Naši kućni ljubimci

[ML]

Krasna mladunčad.
Sa Hrundiem bi se složio da su takmičenja glupost i da frustirani vlasnici sebe potvrđuju na tim natjecanjima.
Meni osobno nije ni bitno da je pas čistokrvni, kako pas tako ni mačka. Smatram da su mješavine puno zdravije.
A što se tiče vremena pas traži cijelokupno gospodarevo slobodno vrijeme i po par sati kretanja dnevno. Treba da ima samo jednog gospodara koji će se prema njemu principjelno ponašat. U svakom slučaju nije igračka i kada preuzmemo štene, preuzeli smo ogromnu odgovornost.
Što se tiče pitbull-a ne bih se previše upuštao u diskusije, pas je onakav kakvim ga mi napravimo. Nažalost pojedine vrste su imale nesreću da se nađu u pogrešnim rukama. Uz dobru ranu socijalizaciju i kod psihički stabilnog vlasnika, pitbull je sve ono što očekujemo od psa.
Večinu zastrašuju priče i njegova sirova snaga (treba ga posmatrati kada mrvi kost, puca ko staklo), međutim to nikako nije preduslov za agresivnost. Niko se ne boji pinča koga može strpati u džep, jednostavno što je svjestan da je superiorniji u snazi. Inače što se tiče agresivnosti pinč je puno agresivniji od pitbull-a.

Na kraju da kažem da ja imam sreću da moj mačak Maksim nije tigar jer  bih već davno bio pokojni. Beštija, koja je moj ljubimac sto puta me ugrizla do krvi. Kod njega nema maženja, osim u momentima kad on zaključi da treba da se mazi. Mijaukat uopšte ne zna, nikad ga nisam čuo da je mijaukao kao druge mačke, več samo zavijat kada pobijesni.
Ja mu svaki dan moram poslužiti kao ležaj i to uveče bar 1 sat. Stane ispred mene i čeka da ga uzmem, ako to čekanje potraje uši polagano kreču prema nazad, dok konačno ne pobijesni i napadne moju nogu, u koju muški zagrize i odskoči. E sad, znajuči da je za to veče ljubav završena, ponosno odšeta u svoju fotelju.
A kad je več uspio u namjeri i veselo leži na meni, nema šanse da ga spustim dok on ne odluči. Ako meni padne na pamet takva glupost usljedi kazna, prvo lagani, samo nakazani ugriz za ruku, a ako nastavim ujed dovodi do kraja.
Međutim kako se poznajemo već 18 godina, razummijamo se bez priče.
Dvije slike dole, popodnevni odmor u cvijeći, s tim trenira živce mojoj ženi. [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[vathra]

Hrundi,
одличан текст.

Да ли сте гледали емисију "Dog whisperer" коју води Cezar Milan?

Нисам стручан да оценим колико је тачно што прича и ради, али ми је јако оставило утисак што своју филозофију објасни кратко и јасно, и одмах покаже како ради. Нема пуно увијања и филозофирања, само пар основних начела.

[Hrundi]

Da dodam nešto i o "rasnim" i "nerasnim" psima.

Sve pasmine (rase) pasa nastale su funkcionalnom selekcijom. Neke životinje iskazivale su se dobrim obavljanjem neke zadaće pa su njihovi vlasnici instinktivno nastojali pariti najbolje mužjake i najbolje ženke ili primjerke dobre za jednu zadaću ukrštati sa primjercima koji su bili dobri u nečem drugom. Dakle, sve pasmine pasa nastale su upravo zbog želje i potrebe da se dobije potomstvo određenih iskoristivih osobina i kvaliteta.

U tom pogledu stvaranje i očuvanje psećih pasmina ne razlikuje se od načina stvaranja pasmina sa određenim osobinama kod konja, ovaca, krava, svinja, kokoši, golubova... Nekada se to radilo samo pomoću instinkta i iskustva - ali sve bazirano na zadovoljavanju realnih potreba. I tako su nastajale razlike u pasminama koje su formalno imale istu zadaću. Na primjer, kod lovnih pasa vrlo rano su se počele izdvajati pasmine (ili bi danas možda bilo pravilnije reći pra-pasmine) prema vrsti zadaće: tragači, krvosljednici, borci, aporteri. Pa se onda opet među svim tim pra-pasminama izdvajale specijalizacije: za brdski odnosno ravničarski teren; za suho i za vodu; za terene obrasle šikarom, trnjem, čičkom i za čistine. Pa onda prema vrsti lova, pasmine za gonjenje i za čekanje; pa prema lokalnim lovačkim običajima i preferencijama - za lov u skupini ili individualni lov, pa prema klimatskim osobenostima, za tople i suhe ili vlažne i hladne terene itd, itd. Ali nesporno je da su sve do XIX stoljeća pasmine itekako imale funkcionalno opravdanje.

Da navedem samo jedan primjer: francuske velike goniče. Morfološki su slični i engleskim i ostalim kontinentalnim goničima po građi tijela, obliku glave, ušiju... ali ima ih nekoliko koji su u odnosu i na engleske i kontinentalne pasmine izrazito veliki. Zašto? Zato što su im osobine uvjetovane načinom lova i lokalnim terenom. I Engleska i Njemačka (kao primjer kontinentalne zemlje koja je dala veliki broj različitih pasmina) nekada su bile prekrivene gustim šumama i ispresjecane šikarama odnosno živim ogradama imanja. U Francuskoj su tereni u prosjeku bili daleko veći, barem u dijelu koji ne pripada Centralmom masivu i to je odredilo način lova. Prosječne daljine prelažene u jednom pogonu u Francuskoj bile su nekoliko puta veće od onih u Njemačkoj ili Engleskoj, i bio je potreban pas koji će to izdržati, koji će se manje zamarati trčanjem na veće daljine (velikom brzinom, jer lovilo se sa konja). Tako su Francuzi tu svoju potrebu zadovoljili izdvajanjem većih primjeraka kod kojih je raspon jednog koraka veći te je potrebno uložiti manju specifičnu energiju po jedinici prijeđenog puta.

Sve dok su psi uglavnom korišteni za svoje primarne zadaće, pasmine su itekako imale funkcionalnog smisla i vlasniku je bilo stalo da se dugo stvarane specifične osobine pasmine očuvaju i poboljšaju. Tako su, na primjer, čobani nastojali pariti ovčarske pse koji su bili žestoki prema predatorima (uglavnom vukovima) ali kontrolirani i blagi prema ovcama, koji nisu ispoljavali nepotrebnu agresiju, koji su mogli izdržati klimatske uvjete itd, itd. Izgled je bio važan samo kod nekih pasmina (npr. kod nekih ovčarskih pasa u nekim sredinama smatralo se da je bolji pas što je veći jer samom veličinom utjeruje strah, no to nije svuda nužno te postoje i izrazito mali i niski ali odlični ovčarski psi, ponajprije u Panonskoj niziji i na Britanskom otočju). Svaki je vlasnik volio imati "lijepog psa" (a definicija ljepote je vrlo nesigurna stvar, ovisi o individualnim i kolektivnim preferencijama, modi i mnogim drugim utjecajima) ali nikada nisu zaboravljali da je funkcija daleko ispred forme.

Za pse koji su radni očuvanje osobina pasmine, dakle, ima itekako smisla i tako se i učvrstila ideja čistote pasmine. Puno je veća garancija da će potomstvo imati tipične osobine ako su i otac i majka tipični predstavnici nego da se tu nešto eksperimentira (iako se eksperimentiralo uvijek jer tako su se MOGLE poboljšati osobine, što se, naravno, nije uvijek događalo, bilo je i dosta pogrešaka).

Problem je nastao kad su se počele pojavljivati generacije pasa koje nisu radile. Nije toliki problem kad pas radi relativno rijetko, nije problem ni ako jedna generacija uopće ne radi - ali ako više generacja ne radi, a selekcija se pri tome vrši samo po vanjskim karakteristikama (veličina, opća i djelova tijela, stav, izgled, boja, sjajnost dlake itd) - onda se lako, gotovo neizostavno, dobija potomstvo koje očuva samo vanjske odlike nekadašnje radne pasmine a ne i karakter zasnovan na radnim osobinama. I o je problem velikog broja današnjih pasmina. Sve te izložbe i foliranje i statusni simbolizam pasa uništavaju bit pasmina koje tobož žele očuvati.

Ima pasmina koje su na neki način potpuno degenerirane. Ne genetski jer to je puno teže, ali po načinu postupanja s njima. Najbolji primjer su pudle. Izvorno su to odlični lovački psi iz kategorije vodenih pasa. I njihovo specifično šišanje je nekada, dok su lovili, bilo potpuno opravdano: da bi bili što manje podložni zaplitanju u raslinje, hvatanju čičaka i raznih parazita šišane su gdje god je to bilo moguće. No, kako je iskustvo pokazalo da šišanjem zglobova psi postaju daleko osjetljiviji i podložni reumatizmu a šišanjem prsnog koša povećava se osjetljivost na razne upale, onda je i šišanje rađeno po vrlo specifičnom - ali funkcionalnom i razložnom modelu. No, nažalost, tako ošišane radne pudle očito su se svidjele damama koje su ih počele držati po kućama i dvorovima kao maskote i ljubimce i pudle su polako potpuno prestale biti radni psi. U toj mjeri da ih FCI (međunarodna kinološka federacija) uopće ne svrstava u skupinu 8 (razdio 3 - vodeni psi) kamo bi po svemu morale pripadati, nego u skupinu 9 (razdio 2 - pudle) u kojoj su psi za druženje i razonodu (mnogi kinolozi zovu je skupina kretena ili skupina degenerika). Tako da za pudle uopće više nije predviđen rad i radni ispit i jednog dana će malo tko i znati da je prije no je pokretenčen to bio vrhunski lovački pas. Ja sam išao u lov sa pudlom, znam čovjeka koji se potrudio i uspješno obučio pudle, probudio im je još uvijek postojeći instinkt, ali je pri tome selekcija morala biti rigorozna i škart u obuci bio je daleko veći nego kod bilo kojeg drugog radnog psa. Nažalost, promjenjeni uvjeti života i lova od sve većeg broja pasmina i pasa stvaraju kretene ali za to su samo ljudi krivi.

Moja preporuka bi uvijek bila uzeti psa iz one pasmine kod koje još uvijek postoji radni ispit. Na primjer, engleski koker španijel sa kojim se lovi i koji ima radni ispit a ne sličan mu američki koker španijel za kojega radni ispit niej ni predviđen. Postojanje radnog ispita je dosta uvjerljiv dokaz da ta pasmina još uvijek bar djelomice služi izvornoj namjeni i da se bar djelomice selekcija vrši po radnim i karakternim osobinama a ne samo po 'ljepoti'.

'Pasmina uličar', 'avlijaner', 'lubeničar' itd. Ovo je jedna od najraširenijih i najraznovrsnijih i najinteligentnijih 'pasmina'. Uličar se mora izboriti za sve u životu, i za mjesto u čoporu, i za hranu i za zaklon... i kao takav zahvalniji je za ljubimca od mnogih 'rasnih' pasa. Mnogi ljudi to razumiju, posebno oni koji su nekada imali uličara. Za obično druženje, bez zahtjeva za obavljanjem nekih specifičnih zadaća, najtoplije ih mogu preporučiti svima koji žele dobrog, veselog i vjernog psa za druženje. Pošto njima nije utjecano na selekciju i genetske osobine često je nemoguće pogoditi ni kako će točno izgledati kad naraste (često se ne može pogoditi ni koliki će biti), u čemu će takav pas biti uspješniji ili što će više voliti (npr. hoće li biti od 'lajave' ili tihe vrste itd) i često nije realno očekivati da se uličara može obučiti za, na primjer, otkrivanje droge, čuvanje kuće ili pastirskog psa. Nekad može uspjeti, ponekad čak i sa vrhunskim rezultatima (vrlo rijetko) ali često ni najveći trud ne može dati dobar rezultat. Samo da napomenem da je gotovo u cijelom svijetu lov sa nerasnim psima zabranjen, sa dobrim razlozima o kojima sad neću naširoko ali moram napomenuti nepostojanje ikakve garancije predvidivosti reakcije na određene podražaje, što kod rasnih lovnih pasa nije slučaj, kod njih se točno zna kako koja pasmina reagira. Ali ako ne mislite gonit švercere ili stjecat slavu i nagrade na izložbama (po meni posve sumnjiva rabota) nego samo imat kompanjona uličar je odlično rješenje. Kao i za sve druge pse treba ga uzeti što ranije (naravno, ne prerano, majčinska briga i prehrana u prvim tjednima vrlo su važni za budući karakter i zdravlje psa) i odabrati živahno i ljubopitljivo štene. I nemajte brige za djecu. Samo psima posebno selekcioniranim kroz generacije može se usaditi takva vrst agresivnosti da ne budu dobra sa djecom. Pas jednostavno prepoznaje i mladunca i igru.

Baš sam jučer sa prijateljem koji je aktivni lovac i oduvijek ima lovne pse išao odabrat njemačkog oštrodlakog ptičara iz dobrog radnog legla. Dogovor je bio da uđemo posebno, jedan po jedan, i da poslije pođemo zajedno i kažemo kojega je tko odabrao. Oba smo odabrali istog, po izgledu najmanje savršenog, sa velikom bijelom pjegom na glavi koja formalno nije odstupanje od standarda ali generalno takvi psi rijetko na izložbama dobiju vrhunsku ocjenu za izgled. Ali karakter je bio više nego presudan a njemu pas treba za lov a ne za šminkanje, friziranje i feniranje.

[Hrundi]

Да ли сте гледали емисију "Dog whisperer" коју води Cezar Milan?

Samo 2-3 epizode ali mi se sviđa. Možda se ne bih uvijek složio sa baš svime ali svakako čovjek voli pse a ne radi to samo radi love, zna što hoće i što radi, razumije pse i to što on radi sa psima (a i gospodarima) ni jednima ni drugima sigurno ne može naštetiti.

[lord]

Kod njega je zanimljivo to, da dresira gospodare, a sa tim i pse. Razumije pasju psihologiju. A njegov pas Daddy je nevjerovatan dokaz tome.

[Bozo13]

Hrundi, svaka čast za napisano.

Ja sam više mačji čovek nego pasji, ali ipak.

Djeca su nagovorila taštu, da bi imala psa, i nabavili si pekinezera. Od prije je bio kod kuče več "DODŽ" (domača obična đukela ). Pekinezera posle 14 dana dali dalje, a "DODŽ" još uvek tamo. Nikad boljeg (prijaznijeg) psa nisam sreo. Dobrota na 4 noge, ljubitelj djece, a i djeca ga obožavaju. Tako da ako ikada me nagovore da imamo psa, obavezno "DODŽ"

LPB

[lovac]

Hrundi, još jednom čestitam!

U prilogu još jedna slika moje Bretnoke, u vodi.

[lord]

Hrundi, pošto se dobro razumiješ u naše dlakave prijatelje, koja hrana je najbolja za pse. Pošto su Eukanuba, hill's i druga hrana, preporučena sa strane veterinara, testirana na životinjama u gadnim laboratorijima, nju odbijam od početka. Našeg za sad hranimo sa Acanom ili Orijenom, koja je po analizama i najbolja (suha hrana, poslje konzervi nam je veselo  ). Sve više i čitam o surovoj prehrani psa - 80% mesa, 10% unutrašnjih organa i 10% kosti. To je kao njihova prirodna prehrana i mnogi je preferiraju.
Evo i link o kvaliteti kupovne hrane, ako koga zanima.

http://www.dogfoodanalysis.com/dog_food_reviews/

[Hrundi]

Ne mogu ti puno pomoći oko ovih umjetnih hrana, pogotovu ne sa markama. U vrijeme kad sam se ja time bavio toga je bilo mnogo manje, a i izbora je bilo manje. Ja inače zastupam tezu da je dobro što psu odgovara i što rado jede ali i da hranu treba varirati.

Komercijalni proizvodi (granule ili konzerve) sigurno zadovoljavaju osnovne potrebe ali ja sam čvrsto uvjeren da to nije dovoljno. Koje odabrati ne znam ali uvijek je bolje ići na poznatije markek oje imaju veću proizvodnju jer je to ipak nekakva garancija nekog znanja i kvalitete. Što ne znači da neka mala lokalna tvornica ne može napravit dobru pseću hranu - ali mi to ne znamo, jedini način je promatrati kako na nju pas reagira na duži rok.

Bez obzira koju vrstu "umjetne" hrane pas jede mislim da mu uz to svakako treba davati najmanje 2x tjedno (i češće, još bolje) spremljenu hranu. Od spremljene hrane za psa je dobro svako meso koje nije previše suho, mora imati masnoće, jednostavno, masnoća daje energiju ali i vezuje liposolubilne vitamine (A,D,E,K). Generalno nije neka prevelika razlika u vrstama mesa koje se daju psima tako da može jesti i goveđe, i svinjsko i janjeće i živinsko (od svih njih najbolje su svinjsko i živinsko a najlošija govedina). Naravno, treba jako paziti da mu se ne daju živinske kosti jer su one lakše i krtije i lome se i mogu povrijediti psa. Psu svu hranu treba skuhati, nije dobro davati mu sirovo meso. Međutim, mnogi ne znaju da se psu može davati riba (ona jedina može sirova) i da je to čak jako dobro i korisno povremeno ubaciti u uobičajenu prehranu. Naravno, također jako paziti na kosti, najbolje su ribe kod kojih nema sitnih koščica i gdje se meso lako odvaja od kosti (npr. smuđ od riječnih ili ugor od morskih). Nije nikakav problem psu davati kožu ni dobre kosti, dapače, to je dobro jer se pas zabavi oko toga i to mu prahranu subjektivno čini inetresantnijom. Generalno, ne postoji meso koje psu neće valjati ali nikako ne treba eksperimentirati sa sumnjivim na pokvareno. Od iznutrica jetra, slezena, bubrezi, pluća i slučno su izvrsni ali nikako ne davati psu crijeva. Tripice kažu da može ali pošto ih ni ja ne jedem - onda ih nikada nisam spremao ni psu.

Psu nikako ne bi trebalo davati ljudske konzerve, razne paštete, mesne nareske itd (iako pas to voli, lijepo mu miriši). One su pune kojekakvih nitrata i nitrita i tko zna čega još što pas ne može u potpunosti svariti ili mu se negdje nešto taloži i poremeti mu balans nečega. Ako imate izbor kupiti meso svježe, kod mesara, to je uvijek bolje nego neko već zapakirano. Što prirodnije - to bolje.

Stručnjaci tvrde da najmanje 40 posto pseće hrane moraju bit ugljeni hidrati (mesa do 20, najviše 25%). Vrlo je korisna i zahvalna riža. Pas je svaštojed i to mnogi često zaboravljaju. Riža se može dodati većini obroka iako je dobro ponekad umjesto nje staviti neku drugu žitaricu, Pšenična i kukuruzna krupica sasvim su OK a iz svog iskustva znam da pas jako voli palentu (napravit je da bude manje ljepiva, iz praktičnih razloga). Mješavina žitarica tipa muuesli je odlična samo paziti da budu čiste žitarice, bez čokolade ili bilo kakvih oraha, kokorikija, kokosa ili sličnog. Ćitao sam i čuo da je soja također dobra ali ja sa njom nemam nikakvog iskustva. Iako mnogi tvrde da je krumpir OK ja nisam baš oduševljen time. Ali tzato razne vrste zeleniša koje ne izazivaju nadutost su jako dobre: blitva, tikvice, srijemuš, kavoli, špinat, brokoli, čak i kupus i kelj. Nikako psu ne treba davati mahunarke: grah, grašak, leću itd (iako mnogi kažu da može). Mrkva je odlična (nekim psima ju je bolje usitniti), posebno za dugodlake pse i treba je davati češće. Dobro je psu dati barem 2 jaja tjedno. U hranu koja je usitnjena može se zamiješati živo (naravno, pod pretpostavkom da je kvalitetno kao za ljudsku uporabu, da nije sumnjivo na salmonelu) a mogu jesti i tvrdo kuhana koja se UVIJEK moraju isjeći ili usitniti. Psu je jako važan kalcij, čak važniji nego čovjeku, i zato je dobro psu u hranu dodati mlijeka ili, još lakše za rukovanje, nemasni i neslani mladi sir ili skutu. U svemu što se daje psu treba paziti da ne bude previše soli, dakle nikakvi stari, slani ili odležani sirevi. Od voća samo suho i to NE bobičasto, dakle sušena jabuka, marelica, šljiva ili smokva, UVIJEK usitnjena i ne pretjerivati. Pas normalno razgrađuje fruktozu ali ne razgrađuje saharozu i zato mu se ne smije davati ništa u čemu ima domaćeg šećera. Iako će pas često pojesti zelenu salatu, pomidore ili slično ja ne volim psu davati nekuhano povrće, posebno ako je začinjeno.

Dakle, kuhanje za psa slično je kuhanju za čovjeka jedino što je manje zahtjevno. Psu možete pomiješati okuse koje sebi ne biste, možete mu dati slabije komade itd.

Vrlo je važno zapamtiti da se psu ne smiju davati začini, posebno ne paprika, papar, kim, anis ili bilo koja vrsta sjemena ili drvenastog začina. ostatke hrane pas može jesti samo ako to ne sardže, dakle NE hamburger ako je ljut (generalno izbjegavati mljeveno meso sa bilo kakvim dodacima, može samo ako ste vidjeli što je mesar ubacio u trubu i samlio). Nikad i nikako luk i češnjak iako mu možete dati meso lešo u kojem se kuhao luk. Moj čvrsti stav je kobasice i slično nikad i nikako jer su pune kojekakvih sumnjivih tvari i raznih vrsta soli. Generalno psu je bolje ne davat ništa što je bilo u salamuri. Isto tako puno je bolje kuhano, pa onda pečeno a prženo i pohano ne preporučam, barem ne kao pseću hranu. Ako je ostatak i nije začinjeno onda je OK.

Možda je ispalo komplicirano iako ne vjerujem da jeste. Kuhanje psu nije zahtjevno i ne traži previše vremena. Kad jednom probate najvažnije je da pratite redoslijed sastojaka da ništa ne bude sirovo. A nije dobro ni prekuhano jer se gube hranljive tvari. I, ponovit ću, što više raznovrsnosti to pas radije jede a i zdraviji je.

[lovac]

Ja svojim psima dva puta sedmično dajem manje količine svežeg (nekuvanog mesa) (2 x po 100 gr), i dajem im jednom ili dva puta sedmično žive kosti (najbolje krupne goveđe). Krupne kosti su im zabava za nekoliko dana, bez obzira koliko su oglodane pas im se uvek rado vraća.
Krompir ne dajem nikako, a uz kuvano meso obavezan je prilog kuvana riža ili kuvana palenta, ponekad, udrobljeni hleb. Od mlečnih prerađevina dajme im mleko, ali češće jogurt, lakše se vari.
 
Moji kerovi obožavaju kuvane živinske kosti. Tu svakako ne mislim da šuplje kosti nogu i krila, neko pileća leđa, šije, grudne kosti sa hrskavicom; zapravo, kompletan pileći kostur sa preostalim komadima mesa, osim nogu i krila.
Zatim, veoma rado jedu riblje glave (i morska i slatkovodna), kuvane ili pečene.

Što se tiče pripremljene (fabričke) hrane redovno korisitim granule Pedigre i Friskies active.   

[trpe grozni]

Jednom smo nasem sluzbenom psu dali kuvane govedje kosti, licno sam ih kuvao nekoliko sati.
Tako ih je slatko posle toga grickao, sto je i meni nateralo voda na usta. Ostali su samo neki stvarno tvrdi delovi kostiku, kao kolenicne jabucice (sami zglobovi).

[lord]

<iframe width="720" height="420" src="//www.youtube.com/embed/ofrSio_jZO0?fs=1&start=" frameborder="0" allowfullscreen="true"></iframe>
Snimka jedne nevjerovatne mace. Maru je inače najpoznatiji mačak Japana.

[Solaris]

Ok ,satralo mi auto Ulizicu ,ebi ga , ovo mu je bilo presudno ,već pri je dva puta strada ,sad ni preživi .

Ali interesantno sad se u dvoru pojavila moja stara mačka koju sam prvo ima , Ulizica je u stvari njezin mačić ,i kad se on ustali u dvoru ona je otišla 

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

poz.

[Boro Prodanic]

Jednom smo nasem sluzbenom psu dali kuvane govedje kosti, licno sam ih kuvao nekoliko sati.
Tako ih je slatko posle toga grickao, sto je i meni nateralo voda na usta. Ostali su samo neki stvarno tvrdi delovi kostiku, kao kolenicne jabucice (sami zglobovi).

Trpe, na kojoj službi je bio taj pas?

[trpe grozni]

To je bio stari sluzbeni pas policije, svoje penzionerske dane je provodio u saobracajnoj policiskoj stanici u Tetovu. Jes da je izgubio trenazu, ali je odlicno obavljao posao obezbedjenja stanice.