Deligrad
zastavnik
Offline
Gender:
Posts: 1 241
Нема дoбрих закoна без дoбрo наoружане војне силе
|
|
« Reply #1 on: January 08, 2011, 08:49:24 pm » |
|
Najmanji a svakako najčešće korišćeni fortifikacijski objekti kod Osmanlija bili su čardaci koji se osobito često javljaju na granicama. Osnovno značenje tog termina izvedenog od persijske reči “čar” označava ”zgradu na četiri stuba“, a te drvene kućice postavljene na tri ili četiri stuba bile su mali ali značajni osmatrački objekti postavljani u vidu guste mreže duž granica i puteva, na rastojanju dovoljno malom da jedan drugom budu na puškomet ili na dogled, te su posade obično uz čardak držale i veće količine drveta ili slame da bi i u noćnim uslovima mogle vatrom da daju signale susednom čardaku; prilaz im je bio moguć samo uz pomoć lestvica. Kod Austrijanaca je posada čardaka brojala do 39 ljudi, a duž austrijsko – osmanske granice je u drugoj polovini XVIII veka stajao ukupno 101 austrijski čardak. Posadu ovih čardaka je davalo 17 četa sa ukupno 3200 ljudi. Osim kao osmatračnice, čardaci su se u nekim slučajevima javljali i kao sastavni deo većih utvrđenja od tvrdog materijala, naravno, kao pomoćni objekti – i to uglavnom na kapijama tvrđave.
Isprva čisto vojni termin čardak je tokom vremena (kao što je to i inače čest slučaj sa vojnim objektima i opremom) dobijao i nova značenja i primenu pa je korišćen i za izvesne profane objekte, a osmatračnice slične čardacima i sa istim nazivom koristili su na vojnoj granici i Austrijanci. Štaviše, izgleda da su slične objekte, takođe vojne namene, koristili i kozaci. Pravljeni od slabijeg materijala, čardaci su (kao, uostalom, i kule i palanke) bili polustalni (polutrajni) fortifikacijski objekti omiljeni među Osmanlijama upravo stoga što su se pravili brzo i lako, uz minimalne troškove – što nimalo ne umanjuju njihov značaj, jer bez njihove podrške ni hisari ni kale ne bi bili u stanju da funkcionišu i da na optimalan način izvršavaju svoje funkcije. U osmanskim izvorima se, po podacima Gliše Elezovića, čardak kao fortifikacija prvi put pominje u izveštaju velikog vezira Piri Mehmed-paše o učešću Čoban Mustafa-paše (drugog vezira i stručnjaka za vojnu problematiku) u pohodu Sulejmana Zakonodavca na Ugarsku 1521. godine. U zapisu velikog vezira stoji, između ostalog, da je 18. avgusta, prilikom opsade Beograda, jedan asker iz Mustafa pašine vojske zapalio nekakvu osmatračnicu (čardak) u gradu. Prema podacima iz dnevnika o istom pohodu koji se nalazi u zborniku Feridun bega, isti se događaj dogodio 16. avgusta, dok je po Hameru to bilo 19. avgusta. U zborniku Feridun bega stoji: “16, ponedeljak. Na tvrđavi u sektoru Mustafa-paše bio je jedan čardak. On je nevernicima služio kao meteris. Danas posle ićindije jedan gazija je kumbarom taj čardak zapalio.”
Osmatračnice slične čardacima i sa istim nazivom koristili su na vojnoj granici i Austrijanci koji su, na primer, u XVIII veku (kao dopunu svom fortifikacijskom sistemu) produžili već postojeći sistem čardaka duž granice ustanovljene na Savi i Dunavu. Tako je sagrađeno na desetine čardaka, među kojima su najpoznatiji bili Boljevci, Jakovo, Kupinovo, Crvenka, Nova i Stara Borča, Ovčanski čardak...
Možda najbolji primer među ovim čardacima bio je onaj u Novoj Borči koji je postojao i pre formiranja Vojne granice 1742. godine, kao zamena nekadašnjem utvrđenju. Predeo oko čardaka je bio močvaran, opkoljen trskom, a Teleki Dominik je 1794. godine zapisao: “Na ugarskoj strani se vide tek na odmerenim rastojanjima u nepreglednoj trstici stražarske kućice, gde čuvaju stražari, a koje u ovoj zemlji zovu čardacima”. Novoborčanska kordonska stanica je bila najbliži punkt prema osmanskom (a kasnije srpskom) Beogradu i služila je, kao i ostali čardaci, za sprečavanje ilegalnog prelaska granice, suzbijanje prenošenja kuge sa osmanske teritorije, za osmatranje Beograda i prenošenje pošte, a posada čardaka se smenjivala, obično, jednom nedeljno. Sam čardak je prikazan na jednoj gravuri iz 1789. godine kao četvorougaono utvrđenje u kome su se nalazile dve kuće. Na čelu stanice se u prvo vreme nalazio narednik, a kasnije oficir koji je raspolagao sopstvenom rečnom patrolom za hvatanje svih onih koji ilegalno prelaze granicu.
Pravljeni od slabog materijala (drveta), čardaci su morali da se popravljaju i obnavljaju na svakih 10–15 godina, a jednom napušteni su brzo propadali tako da im se nakon izvesnog vremena potpuno gubio svaki trag. Danas praktično ni nema sačuvanih čardaka sa vojnom namenom, pa je utoliko značajnije otkriće ostataka jednog čardaka prilikom arheološkog rekognosciranja lokaliteta Gradište u selu Praskovča, na samom severnom kraju Aleksinačke kotline. Najpre je utvrđeno da je reč o naselju iz starijeg gvozdenog doba, ali su kasnija sondažna arheološka iskopavanja na ovom lokalitetu pokazala da je ovo gradinsko utvrđenje nastalo mnogo ranije, još u periodu eneolita – što znači da je to jedno od prvih takvih utvrđenja u ovom kraju. Potom su dalja istraživanja (ali i neki slučajni nalazi i nalazi kolekcionara) pokazala da na tom položaju ima i tragova iz novijeg vremena, tačnije, da se na istom mestu i mnogo kasnije, verovatno početkom XVIII veka, takođe nalazilo naselje. Vremenski period je okvirno određen zahvaljujući nalazima keramike tipične upravo za to doba kao i pet srebrnih novčića, dok nalaz ostataka drvenih greda u raspadajućem stanju i većeg broja velikih eksera kakvi se obično koriste u građevinarstvu svedoči da na ovom lokalitetu jeste bilo naselje. Ipak, posebno je zanimljiva činjenica da je na istom mestu pronađen i gotovo ceo komplet konjaničke opreme – uzengije, dve mamuze, deo konjskih žvala, gvozdene potpetice čizama, gvozdeni okvir češagije za timarenje konja, dva koplja, vrh strele i jedan nožić, kao i deo glave gvozdenog žarača koji deluje kao da je služio za žigosanje (a na radnom delu ima floralni motiv) i luksuzna pojasna garnitura od bronze sa ukrašenom “S” kopčom.
Svi ovi nalazi nas navode na zaključak da je tu bila stacionirana neka konjička jedinica, što je i sasvim logično kada se uzme u obzir taktički značaj pomenutog položaja; sa kupastog vrha Gradišta je moguća suverena kontrola magistralne komunikacije koja prolazi dolinom Južne Morave, ali i severozapadnog izlaza iz Aleksinačke kotline, u pravcu prema Kruševačkoj kotlini i Zapadnom Pomoravlju. Stambeni objekat (sa najvećom koncentracijom nalaza) je smešten u maloj uvali, praistorijskom odbrambenom rovu u kome je vojna posada bila zaklonjena iza vrha Gradišta – stacionirana u podnožju, sa severoistočne strane brda. Na terenu na kome su pronađeni ekseri i ostaci drvene građe nije bilo ostataka temelja, što navodi na zaključak da je taj drveni objekat bio podignut poput sojenice, tačnije, da je reč o osmatračnici tipa čardaka.
Nakon Požarevačkog mira, Austrijanci (koji su, zapravo, diktirali uslove mirovnog sporazuma) su zauzeli Srbiju sve do leve obale Zapadne Morave. Po Epšelvicovoj karti, granica je pratila Zapadnu Moravu do visine manastira Sv. Bogorodice u Mrzenici gde se odvajala od reke. Prema istoj karti, granica nije dosezala do Sv. Romana i Gradišta u Praskovči, ali ostaci čardaka na Gradištu ukazuju na verovatnoću da je granica ipak dosezala nekoliko kilometara južnije, bez obzira na to da li je u pitanju austrijski ili osmanski čardak. Uz sve ograde, na osnovu pomenutih nalaza smatram da je reč o austrijskom čardaku koji je pripadao Stalaćkom ili Paraćinskom kapetanatu koji su dvadesetih godina XVIII veka formirani sa sedištem u Stalaću i Paraćinu. Isprva čisto vojni termin čardak je kasnije dobio i neka nova značenja, pa je korišćen i za izvesne profane objekte. Kao praktični a jeftini objekti za osmatranje, čardaci su vremenom dobili višestruku primenu, pa su postavljani i na njivama, u voćnjacima, povrtnjacima i vinogradima kako bi stražar u njima mogao da spreči krađu (do pre nekih pola veka, skoro svako naše selo je imalo svog poljara ili pudara koga su svi seljani zajedno plaćali i koji je preko dana obilazio polja, voćnjake i vinograde, a noću takođe boravio u polju, zaklanjajući se od kiše i hladnoće u drvenim kućercima zvanim kolibe ili čardaci koji su neretko, iz bezbednosnih razloga ali i radi bolje preglednosti, bili pomoću stubova malo odignuti od zemlje). Čardaci su podizani i u baštama aga i begova, nadomak kuća, da bi još izdaleka mogao da se uoči svaki zvani i nezvani gost i upozore ukućani. Međutim, u turskom jeziku se izraz “čardak” koristi i za terasu, venjak ili vidikovac, pa sve to često zbunjuje istraživače prilikom čitanja starih dokumenata. Tako je, recimo, Katarino Zeno, prolazeći 1550. godine kroz Sarajevo, zapisao da je stambeni deo grada (mahala) izuzetno lep i ukrašen, da svaka kuća ima svoj vrt i čardak, a da su vrtovi lepi poput onih u Padovi. Očigledno, izraz čardak u ovom slučaju nipošto ne može da se odnosi na bilo kakav fortifikacijski objekat.
Kako su prolazile godine i vekovi, pod ovim izrazom se podrazumevao sve veći broj različitih objekata; ponajčešće su se čardacima nazivali i domovi uglednih domaćina i velikaša koji ni izdaleka nisu nalikovali prvobitnim čardacima za osmatranje. O tome svedoči i predanje o uglednoj porodici Šehovića koja je u Sutivanu sagradila i čardak iz koga su rukovodili svojim posedom a koji je imao čak pet bojeva (spratova) – i još podrum u kome je bila smeštena tamnica za neposlušne. Ostali spratovi su bili namenjeni porodici i pomoćnom osoblju, dok je na najvišem boju bila smeštena uprava bega Šehovića. Čardak je tu stajao sve do pada Turske 1912. godine kada su ga srušili Crnogorci, proteravši brojne potomke bega Šehovića u Tursku i neke druge krajeve. Tipičan primer begovskih čardaka koji je pripadao porodici Hasanbegovića je, po nekim izvorima, trajao sve do sedamdesetih godina prošlog veka kada su ga srušili “da ne bi podsećao na turska vremena i begovski način življenja”. Koliko su čardaci (kako vojni tako i oni civilne namene) bili rasprostranjeni u našim krajevima najbolje govori činjenica da su ušli i u narodne pesme, pripovetke i bajke, a izraz “čardak ni na nebu ni na zemlji” se i danas često čuje.
|