Vir: "Slobodna Dalmacija" Split
http://www.slobodnadalmacija.hr/default.aspxObjavljeno 13.04.2014. u 18:57
Sočanska bojišnica - najveće dalmatinsko groblje Mnogi preživjeli vojnici su nakon kapitulacije Austrougarske još godinama ostali u zarobljeništvu po Italiji i Francuskoj
U nacionalnoj se memoriji sliku austrougarskog domobrana uvriježilo mahom vezivati uz tragične likove zagorskih kmetova. Tome je uglavnom pridonijela školska lektira, a ponajviše "stari Fric“ sa svojim Trdak Vidom, Pecak Imbrom, Loborec Štefom, Blažek Franjom, Lovrek Štefom, Križ Matijom i pričuvnim desetnikom Pesek Matom, "što su stotine kilometara proputovali pješke i vozom i mnogo se najaukali po zatvorima i špitalima do onoga nedjeljnog jutra kad im je bilo suđeno da padnu jedan za drugim u Galiciji kod Bistrice Lesne, u navali na kotu 313“.
Nije, međutim, samo Trdak Vid službenicima tadašnje Carsko & kraljevske monarhije uzalud vapio da ne može na front jer mu je žena umrla i nema kud s djecom: "Starešjemu je samo sedam let. Gde buju, za pet ran Kristušovih, gde buju ostali?“ Jednako uzaludne apele južnjačkoga idioma - "A di ću s dicom, za Blaženu divicu, komu ću ih ostavit?“- upućivale su prije stotinu godina letargičnim carskim službenicima i stotine naših predaka, dalmatinskih domobrana, što su brigu o djeci prepustili dragome Bogu i rasuli kosti duž Drine, po Šumadiji i dalekim alpskim vrhuncima, a ponajviše u najvećoj dalmatinskoj grobnici u 1. svjetskom ratu: Sočanskoj bojišnici.
Pozivi i za tovare
Dalmatinci, nažalost, nisu imali svojega Krležu, svojega Hašeka ili svojega Remarquea da u kolektivnome imaginariju ostavi dubljega traga o njihovoj žrtvi, o njihovim uzaludnim smrtima i još uzaludnijim pobjedama. S druge strane, nisu imali ni aureolu pobjednika da poslije mogu slobodno pričati o svojim ratnim uspomenama.
Mnogi preživjeli su nakon kapitulacije Austro-Ugarske još godinama ostali u zarobljeništvu po Italiji i Francuskoj, a kad su se vratili doma, postali su građani Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ili Italije, pošto su dijelovi Dalmacije i Zadar Rapalskim ugovorom postali talijanski teritorij. Spomenici palima morali su biti srušeni, imena jadnika brzo su pala u zaborav, a pučko pamćenje ubrzo je obuzela gripa španjolica, još smrtonosniji usud. Tek zadnjih desetljeća, posredstvom starih austrijskih arhiva, isplivava na površinu njihova golema povijesna kalvarija.
Dalmatinske žrtve na Soči nisu, a vjerojatno nikad i neće biti precizno pobrojane, no riječ je svakako o više od desetak tisuća mrtvih. Usporedbe radi, na Sutjesci je u Drugom svjetskom ratu poginulo oko 2600 Dalmatinaca, u Oluji i za Masleničke bitke u zadnjem ratu zajedno - oko 300 vojnika. Krv nebrojenih bodula, primoraca i vlaja vratila se skupa s alpskim snjegovima sa Sočom u Jadran, no kosti su im se ostale zauvijek bijeliti po hrbatima talijanskih vrhova. Na sočanskoj bojišnici u Prvom svjetskom ratu izginulo je više od milijun ljudskih duša. Da je i milijun mrava, bilo bi previše.
Italija je, kao što je poznato, najprije bila u Trojnom savezu zajedno s Njemačkom i Austro-Ugarskom. Ubrzo je okrenula kaput i u svibnju 1915. ušla u rat na strani sila Antante, nakon što su joj Londonskim ugovorom obećani znatni dijelovi hrvatskih i slovenskih područja, te austrijski južni Tirol i Trident. Talijanska imperijalistička posezanja austrougarska je propaganda lukavo koristila za raspirivanje ratničkih strasti u dalmatinskih Hrvata.
Po priobalju su masovno provođene nove mobilizacije ribara i težaka, naivna je mladost za regrutacijskih pregleda u kolonama pjevala posprdnu pjesmicu znanu nam iz Smojina "Velog mista": "Asti mande, nova leva, i mene će tokat poć/komešjunu kazat guicu, sve za cara i za dom!“ Kraljevsko-cesarske pozive za obranu monarhije dobili su i brojni dalmatinski tovari i mazge, ostavljajući dobro znane pute po otocima, pojima i baštini i krećući se u velikom, sivom i tromom Kaiserovu stroju na alpski front.
Talijanska noćna mora
Sve vojne postrojbe u Kraljevini Dalmaciji bile su pod upravom vojnog zapovjedništva u Zadru. Službeni jezik bio je njemački. Dalmatinske domobranske pukovnije bile su 22. (zadarsko-sinjska), 23. (šibensko-splitska) i 37. (dubrovačka) K.u.K. Infanterie Regiment. U trenutku otvaranja jugozapadnog, talijanskog fronta dijelovi svih triju jedinica već mjesecima ratuju prema Srbiji i Crnoj Gori, a regimenti 22. i 23. već prilično masovno ginu na planini Zajčici i Milenkovu kamenu na Drini.
U ofenzivi se uspijevaju probiti i u unutrašnjost Srbije, sve do Užica i Šapca. Dijelom i iz političkih razloga, budući da se bilježe sve češći prebjezi srpskoj vojsci - a i pošto Dalmatinci nerado ratuju protiv naroda svojega jezika - prebacuje ih se sredinom 1915. na talijansku frontu, gdje će, smatra se, biti militantniji i motiviraniji.
Da nacionalni i politički paradoks bude potpun, zapovjedništvo nad bojišnicom na Soči i nad novoustrojenom 5. armijom - pa tako i nad Dalmatincima - preuzima general austrougarske carske vojske Svetozar plemeniti Boroević, pravoslavac rodom iz Hrvatske Kostajnice.
Već vojnički slavan nakon bitaka na Karpatima i u Galiciji, Boroević će na Soči potvrditi svoj status vrhunskog stratega, u bečkim carskim odajama steći laskavi nadimak "Lav sa Soče“ i zbog ostvarenih rezultata s vremenom postati jedini austrougarski feldmaršal nenjemačkog porijekla koji čak nije završio ni slavnu terezijansku vojnu akademiju. Cijena? Prava sitnica: planine jeftinog topovskog mesa natjeranog u veliku, gnojnu, klaonicu. Zašto? Jer su se carevi igrali rata.
Od lipnja 1915. do listopada 1917. Talijani su na Soči i u Alpama neprestano pokušavali probiti austrougarsku obranu kako bi mogli izbiti u Ljubljansku kotlinu i zauzeti Trst. U početnoj fazi rata najvažniji talijanski cilj bio je grad Gorica, a upravo tri dalmatinske pukovnije dobivaju strateški presudan položaj oko goričkoga mostobrana, tj. obližnjih uzvisina na Banjškoj planoti i grebenu Sveta Gora-Vodice-Kuk. Na posljednjemu lokalitetu je dalmatinska inačica Krležinoj sudbonosnoj koti 313 kod Bistrice Lesne: krvava kota 383.
U njezinoj obrani posebno se istaknula, što će reći hitro i beznadno iskrvarila, 2. bojna 22. dalmatinske pukovnije iz Sinja. U borbama prsa u prsa odmah po dolasku porazila je, doduše, elitne talijanske brigade koje su imale preko 3000 poginulih, a njezin zapovjednik bojnik Stanko Turudija bio je, prema dostupnim zapisima, za talijanske snage prava noćna mora. O intenzitetu bitaka govori podatak da je obrana ove kote u samo šest dana - od 11. do 17. lipnja 1915. - izgubila više od 2600 ljudi.
Sjećanja na Dalmatince prilično su sačuvana i u obrani brda Sabotina, Oslavije i Podgore na Goričkom mostobranu (a kako i neće kad su ih kvalitetno i nesebično pognojili?). Dvadeset treća šibenska i 37. dubrovačka Landwehr pukovnija odbile su sve talijanske napade na Podgoru, od kojih je najkrvaviji bio 21. srpnja. U obrani Oslavije u studenom 1915. u samo tri dana Dubrovčani su izgubili više od 600 ljudi, a 23. pukovnija u kolovozu 1916. u samo dva dana ostala je bez 47 časnika i čak 2513 vojnika.
Rame uz rame sa Rommelom
Bojna "Turudija“ sastavljena mahom od Sinjana obranit će carsku slavu nakon povlačenja s goričkoga mostobrana i kolovoza 1916.: čak 16 sati zadržavat će neprijatelja da se ne probije na rijeku Soču, što će ukrasiti pogibijom više od 280 ljudi te zarobljavanjem svojega zapovjednika, legendarnog Stanka Turudije. Dalmatinci će platiti buletu i u 10. sočanskoj bitci na području Krasa i kod Avča, gdje će 23. i 37. pukovnija uz velike gubitke četiri dana parirati višestruko brojnijoj talijanskoj brigadi Avellino.
U rujnu 1917. svi našijenci su dobro zapamtili ime Svetog Gabrijela, brda oko kojeg će ponajviše iskrvariti 18. pješačka brigada pod vodstvom obersta Vladimira Laxe, kasnijega generala NDH. Brdo je istodobno zasula artiljerijska sila od 700 topova i nekoliko stotina minobacača, što je bila najgušća koncentracija topništva u cijelom ratu. Obje su zaraćene strane na samo dva četvorna kilometra brda imale više od 40 tisuća mrtvih. Četrdeset tisuća duša odjednom poslanih na ispomoć anđelu Gabrijelu: kao da otvor mravinjaka zaliješ vrelom vodom.
Danas se u prisjećanjima na te događaje nerijetko romantizira velebne uspjehe Boroevićeve 5. armije i hrvatsku ratničku vještinu koja je uglavnom uz slovensku i njemačku pomoć čak dvije godine uspjela Talijane držati na distanci i zaustaviti 11 njihovih ofenziva. Kako je Boroeviću to polazilo za rukom? Sigurno ne bečkim kavalirskim manirima: vojničku sirotinju tretiralo se kao žrtvene janjce i zadnju marvu, a počesto i gore.
"Kad bih imao moć, cijelom čovječanstvu bih nametnuo disciplinu i prisilio ga na teški zajednički rad. Samo autoritet i disciplina mogu vezati vojnike uz njegovu dužnost, a jednako je i s čovječanstvom općenito“ - pisao je u svojim dnevnicima plemeniti carski sluga von Boroevic, a peštanski pitomac Krleža svjedočio kako je vojnička pedagogija toga vremena izgledala u praksi: "I u kasarnama se mlatilo, i u ratovima.
Sabljom, čizmom i šakama. Vezalo se u spone: čovjek visi na podlakticama vezanim unakrst, jedva dodirujući vršcima prstiju zemlju svojom težinom, onesvješćujući se. Vezivali su vojnike sapete u klupko kao pse, lijevu ruku o članku desne noge: po devet sati, i to još u rovu, samo zato jer nije iskazao dovoljnu počast višem činu.“
Tako su živjeli i tako su umirali ti velebni hrvatski domoljubi pod paskom njemačko-austrijskih dobrotvora.
Feldmaršal Boroevic je u ta doba česta meta prozivki domovinskih panslavista, uspoređuju ga s banom Jelačićem koji je za mađarske revolucije također bio odan caru, makar Hrvatska i Hrvati od toga nisu imali nikakve koristi. Dok on oko Soče rukovodi aktivnom obranom, Ante Trumbić ga u otvorenom pismu poziva da prestane služiti Nijemcima i voditi mlade Jugoslavene u besmislenu smrt, umjesto da im pomogne u borbi za oslobođenje.
Trumbićeve riječi kroz topovsku paljbu ne dopiru do Boroevića: u studenome 1917. on vodi tzv. dvanaestu sočansku bitku. U ispomoć njegovim premorenim hrvatsko-slovensko-bosanskim trupama dolazi 14. njemačka armija, pa zajednički razbijaju Talijane i potiskuju liniju fronta u dubinu i do 180 kilometara. Ovaj talijanski poraz samo će produljiti agoniju i odgoditi kraj 1. svjetskog rata.
U ovoj bici i dodatno dolazi do izražaja cinizam povijesti: u toj veličanstvenoj ofenzivi rame uz rame s dalmatinskim težacima i ribarima ratuje i gradi svoju vojničku slavu mladi njemački natporučnik Erwin Rommel, buduća Hitlerova "Pustinjska lisica“. Za 20-ak godina u Africi bivši neprijatelji Talijani postat će mu najveći saveznici i suborci, a glavnina dalmatinskih ribara i težaka naći će se na njemu suprotstavljenoj strani.
Pouke tragedije
-Svatko tko posumnja u jedinstvo, mir i slogu u Europi mora otići i posjetiti ta silna vojna groblja oko Soče. Nigdje bolje neće osjetiti potrebu čovječanstva za mirom i tolerancijom, posebice danas kada raspolažemo puno snažnijom industrijom umiranja nego što je bila ona prije sto godina - kaže nam umirovljeni pukovnik HV-a Nikola Tominac koji je zadnjih godina proučavao i obišao mahom sve tamošnje lokalitete na kojima su ratovali i gdje počivaju Hrvati. To su pravi gradovi naših mrtvih predaka o kojima se malo zna - kaže Tominac - a razum nam govori da je i te kako potrebno izvlačiti pouke iz svake, a naročito iz ovako velike tragedije.
Zanimljivo je da će se dalmatinski ratnici na rijeci Soči naći i potkraj Drugoga svjetskog rata: na njezinim je obalama 15. svibnja 1945. kraj oružanih sukoba dočekala i Dvanaesta dalmatinska udarna brigada Narodnooslobodilačke vojske, stajući na zapadnu granicu novostvorene države koju su 30-ak godina prije krvlju zalijevali njihovi očevi.
Davor Krile
