Resavska parohija
Parohija manastira Resave je imala 10 sela Orašje (35), Panjevac (12, Srbi), Johovac (15, Srbi), Grabovica (16, Srbi), Popovići (15, Srbi), Đonci (10, Srbi), Grabovac (17, Srbi), Svilajinci (28, Srbi), Gložani (11, Srbi) i Vojska (9, Srbi). Ukupno 168 srpskih domova. Po podacima “teftera mitropolitskog taksila” resavsku nuriju ili parohiju su februara 1734. godine činila sledeća sela Grabovica (15), Popović (14), Jeovci (18), Subotica (23), Đonci (12), Bobovo (19), Grabovac (16), Svilajnica (28), Gložani (11), Vojska (10), Orašje (36), Srnjak (7), Penjevac (5) i Stenjevac (4). Podaci istog teftera ali za 1735. godinu se razlikuju samo toliko što se navodi da su se 4 porodice iz Stenjevca rasule i da u tom selu više nema nikog.
U odnosu na spisak iz 1733. godine u tefterima iz 1734. i 1735. godine se još javljaju Subotica, Bobovo, Srnjak i Stenjevac. Što se tiče Srnjaka i Stenjevca oni su 1733. godine sigurno pribrojani nekim drugim naseljima. Teško je reći šta je sa Suboticom jer se ona javlja kao veliko selo. Za nas je mnogo interesantnija Bobova prvo vlaško selo u Resavi. Pošto se tokom 1733. godine vodila živa prepiska oko podele resavske parohije na dva dela velika je verovatnoća da ni Subotica a Bobovo sigurno nisu zvanično ni postojali. Kada je eksarh Jovan februara 1734. godine boravio u Grabovcu gde je trebalo da se sagradi parohijska crkva i gde je trebalo da bude centar te druge parohije on ovoj budućoj parohiji određuje Gložane, Svilajnac, Đonce, i “Bobova Vlasi ako se ne otsele”. Kada će eksarh 1735. godine ponovo doći u Grabovac ponovi će u potpunosti ono što je napisao prethodne godine osim napomene za Bobovo – ako se ne ostele. Znači, 1735. godine Bobovo je već oformljeno selo i to prvo vlaško selo u Resavi.
Za manastir resavski eksarh Maksim Radković je 1733. godine napisao da je reč o staroj crkvi sa kamenim zidovima i sa pet kupola. Pokrivač je od olova je bio star, i po Maksimovom mišljenju postavljen je još kad je crkva sagrađena. U oltaru je bila kamena trpeza a “pokrov na nej od vartuna nemačka; i čaršav od beza; i jedan jastuk od svile moraste; i čiraka nemačka od dreveta dva, i od pirinxa dva, i krst okovan na trapezi;” Proskomidija je bila u zidu, pokrivena nemačkim ćočem. “Potir i diskos od kalaja, zvezdica od bakara. Kašika srebrena; čiraka na proskomidiji od meda dva; darci od svide crvene svih tri.” Od odeždi Manasija je imala: “Felona od halaste svile jedin, i od zelenene jedan i pručarast jedan; felon svilen, i stihara sviljena četiri; velona od beza bela 4; narukvice svilene petore; i tkanice dvoje, pavte od pirinča.” Spolja na dverima bio je krst sa raspetijem; i vdadičanski presto “i apostolski lik; vse ikone, sa strane sveh i dveri nove i nad predverija katapetazme od kartuna turska, i kandila osam od kalaja; jedno srebrno, jedno od bilura pred raspetijem; i po(lije)lej od dvanaest svešti.”
Od knjiga je bilo: “Evangelije moskovsko; apostol moskovski; tipik moskovski; trijod moskovski; oktojih karavlaški štampa(n); mineja 12 moskovski; poučenije nedelam mosvovsko.”
Priprata ženska je bila srušena jer je na njoj bila sazidano tursko minare. Priprata se upravo tada obnavljala. Manstir je imao jedno zvono. Krstionicu nije imao. Premda je crkva po Makimovom mišljenju nekada verovatno bila osveštena ipak je bilo neophodno ponovo je osveštati.
U manstiru je prebivao igumen Joasaf sa bratijom. Igumen Joasaf se zamonašio u Resavi. Bio je rodom iz Bačke i rukopoložen je na oba stepena od strane vdadike Stefana Ljubibratića. Singeliju je imao od mitropodita Mojsija Petrovića. Duhovnika je imao - Danila Gornjačkog. Poslednji put ispovedio se o “Sašastvi svetago Duha” 1732. goidne. Liturgiju je pojao, pravilo je obdržavao. Od knjiga je imao psaltir srbski, trebnik moskovski, minej moskovski “prazdnikom”, i opšti, kanonik i časlovac moskovski, tolkovanije evangelskoje Evrema Sirina. “Tastament moskovska lepa”.
Pop Arsenije, je bio od Morače, poreklom Hercegovac. Rukopoložen na đakonstvo vladikom Arsenijem hercegovačkim, a na sveštenstvo mitropopolitom Mojsijom. Ispovedao se duhovnivu Danilu Gornjačkomu posledni put o roždastvu Hristovu 1733. godine. “Pravilo obdržava, leturgiju pojet”. Od svojih knjiga je imao: “psaltira rukopisni 2; trebnik moskovski; časlovac moskovski”.
Pop Viktor, je takođe bio rodom iz Hercegovine, zamonašio se u Morači. Rukopoložio ga na đakonstvo vladika Arsenije Hercegovački, a na sveštenstvo Dositej Valjevski. Ispovedao se duhovniku Danilu Gornjačkom poslednji put o Uspeniju 1732. godine. “Leturgiju pojet, pravilo obderžava”. Od knjiga je imao: “časlovac moskovski; psaltir moskovski; trebnik moskovski”.
Josif đakon je bio poreklom od Poreča, zamonašio se u Resavi. Rukopoložen na đakonstvo vdadikom Isaijem Antonovićem. Ispovedao se duhovniku Danilu Gornjačkom, poslednji put o Uspeniju. “Leturgiju pojet, pravilo obderžava”. Od knjiga je imao samo jedan psaltir moskovski.
Pop Dimitrije je bio rodom od Hercegovine, prezivao se Pešić. Zamonašio se u Morači, a rukopoložen je vladikom Arsenijem Hercegovačkim na oba stepena. Ispovedao se duhovniku Danilu Gornjačkom, 1730. godine i poslednji put o Vavedeniju 1732. godine. “Leturgiju pojet, pravilo držit”. Imao je samo dve knjige: “psaltir rukopisni i trebnik kijevski”.
Mojsej monah je bio poreklom iz Budima, postrigao se u Resavi. Duhovnik mu je bio Gerasim Studenički. Ispovedao se i pričešćivao. Nije imao svojih knjiga.
Mitropolit Vikentije Jovanović je 27. oktobra/7. novembra 1734. godine pisao Ioasavu resavskom.
Kada su 1739. godine otišli Austrijanci, ponovo se vratila turska posada u manastir, a dizdar (zapovednik) manastirske tvrđave pominje se 1800. godine. Posada je ostala u manastiru sve do Prvog srpskog ustanka, kada je manastir oslobođen.
Vitovnička parohija
Ne čudi da je vitaonička parohija imala relativno dosta vlaških domova. Ova parohija je imala 6 sela Melnica (10, Vlasi), Bistrica (9, Srbi), Rahanovac (60, Vlasi), Kula (15, Srbi), Crljenac (16, Srbi), Veliko selo (14, Srbi). Od 124 doma 70 su bili vlaški a 54 srpski. Gotovo sva srpska sela se pominju 1718. godine ali oba vlaška sela Melnica i Rahanovac tj Ranovac ne. Dakle čak i u okolini manastira Vitovnice Vlasi su došli posle 1718. godine. Po podacima “teftera mitropolitskog taksila” vitaoničku nuriju ili parohiju su februara 1734. godine činila sledeća sela Bistrica (10), Melnica (10), Rajanovac (75), Crlenci (17), Kula (15) i Veliko Selo (
. Podaci istog teftera ali za 1735. godinu se dosta razlikuju – u ovoj parohiji su ostala samo dva sela Melnica sa 10 i Rajanovac sa 70 domova. Ostala sela, osim Bistrice, su bila prebačena u kamenovsku parohiju. Bistrica se u ovom drugom tefteru nige ne javlja.
U jednom nemačkom spisu iz 1724. godine spominje se kaluđer “Sogenannte Cilie Igome aus dem Kloster Bitavnicza”. (Takozvani Cilie iguman iz manastira Bitavnice). Mitropolit Mojsije je pismom od 11/22. decembra 1728. godine dozvolio Danilu “vitaoničkom” da pusti jednog svog mladog kaluđera da ode igumanu Hilandara.
Maksim Radković je 1733. godine podneo izveštaj i o manastiru Vitovnici tj Vitaonici kako je on zapisao. Ona navodi kako je reč o drevnoj crkvi, sagrađenoj od kamena, pokrivenoj crepom. Ispred crkve je bio “šator” od drveta.
U oltaru je bila kamena trpeza pokrivena crvenim musulom. “Evangelije moskovsko lepo, i liturgija srbska štampa. Antimins vladike Mihaila i osveštata vladikom Mihailom Požarevačkim; proskomidija u duhari pokrivena bezom; umivalnica u duhari; potir, diskos, zvezdica, kašika sveh srebrno, i čirak železan jedan, i darci od svide sva tri. Odeždi crkovni od svile crvene jedna, i stihar od svile zelene jedan, narukvice od svile zelene 4, odeždi od beza bela tri; stihar od musula crvena jedan, epitrahila od svile crvene 3, od musula crvena oba, pojas i pavta od srebra.”
“S polja na predverija katapetazmi od kartuna ikona sa strane po dve, obraz Hristov i Bogorodici, kandila srebrni dva, od tuča tri, i polijelej od pirinča, koji prima svešti 12; i čirika dva železni, koji sadržavajut po tri svešti, i dva mali vahodna.”
Vitovnica je 1733. godine posedovala, za ono vreme, veoma mnogo knjiga: “mineja rukopisna 10, oktojiha 3, psaltira srbski pet; Evangelije okrom trapeze rukopisna dva, leturgije srbske četiri, i trebnika moskovski četiri; trijod postan jedan rukopis, i lazarevica dva, jedan rukopis, molebnik jedan moskovski; sabornik srbski; biblija moskovska jedna, panagijar jedan, plačevnik rukopis, žitije svetih otec, rukopis, i Zlatoust jedan rukopis, drugi zlatoust moskovski uzet u dvor za vreme gosp. mitropolita Mojseja, Efrem rukopis, Otačnik rukopis.”
Vitovnica je posedovala i: “kazan jedan, oranija jedna, i veliki kotao jedan; tenxera mali tri, avan od tuča jedan; tepsija šest veliki, sahana bakarni 27; sahana stari, šest; tablica mali osamnajest, sahana na stlpu, turski šest, kalajlije iemački četiri; kalajlija kod gospodina mitropolita Mojseja, što je uzeo u naruč za koje vreme 12. Košnica manastirski 150, vinograda monastirskago motika 40. I vir na poreču trići tal uzimaju u monastir. I volova pet, goveda 8.” Riznić je pretpostavljao da je “vir na Poreču” od koga je manastir imao prihod 1733. godine u stvari vir pod Grebenom koji je u Riznićevo vreme bio svojina donjo-milanovačke opštine.
Iguman Danilo rodom iz Resave, bio je rukopoložen od mitropolita Mojseja na oba stepena 24. juna/5. jula 1713. godine. “Duhovnika imejet, pravilo držit, leturgiju pojet, posledni krat ispovedal se duhovniku Aleksiju o Cvetonosiju. Svoje ničto ne imejet osob no opšte monastirsko.” On je učestvovao na crkveno-narodnom saboru u manastiru Rukumiji 1735. a zatim iste godine na crkveno-narodnom saboru u Sremskim Karlovcima.
Kaluđer Onovrije rodom iz Budima bio je rukopoložen na oba stepena od vladike Nikanora Krušedolca, ispovedao se, pravilo je držao. Poslednji put se ispovedao duhovniku Aleksiju o Cvetonosiju 1733. godine. Ononfrije je imao dva đaka (dijaka) Petra Ognjanovića i Gavrila Rajkovića.
Po narodnom predanju u vreme Kočine krajine, manastir je bio toliko zapušten da je seoska stoka u njemu obitavala. Upravo u vreme početka ovog rata javlja se u izvorima Miloš iguman vitovnički koji je početkom marta 1788. godine pisao austrijskim vojnim vlastima obaveštavajući ih o stanju u njegovom kraju. Veselić beleži kazivanja okolnih seljaka da je manasatir jedno vreme bio u ruševinama, odnosno oni su “pamtili kada je njihova stoka, marva i goveda, u manastiru obitavala.” Kaluđeri su počeli, s narodom da opravljaju manastir tek u Karađorđevo vreme.
Prvu obnovu manastira obavio je Ilija Dobrilović, trgovac iz Bistrice, ali nemamo podataka o tome koga je obima ona bila i na šta se ta opravka odnosila. Sledeću obnovu vrše Paun Matejić iz Melnice, buljubaša Petra Dobrnjca, a posle vojvoda mlavski, koji doziđuje pripratu (“obnovio manastir i to s produženjem paperte crkvene”), i Stevan Dobrnjac, brat Petrov, knez moravski u vremenu 1815-1821. godine, sa sedištem u Požarevcu, koji na starim temeljima obnavlja konak, sa dve sobe i kuhinjom.
Nedaleko, ako ne i u granicama ove parohije nalazili su se i ostaci manastira Zaove. Manastir Zaova (kao Zahova) se prvi put pominje u Poimeničnom popisu pokrajine Braničevo iz 1467. godine. Prihod manastira Zahova, od 200 aspri, dat je uz prihod sela Bajić. Teško je reći kada je Zaova napuštena, najverovatnije u vreme Velike seobe. U svakom slučaju početkom XVIII veka se ne pominje.
U zaovičkoj crkvi živela je od 1797. godine monahinja Magdalina, koja se 1829. godine pismom obratila knjazu milošu zbog nekih svojih teškoća. Rekla je da već 32 godine služi u ovoj svetinji, da je uspela da prikupi od naroda pomoć i kupi dva vinograda po dve motike, bačvu i druge neophodne stvari. Napisala je kako je sredila manastir da putnik namernik ima gde da prenoći. Dalje piše: “Sad je došao jedan kaluđer koji rastera kmetove i narod od manastira. Zatim je počeo mene proterivati i biti, a manstir sasvim orušiti.” Magdalina se obratila knjazu sa znanjem kmetova “jer kaluđer sve što dobija stavlja u ćemer, pa će sa novcem da utekne, a vaši momci kad dođu u manastir neće moći da nađu komad hleba i sklonište.”
Knjaz Miloš je 9/21. decembra 1832. godine izdao naredbu No 3523 o popisu sviju novosagrađenih crkava u Srbiji. U izveštaju, dobijenom po toj naredbi iz Požarevačkog okruga, nema crkve tj manastira Zaove. Po podacima iz popisa iz 1836. godine manastir Zaova (hram Sv. pjatozarnih mučenika), u srezu moravskom, je sazidan 1809. godine troškom “obštetsva” sreza moravskog. Kolarić iznosi podatak da je crkvu ovog manastira podigao Karađorđe ali da je ona bila teško oštećena 1813. godine. Međutim još je Vujić zatekao ostatke živopisa na zidovima. Po podacima mitropolita Mihaila crkva zaovska, hram je sv. arhistratiga Mihaila, sazidana je od tvrdog materijala 1825. godine.
Jeromonah Serafima Jovanovića ekonom manastira Zaove je iz svog manastira poslao 22. maja/3. juna 1830. godine knjazu Milošu u Kragujevac jedno pismo iz kojeg saznajemo više vrlo interesantnih podataka o samom manastiru Zaovi. Po jeromonahu Serafimu manastir je obnovljen 1805. godine u vreme “Blaženopočivšago Gospodara Georgija Petrovića: s njegovim dozvoleniem i pomoćom”. Tom prilikom je Karađorđe manastiru darova zemlju za oranje, njive, livade i “goru”, kako je bilo i uobičajeno a što je bilo i neophodno bratstvu manastira za život. Međutim, u međevremenu spahije i seljaci iz Velikog Sela i Topolnice su dobrim delom oduzeli tu zemlju tako da ta manastirska baština nije više ni izbliza bila potpuna. Topolnički salaši su bili sagarađeni pored samog manastira i nanosili su mu sa stokom veliku štetu. Seljani su isekli manastirski branik a manastirske njive i livade prisvojili i ogradili. Ipak, manastir plaća glavnicu. Crkva je otkrivena a zidovi su popucali na više mesta. Monasi nisu imali knjige ni sa čime da bogu prinose žrtve. Zbog svega ovog jeromonah Serafim je molio knjaza da uzme manastir u Zaštitu i ovaj će to i uraditi.
Rukomijska parohija
Parohija manastira Rukomije je, opet, bila čisto srpska. Imala je 6 sela Brdarci (23), Drmno (24, Srbi), Kostolac (39, Srbi), Klenovnik (8, Srbi), Petka (54) i Dubravica (35). Po podacima “teftera mitropolitskog taksila” rukomijsku nuriju ili parohiju su februara 1734. godine činila sledeća sela Kostolac (40), Drmna (30), Brodarci (17), Klenovnik (9), Petka (57) i Ostrovo (31). Podaci istog teftera ali za 1735. godinu se razlikuju u toliko Kostolac ima 30 a i Ostrovo 30 domova dok su sela Drmno i Petka prebačena u Požarevačku parohiju.
Po podacima eksarha Maksima Radkovića iz 1733. godine crkva manastira Rukomije Hram Vaznesenije Hristovo je bila sagrađena od kamena, sa kamenim svodom i pokrivena crepom. Imala je “i zvonica pred crkvom, i zvono jedino”. U oltaru je bila kamena trpeza “i pokrovi oba od kartuna nemačka, i čiraka medni dva. Evangelije moskovsko lepo, leturgija srbska štampa. Antimins gosp. mitropodita Mojsija, i jego rukoju osveštata, proskomidija u duhari bezom, i čirak jedin od drveta, potir, i diskos i zvezdica od kalaja i kašika od kalaja, darci od bogasije crvene.”
“Odeždi. Crkovne odežde od bogasije crvene (2); stihara od bogasije, narukvice od musula crvena jedne; od kumaša crvena jedne; pojas pavte od pirinča; kadilnica od pirinča; umivalnica drevena; ibrika dva teplotna, i čaše službene oko proskomidije od stakla, jedan petrahil od svile žute, a drugi od bogasije crven.
Spolja na predverija ikon sa strane desne tri, a zdruge dve; i kandila 3 od medi, ikona koje kakvi 10 ; stare ikone.”
Crkva je od knjiga imala: “Sabornik srbski; apostol moskovski; i psaltir srbski a drugi moskovski; minej obšti moskovski, trijod posni, srbska štampa; Lazarevac, rukopis srbski.” Ženska priprata je bila sagrađena od drveta, a na zidu je bio naslikan strašni sud. U priprati se nalazila i grobnica svetog Martirija Sinajita.
Iguman Dimitrije je bio rodom iz sela Smolinca, rukopoložen je na oba stepena od patrijarha Kalinika Pećskog. Ispovedao se duhovniku Visarionu Rukomiskom poslednji put o Vaskrseniju 1733. godine, ispovedo se duhovniku arhimandritu Vasiliju Pećskom. Iguman Dimitrije je bio star čovek, “od nevedenija, leturgiju ne pojet, u crkvu hodit i prečestujet se.” Ništa nije imao u sopstvenom vlasništvo, sve je bilo manastirsko.
Gavrilo monah je bio rodom iz Vlaške, ispovedao se duhovniku Visarijonu Rukomiskom, poslednji put ocu Arhimandritu Vasiliju Pećskom, o Vaskrseniju 1733. godine “i prečestujet se, u crkov hodit.”
Manastir je imao i sasude vinske i to: “kace 2 velike, po deset hilada (oka) i kazan manastirski 1, i vinograda manastirska imejet 16 motika, i hardovi ima dva po 20 hakova; i tri ćelije oko monastira.”
Pop Gavrilo iz Livadice je imao živu popadiju pa je živeo u Livadici ali je služio u manastiru “i služit liturgiju i pravilo držit”. Bio je rodom iz Vlaške. Rukopoležen je od mitropolita Mojseja na oba stepeni. Od knjiga svojih imao je: “trebnik ugrovlahiski i časlovec kijevski, epitrail od svile moraste”. Pop Gavrilo, bivši paroh smederevski, se po smrti popadije zamonašio i dobio monaško ime Visarion.
Teško je reći šta je bilo bili presudni u odabiranju ovog manastira za mesto održavanja velikog crkvenonarodnog sabora 15/26. jula 1735. godine. Tada su ovde “predstavnici duhovenstva i naroda iz Srbije izabrali igumane Ravaničkog Georgija i namesnika Manasijskog Arsenija da na Saboru u (Sremskim) Karlovcima iskažu želje naroda iz Srbije". Bioje to veliki događaj. A toliko ljudi iz cele Srbije nije mogao da primi, dočeka i ugosti manastir, bez većeg ugleda i značaja.
Petnaestak godina posle tog događaja, tačnije 1748. godine, kako navodi Pavle Vasić, u manastiru Rukumiji zografi iz južnih krajeva slikali su ikone.
Za Rukumiju su vezana braća Šljivić Živko i Jovan, rodom iz Brežana, a kasnije nastanjeni u Bradarcu. Bili su poznati u borbama Prvog srpskog ustanka kao izuzetno hrabri, pa su i u pesmama opevani. Živko je postao vojvoda u knežini ramskoj, a mlađi Jovan je branio Poreč posle pogibije Hajduk Veljka i pada Negotina, te u tim borbama bio smrtno ranjen. Vojvoda Živko sahranio je brata u manastirskoj crkvi “kod srednjeg stuba s desne strane”. Živkov sin požarevački prota Petar Šljivić sagradio je o svom trošku crkvu Svetog Nikole u Požarevcu 1890. godine, jer Saborna crkva, podignuta 1819. godine, nije bila dovoljna za višestruko povećan broj stanovnika. Posle sloma Prvog srpskog ustanka, izgleda da su Turci spalili i razorili Rukumiju.
Knjaz Miloš je 1825. g. finansirao obnovu manastira Rukomije, blizu Mlave, “izmeždu lepi i uveselitelni šumarica” u požarevačkom okrugu. Posle obnove Rukomija više nije bila manastir već mirska crkva.
Knjaz Miloš je 26. aprila/8. maja 1825. godine pismeno naredio, knezu Mitru Josifoviću u Požarevcu, između ostalog, da kao što mu je ranije usmeno naložio, naredi okolnim selima oko crkve Rukomije da počnu da dovlače kreč i druge potrebe za izgradnju crkve a knjaz će poslati zidare koji će početi zidanje. Knez Mitar Josimović je 19/31. maja 1825. godine pismom izvestio knjaza Miloša u Kragujevcu da je za potrebe manastira donet kreč i kamen i da je kreč i u jame sasut. Njih 6 majstora radili su po 23 dana i napravili 100.000 oka kreča. Majstori su došli i tražili da im se plate nadnice koje treba da pošalje knjaz Miloš. I dunđeri su takođe tražili “trošak” da ga pošalju kući ali kod kneza Mitra nije bilo novca da im isplati. Knez Mitar Josifović je 11/23. juna 1825, iz Požarevca, poslao pismo knjazu Milošu u kome ga je obavestio, između ostalog da su majstori već počeli da rade na manastiru Rukomiji ali traže gvožđe kojeg nema u Požarevcu. Premda mu je Miloš zapovedio da za gvožđe pošalje kola k njemu Mitar kaže da to ne može da uradi jer su vode još velike i ćuprije nisu opravljene. Zbog toga moli knjaza da on gvožđe pošalje do Smedereva odakle će ga oni prebaciti lađom ili ako im dozvoli oni će kupiti gvožđe u Beogradu.
Knez Mitar je je 14/26. juna 1825. godine pitao iz Požarevca knjaza koliko da nabavi cigli za svod manastira Rukomije a već je ranije pitao gde da nađe gvožđe. Knjaz mu je odgovorio pismom 16/28. juna 1825. godine da za svod nabavi cigle koliko bude potrebno a gvožđe će mu poslati sam knjaz. Iz đurđevskog poreza za 1825. godinu za obnovu manastira Rukomije isplaćeno je 4/16. oktobra 1825. godine 375 groša 28 para. Janji Mihailoviću i Nikoli Đorđeviću je 11/23. oktobra 1825. godine plaćeno 4500 groša za manastir Rukomiju kod Požarevca “koi su opravili po pogodbi”. Naglasimo i da je za Rukomiju je plaćeno iz knjaževe kase. Najpoznatijem ikonopiscu iz vremena knjaza Miloša Janji Moleru je “za kontu” za ikone manastira Rukomije plaćeno 31. oktobra/12. novembra 1829. godine 680 groša.
Spomenimo, na kraju, i da su posle obavljenih radova na Rukomiji, Janja i Nikola dobili težak i odgovoran zadatak da iz temelja obnove crkvu manastira Rače na Drini za ugovorenu cenu od 7500 groša.
Požarevačke parohije
I požarevačka parohija je, po svemu sudeći, bila gotovo čisto srpska. Imala je 7 naseljenih mesta Požarevac (226), Crnići (29, Srbi), Carina (40, Srbi), Ćirikovac (33), Bobušinac (11, Srbi), Dragovci (16, Srbi) i Dubravica (35). Ukupno 390 domova. Po podacima “teftera mitropolitskog taksila” požarevačku nuriju ili parohiju su februara 1734. godine činila sledeća mesta Požarevac (233), Kirikovac (33), Dubravica (33), Dragovci (14), Carina (37), Crnići (27), Trnjani (20) i Bobušinci (16). Podaci istog teftera ali za 1735. godinu se razlikuju u toliko što Požarevac ima 230 doma i što je iz rukomijske parohije prebačeno selo Drmno.
Požarevačka gornja crkva je za ono vreme imala dosta knjiga: “Evangelije rukopis bolgarski; sabornik srbski. Božidar(ov); obštak minej moldovski; psaltir kijevski nov; trijod moskovski posni, nov; pentikostar moskovski nov; irologa četiri nova, sadržavajut mesec 12; apostol nov moskovski, oktojiha dva srbska rasipata, psaltir Božidar(ov) sa sinaksarom.”
Od knjiga požarevačka donja crkva je imala “oktojih prvoglasnik rukopis, petoglasnik štampa srbska, sabornik srbski, apostol kijevski, trijod srpski rukopis, pentikostar ruski, 2 mineja rukopis, koji sadržajut mesec 4; poučenije Joana Zlatoustago, rukopis, i predslovije svetago Joana Zlatoustago, slovo prvoje, i katavasijar srbski.”
U Požarevcu su boravila četiri sveštenika i dva đakona.
Jerej Lazar Jovanović je bio rođen oko 1700. godine u Subotici u Bačkoj gde se i školovao. Bio je rukopoložen na đakonstvo od mitropolita Vikentija Popovića, a na sveštenstvo od mitropolita Mojsija Petrovića 1721. godine i od tada je bio paroh požarevački. “Pravilo obdržava, leturgiju pojet.” Ispovedio se poslednji put duhovniku arhimandritu Vasiliju Pećskom o Vaskreseni 1733. godine. Od knjiga je imao: “psaltir rukopis i trebnik moskovski leturgija moskovska,” a imao je i “petrajil od svile bele, krst svetogorski.” Imao je ćerku od 13 godina koja je išla u školu.
Jerej Josif Savić je rođen oko 1705. godine u Beogradu a tu se i školovao. Bio je rukopoložen za đakona od vladike Maksima, a na sveštenstvo od mitropolita Mojseja 1728. godine i od tada je služio u Požarevcu. “Pravilo obdržava, liturgiju pojet.” Ispovedio se, poslednji put, duhovniku Vasiliju Pećskom, o Bogojavljenju 1733. godine. Od knjiga je imao: “psaltir moskovski, trebnik moskoskovski, časlovac moskovski, drugi časlovac kijevski.” Imao je i: “Krst drven, petrahil od svile, i narukvice od svile zelene;” Od dece je imao samo ćerku od 4 godine.
Jerej Jovan Tomić je rođen oko 1707. godine u Karlovcima gde se i školovao. Jedno vreme se bavio i trgovinom. Rukopoložen je u oba stepena 28. maja 1729. godine (mitropolit Mojsej Petrović) i odmah je dobio za parohiju Požarevac. “Pravilo držit, leturgiju pojet, ispovedal se posledni krat duhovniku arhimandritu Pekskomu leta 1733 o Vaskreseniju.” Od knjiga je imao: “trebnik moskovski, psaltir kijevski, tastamentu Davovsku.” Posedovao je i “petrail od svile žuti, krst dreven svetogorski; fedon od đoče bele, narukvice od kadife zelene.”
Jerej Stefan Aranitović je rođen oko 1714. godine u Banatu. Učio je knjigu kod meštera Pavla i eksarha Sofronija i Maksima. bio je rukopoložen na đakonstvo od vladike Isajije Antonijevića, i na sveštenstvo od vladike Maksima Nestorovića 1. maja 1732. godine u Beogradu i odmah je postavljen na službu u Požarevac. Eksarh Maksim je predlagao da se premesti na parohiju u Poreč. “Pravilo držit, leturgiju pojet, ispovedal se duhoviiku otcu arhimandritu Vasiliju Pekskomu posledni krat o Vaskreseniju leta 1733.” O knjiga je imao: “molitvoslov moskovski, desetoslovije dvoje jezikov vlaški srbski, i trebnik kijevski.” Pored toga je imao drveni svetogorski krst, petrahil od svile crvene. Od dece je imao ćerkicu od dve godine.
Napomenimo da su u Požarevcu 1734. godine služila tri sveštenika Josif, Jovan i Stefan a 1735. godine samo dva Lazar i Stefan.
U Požarevcu su služila i dva đakona. Vasilije je rođen 1710. godine u Kuli u Banatu a Stefan 1713. godine u Drvnu kod Požarevca.
Sa ostalim narodom tokom rata 1788-91. godine emigrirali su iz Srbije u Austriju i požarevački prota Antonije Dimitrijević koji se sa svojom porodicom naselio u Beloj Crkvi i požarevački sveštenik Jevtimije Popović koji je ostao da živi u Vršcu. Vladika temišavarski Jovan Jovanović Šakabenta, podneo je, 21. januara 1792. godine, izveštaj Ilirskoj kancelariji, o sposobnostima i zaslugama sveštenika koji su ostali u Austriji. Požarevački prota Antonije po sopstvenom priznanju nije bio sposoban za sveštenika u Banatu. Prota nije zano ni da čita ni da piše a znao je turski i pomalo grčki jezik, naravno pored srpskog. Za razliku od njega sveštenik Jevtimije Popović je bio sposoban za sveštenika u Banatu. Pored srpskog znao je i turski jezik.
Tuman
Značajan duhovni centar 1733. godine bio je i manastir Tuman premda nije imao svoju parohiju. Još u drugoj polovini XVI veka nastao je u manastiru Tumanu tzv. Tumanski apokrifni zbornik, koji se danas nalazi u arhivu Jugoslovenske akademije znanosti i umetnosti u Zagrebu.
U proleće 1689. godine stigao je u Tuman grof Đorđe Branković. Stigao je iz Bukurešta da bi se na ovom prostoru povezao sa viđenijim Srbima i organizovao ustanak protiv Turaka. Upravo u to vreme patrijar Arsenije Čarnojević se nalazio u Požarevcu, pa zbog toga J. Tomić smatra da su se njih dvojica sreli u Tumanu i dogovarali o ustanku.
Po podacima Maksima Radkovića, iz 1733. godine, crkva manastira Tumana Hram svetog Arhistratiga bila je stara, sazidana od kamena, sa svodom od kamena i pokrivena ciglom. U oltaru je bila kamena trpeza “pokrivena bezom belim, i drugo ničto više ne imejet, ni Evangelija, niti leturgije na trapezi; i proskomidija u duhari, na nej pokrov od beza bjel; potira ne imejet, diskosa ne imejet, ni zvezdice, ni kašike, ni darka, ni kadilnice.” “Spolja ikona Hristova i Bogorodice imejet, dveri ne imejet, zavjesa ne imejet, ikona drugi ne imejet, kandila ne imejet, priprate ne imejet, krstilnice ne imejet, miropomazanija ne imejet.” Od odeždi manastir ima dve crkvene odežde bele od beza i stihar od beza bela. Od knjiga ima samo jedan oktojih srbski “razrušen”, epitrahilja nema a ni narukvica.
Kaluđer Isaija je bio rodom iz Hercegovine, rukopoležen na oba stepena od vladike Arsenija Hercegovačkog. Duhovnika je imao, poslednji put se ispovedo duhovniku Aleksiju leta 1733. godine. “Leturgiju pojet”. Od svojih knjiga imao je: “trebnik ugrovlahiski epitrail od musula crvena, i zakonik rukopis srbski, svetogorac kaluger pisal.” Isaija je bio učesnik crkveno-narodnog sabora u Sremskim Karlovcima 1735. godine.
Premda Vujić i za Tuman tvrdi da je u ratu 1788. godine popaljen mi za to nemamo direktne potvrde.
Okolno stanovništvo je uspelo da dobije odobrenje od turskih vlasti da opravi Tuman, što je učinjeno 1797. godine. Tada je dozidana i priprata. Iza tog poduhvata stajao je nahijski knez Bogdan Kopljanić, iz pečkog sela Dušmanića.
Za vreme Prvog srpskog ustanka, zapravo 1807. godine crkva je “živopisana najprostijom vodenom bojom i to vrlo prosto i sasvim neuredno, sa grčkim napisima kod svetitelja.”
Tokom 1825. godine obnovljen je manastir Tumana. Zasluga za to pripada Pavlu Bogdanoviću, knezu Požarevačke nahije. On je, sa ostalim priložnicima, obnovio 1826. godine i kelije manastirske, kako svedoči natpis na njima. Iguman manastira je, u to vreme, bio Onufrije Popović, hilandarski monah i čovek izuzetnih sposobnosti.
Majdanpečka parohija
Premda Majdanpek danas ne pripada Braničevskoj eparhiji u to vreme, 1734. godine potpadao je pod Eksarhom požarevačkim. Po podacima “teftera mitropolitskog taksila” zviždsku nuriju ili parohiju su februara 1734. godine činila sledeća sela Majdanpek (20 domova), Ruda Glava (41) i Crnjašnica (16). Podaci istog teftera ali za 1735. godinu se razlikuju samo toliko što Majdanpek ima 14 a Ruda glava 60 domova.
U Majdanpeku je 1734. godine postojala crkva Svetog Arhistratiga Mihaila, sazidana verovatno oko 1725. godine. Hram je bio sazidan od kamena, prilično veliki ali naizak. Još nije bio osvećen ali je po dozvoli arhiepiskopa i mitropolita Mojseja Petrovića u njoj služena liturgija na velike praznike pa i ponekad nedeljom. Opis crkve izlazi iz teme našeg rada pa ćemo ovde spomenuti samo knjige koje su postojale u crkvi a bile su to jevanjđelje srpsko, liturgija srpska, minej opšti moskovski, oktoih srpski – petoglasnik, psaltir mali moskovski i rukopisni molitvoslov srpski. Eksarh je prilikom vizitacije januara 1734. godine za epitropa postavio Stojana Popovića a za crkvenog sina Jovana Nikolića.
Pri majdanpečkoj crkvi je služio sveštenik Šarban Vlah, rodom iz sela Oreza, sin popa Dančule iz sela Remešta u eparhiji vladike Inokentija Ribničkog. Spomenuti vladika ga je i rukopoložio i dao mu sinđeliju. Šarban je bio rođen oko 1704. godine a rukopoložen oko 1728. godine. Učio je knjigu u manastiru Rjezu tokom 8 godina. Uopšte nije znao srpski jezik ali je dobro čitao na vlaškom a i liturgiju je znao dobro da obavlja pa ga je eksrah ostavio da služi Vlasima rudarima. Od porodice je imao dva sina (od 5 i jedne godine) i popadiju.
Interesantno je da je unutar porte majdanpečke crkve postojala i mala crkvena ćelija u kojoj je boravio kaluđer Joanikije Zogravac kao i štala u kojoj se nalazio kaluđerov konj. Interesantno je da je parohiju 1734. godine opsluživao kaluđer Joanikije a 1735. godine ponovo pop Šarban.
Naseljevanje Vlaha u drugoj polovini XVIII veka
Na žalost gotovo da i nema pisanih izvora koji bi nam pomogli da rasvetlimo etničko stanje u istočnoj Srbiji u drugoj polovini XVIII veka.
Mi ćemo samo ukratko pokušati da na primeru jednog ograničenog prostora koji obuhvata deo Mlave, Donje Resave i deo požarevačke Morave osvetlimo ovo pomeranje stanovništva.
Ali, pre toga da rezimiramo ono do čega smo došli do sada.
Po poptpisivanju Požarevačkog mira 1718. godine Vlaha u Braničevu je bilo samo u Homolju i Zviždu. Čak i u okolini Vitovnice ih nije bilo. Tek posle 1718. godine dolaze Vlasi iz Banata i naseljavaju se na prostoru Ram - Veliko Gradište - Požarevac - Ram (približno). U isto vreme Vlasi iz Homolja se šire u pravcu manastira Vitovnice.
Osim u Ždrelu nema ih ni 1733. godine u Mlavi a nema ih ni u okolini Ćuprije i Paraćina što znači da ih početkom XVIII veka nema mnogo ni u Crnoj Reci Jedini sveštenik iz Crne Reke koji se pominje je pop marijanski Radosav Bogosavljević rođen u Vidinu a pre 1717. godine na službi u Crnoj Reci. Očigledno da nije Vlah.
Tek po austrijskom gubitku Krajine pojavljuje se u osmanskim tefterima 1741. godine veliki broj rasutih Vlaha u Krajini i to su upravo oni koji se šire ili u Crnu Reku ili direktno u Homolje, Zvižd i dalje u Braničevo. Oni čine glavninu Vlaha u Braničevu. Kanije dolaze i drugi krajem XVIII veka ali po meni ovi rasuti oko 1740. godine su glavni faktor.
Zahvaljujući podacima koje je početkom XX veka prikupio LJ. Jovanović za Mlavu možemo dobiti dosta tačnu sliku naseljevanja Vlaha u toj mikro regiji (Zlatovo, Busur, Vezičevo, Ćovdin, Šetonje, Burovac, Tabanovac, Oreškovica), Vošanovac, Lopušnik, Zabrđe, Pankovo, Veliki Popovac, Rašanac, Dubočka, Trnovče, Kamenovo, Knežica, Leskovac, Veliko Laole, Malo Laole, Ždrelo, Bistrica, Stamnica, Vitovnica, Melnica, Ranovac, Kladurovo, Crljenac, Aljidovo, Kobilje, Manastirica, Starčevo i Dobrnje). Interesantno je da se podaci koje on zabeležio o Ždrelu uglavnom podudaraju sa podacima iz popisa iz 1733, 1734. i 1735. godine. Prve porodice su se naselile u Ždrelu oko 1720. godine i to Šorbonji iz Rakitova u Banatu, Matadejići i Markonji iz Banata. Kasnije su se naseljivali i Vlasi iz Krajine kao i opet iz Banata. Interesantno je da su se tokom druge polovine XVIII veka naseljavale i srpske porodice iz Šumadije, Raške i Kosova i da su se sve do početka XX veka stopile sa Vlasima potpuno prihvatajući vlaški jezik kao maternji i vlašku nošnju. Ukupno je na pomenutom prostoru od oko 650 porodica LJ. Jovanović za 577 uspeo da utvrdi poreklo odakle su došli. Od spomenute 577 porodice oko 420 su vlaške tj oko 73 %. Najviše Vlaških porodica je došlo iz Krajine i Crne Reke oko 233 pa zatim iz preka tj iz Banata oko 60. Iz Vlaške je došla samo 21 porodica a iz Bugarske 6. Znači da je sa strane došlo 320 porodice ili 76%. Za 5 vlaških porodica se samo zna da su iz Srbije a 95 su došle iz drugih krajeva sa prostora današnje Braničevske eparhije (Požarevačka Morava 23, Resava 32 Homolje i Zvižd 36, Stig i ostala Mlava 4). Sve vlaćke prodice osim onih prvih tri u Ždrelu se naseljavaju u Mlavi, po zabeleženom predanju, posle negde 1740. godine. U stvari one dolaze u Mlavu po povratku Turaka i ponovnog uspostavljanja njihove vlasti. Pošto nemamo arhivsku građu moramo da se oslonimo na predanja koje je zabeležio Jovanović i po njemu prvi veliki talas vlaških naseljenika u Mlavi je došao oko 1750. godine a kasnije se to odvija u neprekidnom toku sve do negde kraja XVIII veka ili možda početka Prvog srpskog ustanka. Posle toga imamo samo pojedinačne slučajeve doseljavanja Vlaha.
Na kraju kažimo par reči i o nastanku najvećeg vlaškog sela Porodina. Austrijski generalštabni major Turati, zadužen za izviđanje osmanske države, poslao je marta 1783. godine četiri uhode na prostor koji se uglavnom poklapa sa teritorijom današnje Srbije. Za njima je ubrzo poslao još dvojicu. Na osnovu izveštaja ili kazivanja ovih uhoda sastavio je Turati opis puteva u Srbiji i to poglavito u njenoj istočnoj polovini. On se sastoji iz 4 sveske koje je Turati slao u Beč kako bi koju završio – poslednja je poslata 20. avgusta 1783. godine. U trećoj svesci se pored drugih puteva spominje put koji je vodio od broda na Moravi (između Smedereva i Požarevca) do Ćuprije. Put je polazio od Burjana (20 hrišćanskih kuća), pa vodio preko Lučice (50 hrišćanskih kuća), Oreovice (oko 10 hrišćanskih kuća), Prova (20 hrišćanskih kuća), Rakinca (30 hrišćanskih kuća), Livadice (oko 25 hrišćanski kuća) i Glogovca (60 hrišćanskih kuća) do Svilajnca (oko 40 hrišćanskih kuća). Interesantno je da su na prostoru današnje braničevske eparhije jedino Požarevac, Smederevo i Paraćin bili osetno veći od Glogovca tj današnjeg Kušiljeva. Požarevac je imao 300 turskih i 400 do 500 hrišćanskih kuća. Smederevo je imalo 95 turskih i 40 hrišćanskih kuća. Paraćin je imao 160 turskih i oko 40 hrišćanskih kuća). Ćuprija je bila neznatno veća (60 turskih i 10 do 15 hrišćanskih kuća) kao i Kolare (40 turskih i 25 hrišćanskih kuća) i Laole (70 hrišćanskih kuća) dok su sela Lipe i Jasenovo su bili iste veličine (po 60 hrišćanskih kuća). Sva ostala naselja su bila manja. Krnjevo je na primer imalo 50 hrišćanskih kuća a Hasan pašina Palanka 40 turskih i 15 hrišćanskih.
Vrati mo se za čas spomenutom putu. Vidimo da se ne spominju ni Žabare ni Porodin premda je prvo naselje gotovo sigurno postojalo 1783. godine dok za Porodin to ne možemo sa sigurnošću reći. Doduše, na jednom drugom putu koji je vodio od Požarevca preko Popovca, dolinom Mlave spominje se selo Porodewatz (sa 20 hrišćanskih kuća) koje bi moglo da bude Porodin. Ovo selo se nalazilo negde između Popovca i Grabovca . Postavqa se pitanje gde je išao stvarno ovaj put. Da je iz Popovca išao na Brzohode, pa preko Četereže i Žabara na Porodin sigurno bi bila spomenuta ova sela koja su skoro sva sigurno postojala. Put je verovatnije išao od Popovca na današnju Oreškovicu ali gde dalje za sada je teško reći.