Milorad Bibić Mosor u "Slobodnu" uvik čini zanimljive intervjue sa još zanimljivijim sugovornicima. Ovo je jedan od njih.
POMORAC, KNJIŽEVNIK, NOVINAR, PUBLICIST, SCENARIST, LUČKI I TURISTIČKI RADNIK, HIPERAKTIVNI PENZIONERBruno Profaca kod Mosora: Mediteran je naša Europa!Znate li što sam čuo: da ste nedavno, u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu, prilikom predstavljanja vaše Mornarske trilogije, javno priznali da redovito gledate “Šeherezadu”!? [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
- Da, istina je. Ali pri tome ne obraćam pažnju na ono što se u nekoj epizodi te TV sapunice zbiva, nego me poneki ruski tanker ili turski trajekt u prolazu podsjeća na moja rana putovanja na remorkeru “Borac” iz Jadrana u Dunav. Ploveći “Velim Jožom” o teglju kroz zakučasti Bospor, koji spaja Mramorno more s Crnim morem, u dokolici plovidbe mogao sam kanočalom zaviriti u svaku bajnu vilu na njegovim živopisnim obalama.
Svaki put bih se toliko sprijateljio s lokalnim peljarom da bismo ga na kraju u uvali Buyukdere pažljivo spuštali u peljarsku brodicu da se, redovito malo pod gasom, ne ozlijedi. Nakon toga bi nam uslijedila stroga službena prijava turske Pilotske službe.
» Pročitao sam da je puno zanimljivo ploviti kroz Dardanele...- Na povratnom putovanju iz Mramornog mora u Egejsko, kroz usko grlo Dardanela, naročito noću, išli smo praktički s glavom u torbi. Nisam nikad bio siguran znaju li “baćuške” s kojeg supertankera da pred sobom imaju nekakav ruzinavi remorker i plovnu dizalicu, vezane čeličnim tegljem, dugačkim 180 metara, jer se to na radaru ne vidi. Davali smo im reflektorom svjetlosne signale kao da smo šenuli pameću da nam u mrklome mraku, ne daj, Bože, ne bi “uletili” u dugi tegalj.
Kad bismo se dočepali peljarske postaje Chanak-kale na pragu Egeja, na sve to bih ubrzo zaboravio. Kad je jednom zgodom svanuo prekrasan sunčan dan, da bih dao oduška velikom olakšanju, izvukao sam odnekud jazz trubu i u znak mornarske kolegijalnosti zatrubio sam njome prema najbližem turskom trabakulu. I pazi sad ovo: neki jebivjetar na tom trabakulu mi je isti trenutak svojom trubom uzvratio pozdrav! Nevjerojatno!
Otkriće Kolumba u Genovi» Jeste li baš vi osobno zaslužni što se blagdan svetog Nikole slavi kao Dan pomoraca u Hrvata?- U bivšoj Jugoslaviji se Dan Ratne mornarice, pomorstva i riječnog brodarstva desetljećima slavio 10. rujna, dakle još uvijek u turističkoj sezoni. Stoga je toj fešti bilo teško naći adekvatnu “zamjenu”. No, ja sam u novonastalome Ministarstvu pomorstva, prometa i veza, još krajem 1991. godine, predložio da to bude pučki blagdan svetog Nikole. Naime, nekako u to vrijeme smo pored mora imali više crkvica posvećenih svetome Mikuli nego raspoloživih prekooceanskih brodova pod nacionalnom zastavom.
Na to je jedna meni draga osoba u kabinetu ministra blago negodovala: “Ma, Sveti Nikola je crkveni praznik?!” Reagirao sam iz prve: “Oprostite, ali ja nisam čuo da je sveti Mihovil bio policajac!” Otišao sam brže-bolje u MUP po njihovu “šprancu”, jer policija blagdan svetog Mihovila slavi kao svoj dan, na kojoj je ta mila osoba naknadno “ispravila” koji zarez i predložila na prvoj sjednici Vlade da blagdan svetog Mikule bude Dan pomoraca.
» Koje “prometne aktivnosti” su se odvijale nakon osnivanja Ministarstva pomorstva, prometa i veza?- Imali smo pune ruke posla pri sklapanju prvih bilateralnih ugovora o svim vrstama međunarodnog prometa, uz resornu asistenciju kolega iz Vanjskih poslova, naravno. U tome sam naročito uživao kao priučeni poliglot, koji o svakom jeziku zna ponešto, naštrebano po lučkim barovima. Kad smo s Grcima dogovarali detalje oko uzajamnog pomorskog i zračnog prometa, to nam je s grčkog prevodila gospođa
Vesna Cvetković Kurelec, sada veleposlanica u Njemačkoj.
Načulio sam uši da čujem ono njihovo slatkorječivo: kalimera, kalispera, kalinjihta, avrio proì, efharisto polí, simfonia, ekaton, peninda, kronos, simfonia... Reagirao sam čuvši ovu zadnju riječ: “Slušaj, Vesna, što će vam u Ministarstvu prometa ono: simfonia?!” Odgovorila je: “Kako ne znaš, to ti znači: ugovor, sporazum, sklad...” Tako sam dospio i među skladatelje, nakon davne pomorske i muzičke škole u Dubrovniku, gdje sam, među ostalim, pohađao sam solfeggio s onda šmrkavom Terezom Kesovijom.
» Kolumbo je otkrio Ameriku, a vi ste otkrili da se u Genovi održava Svjetska izložba u povodu 500 godina otkrića Amerike!- Sredinom 1992. godine, u povodu 500. obljetnice Kolumbova otkrića Amerike, a u jeku ratnih zbivanja diljem Lijepe naše pojavili smo se sasvim neočekivano svojim sićušnim ali upečatljivim udjelom na svjetskoj izložbi Expo-Genova “Colombo 92 - Brod i more”. Da bismo općenito u tome uspjeli, otišao sam jednim kamionom iz splitskog škvera u Dubrovnik po eksponate iz Muzeja dubrovačkog pomorstva. Kad smo se domogli gradskih zidina, rekao sam neupućenom vozaču da smo u predjelu Sveti Jakov upravo neprimjetno prošli ispod (suparničke) bitnice na Žarkovici.
Zatim smo se podjednako riskantno vratili u Gruž i praktički uletjeli u izloženi trajekt “Jadrolinije” za Split... Koji dan poslije, nakon što smo u sadašnjim Klovićevim dvorima u Zagrebu kompletirali ostale eksponate pristigle iz Šibenika, Zadra, Rijeke i Pule, u nešto manjem kombiju zaputio sam se s vozačem Jožom prema Genovi. Na slovensko-talijanskoj granici, bez prebijenog centa u džepu, prespavali smo u tijesnome kombiju. Idućeg dana, kasno poslijepodne, “pet minuta prije dvanaest”, stigli smo do pretrpanog izložbenog kompleksa u genovskoj luci.
» Tamo, navodno, nisu vjerovali da se pojavio netko iz Hrvatske!- Na dan otvorenja izložbe jedan poslovično ograničeni talijanski novinar, barem što se tiče poimanja Hrvatske, upitao me svisoka: “Što ćete vi ovdje?!” Odgovorio sam mu što sam ljubaznije mogao: “Pa ovdje nam je mjesto, cornuto!” Sigurno znate da nema gore uvrede Talijanu nego mu reći cornuto, rogonja! Nije reagirao...
Na presici sam upoznao i jednu zgodnu njemačku TV novinarku, zamolio sam je: “Dođite snimiti naš paviljon!” Na to će ona: “Ali u vas se ratuje?!” Bio sam uporan: “Baš zato, snimit ćete model ‘Amorelle’, koju su u gradnji gađali granatama”. I prilog je snimljen. Kad sam se nakon obavljena posla nakratko vratio u Split i u “Slobodnoj Dalmaciji” još objavio niz intrigantnih tekstova za i protiv te planetarne pomorske izložbe, jedan moj stari poznanik je prešao ulicu da mi što prije stisne ruku i s užitkom kaže: “Di si, muktašu!” Naša splitska posla...
Brodolom u pretvorbi» Obnovili ste “Plavu vrpcu Vjesnika”...- Bilo je pametnjakovića koji bi rado ugasili tu našu plemenitu pomorsku tradiciju, iako smo je svi mi kojima je more u krvi desetljećima voljeli i poštovali. Kao naročito blizak zagrebačkoj redakciji u susjedstvu “Kockice” učinio sam sve što je bilo u mojoj moći da “Plava vrpca Vjesnika” opstane. Prvu nagradu u samostalnoj Republici Hrvatskoj dodijelili smo “Odredu naoružanih brodova - Dubrovnik”, koji je u rujnu 1991. godine u sastavu imao 22 glisera i jedan pomno održavani “drvenjak”.
(...) (izostavljen dio teksta)
» Zamjerano vam je da ste “Plavu vrpcu Vjesnika” pretvorili u lokalnu nagradu...- Nekoć se “Plava vrpca Vjesnika” doista dodjeljivala našim pomorcima koji su, primjerice, u Indijskom oceanu, podmetnuvši leđa orkanskome monsunu, spašavali talijanske pomorce. No, ti zli jezici olako zaboravljaju kako smo u kriminalnoj pretvorbi i privatizaciji ostali, pazite sad ovo, bez osamdesetak brodova duge plovidbe, toga nekadašnjeg ponosa naše trgovačke mornarice! Gotovo da nas nije više bilo na svim morima i oceanima. To je jedini razlog što se nagrada hrabrim pomorcima neko vrijeme bila svela na lokalne podvige u Jadranskome moru.
Svejedno, oni su se i u tome izvanredno iskazali. No, sa mnom se jedne godine nisu složili ni neki članovi Odbora za dodjelu “Plave vrpce Vjesnika”, kada sam predložio da se nagrada dodijeli dvojici spašenih mornara s jedne nasukane koće: ocu i sinu, od kojih je jedan imao slomljenu ruku. Njih dvojica su uz nadčovječanski napor dala sve od sebe da ih u neopisivom fortunalu prihvati brod Lučke kapetanije. Da ih u to uvjerim, poslužio sam se jednim pomorsko-pravnim presedanom iz Drugoga svjetskog rata.
Sir Winston Churchill je ordenom za hrabrost odlikovao hrvatskog kapetana
Marina Keleza za junačko držanje nakon što mu je u sjevernom Atlantiku njemačka podmornica potopila parobrod “Nikolinu Matković”. Kapetan Marin je u mrklome mraku džepnom lampom uspio dozvati do splavi znatan broj svojih mornara i držati ih na okupu do dolaska “rescue shipa”, specijalnog broda za prikupljanje brodolomaca i ranjenika u savezničkim konvojima.
» Pišete vedre priče s mora kao da se na moru ne događaju i fatalne nesreće, brodolomi...- Za razliku od nekih “ljubitelja pomorskih nezgoda”, od kojih je jedan napisao knjigu “Nezaboravni brodolomi”, stvarno rijetko pišem o tome, osim kad sam na to prisiljen. Primjerice, kad nas je dopisnik iz Turske krivo izvijestio o tome da je u sudaru s grčkim brodom “Soula K.” spašena kompletna posada broda “Kaprije”. Brižna supruga jednog mornara pohrlila je vlakom iz Splita ususret voljenom suprugu u Istanbul, iako su svi oni već bili završili u mračnom sarkofagu Mramornog mora.
Ni meni ni legendarnom uredniku Slobodne Dalmacije
Jošku Kulušiću Kuli tada nedodirljivi “Tanjug” nije mogao oprostiti naše razumljivo reagiranje. Inače, nekidan je prošlo 50 godina od strašne tragedije tankera “Petar Zoranić”, koji se u Bosporu sudario s grčkim tankerom “World Harmony”. Na njemu je poginuo i moj dragi prijatelj, drugi časnik palube
Ado Grdaković, vrstan gimnastičar s urnebesnim komičnim skokovima preko glave po Stradunu. Na parobrodu “Šabac” u magli Dovera utopio se
Vjeran Gamulin Gaga iz Kaštela, s kojim sam dijelio lakoglazbene sklonosti, na brodu “Yagi” u Biskaju zapovjednik
Grga Martinčević... Ukratko, oko 10 posto od upisanih učenika u prvi razred nautike na Pilama. To je ona potresna Vojnovićeva “tragika milijea”, kojoj se nerado vraćam.
» Drago vam je izgovoriti i napisati ono – Gente di Mare!- Da. To ljudi od mora, morska čeljad, stalno ističem. Općenito se misli kako su mornari uglavnom razuzdana morska čeljad. Da, gotovo u svakoj prilici, u svoje loše društvo prizivaju ponekog nedužnog sveca. No, svetog Nikolu nisu nikad spominjali. Slavili su ga uz obilniju brodsku spizu i bocu rujnog otočnog vina. Nakon toga su i u najljućem fortunalu po zaljuljanoj palubi s lakoćom teturali - pravo. Možda je baš u takvoj “poškropljenoj” prilici netko mudro zaključio: “Vrag je izmislija jedro, a sveti Mikula timun!”
Sjećanje na VUS» Krajem pedesetih godina proslavili ste se kratkim pričama u “Vjesniku u srijedu”?- U visokotiražnom VUS-u, koji je izlazio u bajkovitih 400 tisuća primjeraka, zacijelo sam postigao svoj spisateljski vrhunac i od tada se stalno spuštam. U njima ste mogli čitati svjetske “majstore kratke priče”
O’Henryja, Mickeyja Spillanea, Pirandella, Leslieja Charterisa i dvadesetak mojih kratkih priča s mora, tako da se i danas smatram inozemnim piscem.
Ilustrirali su ih tada još mladi najbolji slikari i ilustratori
Josip Vaništa, Mladen Veža, Borivoj Dovniković, to je i te kako prodavalo novine. U međuvremenu su iz VUS-a u posebne tjednike “Start” i “Studio” izvučene najbolje rubrike dok kultni VUS nije pretvoren u politički tjednik, kojemu nije bilo spasa.
» Jeste li, kao “čovik od mora”, za ulazak Hrvatske u Europsku zajednicu ili ste euroskeptik?- Nikad nisam ni pisnuo protiv ulaska Lijepe naše u Europsku zajednicu, nego uporno ponavljam jedno te isto: Mediteran je naša Europa! Naime, naš hrvatski Jadran zauzima samo pet posto Mediterana, ali u tome mediteranskome mikrokozmosu stoljećima njegujemo svu divotu kulture mora. Eto, to meni fali, jer Mediteran je moj dom, a ocean negostoljubiv tuđi svijet. Inače, o “žabarskoj” Mitteleuropi sve najbolje...
» Prepoznaju li to i aktualni političari?- Ne u onoj mjeri koliko bi to trebalo. Možda zato što je većina vodećih hrvatskih političara, od osamostaljenja Hrvatske do danas, uglavnom kontinentalne provenijencije. Oni se svejedno u ljetnim mjesecima nesebično priklanjaju “našem najlipšem moru na svitu”, konkretno friškoj oboritoj ribi, škampima, prstacima i ostalim plodovima mora i vlastita umora. Ne smijem zaboraviti i ovo: sad, u novogodišnjim čestitkama, nikome od naših političarki i političara nije palo na pamet deset tisuća naših pomoraca na svim morima. Pametnome dosta!
» Kažu da ste posljednji romantik?- Stalno pokušavam misliti i pisati pozitivno, širiti pozitivne vibracije, naročito u promicanju kulture mora. Zahvaljujući tome, do sada sam surađivao u 105 tiskovina na “onim” i ovim prostorima, a o desetak objavljenih knjiga ili o elektroničkim medijima i internetu da i ne govorim. Nedavno sam nekim kolegama u Klubu književnika, uglavnom pjesnicima, održao poučno predavanje: - Nije dovoljno kad netko umije samo pisati, ili samo raditi; treba znati i pisati i raditi!
Evo zašto: plovidbu od nemila do nedraga doživljavao sam očima kapetana-profesionalca, prilagođavajući je poslije u putopisima najširem krugu čitatelja. Pri iskrcaju prekooceanskih brodova u Sjevernoj luci vodio sam računa da se ne izgubi ni zrno rasutog tereta. U receptivnom turizmu koristio sam se svim mogućim znanjima iz bijeloga svijeta da bih udovoljio inozemnim gostima. I dosad me nikad nije iznevjerio taj moj dvostruki spiritus movens!
Mornarska ljubav
» Mnogi su me nagovarali da napišem roman s morskom tematikom. Na posljetku mi se posrećilo da se javim na natječaj “Vjesnika u srijedu” za “Roman u 100 riječi”. Sada pokušajte zamisliti što se sve moglo naći među 11.435 pisama koja su primili u redakciji VUS-a. Toliko potresnih životnih priča o bračnom trokutu, ljubomori i neuslišanoj ljubavi. Zatim isto toliko manje-više duhovitih pričica, fantastičnih crtica... Za divno čudo, ja sam nagrađen za vjerojatno najkraći roman u povijesti književnosti. Zove se “Mornarska ljubav”, vjerovali ili ne, u samo 15 riječi! Evo moga kompletnog romana: “Daleko na oceanu živjeli smo u nadi, vjerovali smo u nadu, a Nada se udala!”Piše: Milorad Bibić Mosor
Snimio: Jadran Babić/Cropix
Izvor:
Slobodna Dalmacija
