Vir: "Slobodna Dalmacija" Split
http://slobodnadalmacija.hr/default.aspxDRVENI LJEPOTAN
Najveći i najpoznatiji jedrenjak ‘Adria’ preselio iz Splita u Zadar, gdje se sprema za nove đite...
S 45 metara dužine, devet metara širine, težinom većom od 800 tona, 4,5 m gaza, oplatom od pola metra, tri jarbola i 900 četvornih metara jedara, 17 vrhunski opremljenih turističkih kabina, vrhunski opremljenom kuhinjom i restoranskim salonom, osam članova posade te motorom Caterpillar od 500 konja – on je najveći i na Mediteranu najpoznatiji drveni hrvatski jedrenjak.
Ime mu je “Adria”, a do sada mu je luka upisa bila u Splitu. Međutim, lani ga je kupila privlačka pomoračka obitelj Šango – otac Klaudio, sada kapetan na “Adriji”, i njegov sin Mišel koji je i vlasnik broda, pa će jedrenjak duge i zanimljive prošlosti pronaći svoju novu matičnu luku u Zadru.
Od početka ovog tjedna “Adria” je vezana uz zadarsku Gornju rivu, uvučena uz Most preko Jazina. Za koji dan će se s prvim turistima otisnuti na jednodnevne izlete po zadarskom arhipelagu, ali će se već u rujnu vratiti svojoj izvornoj namjeni – kružnim turističkim plovidbama po čitavom Jadranu.
Četiri mjeseca remonta
–Podjednako smo oba sretni – rekao nam je Splićanin Slobodan Matenda, koji je kupio “Adriju” 1998. u gotovo raspadajućem stanju, nakon što je “klekla” agencija “Dalmacijaturist” u čijem je vlasništvu brod bio u doba Jugoslavije.
Njegov je odgovor samo potvrdio staru poslovicu o tome kako je čovjek na brodu samo dva puta sretan – kad ga kupi i kad ga proda. Tako i kapetan Klaudio Šango ovih dana, nakon što je “Adria” nakon četiri mjeseca remonta u trogirskom brodogradilištu konačno stigla u Zadar, doslovce sija od sreće, a gotovo da i ne silazi s broda, ni noću.
A navečer, da bi razveselio rivu bez ikakve zabave, pušta glazbu s razglasa, makar ga i policija upozorava da utiša jer vjerojatno – stanari spavaju?!
–Ovakav brod danas nije moguće napraviti. Niti ima tih meštara i znanja, niti ima takvih brodogradilišta, a i onda kada je pedesetih građen u brodogradilištu na Cresu, kad je dobrih kalafata bilo koliko hoćeš po cijelom Jadranu, gradnja ovog broda je bila golem i zahtjevan posao – govore nam istodobno Klaudio i Slobodan. Jedan i drugi su, očito, zaljubljenici u “drvenjake”, i znaju što je to “duša” takvog broda.
Kako divno škripi...
-Jednom je, baš za nekog ružnog vremena – sjeća se Matenda – a bili smo puni turista, jedan Nijemac dugo stajao naslonjen na ogradu gornje palube i šutio.
Nije mi bilo jasno što mu je, grubo je vrime, a on stoji po nevrimenu vanka i ne miče se, pa sam ga upitao je li sve u redu. Objasnio mi je da on ima svoju plastičnu jahtu koju je platio šest milijuna eura, da ga na mome brodu ne zanimaju ni izleti, ni spiza, ni zabava i da je samo čekao doći za ružnog vrimena. Zašto? Da čuje kako drveni brod stenje, škripi, “piva” po nevrimenu. E, to znači volit drvenjake.
Možda ne uvijek tako lirski raspoloženih, ali “Adria” je u svojoj dugoj povijesti Jadran pokazala tisućama i tisućama europskih turista. Mnoge su poznate strane i domaće face partijale na ovom jedrenjaku, nebrojeno je domjenaka na njemu priređeno, zna ga svaka uvala, svako jadransko otočno i priobalno mjesto.
Dušu i jedinstvenost dali su mu 1953. creski kalafati, bio je dika socijalističkog turizma. Život mu je spasio Slobodan Matenda, a sada će “Adria”, zahvaljujući obitelji Šango, zaploviti u novu životnu fazu.
I dok je šume hrastove – bit će i “Adrije”.
PIŠE: MARIO VUKSAN, FOTO: LUKA GERLANC/CROPIX
