenitih tradicija Alke...

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
U prošlosti su alkari, umjesto košulje oblačili tzv. peturin, plastron od bijelog pamučnog platna koji samo pokriva prsi i leda. Krožet, ili ječerma, ukrašen je raznobojnim uresnim granam i cvijećem. Pas je svilen, a bedru je ćorda (sablja).


Izvor: www.alka.hr

[ML]

Radi neispuštanja perioda SFRJ, treba u istoriji alke dodati da se posle drugog svjetskog rata alka vezivala i za sječanje na herojsku borbu Cetinske krajine u NOR i posebice za 14. august 1941 kada je prvi dalmatinski odred poveo borbu sa ustašama u neposrednoj blizini Sinja.
Od 1959 g. pokrovitelj alke je bio Josip Broz Tito.

[dexy]

Svaki alkar oblači starinsku vitešku odoru u najljepšem sjaju. Ona se sastoji od čohane dolame i hlača, svilenog pasa, izvezene jačerme i košulje s majitama (filigranskim kopčama). Na glavi mu je kalpak (visoka šubara) od kunovine ukrašen bijelom perjanicom (čelenkom) od ždralova ili ili čapljina perja, o bedrima visi sablja, u ruci koplje, a na nogama crne kožne čizme s mamuzama, pri vrhu optočene srebrnom srmom.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Alkarski barjaktar, koji ne sudjeluje u natjecanju, nosi zastavu VAD-a, u pratnji
dvojice od šestorice pratilaca na konjima s isukanim sabljama: danas je na zastavu vraćen tradicionalni lik Gospe Sinjske.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Otkako alkar podbode konja na trku pa sve dok ne prođe ispod ciljnoga mjesta gdje je postavljena alka, vojvoda, alaj-čauš i Časni sud motre da li je utrka ispravna.
Alkar, osim što mora biti izvrstan jahač, mora imati oštar vid ("oko sokolovo") i čvrstu ruku ("junačku desnicu")... A, povrh svega, mora pobuđivati i poštovanje.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Alkari su krupni i plećati momci, kao simbol muškosti vole pustiti i brkove kojima se povezuju sa svojim pradjedovima i povijesnim junacima koji su obranili grad od Turaka 1715. godine .

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Za pogodak u jedan su predviđena dva polja ispod srednjeg obruča, tako da alkar ima više mogućnost da odnese alku na koplju.
Alkarsko je koplje od drveta i na vrhu mu se nalazi željezni šiljak dug oko 25cm. Koplje je dugo najmanje 273cm, a promjer mu je 31,6mm. Svjetlosive je boje.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Kada dva ili više alkara nakon treće trke imaju isti broj punata trči se nova trka koja se zove pripetavanje. Pripetavanje traje sve dok jedan alkar ne osvoji više punata.
Dodir koplja u čarobnog obruča svaki alkar proživljava na svoj način. Kada alkar kopljem sruši alku i ne odnese je na koplju sinjani to duhovito zovu "pogodak u ništa".
Ako alkar odbaci alku, pa je opet pogodi u bilo koji razdjeljak, dobiva, po pravilima, na broj punata (bodova) iz te trke još i tri dopunska punta. Upravo je takav slucaj opisao Šimunovic u "Alkaru".
Mlade djevojke i ljepotice rado bodre alkare, zgodni su, hrabri, a ima i neoženjenih.


Izvor: www.alka.hr

[dexy]

Alkarski momak

Momačka četa, odjevena u tradicionalnu nošnju ovih krajeva, u ritmu koračnice, stupa jednolično i dostojanstveno; orijaši, često brkati, ali neki i golobradi, ne obaziru se ni lijevo ni desno, noseći na ramenima dugačke puške kremenjače, a za bogato iskićenim pojasom, tzv. "pripašnjačom", koji zovu i "zmijskim gnijezdom", nanizane su kubure i handžariMomci su odjeveni u starinsku svečanu narodnu nošnju. Kumparan je crvenim gajtanom optočen, jačerma je ukrašena srebrnim tokama; nose modre suknene hlače, bijeli krožet (prsluk) i bijelu košulju. Na glavi Alkarski momak  je zapeškirena crvena kapa urešena kitama. U peškir je zadjevena kitica cvijeća. Oko pasa je crveni pojas i pripašnjača s ukrašenim fišeklijama. U pripašnjaču su zadjeveni dugi handžar, ili jatagan, i dvije kubure. U ruci je puška kremenjača, naslonjena na lijevo rame. Na nogama su lagani opanci, a u njima vezeni terluci. Bubnjari, trubači, namještač alke i njegov pomoćnik odjeveni su u jednostavniju narodnu nošnju.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Detalj s kape alkarskog momka: ona je od crvene čohe (čoje), niska je obodna, a sa strane joj vise duge crne kitice. Neki stručnjaci misle da je nastala od karakteristične kape kakva se susreće u ilirskim grobovima. Oko kape je omotan rubac (peškir) od kašmira ili svile. Taj je detalj, čini se, tursko-levantskoga porijekla.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Alkarski momak - štitonoša nosi štit perzijskog podrijetla (s kraja 17.st.) koji je po narodnoj predaji ratni plijen bitke pod Sinjem 1715.g.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Alkarski momci moraju biti naočiti, stasiti i plećati ljudi. Na sebi
imaju starinsku narodnu nošnju i naoružani su starinskim hladnim i vatrenim oružjem. Oni su, očito, kao vojnici bili predstavnici seljačkih slojeva. Upravo Alka i jest jedinstvena po spoju uglađenoga viteštva i pučkoga kolorita.

Arambaša ili zapovjednik alkarskih momaka nosi sličnu odoru kao i alkarski momci samo bogatiju. Na ošvici pozlaćene majite, ječerma obložena pozlaćenim pločicama sa šest pozlaćenih kolutova. Kumparan od crvene čoje prebačen preko ramena, pas od raznobojne svile, a u pripašnjači ukrašene kubure, jatagan i kamiš sa željeznim mašicama.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Arambaša, u raskošnoj nošnji i sa starom bogato ukrašenom puškom kremenjačom na ramenu, u punoj usredotočenosti, stupa u svečanoj povorci.

Dužnost je momka da prihvati koplje i konja svoga alkara nakon svake trke. On je predstavnik pučke komponente u Alci kao gradskom natjecanju.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Alkarski momak pridržava konja svojemu alkaru prije nego što on uzjaše da bi, sa svečanom povorkom, krenuo na zaletište.


Izvor: www.alka.hr

[ML]

Pokroviteljstvo alke

Novoizabrani hrvatski predsjednik dr. Ivo Josipović neće od svojeg predhodnika Stipe Mesića automatski naslijediti pokroviteljstvo nad Sinjskom alkom. Istekom Mesićeva mandata Sinjska alka ostaje bez pokrovitelja.
Ipak, kako piše Slobodna Dalmacija, u Viteškom alkarskom društvu vjeruju da će stanje bez pokroviteljstva kratko trajati. Odmah nakon svečane inauguracije, kojoj će vjerojatno među pozvanima nazočiti i predstavnik VAD-a, iz alkarske uprave uputit će zahtjev predsjedniku Ivi Josipoviću za prijam izaslanstva iz Sinja.

Već na tom prvom susretu čelništvo alkara i alkarskoga grada zamolit će novog predsjednika da bude pokrovitelj Sinjske alke i tako nastavi dugu tradiciju svojih prethodnika. Pokroviteljstvo nad Alkom imao je velik broj poglavara država u čijem sastavu su bili Hrvatska i Sinj.

Prvi pokrovitelj bio je kralj i car Franjo Josip, koji je Alku podupirao više od pola stoljeća svoje vladavine, potom i kralj Aleksandar Karađorđević u čiju čast su alkari 1932. godine u Beogradu trčali Alku. Kraljevim ubojstvom Alka ostala je bez pokrovitelja i takvo stanje trajalo je sve do 1959. godine, a tada je pokroviteljstvo, na molbu alkara, preuzeo predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito.

Nakon Tita pokroviteljstvo nad Sinjskom alkom inercijom je naslijedilo tadašnje Predsjedništvo Jugoslavije. Od 1992. pa do smrti 1999. godine pokrovitelj Alke bio je Franjo Tuđman, a Stjepan Mesić je bio pokrovitelj 2000. i 2001. godine. Nakon što je 2001. u Sinju dočekan zvižducima i uvredama, Mesić je uskratio pokroviteljstvo od 2002. do 2005. godine.

Tadašnja alkarska uprava, prkoseći Mesiću, odlučila je da pokroviteljem Alke bude “puk Sinja i Cetinske krajine”, iako taj puk o tome nitko ništa nije pitao. Izborom nove alkarske uprave 2006. godine između Alke i Zagreba ponovno su normalizirani odnosi, pa je Mesić opet postao alkarski pokrovitelj, piše Slobodna.

kopirano sa
http://danas.net.hr

[dexy]

Alkarski konj

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Od pamtivjeka je konj bio nerazdvojni pratitelj čovjeka,tako je i u viteško-alkarskoj igri u Sinju. Na travnatim prostranstvima polja pored rijeke Cetine satajali su se konjušari, dovodeći svoja brza grla na ispašu...jahali, utrkivali se. U najvećem dijelu pitome rijeke Cetine uzgajana su čvrsta, izdržljiva, laka i plemenita orijentalna grla. Alkarski konj Upravo taj plemeniti, laki tip konja koristi se i za potrebe održavanja alke. Fine, suhe i plemenite glave, visoko nasađenog vrata, jako izraženog grebena, dugih i ravnih sapi, visoko nasađenog repa i mekane grive svilastog sjaja. Ima nekoliko vrsta konja galopera pogodnih za alkarsku kratku stazu od samo 160 metara od starta do alke i još 150 metara do kraja trkališta. Stazu od cilja ili biljega (kako ga sinjani zovu) do cilja ili alke, alkar i njegov konj moraju proći za najviše 13 sekunda, u slučaju sporijeg vremena Časni sud ga isključuje iz natjecanja. Danas možemo nabrojiti četiri tipa grla na kojima alkari koplanici trče alku. To je arapski konj, skladne građe i jakog temperamenta, zatim domaći plukrvni konj mješenac sa arapskim a potom i engleskim punokrvnim grlima. Lipicaner sa visoko nasađenim "labuđim" vratom, kao i enleski punokrvni konj su sve više zastupljeni u alkarskoj ergeli.
Alkarski su konji opremljeni srebrnim ili zlatnim pusatima, oglavićem s pločom i kitama te ukrašenim uzdama. Sedlo je prekriveno abajom od čohe urešene vezivom, gajtanima, kićankama i srebrnim ukrasima.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Sinjska se djeca znatiželjno jate oko konja edeka. Na njemu je sedlo turskog podrijetla, sa srebrom i sedefom umetnutim u drvene dijelove. O sedlu visi sablja bogato ukrašena i okovana srebrom. Edek je, zapravo pričuvni konj vojvodin. Narodna ga je predaja, međutim, poistovjetila sa zarobljenim kojem i opremom Seraskara Mehmed-paše, zapovjednika turske vojske 1715., a u njegovim uzengijama vidi se prauzor same alke.

Konj, sa svojom drevnom elegancijom, tek u Alci danas, barem načas, vraća onaj dio stare slave kada je sudjelovao u ljutim bojevima.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Najljepši ukras konjskog oglava je posrebrena ili pozlaćena ploča na sredini čeonog remena. Te su ploče okruglaste ili u obliku izduženog štita, najčešće ukrašene tehnikom iskucavanja. Ukrasi obično pripadaju stilu od 18. do polovice 19. stoljeća.
Konji su u dolini rijeke Cetine najčešće, u starini,
bili čvrsta, laka i plemenita orijentalna grla. Ljepota konja još se više ističe kada se on zaodjene u svečanu ormu: tada konj postaje ratnicki hat.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Kažu da alkarski konji izravno osjećaju slavu trijumfa i pritajenu tugu zbog neuspjeha svoga
alkara. Nekoć su konji bili sastavni dio alkarskih tardicija mnogih obitelji Sinja i Cetinske krajine, ali danas to nije općenita pojava.


Izvor: www.alka.hr

[dexy]

Alkarska odora i oružje

Već od prvih početaka trčanja Alke ona nije bila samo natjecanje u kojem su se nadmetali junaci i pokazivali svoje viteške sposobnosti u jahanju i gađanju u mali obruč, nego je to bila i ostala do danas velika
svečanost, parada ponosa i ljepote. Prije same Alke uz uvježbavanje gađanja priprema se i dotjeruje ruho i oprema bez koje se ne mogu natjecati. Nošnje ili odore alkara i momaka se ističu ljepotom boja, kroja i ukrasa koje dopunjuje bogato i raznoliko oružje koje daje još svečaniji ton povorci i natjecanju. Ispočetka su akari sami skrbili o opremi, ali s vremenom Viteško alkarsko društvo preuzima brigu oko čuvanja, obnavljanja i pohranjivanja odjeće i oružja koje je i danas u zbirci VAD-a, a koristi se samo prigodom trčanja Alke. Momci se oblače u najsvečaniju narodnu nošnju iz okolice Sinja. Alkarska odora je bogata nošnja koju je nosio viši društveni sloj. Oružje alkarske zbirke pripada 18.i 19. stoljeću, osim turske sablje i štita iz kraja 17 stoljeća. Osim što je oružje služilo za obranu i napad, raskošnim primjercima se ukrašavala nošnja, pa se po tome vidio ukus vlasnika i tehnika majstora. Tehnike izrade i ukrašavanja su različite: lijevanje, tauširanje, cizeljiranje, filigram, nielo, damasciranje i inkrustracija sa koraljima, raznobojnim kamenjem, sa aplikacijama od mjedi, srebra i pozlatama. Kao što se nošnje pojedinih alkara i momaka razlikuju prema položaju u natjecanju, tako se isto razlikuje i njihovo oružje. Posebnu opremu i ukrase imaju i alkarski konji. Najupečatljiviji ukras je srebrna ili pozlaćena pločica na sredini čeonog remena izvedena iskucavanjem sa ukrasnim resicama u stilu baroka xviii stoljeća. Tu su i ukrasne uzde, dok je sedlo prekriveno abajom sa srebrnim vinjetama.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Za pojasom, u tzv. pripašnjači, vide se handžar (jatagan) i dvije male puške ili kubure, a tu spadaju i tri male kožnate fišeklije, urešene vezivom ili metalnim pločicama.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Alkarski momak u tzv. opancima oputašima, podesnima za nečujno noćno prikradanje po oštrom kamenjaru, a nekako nezgrapnima u doticaju s gradskim asfaltom. Ali, oni se ionako danas obuvaju samo za Alku.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Prednji dio svečanoga momačkoga krožeta, ili ječerme, na kojem
se, s gornje strane, vidi tzv. kanata, ploča trokutasta oblika, obično s iskucanim biljnim motivom, i filigranski ukras. Dolje su sitna puceta, s većim posrebrenim kolutovima, pričvršćenima srebrnim rozetama. Sa strane su krupnija posrebrena puceta, koja se ne zakopčavaju.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Detalj prednjega dijela alkarskoga ruha: pod dugom je modrom dolamom krožet, ili ječerma, kojem je stražnji dio izrađen od bijeloga lanenog ili pamučnoga platna. Na prsima su ukrasi od vodoravno poredanih debljih gajtana koji uz otvor završavaju s petljama. Pas (pojas) svilen je i raznobojan, i nekoliko se puta mota oko struka. Alkarima su na rukama bijele rukavice. Gaće (hlače) od modre su čoje i ukrašene bijelim vezom, a nose se u čizmama.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Alajčauš koji je u povorci alkara na kraju i koji i alku trči posljednji, za razliku od drugih alkara, ima crnu odoru sa srebrnim ukrasima. Vojvoda kao vrhovni zapovjednik nosi tamnosmeđu odoru sa zlatnožutim ukasima.


Izvor: www.alka.hr

[dexy]

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Alkari iz vojvodine pratnje nose bijele rukavice, dok svi alkari za pasom imaju sablju.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Alkarove su čizme od crne kože, a uz gornji rub sare aplicirani su žuti galun i kita od srme, dok su na petama starinske ostruge(mamuze), ali takve da ne ozlijede konja.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Opanak od sirove ili štavljene kože. Za Cetinsku krajinu karakteristični su
tzv. opanci oputaši, s gornjim dijelom spletenim od uskih remenčića (oputa). Prije njih na noge su se obuvale pletene vunene papuče, tzv. terluci. Danas ih nose samo alkarski momci na Alci.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Tipovi momačkoga handžara ili jatagana. Handžar, orijentalno oružje za sječu, dug od 60 do 65 cm, ima valovito zavinutu, iznutra brušenu, oštricu od čelika, bez križa na balčaku, a držak mu je pognut nadolje. Uši se na balčaku prave od bjelokosti, bivolje kosti ili kovine, a rjeđe od drva. Nosi se za pojasom, u tzv. pripašnjači.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Balčak handžara alkarskoga momka: oružje se nosi u pripašnjači, za pasom, skupa s malim puškama, tj. kuburama.


Izvor: www.alka.hr

[dexy]

Slavodobitnici Sinjske Alke:

    * 1866. - Petar Vuletić
    * 1873. - Nikola Cerinić
    * 1874. - Nikola Cerinić
    * 1875. - Mate Bonić
    * 1878. - Nikola Cerinić
    * 1880. - Nikola Cerinić
    * 1883. - Nikola Cerinić
    * 1887. - Nikola Cerinić
    * 1891. - Nikola Cerinić
    * 1892. - Nikola Cerinić
    * 1895. - Nikola Cerinić
    * 1897. - Nikola Cerinić
    * 1898. - Nikola Cerinić
    * 1899. - Nikola Cerinić
    * 1901. - Josip Ćatipović
    * 1906. - Stipe Milun
    * 1936. - Jerko Lovrić
    * 1948. - Dušan Romac
    * 1959. - Bože Panza
    * 1960. - Ante Milun
    * 1961. - Janko Kelava
    * 1963. - Dušan Jerkan
    * 1969. - Janko Kelava
    * 1970. - Janko Kelava
    * 1972. - Janko Kelava
    * 1974. - Anđelko Vučković
    * 1975. - Janko Kelava
    * 1977. - Stipe Breko
    * 1978. - Joško Marić
    * 1980. - Stipe Breko
    * 1982. - Stipe Breko
    * 1986. - Anđelko Vučković
    * 1987. - Anđelko Vučković
    * 1988. - Stipe Breko
    * 1989. - Ivan Zorica
    * 1990. - Joško Marić
    * 1991. - Anđelko Vučković
    * 1992. - Ognjen Preost
    * 1995. - Ognjen Preost
    * 1996. - Anđelko Vučković
    * 1997. - Ognjen Preost
    * 1998. - Ognjen Preost
    * 1999. - Ognjen Preost
    * 2000. - Joško Marić
    * 2001. - Ivica Perić
    * 2002. - Denis Gugić
    * 2003. - Mario Šušnjara
    * 2004. - Nenad Bikić
    * 2005. - Mladen Vučković
    * 2006. - Ante Poljak
    * 2007. - Tino Radanović
    * 2008. - Andrija Hrgović
    * 2009. - Ante Zorica
    * 2010. - Mario Šušnjara

[dexy]

Mario Šušnjara je slavodobitnik 295. Sinjske alke

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Slavodobitnik 295. Sinjske alke, sa 9 punata je Mario Šušnjara. Slavodobitnikom je postao nakon pripetavanja sa Petrom Tomaševićem  nakon tri redovne trke u kojoj su obadvojica imala po 8 punata. U  prvom pripetavanju Petar je promašio, a Mario pogodio u dva. Slavodobitniku 295. Sinjske alke vojvoda Ante Vučić privezao je plamenac hrvatsku trobojnicu u znak pobjede. Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović darovao je slavodobitnika zlatnim prstenom i sa  hrvatskim grbom i sabljom,njegovom momku Darku Bogdanu pripao je srebrni prsten sa hrvatskim grbom i jataganom. Viteško Alkarsko društvo darovalo je pobjednika zlatnom plaketom i novačanom nagradom od 40.000 kuna.


Izvor: Sajt grada Sinja

[dexy]

Izjava slavodobitnika za dnevnik:

<iframe width="720" height="420" src="//www.youtube.com/embed/ddZ5_kBPyvo?fs=1&start=" frameborder="0" allowfullscreen="true"></iframe>

[leut]

Sinjska Alka - povijesne odore (ilustracije)

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Izvor: MORH web

[leut]

Sinjska Alka - povijesne odore (ilustracije)

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Izvor: MORH web