Motorni brod "Marina"

»Marina« je brod s dušom

Autor Branko ŠULJIĆ
10/10/2011 09:34:00

Stara »Marina« čvrsto se vezala u Rijeci. Čvrsto i za puno godina. Ne tako davno, prije pet- šest godina još je bila najstariji brod na svijetu u komercijalnoj plovidbi. »Marina« – nekadašnji trajekt Lošinjske plovidbe. Danas nije ni brod, ni trajekt, nego plutajući pomorski objekt. Takvim ga definira naš Pomorski zakonik, budući da nema vlastita pogona, nego je trajno privezan, ili usidren.

Nedavno, od Malog Lošinja do Rijeke, »Marina« nije plovila, nego je tegljena. Nije plovila vlastitim pogonom, jer ga nema. Zaslužila je tegljenje, u svom dugom plovidbenom vijeku preplovila je milijune milja, najprije gore u Skandinaviji, na hladnom i surovom sjeveru, a potom na našem blagom i toplom Jadranu.
   Plovila je dugo i mogla je još ploviti, da nije postalo preskupo to njeno održanje u plovidbenoj funkciji. Ali, nije završila u rezalištu, kao što skončava većina brodova. Ostala je i još ćemo je dugo gledati, barem na vezu. Sada je u Rijeci. Logičnim se može smatrati i takav odabir, iako... Mali Lošinj je njena jedina prava matična luka. Drugi izbor mogao bi biti negdje u Švedskoj ili Danskoj, odakle je k nama doplovila i kamo se, umalo, vratila. Ipak nije, ostala je u hrvatskom Jadranu i u njemu će još dugo biti. Jer, kao što reče njen najdugovječniji član posade, trup joj je takve kvalitete da može izdržati sljedećih stotinu godina plovidbe.
   »Marinu« sam osobno davno upoznao, već u počecima njene plovidbe našim morem. Putovao sam s njom, plovio nebrojeno puta, proveo mnoge lijepe trenutke, upoznao na njoj ljude sa svih strana svijeta, doživio različite zgode. Plovio sam na »Marini« na njenim linijskim putovanjima, a najbolje sam je upoznao prilikom Novogodišnjih natjecanja u podvodnom ribolovu, sportske manifestacije što je glas o Malom Lošinju i otoku Lošinju pronijela širom svijeta. U »službi« podvodnih ribolovaca »Marina« je plovila 28 godina, s njima je napravila posljednju plovidbu. Važno je istaknuti ono što sam u raznim zgodama napisao: »Marina« je brod s dušom! Napisao sam, a mnogo puta čuo sam i od drugih ovu konstataciju.

Priča prva - udario grom

»Marini« su istekli plovidbeni dokumenti, produženje klase za sljedeće tri godine zahtijevalo je velika financijska ulaganja, pa su u Lošinjskoj plovidbi odlučili da se u to neće upuštati. Možda bi to i učinili da je država pristala sufinancirati liniju Zadar – Mali Lošinj – Pula, preko Silbe i Unija, što ju je »Marina« godinama održavala u ljetnim mjesecima. Posljednja plovidba bila je onakva kako dolikuje –- u sklopu Novogodišnjih natjecanja u podvodnom ribolovu, na kraju 2005. godine. Precizno – 30. prosinca!
   Koliko simbolike tog dana. Vladalo je veliko nevrijeme, učinila je nevera, smjenjivali se jako jugo i olujna bura. Grom je udario u »Marinu«, ostala je bez struje i grijanja. Svemu sam dao osobni doprinos – natjerali su me na kartanje, a nikad ne igram, nedostajao im je četvrti za briškulu i trešetu, prijatelji su me uvjerili da ih ne smijem iznevjeriti. Kolega fotoreporter odmah je to protumačio »lošim predznakom«. Poslije toga bio sam na »Marini«, ali plovio više nisam.

Priča druga - zarobljena

Sredinom svibnja 1991. godine stiže vijest, s Lošinja i iz Rijeke, »Marina« je stara, prestaje ploviti, liniju Zadar – Mali Lošinj – Pula preuzeti će drugi brodar, najvjerojatnije Jadrolinija. Spominjana je »Ilirija« kao zamjenski trajekt. Uputili smo se na tu zadnju plovidbu, ukrcali u Malom Lošinju, iskrcali u Zadru, s pristajanjem na Silbi. U petak u 15 sati ispratili smo »Marinu« iz Zadra, na posljednju linijsku plovidbu do Malog Lošinja, sirenom je odaslala pozdrav, onima koji su znali da više neće dolaziti. A, dolazila je još mnoge godine. Rat mijenja ljudske sudbine, ali i brodske.
   Vraćena je »Marina« u život! Značajnu ulogu imala je u ratu 90-ih, prevozeći humanitarnu pomoć u Dubrovnik, a iz toga grada na siguran teritorij prognanike iz Konavala. Doslovce je prolazila kroz vatru. Tih ratnih dana kraće vrijeme plovila je u najmu Jadrolinije, održavala linije na dalmatinskom području. Čak je bila zarobljena i u pratnji jugoslavenskih ratnih brodova odvedena u Zeleniku. Na području Slanog napadana je iz artiljerijskog oružja, na više mjesta geleri su probili oplatu zapovjedničkog mosta.
   Recimo i to: »Marina« je preživjela dva rata. Za Drugog svjetskog rata bila je na vezu u Švedskoj, a poslije rata prevozila logoraše iz Njemačke na oporavak u Švedsku. Dva puta nagrađena je Vjesnikovom »Plavom vrpcom« za podvige na moru - prvi put kolektivno, zajedno s brodovima Jadrolinije za ratne plovidbe, a drugi put samostalno, za spašavanje brodolomaca – jedriličara.

Priča treća - Ivo Zoretić

Opet sam se u pravom trenutku našao na pravom mjestu. Otputovali smo u Mali Lošinj s namjerom da pišemo o »Marini« u povodu njena 70. rođendana. U dobro mi poznatom ambijentu brodskog salona razgovaram s malobrojnim članovima posade, onima koji su opsluživali brod na mrtvom vezu. Dobro se poznajemo, razgovor je neobavezan, više ćakula nego informiranje novinara. Bio je četvrtak, 13. srpnja 2006. godine, u 12,35 sati inspektor Lošinjske plovidbe u salonu »Marine« službeno priopćava:
   – U 12,30 »Marina« je promijenila vlasnika. Prodana je!
   Na trenutak je zavladao muk, nevjerica... Odmah potom slijedi nastavak u normalnom tonu, kao da je vijest nešto sasvim uobičajeno, dugo čekano. Tek me Mario Zorović, kojeg od posade najbolje poznajem, pita:
   – Kako si znal da će danas biti prodana?
   Nisam siguran da su povjerovali u moj odgovor da sam se slučajno zatekao na »Marini«. Uslijedila je uobičajena procedura u takvim situacijama – nakon vijesti o prodaji barba – posljednji zapovjednik kap. Ivo Zoretić ostat će zauvijek zapisan u njenoj dugoj povijesti - odmah napušta brod, pokupio je dokumente, svoje i brodske, obznanjuje da s »Marinom« i on odlazi u mirovinu. U međuvremenu pristižu novi vlasnici, časte s pićem.
   – »Marina« odlazi, ali ostaje u Malom Lošinju zauvijek, rekli su tada. Nisu mogli predvidjeti što donose život i poslovne okolnosti.

Priča četvrta – prvi put u Rijeci

Upoznao sam »Marinu« kratko nakon njena dolaska u Hrvatsku, odnosno tadašnju Jugoslaviju. Lošinjska plovidba kupuje »Marinu« 1969. godine, u luku Malog Lošinja prvi put uplovljava 30. studenoga iste godine, nakon zanimljiva i najdužeg putovanja »u životu«. U početnim lošinjskim godinama »Marina« je neko vrijeme plovila za Rimini, potom iz Malog Lošinja za Rijeku, pa je pristajala u Cresu i Rapcu.
   Sjećam se dobro, u ljetnim mjesecima subotom i nedjeljom »Marina« je iz Rijeke isplovljavala puna putnika. Odlazili su ljudi masovno na kupanje u Cres i Rabac. U jutro u osam iz Rijeke, navečer, opet u osam, iskrcavanje na riječkoj rivi. Čini mi se, povratna karta na relaciji Rijeka -Cres stajala je 2.500 ondašnjih starih dinara. Puno ili malo... Teško je procjenjivati nakon tolikih godina.

Upravo iz tih prvih plovidbi i noćenja u riječkoj putničkoj luci, datira moje upoznavanje s »Marinom«. U njenu salonu, za studentskih dana, s televizijskog ekrana odgledao sam mnoge nogometne utakmice. Ne znam tko je to otkrio, ali se mala grupa nas studenata često nalazila na »Marini«. Konobar u salonu bio je moj otočanin, iz Luna, on je tolerirao naše zadržavanje u ugodnom i toplom ambijentu, iako mu najčešće nismo napravili ni dinara prometa. Eto, na istom mjestu zatekao sam se u trenutku prodaje starog broda.

Priča peta - Mario Zorović

Od svih pomoraca koji su plovili na »Marini« Mario Zorović ima najduži staž. Mario je Nerezinac, poznajemo se godinama, još dok je plovio na ostalim brodovima Lošinjske plovidbe. A, kad se ukrcao na »Marinu« više se iskrcao nije. Učinio je to prilikom prodaje dragog mu broda. Tom prilikom kratko je rekao:
   – Gre »Marina«, gren i ja u penziju. Meni je žao što brod odlazi, uz njega san jako vezan.
   Na »Marinu« se Mario prvi put ukrcao 1980. a od 19. ožujka 1990. godine stalno je na njoj. Posljednjih 15 godina proveo je više na vezu nego u plovidbi. Mario je dijete Lošinjske plovidbe, u njoj je od 1966. godine skupio više od 40 godina radnog staža. Bio je na strancu ali tvrtku nikad nije mijenjao, jer je u vrijeme rata »Marina« kratko vrijeme plovila pod stranom zastavom.
   Mario Zorović bio je kapo makine, upravitelj stroja za one koji ne razumiju pomoračku terminologiju. On nam je pričao da »Marinu« od prvog dana pokreću isti strojevi, mijenjani su samo pomoćni. Ima dva glavna motora Atlas Solaris, švedske proizvodnje, svaki od 1.080 KS. Do posljednjeg dana plovidbe oni su joj davali brzinu od 14 čvorova, brža je bila od mnogih suvremenih brodova. Valja istaknuti i vrhunsku kvalitetu čelika od kojeg je građena, »korito bi izdržalo još jedan brod«, rekao je Mario. Iskrcavajući se s »Marine«, zaključujući pomorački i radni vijeka Mario se prisjetio najtežih trenutaka:
   – Svega smo doživljavali, ali najteže mi je bilo za vrijeme rata, kad su nas odveli u Zeleniku. Drže nas na nišanu, pretražili su svaki kutak broda, ništa nisu našli. Na kraju nisam izdržao, pitam: »Što tražite« a oni mi odgovaraju: »Tražimo ustaše!« A, mi smo imali pun brod hendikepirane djece. Dvaput su na mene pucali, na »Marini« i prije toga u Benghaziju kad sam bio na »Raši«, 1973. godine.
   Uz Marija spominjanje zaslužuje još jedan veteran s »Marine« – vođa palube Anđelko Kršlović. I on je u komadu proveo na »Marini« petnaestak godina, njih dvojica bili su jedini na brodu u dugim mjesecima provedenima na lošinjskom vezu.

Priča šesta – neprovjerena

Prije puno godina zanimljivu zgodu o »Marini« ispričao mi je jedan poznanik. Ne bi ga bilo zgodno imenovati, jako dobro poznat je u hrvatskim pomorskim krugovima. Reći ću samo da je vrstan poznavalac putničkih brodova širom svijeta. U jednom nevezanom razgovoru povela se priča o »Marini«. Iznenadio me jednim detaljom iz njene biografije. Moram mu vjerovati, previše je ozbiljan da bi se bavio ćakulama.
   U jednom kraćem razdoblju, priča on, »Marina« je bila bez posla. Stajala je na vezu u gradskoj luci. Vlasnici se dosjetiše da i takva može zarađivati. U brodskom salonu uređena je igraonica za djecu. Dok su se djeca igrala, mame bi unajmile brodsku kabinu, u njoj s prijateljem provele sat – dva, pa dijete za ruku i – kući. Diskrecija je bila zajamčena!
   Provjeravao sam ovu priču, nisam dobio potvrdu. Lošinjski prijatelji za nju »nikad čuli«. Možda i jesu... Od tada promijenjeni su kreveti i posteljina mnogo puta. Skandinavci su, uostalom, uvijek bili liberalniji od nas.

»Mi imamo Sibir, ali ovo je gore od Sibira«

   Na Novogodišnjim natjecanjima »Marina« je 28 puta vozila podvodne ribolovce. Toliko puta bio sam na njoj, gotovo uvijek po dva dana, osim nekoliko ratnih godina kad je natjecanje trajalo jedan dan. Iz tolikih godina izdvajam tri detalja, tri natjecanja.
   Prvo je bilo ratne 1991. godine. »Marina« je bila gotovo prazna, malo natjecatelja, malo pratnje, uistinu je djelovala tužno. Usidreni smo bili između Kozjaka i lošinjskog kopna, u blizini, na zadarskom području rat je bjesnio svom žestinom. Tek u večernjim satima, kad je sve minulo, priopćeno nam je da smo za vrijeme natjecanja imali kopnenu artiljerijsku zaštitu. Organizatori su strahovali od mogućeg avionskog napada, samo petnaestak dana ranije jugoslavenska vojska napustila je Lošinj.
   Drugo natjecanje za pamćenje dogodilo se na kraju 1996. godine. Ribolovce iz sedam zemalja i njihovu pratnju dočekao je Mali Lošinj krajnje negostoljubivo, pokazao lice kakvo prethodnih godina nitko nije upoznao. Prije stotinu i više godina otok Lošinj pročuo se širom Europe kao izuzetno ljetovalište i zimovalište, otok blage i ljekovite klime, sunčani otok na kojemu se usred zime može kupati u moru. Lovilo se po snježnoj mećavi, jakoj buri ili jugu, po kiši i neveri, dok su oko nas sijevale munje i praštali gromovi. Međutim, tako divlje nikad nije bilo. Gusti snijeg padao je čitavo vrijeme, puhala jaka bura, vidljivost nije bila veća od dvadesetak metara. Trebalo je to izdržati! Rus Viktor Armaganov, koji je tom prilikom bio komesar CMAS-a, Međunarodne konfederacije za podvodne aktivnosti, doputovao je s moskovskih minus 20 stupnjeva i lošinjsku zimu ovako komentirao:
   – Mi imamo Sibir, ali ovo je gore od Sibira.
   Sljedećeg jutra paluba je bila pokrivena s dvadesetak centimetara snijega.
   Sljedeća prava zima zbila se 2003. – oba dana natjecanja »Marina« je ostala na vezu u luci, nije isplovila zbog nevremena. Natjecanje je održano u malološinjskoj uvali. Nasuprot tome, bilo je puno više lijepih zima, ljudi su se na »Marini« sunčali neki, sa sjevera, i kupali.

Novilist.hr

	Author	Topic: Motorni brod "Marina" (Read 23827 times)
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.