U spomen na jučer preminulog legendarnog kalafata Tonća Bakicu postaviti ću članak o njemu iz 1. mjeseca ove godine objavljenog u
SD ;
KALAFAT ARTIŠTA
Nesvakidašnja životna priča Trogiranina Tonča Bakice: Tražili su od mene da i ratne brodove radim [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Drugi svjetski rat taman je završio kad je u trogirsko brodogradilište, koje se tada zvalo "Mosor", nakon dvije godine učenja zanata kod jednog dobrog maranguna, došao raditi momčić iz težačke familije, tek petnaestogodišnjak.
Sedamdesetak godina kasnije, 2014., Norveška je slavila 200. godišnjicu donošenja Ustava. Tom prigodom organizirali su i Pomorski festival - stotine povijesnih i tradicionalnih brodova iz nordijskih i još nekoliko europskih zemalja zaplovilo je duž cijele norveške obale. Pozivnicu da sudjeluje na tom festivalu dobio je i onaj davni dječak. Tonči Bakica, trogirski kalafat.
Puno je vremena proteklo između dva spomenuta događaja, puno se toga dogodilo u životu stolarskog meštra i brodograditelja Tonča Bakice. Pod njegovom se rukom puno drva oblikovalo u brodove raznih vrsta; malo je onih u cijeloj Dalmaciji čiji trabakul, pasara, jedrilica...nemaju timbar trogirskoga meštra. Među mnogim novinarima s kojima se družio i koji su slušali njegove priče o brodovima i ljudima bilo je i onih koji su ga – najviše, kaže, Mario Garber – nagovarali da napiše knjigu.
Šjor Tonči Bakica nije napisao knjigu, no o njegovu poslu i brodograditeljskim uspjesima drugi su, tijekom mnogih desetljeća, ispisali prilično novinskog materijala.
Malo zbog posla, a malo i zbog godina – već se dobro prešlo osamdesetu! - nije prihvatio ni onaj ljubazni poziv pristigao iz Kraljevine Norveške, ali je, bez obzira na to, šjor Bakica tada itekako bordiža' norveškom obalom.
Kako, i zašto, o tome ćemo kad dođe na red kruna Bakičina posla, barem kad je slava u pitanju: komiška falkuša.
A do tada ćemo sa šjor Bakicom – i dalje zauzetim brodograditeljskim poslom: upravo radi na izradi leuta kojega je opjevao Toma Bebić - proći kroz njegovu karijeru meštra od gradnje brodova, koliko se može kroz ćakulu, bez obzira što je bila višesatna, i to, koliko je moguće, kroz neispričane, ili barem manje poznate priče, kakva je na primjer ona o stolarskim faturetama glumaca i pjevača iz HNK, o sudanskoj "oružanoj avanturi" iz koje ga je spasio Tito, o vezama s Bijelim Dugmetom…
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Onih davnih početničkih godina u trogirskom brodogradilištu Bakica se brzo istaknuo među drugim mladim meštrima. Imao je neki talent, neki dar da okom izmjeri i po toj mjeri napravi. Jedrilice yola i finn yola prve su koje ga je dopalo izraditi. Tonko Pivčević je na jednom od njegovih "finaca" 1956. godine osvojio prvo naše zlato u jedrenju.
- A kako sam odskakao od drugih meštara, za mnom su se u to vrime počeli jagmit…
I tako je meštar Bakica iz Trogira došao u Split, u Lučicu Spinut. Tamo ga je doveo Ante Jurjević Baja, a "Baja je Dalmaciji u to vrime bija neka vrst' Tita“.
- Bilo je to lipo malo brodogradilište, desetak ljudi, a radili smo bez stajanja. Na navozu u Lučici digao sam sve brodove srednje Dalmacije, dolazili su i oni sjevernije, s Paga, čak i iz Rijeke.
Priča će dalje pokazati da jesu brodovi život šjor Bakice, ali preseljenju u Split mladog trogirskog kalafata o kojemu se po Dalmaciji počeo širiti dobar glas u velikoj je, ako ne i najvećoj mjeri kumovala - ljubav.
Iz Trogira redovito je u Split "odija autobus“ kojim je mladi Bakica odlazio u teatar. Kao veliki ljubitelj opere, a volio je i dramu, imao je pretplatu.
- Upoznao sam tada mnoge kazalištarce – među njima operne pjevače Iliju Žiška, bija je prvi tenor, Antuna Marušića, bas-baritona koji je piva malo teže role. U "Rigolettu" je bija savršen… A poslije su oni dolazili kod mene u Spinut, imali su one male brodice za otić na špare.
Ali zašto je zapravo kazalište bitno: stalnom posjetitelju za oko je, naime, zapela kazališna biljetarka, Ivanka, rođena Ćulić, koja je Bakici postala supruga. A sidro bačeno u bračne vode šjor Bakicu je čvrsto držalo u Splitu.
U to vrijeme direktor splitskog brodogradilišta bio je upravo Baja, s kojim se Bakica zakačio radi otkaza koji je jedan od njegovih radnika dobio bez znanja šefa Bakice, dok je bio na odmoru, zbog čega je, nakon pet-šest godina rada, otišao iz Spinuta.
Nepovjerljivi EnglezMijenjao je firme sve dok ga Veljko Bakašun, čuveni vaterpolist koji je igrao za "Jadran", nije pozvao u "Labuda“.
- Postao sam šef radionice. Dočekala me je prazna, brokve nije bilo. Ni iz čega sam napravio mjesto na kojemu je radilo deset ljudi, učinili smo poslova i poslova… Često su svoje havarirane brodove na remont dovozili Englezi, Amerikanci, Nijemci, Švicarci… A jedan brodovlasnik među njima, Englez, kapetan duge plovidbe, posebno mu je ostao u sjećanju.
- Njegova žena, profesorica na Cambridgeu i on prodali su kuću u Londonu i novac uložili u 16 metara dug brod. Na putu za Aleksandriju takali su Jadran, takali Split, i u jednom škveriću na Brači dali brod piturat\'. A kad su ga vratili u more, brod puka! Britanski par javio se svojoj osiguravajućoj kući, poznatome Lloydu, oni ga uputili na njihov ured u Jugoslaviji, a ovi – na Bakicu.
- Englez se tome opira, nije ima povjerenja… Bija je to prvi brod građen po west sistemu, sa više fili drva – bilo ih je sedam - koji je meni dospija u ruke.
Meštra je živcirao nepovjerljivi Englez koji mu je danonoćno "visio" iznad glave i gledao šta radi. Ali na koncu je ostao bez riječi – "on je zna točno di je brod puka, ali oštećeno misto više nije moga razaznat!"
Nećemo sad spominjat kako je engleski kapetan, kad je došao platiti, donio dvije kuverte – u jednoj koliko je trebalo za namiriti račun, a drugu da na taj način oda priznanje umijeću meštra kojemu je jedva u ruke dao svoj dragocjeni brod.
Malo po malo, glas o Bakici i svemu što rade on i njegova ekipa širio se i dalje od Dalmacije. Bilo je to negdje šezdeset pete, šeste, kad su u Labuda počele stizati gomile pisama stranaca koji su kod njih htjeli vezati brodove.
- Rekao sam našem računovođi Matku Careviću da ta pisma odnese gradonačelniku. Grad je u to vrime vodija profesor Ivo Perišin, ekonomist. Kako se tih godina gradija hotel "Marjan", u uredu gradonačelnika rodila se ideja da se ispred "Marjana" napravi ježa za brodove, da se potegne mul koji gre vanka i uz koji bi se s obe strane vezivali stranci. Čak je u Slobodnoj Dalmaciji objavljena skica toga mula. Od ježe na kraju nije bilo ništa, ali je na toj zamisli kasnije u Splitu nika ACY.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Kako je svojevremeno svojim odlaskom iz Spinuta ugazio na žulj Baji, tako je sad Bakica malo ugazio labudaše.
- Baja je vodija škver koji je bija radnički, a u Labuda su, s inženjerom Žarkom Deškovićem, vaterpolskim reprezentativcem i jedriličarom na čelu, bila gospoda. U Đenovi su me jednom, kad sam uša u jedan njihov klub pomoraca, zatvorenog tipa, blido gledali kad sam reka da sam iz Splita, ali kad sam spomenija Labuda, sva su mi se vrata otvorila…
U radionici i glumci
Kako se se u našem razgovoru priče i događaji pretakali, prelijevali i kauzalno vezivali, tako do sukoba s gospodom labudašima idemo preko činjenice da je radionica u Labudu radila punom parom. Toliko je posla bilo da su se u Labudovoj radionici izrađivale i palete za Sjevernu luku, njih čak 50.000.
Nije to težak posao, zabiješ par brokava i gotovo, priča Bakica. No posla je bilo puno, i stoga je on angažirao - glumce i pjevače iz HNK, za svoj umjetnički posao slabo plaćene.
- Zabivali su brokve u palete i dobro na tome zarađivali, plaća san in bolje ja nego Kazalište!
A kako su puste palete zatrpale Labud, kako zbog blanjanja, bušenja, buke i prašine Labud više nije bio mjesto gdje su se labudaši mogli opustiti, uživati, bacit\' na karte… - pobunili su se protiv Bakice.
- Ja in pare nosin, a oni protiv mene! I nisan izdrža, otiša san, iako san bija pogodija za jednog Francuza radit brod od dvanajst metri. Iza toga se Labud i raspa… Ali tamo san naučija: čovik može. Jedan jedini čovik čuda može napravit, okupit ljude, dignit posal.
Posao u SudanuOdlazak iz Labuda za Bakicu je značio mnoštvo poslovnih ponuda – zvao ga je "Konstruktor" da s njima ide na Cejlon (danas Šri Lanku) graditi branu, ali zvao ga je i "Pomgrad".
- A "Pomgrad" je bija jak u božju mater! Zarađiva je milijune! Tadašnji direktor bija je Frane Žic, jedan od najboljih direktora u gradu.
"Pomgrad" je Bakici osigurao tesarsku radionicu sa pedeset ljudi; tražio je i dobio veći stan, a zahvaljujući "Pomgradu" možda tko od brodograditelja u Port Sudanu još pamti Tonča Bakicu – s dobrim razlogom…
Žic ga je, naime, u Sudan poslao da "digne" na skaladu sa željeznim šinama veliki ratni brod. Već je ranije Bakica za admirala Ivu Purišića u Spinutu izvlačio raketne i torpedne čamce, ali ovo je bio veliki brod, dugačak i težak. E sad, lako ga je izvući, pravo pitanje je bilo – kako ga spustiti u more?
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
- Poludija san kad san vidija šta traže od mene, tija san ić ća. Pita san ih kako in je moglo past na pamet da stave željezne šine, a ne drvene poluge, da brod može malo "plesat" livo-desno. Neka se na onim željeznim šinama nađe samo mrvica nečega, trun prašine, brod bi iskočija, pobija ljude, nastala bi katastrofa… Da bi porinija toliki brod sve konope moraš pustit, moraš imat 70 kilometri brzine. A Miro Tartalja, inženjer - zna je pet-šest jezika, uvik bi strance koji su dolazili u "Pomgrada" njemu slali - kaže mi: četri miljuna dolara ostaju u Sudanu ako se brod ne porine…
Teška je nepravda prema šjor Bakici što će se njegov podvig, jedan posve originalan, ad hoc smišljen plan da se ratna grdosija ukroti i porine – ostati nejasno opisan, tek uz spominjanje betonskog bloka od sto tona, faškadure, PH dizalice, te velikog i malog vinča - "Rade Končar radija je tada lipe vinčeve“ - od kojih je onaj manji imao veću, dapače presudnu ulogu. Ali doljepotpisana jednostavno nije u glavi, pa tako ni na papiru, uspjela predočiti kako se precizno odvijala ta operacija.
Svakako, brod je uspješno porinut, četiri milijuna dolara ostala su "Pomgradu" u džepu, a Bakicu su slavili kao čovjeka čija je inovacija, smišljena u velikoj priši i stresu, ostala za priču. Sudanska ratna mornarica nakon toga zvala ga je da ostane, nudili su mu plaću od 10.000 dolara. Tražili su da im digne još brodova. I jest, jednoga vodonosca. Ali "ono vrime, one vrućine, ne bi bija osta da su mi davali cili Sudan - uteka san prvim avionom…"
Ponistre za Ražine- Napravija san preko sto novih brodova, od osan do dvajsčetri metra; nema broja onima koje sam obnovija; nema broja namještaju koji san napravija za brodove – stolariju, jarbole, krevete… Ali najveće moje djelo su Ražine!
I jest za čuditi se: najveće djelo jednog nadaleko poznatog kalafata – nije brod!
- Zvali su me iz "Pomgrada" da iden radit elemente za fabriku aluminija, dugu 650 i široku 60 metara, po kojima su se onda tribali radit betonski dijelovi. Miljun elemenata, a svaki je tribalo pogodit u desetinku, u stotinku milimetra. I 360 ponistri napravija san na tvornici. Di je god zapelo, šinjorina moja, mene su zvali da dođen popravit… A u menzu kad bi uša - bila je to velika menza, puno radnika je gradilo tvornicu - svi bi se digli, toliki san autoritet ima kod maloga čovika…
No ime Tonča Bakice najdalje je, ipak, pronijela falkuša, brod predstavljen na Svjetskoj izložbi u Lisabonu 1998. pod imenom "Comeza - Lisboa", kako ga je godinu prije izložbe krstila Simonetta Lus Afonso, direktorica portugalske izložbe. O falkuši, brodu jedinstvene građe s kojim su komiški ribari veslajući odlazili sve do Palagruže i na kojemu su solili ulovljenu ribu - puno toga se zna.
Cijela ekipa stručnjaka i entuzijasta okupila se najprije oko ideje, potom i gradnje replike falkuše u brodogradilištu Bakica, prema nacrtima izrađenim na Fakultetu strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu. Meštar Bakica – kojega su Talijani s jezera Lago do Garda, gledajući dok je tamo radio jedan brod, nazvali artišta - izradio je falkušu po onom west sistemu, s nekoliko slojeva drva.
- Možete je s kampanila bacit, ništa joj neće bit. Nema u sebi jednu jedinu brokvu! I neće propustit ni kap vode!
Falkuša Bakici nije donijela velike novce, ali jest veliku društvenu satisfakciju. Akademik Ivo Padovan, kao predsjednik HAZU, pozvao ga je da pred mnoštvom akademika govori o svome radu na replici falkuše. Ona je pridonijela i nagradi za životno djelo koju je Tonči Bakica od grada Trogira dobio 2012. godine i na koju je vrlo ponosan. I onaj poziv, uostalom, trogirskom kalafatu upućen iz Norveške, stigao je skoro dvadeset godina nakon što je brod napravljen, a to govori o vrijednosti i broda i brodograditelja.
I tako je falkuša, bez Bakice, na trajleru prešla cijelu Europu da bi uz vikinške lađe, stare parobrode, jedrenjake, ribarice i razne druge brodove plovila uz norveške fjordove, predstavljena kao "brod iz dubine vremena“, „plovilo kolektivne svijesti malog otočnog svijeta u jugozapadnoj uvali Visa“ i „istovremeno brod koji pripada mediteranskom svemiru“.
Ne može lipše.
A iz dubina vremena svojim ju je rukama izvukao kalafat kojemu svi brodovi koje je napravio ne bi, kako sam kaže, mogli stat' u fošu između Trogira i Čiova.
Brodogradilište u poljuMnogi brodovi koje je izradio Tonči Bakica napravljeni su daleko od mora, u polju iznad Trogira. Tamo je, naime – kad nije moglo drugdje, negdje na obali – 1986. godine otvoreno brodogradilište "Bakica", u kojemu rade i tradiciju brodogradnje nastavljaju Bakičini sinovi Jadran i Marinko.
Glavu mu spasio TitoNakon što je u Sudanu porinuo ratni brod, Bakica se avionom uputio kući, i to preko glavnoga grada Kartuma, gdje ga je dočekao inženjer rudarstva Ante Kučar iz zagrebačke Geotehnike, suprug hrvatske političarke Savke Dabčević Kučar, koji je u to vrijeme radio u Sudanu.
- A u Kartumu izbila revolucija! Ovde je ludnica, kaže meni inženjer Kučar. Na jednom raskrižju zaustavi nas mulac sa šmajserom, nije bradu još ima', držeći prst na obaraču. A onda ugleda zastavicu na autu, pa pita "Tito?" Je, Tito, Tito, govorimo mi, i to nam je glavu spasilo. Tamo ti je zeznuto, nikad ne znaš ko će koga ubit, to su takva mista, lako se potegne obarač… Poslije smo čuli da neki Bugari nisu imali toliko sreće...
Welles, Murtić, Bregović...Prvi brodovi šjor Bakice bile su jedrilice za regate, rađene za klub "Mornar". Izrađivao je i kadete, pa sedammetarske brodove za SAD, kao i najvećega do tad napravljenog krstaša dugog 14 metara, nazvanog "Marjan" i namijenjenog splitskom škveru za reprezentaciju. Bio je to brod "na kojemu su se sklapali najveći škverski poslovi".
Orson Welles snimao je u hvarskom akvatoriju film "Dubina" na brodu kojega je napravio Bakica; izrađivao je neretvanske lađe koje su ga dvaput odvele na Pantovčak kod predsjednika Mesića, pokrovitelja utrke ovih brodova; popravljao je Titov gliser koji je darovan tadašnjem Hotelskom poduzeću Hvar - osobno ga je Bakica odvezao i predao direktoru Tonku Domančiću. Od Bakice su brodove naručivali generali, političari, liječnici, slikari - od kojih mu je jedan, Edo Murtić, bio prijatelj. Prijatelj mu je postao i Goran Bregović iz Bijelog dugmeta; kupio je jedan stari brod koji je, prošavši kroz Bakičine ruke, bio kao novi. Šjor Bakica priča kako je jednom, nakon koncerta u staroj košarkaškoj dvorani, pitao Bregovića šta mu značli ono "pljuni i zapjevaj Moja Jugoslavijo“. Ma Juga će se raspast, eto to znači…- odgovorio je Bregović.
Rat je pokidao veze s Kusturicom koji je također kontaktirao Bakicu htijući naručiti brod, taman je trebala stići akontacija... Tko bi, zapravo, nabrojio sve te razne jedrilice, pa trabakule, pasare, čamce … Pred svima njima, međutim, u ovom trenutku mjesto zauzima – leut "Toma".