Veli Jože

[Gazda]

Ima Vice potpuno pravo. Moli ih 5 god. da ulože u trup i opremu,a oni se oglušuju,ka nama to ne triba. Kad je Jože osta bez "papira" radilo se o investiciji cca 400 000$,a sad je to puno više. Sad bi svi ovo i ono,a šta misle da je za taj objekat lako nač posadu. jake su im izjave;da če posada bit na brodu po potrebi!!! Ma di to ima.

ma normalno,koja posada po potrebi,kakve su to gluposti.

[Solaris]

pratin ovu temu i mogu samo reć -tužno
na kraju na mrtvacu skupljaju političke bodove,umisto komentara, jedna lipa slika

[jadran2]

koje je to cudo bilo - pomijesano s ponosom - kada se poceo graditi most.

[leut]

UMJESTO REKVIJEMA ZA NAŠU LEGENDARNU PLOVNU DIZALICU, DOBRI DUH JADRANA I MEDITERANA, DONOSIMO PRIČU IZ DANA NJEZINE SVJETSKE SLAVE

POVIJEST "VELOG JOŽE" Nuklearni reaktor u rukama nježnog diva

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Ilustracija, nastala prema fotografiji koju je likom Veloga
Jože ‘doradio’ Jovan Dodig, prikazuje pothvat legendarne
dizalice koja je u Cartageni podigla golemi teret
za srce nuklearke

Kad sam sredinom šezdesetih godina, mlad i zelen, preuzeo zapovjedništvo na oceanskom tegljaču “Smjeli”, dospjeli smo pred Cartagenu s plovnom dizalicom “Veli Jože” o dugome teglju. Tegljenje od Splita do Cartagene, dugo 1300 nautičkih milja, potrajalo je punih sedam dana. Bilo je to u ono prošlo svršeno vrijeme u kojemu je splitskom “Brodospasu” jedva polazilo za rukom obaviti sve one bajkovite poslove koje su mu nudile boljestojeće bjelosvjetske tvrtke

Cartagena je prozaična španjolska luka na zapadnome Mediteranu, okružena surim brežuljcima i patinastim gradskim utvrdama. U njoj je s jednog američkog teretnjaka trebalo iskrcati atomski reaktor; za “Velog Jožu” mačji kašalj. Naime, naš svemoćni ploveći div je svojim čeličnim krakovima, nebu pod oblake, jedini bio u stanju podignuti svaki šugavi teret do 360 tona “u komadu”.

Bilo je potresno pratiti atletsku figuru njegova šutljivog Barbe Purtića za upravljačkim pultom i nekoliko podjednako kršnih dizaličara kako rukuju supermoćnim vitlima: crvenim, bijelim, plavim. U najpresudnijem trenutku “Jožine” čelične kontemplacije nastao bi dramatičan tajac, a zatim uslijedio uzdah pun olakšanja, kad bi oni u svojem “nemogućem” naumu uspjeli iz prvog pokušaja.

Reaktor poput čačkalice

Union Electrica Madrilena je na obalama rijeke Tajo gradila prvu nuklearnu elektranu u Španjolskoj. Osnovna postrojenja proizvedena su u znamenitoj američkoj tvrtki Westinghouse. Jezgra elektrane sastojala se od atomskog reaktora i divovskoga generatora od tristo tona žive vage (bez ambalaže) kao najtežeg dijela te skupocjene galanterije.

Poneseni trenutačnim nadahnućem, Španjolci su svoj prvi atomski reaktor nazvali “El Corazón” (Srce). Nekoliko godina prije toga u Institutu Tecnatom obavljeni su proračuni o izgradnji ovog megaenergetskog centra. Brojne analize bile su osobito posvećene prijevozu tako teškog i vrijednog tereta. Bez toga se nije moglo prići konkretnom ostvarenju cjelovitog programa.

Isprva se računalo s time da se teška koleta dopreme u Španjolsku specijalnim brodom, koji ima vlastite uređaje za najteže terete, takozvanim heavy-lift transporterom. Međutim, nekako u to vrijeme jedan jedini brod tolikih prekrcajnih kapaciteta, “Treunfelets”, bio je drugdje zaposlen. Preostala je jedina mogućnost da se unajmi plovni div “Veli Jože”, koji se već bio pročuo po svim mediteranskim mandračima. Brzi transportni brod “Steel Scientist” dopremio je u rekordnome roku s one strane Atlantika jedan dio teškog nuklearnog reaktora.

U strogo kontroliranoj Cartageni snažne ruke “Veloga Jože” nježno su ga položile na poseban željeznički vagon. Dugačak oko pedeset metara, s dvadeset kolskih osovina. Njime je prevezen do nuklearne elektrane Almonacid de Zorita u provinciji Guadalajara, oko šezdeset kilometara od Madrida. Zatim su posadu na “Smjelome” i “Joži” preplavili dani bezbrižnog plandovanja, dok su u zapećku luke čekali da još jedan transporter dopremi drugi dio nuklearnog postrojenja preko Atlantika.

U lučkoj četvrti Santa Lucia svaki bi se naš mornar, upadljivo dotjeran i namirisan, predstavljao ljupkim djevojkama kao kapetan ili barem kao prvi časnik, obećavajući im brda i doline. To im nisam zamjerao, kad već one nisu primjećivale nikakvu razliku Veći dio jutra obavljao sam na “Smjelome” sitne poslove u kapetanskim odajama koje su, bez ikakva otvora za ventilaciju, bile nalik na ustajali sarkofag.

Najdraži su mi bili posjeti okruglog šefa policije. Molio me je da u kasnijim večernjim satima stišam naše dobro raspoložene momke, kako zbog njih ne bi ispaštali njegovi dobroćudni čuvari javnog reda i Francova općeg nereda. Bio sam još prisniji s brojnim novinarima, jer je posao koji smo s “Velim Jožem” majstorski privodili kraju bio prvorazredna medijska senzacija.

Akciju prekrcaja nuklearnog reaktora iz neposredne je blizine mogla pratiti samo malobrojna ekipa španjolske televizije. Kad je u Cartagenu stigao i prekooceanski brod “Prudential Ocean-jet” s drugim dijelom nuklearnog postrojenja, bili smo već stari znanci.

Oproštajna fešta

Potpredsjednik Westinghousea, diplomirani inženjer Vincent A. Nulk, potpuno se udomaćio u našoj šarolikoj ekipi. Svake je večeri sve kasnije odlazio u hotel u obližnjoj laguni Mar Menor. Bio je oduševljen mojom idejom da prije odlaska iz Cartagene na kvrgavoj palubi “Veloga Jože” priredimo svečanu večeru, neku vrstu uobičajenog Captain’s dinnera, na potpuno neuobičajenom objektu.

Učinio je gestu kao da halapljivo srče frišku kamenicu i njezine ostatke baca preko ramena u more. Namjeravali smo ugostiti sav onaj manje-više poslovni svijet koji je sudjelovao u našoj prekrcajnoj operaciji. Za obilje oborite ribe i njezino gradelavanje pobrinulo se nekoliko snalažljivih mornara, kao nužno pojačanje apatičnom brodskom kuharu.

Međutim, na “Joži” nismo imali dovoljno tanjura ni ostalog pribora za jelo, kako to dolikuje reprezentativnom tratamentu. U tome su nam zdušno pomogli vlasnici okolnih lučkih betula, kojima smo svakodnevno velikodušno ostavljali bogatu ofertu.

‘After ševing’

Za vrijeme večere na nepotopivom “Jožinu” pontonu izredale su se brojne zdravice na jezicima raznih naroda i narodnosti. Na posljetku sam i sam ustao, pružio sam potpredsjedniku Westinghousea plosnatu čuturicu “Bosna-folklora”, obloženu jelenjom kožom sa šarenim ukrasima, napunjenu domaćom travaricom. − Mister Nulk, that’s for you after shaving! − naročito sam naglasio ono “after ševing!”

On je jednom rukom karikirano prinio čuturicu ustima kao da pije, a drugom kao da losionom poslije brijanja prelazi po obrazima. Svi su naši gosti, opušteni do pajola, to popratili općim hihotom odobravanja. Nevjerojatno je koliko dobra brodska spiza i čašica rujnog otočnog vina može zbližiti razjedinjene pomorske agente, brokere, špeditere, lučke peljare, brodare, šip-šandere, laundry, štivadore, draft surveyore, carinu, sanitarne inspektore, fitopatologe, lučke vlasti, gradske oce, pripadnike diplomatskih i tajnih službi i ponekog zalutalog nuklearnog znanstvenika.

U tom entuzijazmu bez granica posegnuo sam za jazz trubom, po kojoj sam bio “jedinstven slučaj” u cijeloj trgovačkoj floti. Pridružio mi se dizaličar Bajoko na harmonici, telegrafist Stijepo na gitari i mali od kužine Špiro na vješto sklepanim bubnjevima. Urnebesna svirka natjerala je u bijeg dva plaha lučka čuvara; bio je to jedini način da se “ograde” od nepojmljivog narušavanja ponoćnog mira.

O, yeah! ‘Veli Yoze!’

Na kraju te velike nuklearne fešte u male ure, trijezan kao radar, ispratio sam gotovo svakoga gosta preko strme skale na obalu. Vodio sam računa da im se ne bi što dogodilo, jer bi za to brod odgovarao. Na tvrdoj lučkoj koloni sjedio je mister Nulk u blago pognutom položaju poput Rodinova “Mislioca”. Pokušavao je svladati prvi san i smoći dovoljno snage za odlazak automobilom u hotel. Dao sam mig dvojici mornara teškaša s “Veloga Jože” da ga pažljivo prenesu u moju kabinu na tegljaču.

Ja sam se već nekako smjestio na šufadinu u tijesnom chart-roomu iza kormilarnice. Sljedećeg jutra Mister Nulk se probudio tek kada ga je “udarila kap” kondenzirane vlage pomiješana s ruzinom s niskog stropa u kabini, ne znajući gdje se nalazi. Ugledavši na stolu moju jazz trubu u svoj njezinoj blistavoj ljepoti, odahnuo je s olakšanjem: − O, yeah, “Veli Yoze”!... Captain’s Dinner!

Autor: Bruno Profaca
Izvor: Slobodna Dalmacija

[leut]

Koja je dizalica na slici? Dvainka?

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Izgradnja POŠK-ovog bazena, Zenta 1954.

Može li par riječi i o njoj, njenoj službi i sudbini?

[Solaris]

Evo ispričavan se, malo ratujen sa lošim ADSL-om.

Prva je bila sa Krčkog mosta, a ova je gradnja Šibenskog mosta.

[brodarski]

Rijetka slika koju do sada nisam vidio. Hvala Solaris.

[mtu]

imam i ja uspomenu s velog jože
igla elementa rasprskača glavnog deutz generatora...služi mi kao 'bulin'

[Rade]

Iz Slobodne Dalmacije...

Direktor Brodospasa: ‘Velog Jožu’ mi režemo, a Kalmeta neka priča...

Odlučili smo ploveću dizalicu “Veli Jože” izrezati i, bez obzira na to tko što kaže, odluku nećemo primijeniti. Nitko nam nema pravo naređivati što ćemo s “Velim Jožom”, pa ni ministar Kalmeta. On može raspolagati državnom imovinom i to je sve. Što ne kaže da u ladicama svojeg ministarstva ima najmanje 25 naših zahtjeva i molbi da obnovimo i osposobimo taj brod dizalicu? Nije ni prstom mrdnuo. Odgovor je stalno bio: “Nemamo novca” − riječi su Vicka Batinice, direktora “Brodospasa”, koje je uputio ministru mora i pomorstva Božidaru Kalmeti.


Nije ni Prginov

− Sada se, pak, po medijima trabunja kako je on ponos hrvatske brodogradnje. To su gluposti! Prvo, “Veli Jože” nije građen u hrvatskim brodogradilištima, nego u Rotterdamu, a drugo, nije hrvatski, nego i crnogorski, i albanski, i talijanski, i slovenski, i svih onih zemalja u kojima je vadio i spašavao potonule brodove te gradio mostove − dodaje Batinica.

U konačnici, “Veli Jože” je samo “Brodospasov” i tako će i ostati. Ne može o njegovoj budućnosti odlučivati ni Goran Prgin. Mi smo Prginu prodali samo 600 tona starog željeza, a ne “Velog Jožu”. Istina, bio je težak 700 tona, ali pretpostavljamo da ga je u proteklih 60 godina ruzina olakšala barem za sto tona. To je ime naše i mi smo ga zaštitili. Sada su se na noge digli i brodari, mali brodograditelji koji, eto, žele spasiti ponos hrvatske brodogradnje. Traže od države, odnosno, Prgina, da im ga daruje.

- Što je vama? Kalmeta nikome ne može ništa darovati jer to nije državno. Neka on raspolaže državnom imovinom, a “Brodospas” će svojom. Ako žele, mogu otkupiti brod dizalicu, ali to neće biti “Veli Jože”. Mogu ga i osposobiti, staviti u muzej, ali na njemu može pisati samo “bivši Veli Jože”.

- Također, spremni smo darovati pojedine dijelove broda za muzej, ali na njima mora jasno pisati da su to dijelovi “Brodospasova” broda dizalice “Velog Jože” − izjavio je Vicko Batinica, te ponovio da je odluka konačna i da “Velom Joži” nema spasa − ide u staro željezo.

Otkud u toj cijeloj priči “Metal Dalmacija” koja reže brod, kaže, nema pojma. Koliko svemu tome korespondira odlučnost malih brodara i brodograditelja da ipak spase brod dizalicu?

− Ne odustajemo od svoje inicijative. Neka nam daruju plovilo, no neka ga prije toga izvuku iz mora jer mi nemamo tehničkih mogućnosti za to, te ga odozdo zaštite. Ostalo je naša briga. O svojem ćemo trošku obnoviti brod dizalicu, osigurat ćemo posadu koja će na njemu raditi kad zatreba, a u međuvremenu može biti na vezu u Murteru ili Modravama. Neka taj muzejski primjerak plovećeg broda dizalice bude operativno spreman u svakom trenutku priskočiti u pomoć − objašnjava svoje nakane Marko Bašić, vlasnik murterskog brodogradilišta “Vinica”, potpredsjednik Hrvatske udruge brodara.

‘Istranka’ je istrunula

To što sada govore jako me podsjeća na “Istranku”, koju smo, istrošenu i oronulu, prodali jednom Talijanu, a onda su se svi digli na noge kako je treba spasiti i taj dio hrvatske pomorske tradicije ostaviti za muzej. “Istranka” je dugo trunula na vezu u Vranjicu dok nije završila na dnu mora. Sada tamo smeta, a kupac Talijan u međuvremenu je umro. Zašto nitko u međuvremenu ne govori o “Istranki”, pita se Batinica.

Kalmeta: Sve ćemo učiniti za spas broda

Ministar Božidar Kalmeta rekao nam je kako vjeruje da će se Ministarstvo dogovoriti s “Brodospasom” da se sačuvaju kapitalni dijelovi “Velog Jože”.

− Učinit ćemo sve da se sačuva ime “Velog Jože” i da ni jedan drugi brod ne bude tako nazvan − zaključio je ministar Kalmeta.

Babić: Spremni smo na otkup

“Veli Jože” je privatni brod dizalica i mi o tome ne možemo odlučivati. Ako ga vlasnik bude htio prodati, Ministarstvo ga je spremno otkupiti. Mi bismo otkupili samo karakteristične i povijesno vrijedne dijelove, kao što su zapovjedna kabina, velika karakteristična kuka, kolotur i druge, koje bismo postavili u Pomorskom muzeju. Mislim da s tim neće biti problema − kazao nam je Mario Babić, državni tajnik za more u Ministarstvu mora, prometa i razvitka.

[jadran2]

Neka Kalmeta (drzavnim novcem) popravi drzavnu cestu Sv. Rok - Gracac, sto je javno obecao prije 2 godine; a, DIZ. 14 je imao mogucnost puno puta spasiti.
Opet OT.
Neka ostave par karakteristicnih dijelova - i (nazalost) zbogom.  Politicka ekipa nema prave veze s pomorstvom, pomorcima i pomorskom tradicijom.

[kukador]

neka veli jože podigne još istranku pa onda negde na duboko,....da barem ribe to gledaju.
fotofgrafija u prilogu je dizanje rexa, mada mi liči malo čudno...
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[Istria 052]

Leute,

5+ za POVIJEST "VELOG JOŽE" Nuklearni reaktor u rukama nježnog diva

[brodarski]

Veli Jože nestaje po zacrtanom planu. Heroja i junaka Jadranskog i ostalih mora zadržaćemo u vječnoj uspomeni. Državni trubaduri mogu samo dipliti. Od njihova brašna nema kruva.
Slika koja budi uspomene na teške rane zaostale iz rata. Veli Jože vadi nesretnu Fineru kod mula u Mandalini.

[brodarski]

Pripreme pred vađenje Finere.
Zadnjih dana lovaca na suvenire bilo je dosta. Ono što je vrijedilo pokupili su pojedinci koji su davno radili na njemu. Fineštrine i ostale bolje suvenire. Ostali ne mogu dobiti ništa.
Finera u čvrstom zahvatu snažne ruke na površini.

[leut]

U MORU NEBRIGE ZA POMORSKU BAŠTINU PREŠUĆEN I SVJETSKI UGLED NAŠE NAJVEĆE PONTONSKE DIZALICE

Poklonili se ‘Velom Joži’ za sve dobro koje je učinio

Malo je vjerojatno da je svojedobno baš svaki mornar na našoj najvećoj pontonskoj dizalici “Veli Jože” kao obveznu školsku lektiru pročitao priču Vladimira Nazora o istarskom galijotu Velome Joži i njegovoj pobuni protiv mletačkog ugnjetavanja.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Supruga pokojnog dizaličara Marka Fistanića Draga, kći Jakica te
unuk Vedran došli su se pokloniti dobrotvoru ‘Joži’

U jednom drugačijem, slobodarskom ozračju, njegov “reinkarnirani” ploveći imenjak, sagrađen 1951. godine u Nizozemskoj za potrebe splitskog “Brodospasa”, revno se latio podizanja s morskog dna velikog broja u raznim ratovima uništenih brodova. Zbog toga je postao neizmjerno blizak svim ljudima s mora, koji su mu, pogotovo oni u Istri, tepali: “naš Jože”.

Ime “Veli Jože” nadjenuo mu je bez dvoumljenja pučki tribun Vicko Krstulović, blizak pjesniku i partizanskom suborcu Vladimiru Nazoru; naš prvi ministar pomorstva, nježna srca i čeličnih živaca.

U naše turbulentno vrijeme, od isluženog “Veloga Jože” svi su digli ruke, izloživši ga bešćutnoj sudbini prisilnog odlaska u staro željezo. Još više boli potpuna “kontinentalna” amnezija zbog koje se danas u ravnodušnoj javnosti ne zna gotovo ništa o njegovim zadivljujućim pothvatima.

Život pomorca ispunjen je pogibeljima svake vrste, ali brod je njegov ponos. Prvi zapovjednik “Veloga Jože”, kapetan Ivan Rušin iz Punta na Krku, bio je um i srce našega gorostasnog ljubimca. Dostojanstvena seniorskog držanja, vrijedio je kao primjer uzornog očinskog razumijevanja prema svakome.

Početkom 1957. sudjelovao je pod zastavom Ujedinjenih naroda u uklanjanju potopljenih brodova u Sueskom kanalu. U međunarodnom konzorciju Smit Svitzer Suez Salvors naš “Jože” je pored dviju nizozemskih dizalica, elegantnih posestrima “Condora” i “Arenda”, bio mišićav komad nulte kategorije.

Priznanje komandanta UN-a

Kad je Suez u cijeloj svojoj dužini ponovno pušten u promet, na našoj dizalici su to proslavili predstavnici osam zemalja sudionica u njegovu čišćenju, predvođeni generalom Raimondom Wheelerom, glavnim komandantom tehničkih snaga UN-a. On je “Brodospasu” uručio visoko priznanje, i ne sluteći da bi taj povijesni papirus katad mogao dospjeti u kakav na brzinu sklepani muzej ili na privatnoj aukciji na našim prostorima.

Drugi zapovjednik “Veloga Jože” bio je kapetan Ante Purtić sa Šolte, također vrstan poznavalac svoga posla te vremenskih prilika i neprilika. To je važno kod procjene najpovoljnijeg trenutka za početak spasilačke operacije na otvorenome moru s visoko podignutom “granom” dizalice.

Sredinom 1965. otisnuo se u teglju na “Jožino” najdulje putovanje od četrdeset i dva dana. Ni danas nije razjašnjeno kako je došlo do eksplozije na talijanskom supertankeru “Lousia” od 32.000 dwt u iranskoj luci Bandar-e-Mashuru (poslije Bandar Homeini), čije se spaljeno brodsko korito pod hitno pokušalo ukloniti.

Našim roniocima i podvodnim rezačima trebala su puna četiri mjeseca da golemu olupinu sasjeku pod vodom, a ustrajnom “Velome Joži” da je iz najprometnijeg dijela luke “komad po komad” premjesti na pjeskovitu obalu. Nije im bilo nimalo dosadno raditi u mutnoj tropskoj kupki, tako reći samo na opip, u stalnoj opasnosti od morskih zmija.

Treći zapovjednik kojemu se nasmiješila sreća da na “Velome Joži” postane autoritativni Barba bio je kapetan Grga Carev iz Jezera na Murteru. Zbog svoje stasite pojave i plahe naravi bio je prostodušno oličenje istarskog Veloga Jože. No, u cijeloj ovoj priči treba reći kako su Grga i njegova supruga Šinka nedaleko od otoka Žirja spasili devet talijanskih brodolomaca s minitankera “Brigitte Montanari”.

Osluškujući iz svoje ribarske brodice njihov slabi vapaj u olujnoj noći, Grga je odjednom osjetio nadčovječansku snagu. Veslajući kroz visoke valove, probijao se od jednog do drugog unesrećenog mornara i podizao ih već posustale iz zapjenjenog mora.

S istim poštovanjem moglo bi se govoriti i o ostalim “Jožinim” starosjediocima; zapovjednicima Ljubi Toriću, Šimi Klarinu, Roku Lučinu; upraviteljima stroja Luki Babiću, Draženu Ljubetiću, Mati Crvelinu, Mili Kvarantanu, Anti Kozuliću i Mariju Gregovu; ili o “vječitim dizaličarima” Miru Budiji i Marku Fistaniću.
Nepodijeljenu popularnost “Veli Jože” je uživao na zaobilaznim putovanjima u teglju od Splita do Beograda! (Mala “Odiseja” za početnike u kojoj sam i ja sudjelovao).

Lučkim tegljačem “Borac” od tričavih 600 konjskih snaga ustrajno smo ga teglili preko Jadranskog, Jonskog, Egejskog, Mramornog i Crnog mora do ušća Dunava uz djelomičnu ispomoć riječnog tegljača.

Trebalo se pažljivo provući i kroz tijesni Korintski kanal, štiteći “Jožin” ponton debelim bokobranima da se usput ne ulupi poput kante za mast. Kroz usko grlo Bospora i Dardanela nosili smo se bez kompleksa s vratolomnim unutrašnjim prometom, riskirajući da nam koji turski trajekt ili ruski tanker brzopleto ne uleti u dugi tegalj, naročito u mrkloj noći.

Još 1963. godine bili smo u sastavu mješovitog konvoja u kojemu smo prevozili teške transformatore i parne kotlove za termoelektranu “Kosovo II” u Smederevu. Drugo putovanje bilo je još dramatičnije, jer je trebalo priskočiti u pomoć brodu-novogradnji “Turija”, izgrađenom u beogradskom brodogradilištu “Tito” za Burmu. Taj suvremeno opremljeni putnički brod se nedaleko od Grocke u probnoj vožnji neobjašnjivo prevrnuo.

‘Brodovi (ni)su kao ljudi’

Treći pohod toj razvodnjenoj unutrašnjosti po već ustaljenom “voznom redu” bio je u bliskoj sprezi “Veloga Jože” s dizalicom “Dvainka”, s koje je prethodno skinuta željezna “grana”. Na palubu manje dizalice položeno je postrojenje od 220 tona za tvornicu umjetnoga gnojiva u Pančevu.

Nakon izlaganja raznim pogibeljima preko sedam mora idilična plovidba Dunavom ispunjavala nas je rijetkim olakšanjem dok smo odmicali nečujno gotovo beskonačnim “vodenim tračnicama”.

U svojoj dirljivoj neupućenosti pjesnici nerijetko kažu: “Brodovi su kao ljudi”, premda zapravo šarolike brodske posade udahnjuju dušu nekome brodu. Takav je naš osebujni mornarski svijet, jedno bez drugoga jednostavno ne funkcionira.

Prije šest desetljeća, kad su se nizozemski brodograditelji opraštali od svojeg neprežaljenog remek-djela, obojili su njegova tri snažna vitla i masivne koloturnike u crveno, bijelo i plavo, prema vlastitoj nacionalnoj trobojnici. Zahvaljujući toj sretnoj podudarnosti, već to je dovoljno da se barem ti najvitalniji “organi” dobrog starog “Veloga Jože” trajno sačuvaju i kao (naknadni) zalog hrvatskoj zastavi.

A kad je riječ o prešućenom “Velome Joži”, trebalo je voditi računa i o subjektivnom aspektu plejade njegovih nekadašnjih mornara i njihovih obitelji. Netom se povela rasprava o njegovu neizvjesnom “životu poslije života” te je postalo očito da će prevagnuti stav o lukrativnoj svrsi jedne nesvakidašnje hrpe starog željeza.

Dan prije konačne odluke o tome, samozatajna obitelj dizaličara Marka Fistanića, koji je na njemu predano proživio puni radni vijek, u minutu i sekundu pohitala je u Nautički centar Prgin u Šibeniku. Supruga Draga, kćerke Rose i Jakica te unuk Vedran nijemo su se poklonili, u znak zahvalnosti, svojem najdražem dobrotvoru “Joži”, u sjeni acetilenskih boca za rezanje. U tom trenutku netko je primijetio: “Posljednji ste ga vidjeli čitavog, ako vam to nešto znači!”

Autor: Bruno Pprofaca
Izvor: Slobodna Dalmacija