Prvi svetski rat u Sloveniji - fotografije.

[duje]

16. oktobra 1917. na sošku frontu su doveli najteži  A-U top –haubicu M1917 42cm. Sastavljanje oružja bio je zahtjevan posao i mogao je trajati nekoliko dana, ovisi o terenu. Najprije su uz željezničku prugu montirali dodatne tračnice, sve do borbenog položaja  iskopali temelje za podnožje, onda sastavili mosnu dizalicu, sa vagona dizalicom digli i montirali ponožje. Na njega su postavili nosač za kupolu, u poseban utor su položili čelične kugle (veličine balota) a na njih kupolu (okretala se 360°) sa nosačem cijevi, na kraju su montirali i cijev. Tri dana kasnije haubica je bila spremna na položaju. Pisac knjige kaže “negdje u dolini Soče”, prema nekim podacima u naselju  Kanal.
Na prvoj slici se lijepo vidi mosna dizalica, na drugoj haubica na položaju i tračnice za dotur granata.
Još nešto o tom tipu haubice. Prije prvog svj. rata je A-U za obranu luke Pula  proizvela je merzer kalibra 42cm M1914. Nekoliko su ih 1916 montirali na pokretno podnožje – nastala je autohaubica M1916, sledeće godine su modificirali ponožje za haubicu M1917. Na žalost danas ne postoji više ni jedan haubica tog tipa. Granata visine 1.550mm i teška 1000kg stoji danas ispred Muzeja prvom svjetskom  ratu u Kobaridu (SLO)
(dio podataka i prve dvije slike iz knjige “Po sledeh soške fronte” M.Simića)

Tim tipom haubica bombardovan je Sevstopolj (drugi svj. rat). Poslije bombardovanja je vračena je u Plzen, gdje joj se gubi trag.
  
TT podaci M1917 42cm

Kalibar=420mm
Dužina cijevi=6.290mm
Težina cijevi=25,935kg
Visina=1.750mm
Početna Brzina=780m/sek
Domet= min 4.800m, max. 14.600m
Težina granate= 1.020kg
Težina ekspl. punjenja= 89,6kg  do  104,4kg (tritol ili amonal)
Barutno punjenje= 55kg
Kadenca= 7 do 8/sat

[jadran2]

Montaza ovakve grdosije je bila zahtijevan posao.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[duje]

Uništena i zarobljena italijanska artiljerija poslije jedne od bitaka na Soči.

[Minolovac]

Nisam stručnjak za artiljeriju, ali upao mi je u oči podatak o početnoj brzini granate na haubici 42 cm. te brzine se ne bi postidio ni protutenkovski top. Je li možda greška ili je točan?

[jadran2]

Mündungsgeschwindigkeit:    415–470 m/s  brzina na ustima cijevi
Auftreffgeschwindigkeit:    etwa 370 m/s konacna brzina (kod udara)

[duje]

Prva slika:

Preko prijelaza Predel je A-U morala dovesti najteže naoružanje u područje Bovca. Cesta preko Vršiča bila je preuska za merzere 30,5cm. Merzere, koje je proizvodila Škoda, transportirali su u dva dijela. Na slici je skoro 6t teška cijev. Vućno vozilo, kojeg je konstruirao Ferdinand Porche, sa benzinskim motorom od 100kW, direktno vezan električnim generatorom. Istosmjerna struja, iz generatora  je preko šest - stepenskog regulatora, napajala elektromotore na osovinama.

Druga slika:

Karakteristična slika iz novembra 1917. umorni njemački i A-U vojnici napreduju na zapadu prema Piavi. Ostavljeno  oštećeno italijansko naoružanje i oprema, koje je italijanska vojska ostavila prilikom povlačenja.    

[duje]

Austrougarska avijacija je na području  soške fronte krajem juna 1915, mjesec dana poslije prvog italijanskog napada, izgradila tri aerodroma i to u Podnanosu, Ajdovščini i Ajševici.  Tu su bile stacionirane 2.,4. i 12-ta aviočeta sa ukupno 13 aviona. U Puli je bio aerodrom sa pomorskom avijacijom sa pet aviona, te još jedan aerodrom kod Trsta.

Dvije godine kasnije (juna 1917) je na tom podrućju djelovalo sedam aerodroma  i to:  Ajdovščina, Vipava, Podnanos, Podraga, Divača, Sežana i Prosek. Na aerodromima bilo je raspoređeno 13 aviočeta sa 113 aviona. U udaljenijoj pozadini bilo još aerodroma koji su imali zadatak da isto djeluju na podrućju Soče.
Avijacija je imala više gubitaka od kvarova i nesreća na aerodromima, nego u samim zračnim borbama. Najviše štete napravila je jaka bura, loše zemljište na i oko aerodroma.

U prvim godinama rata, avione dvosjede pilotirao je pilot podoficir, osmatranje je vršio oficir, obično poručnik ili natporučnik. Oznaka na uniformama avijacije (na okovratniku) bio je balon. Pojavom aviona jednosjeda, mnogi oficiri su se dobrovoljno javljali na dužnost pilota,  i išli na obuku za pilote.
Za izviđanje bojišta  izviđači su bili  opremljeni boljim fotoaparatima. Pomoču fotografija su komande artiljerijskih jedinica dobile informacije na osnovu  kojih su usmjeravali vatru svojih jedinica. Vrijednost dobrih fotografija bila je veća nego sama borbena sposobnost aviona.

Veliki i sve brži italijanski bombarderi Caproni, bili su za obranu opremljeni sa po tri mitraljeza, a štitili su ih i prateći avioni. Od 1917. godine se A-U izviđački avioni nisu se više usudili na samostalna izviđanja. Italijanski izviđači sa zemlje su pomoću svjetlečih raketa obavijestili svoju avijaciju, koji su se digli u napad na dolazeče A-U avione.
U 1917 i 1918 godini je brzi razvoj avijacije a pogotova brojnija proizvodnja, razvoj oružja i  proizvodnja zapaljivog streljiva, zanći da je završio period “vteštkog ratovanja” te se dalo naslutit buduću upotrebu avijacije.

[duje]

.

[duje]

.

[duje]

A-U lovci i protuzračna obrana oborili su dosta italijanskih sporih bombardera. Na slici je oboreni bombarder Caproni Ca-3 u Čepovanskom dolu. Fleka ispod visokog uskog hladnjaka kaže da je bio pogođen u hladnjak. Caproni nije mogao letjeti samo sa dva motora. Najčešći model Capronijevih bombardera imao je tri vodom hlađena motora Isotta-Fraschini V.4B od 150KS. Maksimalna brzina mu je bila 151km/h. Opterećen bombama imao je dolet 450km pri brzini 135km/h. 50 minuta mu je trebalo da dostigne visinu 4000m.
(podaci  prva slika iz knjige “Po sledeh soške fronte” M. Simića)

[duje]

Francesco Baracca (1888-1918) bio je najuspješniji italijanski  pilot – lovac  sa 34 oborena neprijateljska aviona. Prvu pobjedu postigao je 07.04.1916, kada je prisilio na spuštanje do tada nepoznat  A-U avion.
(podaci  prva slika iz knjige “Po sledeh soške fronte” M. Simića)

[duje]

Za vrijeme 11. bitke na Soči, italijanski avioni  često su bombardirali i mitraljirali položaje A-U vojske. Pravih protuavionskih topova A-U vojska imala je jako malo, zato su na avione pucali sa šrapnelskim granatama iz običnih topova. No, naopasniji za italijanske avione bio je mitreljez  Schwarzloze 07/12. Postavljen je posebno konstruirano postolje. Postavljena fotografija je slikana na području Gorice. Hlađenje cijevi mitraljeza bilo je pomoću vode. Na slici se vide cijevi koje vode do kondenzacijske posude gdje se vrši kondenzacija pare, koja se poslije hlađenja pomoću pumpe opet vrača u hladnjak cijevi.
(slika iz knjige “Po sledeh soške fronte” M.Simića)

[jadran2]

Vrlo je malo fotografija americkih vojnika u borbi s A-U vojskom.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[jadran2]

Gornja fotografija  s tim datumom, kako je u originalu datirana, ne moze biti istinita; naime iz Ekspedicijskog korpusa, u kontaktu na podrucju koje spominje fotografija (rijeka Piave) bila je americka 332. pjesacka regimenta koja je stupila u kratkotrajni sukob na sami kraj 10. mjeseca 1918.

(opis fotografije)
http://commons.wikimedia.org/wiki/File:Piave_Front_1918.JPEG

Prije toga imali su vjezbe u rovovima (uz instrukciju Ardita) pa fotografija najvjerojatnije to i prikazuje.

[duje]

Fotografija je iz vojnog arhiva u Beču.  Vojnici nose postolje za mitraljez Schwarzloze na položaj negdje na Krasu.
(slika iz knjige “Po sledeh soške fronte” M.Simića)