Ubacujem ovdje i Željavu. Originalni post je
ovdje.
------
Željava je koštala između 150 i 175 milijuna $. Sad polako čitajte do kraja.
Ove se diskusije o cijeni Željave vode najmanje 20 godina što ja znam. I uvijek se pričalo svašta. Tako da sam neke 2001. ili 2002. otprilike uzeo izračunati cijenu Željave. Od dokumenata sam koristio odluke Saveznog izvršnog vijeća o posebnom financiranju projekta Klek publicirane u povjerljivom izdanju Službenog lista SFRJ od 1964. do 1969. povjerljive izvještaje Vojnog servisa NBJ o financiranju po projektima kao i niz drugih podataka. Čak je prijatelj i kolega u arhivama građevinskih poduzeća uspio iskopati fakture prema SSNO i građevinske knjige uz njih čime smo utvrdili jedinične cijene. Napravili smo i usporednu analizu cijene rada itd.
Napominjem da je, uslijed načina funkcioniranja samoupravno-dogovorne ekonomije društvenog vlasništva neke parametre cijene bilo čega u SFRJ i neke apsolutne vrijednosti nemoguće jasno i nedvosmisleno izraziti novcem na način kako mi to danas radimo. Naime, unatoč tome što je formalno postojalo samoupravljanje i što su radne organizacije imale određenu tržišnu slobodu (posebno u odnosu na nekadašnji planski centralizirani model), opća poreska politika nije bila transparentna niti je se može jednostavno prevesti u današnje kategorije. U svakom slučaju davanja su bila mnogo veća u odnosu na današnja iako to nije bilo očito. Tako je država raspolagala velikom količinom novca koji se raspodjeljivao za razne posebne potrebe, u ovom kontekstru najvažnije za razvoj i istraživanje i usvajanje tehnologija i proizvodnje.
Jedini relativno pouzdan način da se utvrdi cijena nečega u ekonomskom modelu SFRJ bila je tržišna cijena - tamo gdje je postojala, posebno izvozna tržišna cijena koja je uglavnom korespondirala sa svjetskom (iako je najčešće bila umanjena za određeni 'faktor pogodnosti i konkurentnosti'). Drugim riječima, ako je nešto u SFRJ koštalo 100$ po službenom kursu, njegova realna svjetska cijena (ekvivalentna) najvjerojatnije je bila između 250 i 750$ jer je to bio faktor kojim se 'unutarnja vrijednost' pretvarala u 'međunarodnu'. Pa bi se to onda umanjilo za nekih 20-30% radi konkurentnosti - i opet su svi bili zadovoljni jer su time zaradili.
Posebno je nemoguće realno izračunati vrijednost bilo čega što je radila direktno vojna inženjerija i onoga što se radilo u kompenzacijama odnosno deviznim pravima. Naime, tada je neka firma da bi imapa pravo kupiti devize od Narodne banke kojima bi kupovala nešto u inozemstvu, morala zaraditi otprilike po faktoru 5 (zaradiš 500 $ ekvivalentno u dinarima da bi dobio odobrenje kupiti $ 100 dolara). Kako to nije uvijek bilo moguće, postojalo je interno tržište 'deviznih prava' - mala socijalistička burza, u kojoj jedna uspješna firma prodaje svoja devizna prava manje uspješnoj itd. Ali da bi stvar bila kompliciranija, devizna prava moglas u se dodijeliti i 'po potrebi':
Primjer: firma A ima raditi na Željavi, treba joj stroj od 100 000 $ a ona nema ni devize ni slobodnih dinara po faktoru 5. Onda se firma A obrati državi, država konzultira SSNO i donese se odluka da se iz budžeta firmi a dodjeljuje dinara koliko je potrebno za kupiti 100 000 $ a koji će se vraćati kroz izvedene radove po situacijama, recimo tokom 2 godine. Ovde se u biti radi o kreditu, ali ne-javnom, ne-komercijalnom i ne-transparentnom. Istodobno se firma A izuzima iz tržišnoh mehanizma 'zaradi 5 da bi kupio 1 %'. Tako da bi se tih 100 000 $ u realnom tržišnom vrednovanju vjerojatno pretvorili u štajaznam 150 000 ili možda 250 000. A tržišnog vrednovanja nije bilo.
Pošto Željava kao takva nije nešto što se pravi i nudi na međunarodnom tržištu, nemoguće je odrediti cijenu za cijeli projekat. Ali je do nje moguće bilo doći posredno uzimajući u kalkulaciju cijene pojedinačnih radova, cijene opreme i amterijala, uspoređujući sve to sa podacima o transferima novca, godišnjim izvještajima o budžetu, fakturama građevinskih firmi, cijeni rada izraženu kroz plaće ili, kako se to tada zvalo, osobni/lični dohodak.
Kad sam počeo računat cijenu Željave mislio sam da će bit posao od par dana, na kraju je trajalo preko godine i bilo je uključeno najmanje 20-ak ljudi raznih struka uključujući i međunarodne ekonomiste koji su se zainteresirali ne za jednu vojnu bazu nego za princip izračunavanja vrijednosti nečega iz socijalističkog sustava. Sličan problem imali su i glede SSSR i uopće istočnog lagera.
Po svim tim kriterijima zaključili smo da je cijena Željave, po vrijednostima iz 1970. koju smo uzeli kao referentnu godinu iz praktičnih razloga (1965. je bila denominacija dinara, i privredna reforma, 1966. uvedeni su novi devizni propisi, 1971. je bila prilično drastična devalvacija dinara pa bi svaki drugi način računanja dodatno zakomplicirao stvar) bila 150-175 milijuna US $.
Postoje razne metode izražavanja toga u današnjim vrijednostima i, ovisno o tome koja se metoda uzima, fakrtor korekcije cijene/vrijednosti iz 1970. na godinu 2011. je između 4,55 i 6,73. Dakle, uzimajući realan faktor korekcije vrijednosti 6,00,
cijena Željave u današnjim iznosima bila je između 900 milijuna i milijarde i 50 milijuna (1,05 milijardi) američkih dolara.
Napominjem da postoje i neke metode izračuna korekcije koje operiraju i sa nominalnim BNP po glavi stanovnika u kojima je faktor oko 9,25 ali mislim da se one, i inače prilično nepouzdane, još manje mogu primjeniti na slučaj zemlje kao šro je SFRJ gdje BNP nije odražavao realnu vrijednost.
Samo kao usporedbu, navodim tadašnje cijene novih aviona na tržištu iz jedne ozbiljne studije koja mi je slučajno pri ruci jer cijeli tadašnji izračun nije.
DC-10 17,8 - 19,5 mil$
DC-9 4,5 mil.$
Cesna 421B 187 450 $
Airbus A300B: 12 mil $ po avionu za narudžbu od 44 aviona (BEA),
Gazela: 480 000 $ (Westlandova cijena)
Jak-40 840 000 $ na njemačkom tržištu sa ruskom opremom
itd.
Procjena iz 1970. za ukupnu cijenu razvoja Airbusa A300, sa povećanjima troškova, je između 480 i 640 milijuna $.
Dakle, za cijenu Željave tada se moglo kupiti 7-9 DC-10 ili naručiti 12-15 A300B.
Ili, kao primjer. Da uzmemo da je Željava koštala današnju milijardu $. Danas se malo ozbiljniji mostovi plaćaju po 100-200 milijuna a kilometar autoceste 10 mil. u nizinskom do 25 u brdskom području. Dakle, umjesto Željave, odnosno za tu cijenu, mogla se, recimo, napraviti autocesta Ljubljana-Zagreb. Ako se ne varam izgradnja beogradskog aerodroma, od nule, završenog 1962. koštala je oko 5-6 milijuna $. Po faktoru korekcije 1962/1970 od 1,3 to je 6,5-7,5 milijuna $ iz 1970. Što znači da se ua Željavu moglo izgradit 15 civilnih aerodroma (Napomena: Zgrade i piste, bez opreme).
Pa sad računajte kako vam drago.
-----
Gornja računica je za kompletan projekat Klek bez aviona i zemaljske pokretne opreme ali uključujući sve agregate, od energetskih preko HVAC, dovod i odvod vode, tehnički plinovi.... Nisu uključeni radarska postaja Plješivica i slični sustavi. Ali je kompletan aerodrom sa podzemnim dijelom u stanju spremnom za prihvat zrakoplovstva.
Nije uključena vrijednost zemljišta jer nije bilo načina za izračunat.
-----
Kad sam to prvi put računao vraćao sam se više puta na svaku stavku i sve provjeravao. Razgovarao sam i sa inženjerima raznima itd.
Evo jedan primjer: iskop i oblaganje podzemnog dijela. Nije bilo podatka o cijeni. Onda smo razgovarali sa inženjerima i pitali kako se radilo za vojsku i kako se naplaćivalo. Onda su nam ljudi objasnili da je u principu cijena za kopanje na Željavi bila jednaka cijeni kopanja putnih tunela u Bosni. Sličan materijal, iste metode. Jedino što se tada vrlo mali dio putnih tunela u BiH oblagao - jedino oni kod kojih je bilo ozbiljnijih prodora vode. Onda smo našli podatke za neke tunele na putu Sarajevo-Mostar (mislim na Ivan Sedlu) - a možda je to bio i Kupres, ne sjećam se više i uzeli te cijene kao relevantne.
Inženjeri su nam rekli da je te jedinične cijene u principu trebalo umanjiti za 20-25% iz dva razloga. Prvo, logistički je bila jeftinija izgradnja Željave jer je istom opremom rađeno godinama i na velikoj dužini, dok se kod komercijalnih tunela sve mora donijeti na lokaciju, iskopati, recimo 1km, pa onda na slijedeči tunel, tako da su zavisni troškovi veći. Drugo, vojska je uvijek plaćala najmanje tržišne cijene - što ukazuje da je država bila ozbiljna i dobro gospodarila državnim novcem, nije ga razvlačila kao Alajbegovu slamu.
Radovi inženjerije JNA nisu uračunati ali njih je bilo relativno malo. Inženjerija je na Željavi uglavnom radila dio probijanja i utvrđivanja planinskih puteva, neke manje mostove na nekim od prilaznih putova itd.
Nije uračunato ono što uslijed prirode SFRJ nije ni moglo biti uračunato: strateška infrastruktura,
Na primjer, Željava je bila veliki potrošač struje. Tu struju trebalo je osigurati iz elektroenergetskog sustava SFRJ, nije bilo nikakve posebne centrale samo za Željavu (bila je rezrvna energana ali ona je uračunata). Za pretpostaviti je da je negdje u nekoj elektrocentrali - slikovito rečeno - dograđen jedan generator za Željavu. Tko je to platio? "Država". Tako da se to ne može uračunati u cijenu Željave iako je nesporno da je ukupna potrošnja struje povećana i da je za to trebalo osigurati opremu itd...
Na zapadu bi cijenu struje koju je trošila Željava bilo lako izračunati. Sve države vojsku tretiraju kao velikog i strateškog potrošača i sigurno da ona ima specijalne cijene. Ali na Zapadu se one znaju. Nisam nikad uspio doć do preciznih podataka koliko je JNA plaćala struju po kWh jer je to skriveno u kompliciranim dubinama socijalističke samoupravne trange-frange ekonomije. Naravno, cijena struje nema veze sa cijenom Željave ali navodim je samo kao primjer.
Situacija sa vodom je ista kao i sa strujom. Negdje je za potrebe Željave trebalo napravit kaptažu, ugraditi postrojenje za prečišćavanje, pumpe, filtere, vodovode do Željave...
Dakle ovdje svakako ima puno nepoznanica. Ali mislim da je pošteno urađena računica. Sve i da je pogreška veća od nekih 25 milijuna $ - da je, recimo, Željava koštala ne 150-175 nego 250 milijuna - opet to nisu te astronomske vrijednosti sa kojima se napamet licitira.
Mislim da su i priče o Lori, ARK i svim sličnim objektima teško prenapuhane.
Cijena Lore mogla bi se izračunat relativno brzo i lako. Pa zna se točno šta ima, koliko lukobrana na kojim dubinama i kakvom dnu, koliko površine zgrada od nokih niti jedna nije niti posebno tehnološki zahtjevna niti je na nekom nepristupačnom mjestu, oprema Lore relativno je jednostavna i može se izračiunati koliko je to koštalo. Mislim da su priče o pustim milijardama neozbiljne.
Ja sam samo nekoliko puta na kratko bio u Lori i sigurno nisam vidio ni deseti dio onoga šta tamo ima. Ali opet mogu ovako uz sve rizike sasvim napamet i sasvim otprilike reći da se cijena Lore može izračunat u 20 dana sa +- 20% sigurnosti. U tehnologiji nema velikih nepoznanica, uzmu se jedinične cijene radova relevantnih firmi (recimo Pomgrad/Strabag) i cijene gradnje objekata na kopnu itd. itd.
Narod isuviše mistificira.
-----
