"Slobodna Dalmacija" - Split
www.slobodnadalmacija.hr30.04.2013.
MORE NEBRIGE
‘Nesposobni ministri potopit će nam pasare, gajete i leute’ [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Samo slijepac ne vidi da je obala jedino što nam je ostalo, tvrdi BakicaLoša vijest, poznato je, nikad ne dolazi sama. Ova o kojoj ćete u nastavku čitati, istina, još nije došla, ali nas sugovornici - za potrebe ovoga teksta koristit ćemo samo jednog, jer od njega vrjednijega nema - uvjeravaju kako je već na putu i kako družina u Zagrebu, hrpa zbunjenih bijelih ovratnika s Markova trga, ništa ne čini da spriječi njezin prelazak preko granice.
Prošek i teran su, naime, sitnica prema onome što će neminovno uslijediti ako pod hitno - možda i jest pet do dvanaest, ali još nije kasno - premijer Milanović ne odluči djelovati. A pred njim su samo dvije mogućnosti: ili da pojedine ministre i njihove pobočnike uštipne za obraz, ili da ih počasti udarcem nogom u stražnjicu. Ti ljudi, budimo blagonakloni, ili spavaju, pa zato ništa ne rade, ili su, zašto nas je strah da nije problem u snu, sasvim nesposobni.
- Neznanje ili nesposobnost, kako hoćete, prvi je problem, a drugi, možda još i veći, jest ignorancija. Briga, naime, njih u Zagrebu za nas i za našu tradiciju. Zanimljivi smo im tijekom dva ljetna mjeseca, tada su im puna usta Dalmacije, a čim zahladi, zaborave da postojimo - počinje priču Jadran Bakica, majstor- graditelj drvenih brodova, čuveni kalafat iz čuvene trogirske familije kalafata, ali i glasnik loših vijesti.
Čaplje i povijestNeznanje ili nesposobnost, kako hoćete, u sinergiji s nebrigom, rezultirali su najavom katastrofe. Rekosmo, loša vijest samo što nije prešla granicu i prijeti da, kako kaže Bakica, sasvim poništi ono što jesmo, što smo stoljećima bili, i pretvori nas u ljude bez povijesti i baštine. U zombije bez identiteta.
Vijest kaže da bi Hrvatska nakon ulaska u Europsku uniju mogla izgubiti pravo na proizvodnju i obnovu tradicijskih drvenih brodova, pa čak i na korištenje njihovih imena. Plaši nas da bismo, jer ih je, eto, vlast zaboravila zaštititi kao pokretno kulturno dobro, mogli ostati bez prava na sve one pasare, gajete, kutere, leute i bracere kojima se, od prigode do prigode, tako ponosimo. Da bismo, jednostavno, mogli zaklopiti to poglavlje svoje povijesti i umjesto drvenih brodova graditi drvene čaplje.
Što se čudite? Rekli smo vam da je vijest loša. No, nismo da postaje i gora. I da kalafati već godinama upozoravaju kako njihov zanat izumire, te da s njima izumire i naša baština, i da nitko, ali baš nitko, po tom pitanju ništa ne čini. Bakica će vam, uostalom, sve objasniti.
- U neformalnim razgovorima političari se zgražaju kad im pričamo što se događa s tradicijskom brodogradnjom. A kad ih zamolimo da nešto učine, da spase što se još spasiti dade, onda naglo umuknu. Ministarstvo kulture se uporno oglušuje na naše pozive, a kad bude kasno, onda će, kao i sada s prošekom, biti “nismo znali” i “nismo krivi” - tvrdi ogorčeni Bakica.
Paljenje alarma zbog opasnosti da izgubimo pravo na gajete i ostala tradicijska plovila nije, veli naš sugovornik, tek blef kalafata da se domognu koje kune iz državnoga proračuna. Ionako ih, otkriva Bakica, za koju godinu neće biti.
- Samo slijepac ne vidi da je obala sve što nam je ostalo, a naša vlast sve čini da je uništi i rasproda. Od ovakve pomorske tradicije i kulture brodogradnje druge bi države načinile svjetski brend, kulturnu atrakciju, a mi kao da jedva čekamo da nam Talijani i ostali Mediteranci sasvim oduzmu morski identitet i da postanemo vazali očito pametnijih i osvještenijih nacija. Ako žurno ne zaštitimo ime, oblik i građu naših starih brodova, ostat ćemo bez njih, a nakon toga, neće proći dugo, ni sami više nećemo znati tko smo - grozi se Bakica.
Država poticaje za tradicijsku brodogradnju ne poznaje. Ako želite u vrtu pred kućom umjesto krumpira i pomidora posaditi, recimo, bazen, nema problema, stižu poticaji sa svih strana, ali ako želite obnoviti pradjedov leut, onda se morate sami snaći.
Nije nam Zagreb za sve kriv- Masu ljudi, bez pretjerivanja, pokazuje zanimanje za obnovu starih drvenjaka, a taj posao jednostavno nema tko obaviti. Na čitavoj našoj strani Jadrana nema niti deset kalafata. I dok ostatak Europe ogroman novac ulaže u očuvanje tradicijskoga pomorstva, dok se natječu za prava na korištenje imena pojedinih jedrenjaka, dok se, recimo, u Turskoj odvija prava brodograditeljska renesansa, kod nas je sve prepušteno entuzijazmu pojedinaca, pa tako i održavanje na životu ove neprocjenjivo vrijedne pokretne kulturne baštine - ističe Bakica.
Izumiranje se, naravno, može zaustaviti. Rješenje postoji, ali dobre volje nema. Nema znanja ili sposobnosti, kako hoćete, a pogotovo nema brige za opće dobro.
- Treba otvoriti škole za graditelje drvenih brodova, educirati djecu i stvoriti nove majstore. Žalosno je da sam ja sa svoje 52 godine jedan od najmlađih kalafata od Dubrovnika do Pule, te da praktično nemam na koga prenijeti svoje znanje. Inicijativa za osnivanjem ovakvih škola, ili barem jedne, odavno postoji, ali je nitko ozbiljno ne razmatra. Zagreb nas već godinama ignorira, kao da ne postojimo, ja se borim koliko god mogu, ali mi se čini kao da me gledaju kao još jednu budalu iz Dalmacije.
A opet, nije nam ni Zagreb sve kriv. Evo je neki dan na zapadnoj obali u Splitu požderano 600.000 kuna, a to je novac kojim se u mome poslu čuda mogu napraviti - zaključuje Jadran Bakica.
VINKO VUKOVIĆ
Sin će mi otići vani, zanat nemam kome ostaviti Žalosno je da na fakultetima brodogradnje nema smjera za drvenu brodogradnju. A žalosno je i da će moj sin, kao treća generacija kalafata, čim završi fakultet otići u inozemstvo.
Umjesto da me naslijedi u poslu, kao što sam i ja naslijedio svog oca, on je primoran otići vani, jer ovdje perspektive za znalce u drvenoj brodogradnji nema. Ma, da sam barem i ja otišao vani, sada bih bio bogataš. A opet, kako ću otići, ako svi odemo, što će od nas ostati - kaže Bakica.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
.
