Povijesni razvoj razarača - opčenito

[duje]

Tema obrađuje povjest i razvoj razarača do 1985. godine. S tom godinom, naravno,  ne prestaje razvoj razarača. Dalnji razvoj razarača (i dopuna  postavljenog priloga) namjena je ove teme.


Razarač

Razarač je neoklopljeni brod  s istisninom od 2.500 do više od 5.000t, brzine od 30čv i više, sa vrlo dobrim manevarskim i pomorskim svojstvima. Suvremeni razarač je višenamjenski  brod koji ispunjava širok krug zadataka protupodmorničke i protuzračne obrane krupnih brodskih sustava u sklopu toga i nosača aviona, sve oblike obrane konvoja, amfibijskih sustava, transporta i desantnih brodova. Upotrebljava se i za vatrenu potporu morskih desanata pri iskrcavanju, za vatrenu potporu kopnene vojske na priobalnom krilu te za izvođenje blokade.  Suvremeni razarači mogu se upotrijebiti i za radarsko promatranje i izviđanje


Povijesni razvoj
 
Razarači su nastali potkraj 19.st. kao zaštitne jedinice velikih ratnih brodova od napada torpiljarki. Novi tip broda razvijen najprije u Velikoj Britaniji, je “torpedni razarač” ili samo razarač. Prvi razarači imali su istisninu oko 250t i postizali brzinu od 27čv. U usporedbi s tadašnjim torpiljarkama s istisninom od 110-130t i brzinom od 25čv, oni su uz veću istisninu imali i bolja pomoračka svojstva, a s jačim artiljerijskim naoružanjem uspješno su suzbijali napade torpiljarki. Daljnji razvoj razarača obilježen je povećanjem istisnine i brzine. Poboljšani su propulzijski uređaji  uvođenjem vodocijevnih kotlova i umjetne ventilacije  povećanjem broja okretaja te primjenom boljeg građevnog materijala i tekućeg goriva. Unatoč tim poboljšanjima, stapnim strojevima nije se mogla postići brzina veća od oko 30čv. Daljnji porast brzine omogućila je parna turbine. Godine 1899. Velika Britanija gradi prve razarače sa parnim turbinama (Viper i Cobra istisnine 370t) “Parson”. Na pokusnoj je plovidbi Viper  na mjernoj milji postigao brzinu od 37,11čv, koja dugo godina nije premašena. Na početku rusko-japanskog rata u ruskoj mornarici bio je standardni  tip razarača od 350t sa dva dvicijevna ili ili tri jednocijevna torpedna aparata na gornjoj palubi u uzdužnici brod, s jednim topom od 75mm i 5 topova od 47mm, postizali su brzini od 26čv. SAD sui male razarače tipa “Bainbridge” s istisninom od 420t I brzinom od 29čv; naoružanje se sastojalo od 2 topa od 76mm i 5 topova od 47mm i dvije torpedne cijevi. Francuska je imala razarče tipa Arquebuse s istisninom od 300t i brzinom do 31čv. Slične taktičko-tehničke osobine imalo je i 19 japanskih razarača tipa Ikazuci i 15 talijanskih razarača tipa Fulmine. Međutim,  engleski razarači tipa River (istisnina od 550-600t, brzina 25,5čv, naoružani sa 4 topa od 76mm i dva dvocijevna torpedna aparata) po svojoj su konstrukciji prijeteča današnjih razarača. Prijašnji razarači bili su niski brodovi u kojih je pramčani dio palube kos i zaobljen, a komandni most malo povišena platforma, pa ga je  neprekino i  prelijevalo more, a ljudstvo je bilo izloženo valovima i nevrijemenu.  Na tipu River pramčani  je kaštel uzdignut, a nadvodna visina pramčanog dijela dvostruko je veća; to je poboljšalo pomoračka svojstva i omogućilo smještaj jačeg naoružanja na pramčanu palubu. Osim toga, komandni je  most viši i zaštićeniji od valova. Razarač je nastao kao defanzivna jedinica za zaštitu od torpiljarki, u svom je razvoju poprimio je ofanzivnu namjenu. Prva je to napravila ruska mornarica uoči prvog svjetskog rata (1911). Do 1.svj. rata Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Italija i Austro-Ugarska izradili su veći broj razarača istisnine od 400-1.000t i brzinom od oko 30čv. Torpedno naoružanje sastojalo se os 2 do 4 torpedne cijevi,  a artiljerijsko naoružanje od 2-3 topa od 102 odn. 105mm, te 100, 88 i 66mm.

[duje]

Prvi svjetski rat pokazao je da su razarči pogodne i vrlo upotrijebljive jedinice pri izvršavanju narazličitijih operativnih zadataka. Oni su polagali ofenzivne minske prepreke, čuvali vlastita minska polja od protivničkih minolovaca, izviđali i vodili borbu protiv podmornica,  napadali protivničke komunikacije, bombardirali obalu itd. Potkraj rata veličina razarača kretala se imeđu 1.200 i 1.400t s brzinom od 31čv i naoružanjem  od 3-4 topa od 100mm, 114mm ili 120mm, a na nekim razaračima i 150mm, te protuavionskim topovima malog kalibra; 6-12 torpednih cijevi od 500-533mm i mnogo dubinskih bombi, a pramac (pramčana statva) pojačan za potapanje podmornica udarom.

SAD

Ubrzan razvoj razarača nastavljen je i u poslijeratnom razdoblju, osobito od 1918-1920. kad je npr. mornarica SAD imala više od 300 novosagrađenih razarača, (istisnina 1.200t, brzina 35čv, naoružanje 4 topa od 102mm i 12 torpednih cijevi). Daljnjih 15 godina mornarica SAD nije gradila razarače, a većina tih jedinica ostala je u sastavu flote do drugog svjetskog rata  u kome su bili upotrebljeni za pomoćne svhe, osobito za pratnju konvoja (50 jedinica ustupljeno je Velikoj Britaniji u početku drugog svjetskog rata). Godine 1934. američka mornarica počela je ponovo graditi razarače i do drugog svjetskog rata izgradila nekoliko tipova (Farragut 1.400t, Porter 1.800t, Craven, Mahn i Somers);  1939. u sastavu američke flote bilo je 213 razarača a 40 ih se gradilo.

Velika Britanija

Velika Britanija je iz prvog svjetskog rata izašla s velikim brojem razarača te je nastavila graditi započetu seriju do 1920., a onda na deset godina prekinula daljnju gradnju.  Od tih jedinica, s istisninom od 1.100t i brzinom od 35čv te s naoružanjem od 4 topa 102mm i 6 torpednih cijevi , ostalo više od sto jedinica do drugog svjetskog rata u kome su obavljali pomoćnu službu, u prvom redu eskortnu. U period između dva rata ratna mornarica Velike Britanije  izgradila je nekoliko tipova razarača (Ambuscade od 1.170t, Amazon od 1.350t, Codrington od 1.540t te Keith, Duncan i Inglefield). Velika Britanija imala je u službi 159, a gradila je 24 razarača.

Francuska

Francuska je između dva rata izgradila više tipova razarača (Mogador i Volta s istisninom od 2.884t, Simon i L Adroit od 1.320t do 1.380t, Le Hardi od 1.700t). Večina navedenih tipova ukazuje na orijentaciju francuske ratne mornarice na gradnju  velikih razarača da bi Francuska imala nejveće i najjače razarače za borbu protiv neprijateljskih razarača, pa čak i protiv lakih krstarica; Francuska je imala u službi 72 razarača a gradila je 18 razarača.

[duje]

Japan

Poslije prvog svjetskog rata japanska mornarica izgradila je više tipova razarača do 1.000t i većih (Akikaze od  1.215t, Kamikaze od 1.315t, Hubuki od 1.700t, Hatuharu i Sigure od 1.368t, Arasio od 1.500t, Kaya od 770t, Wakatake od 820t). Razarač Hibiki tipa Hubuki prvi je zavareni japanski razarač; 1939. Japan je u službi imao 112 razarača a više razarača se gradilo.

Njemačka 
       
Versajskim mirovnim ugovorom Njemačkoj je bio ograničen broj razarača na 12 sa gornjom granicom istisnine od 820t. Godine 1926. Njemačka je započela graditi seriju razarača  tipa Iltis s istisninom od 800t. Poslije zaključenja londonskog ugovora 1930, kojim su određene granice istisnine i kalibri topova površinskih brodova, Njemačka je izgradila dva tipa razarača (Leberecht Maass od 1.625t i Diether von Roeder od 1.811t); 1939. Njemačka je u službi imala 29 a gradila 43 razarača.

SSSR i ostale države

SSSR je od 1935. izgradio više tipova razarača Leningrad od 2.225t, Gromki od 1.650t…..Italija je 1939. imala u službi 74 razarača. I mornarice manjih pomorskih država su između dva rata gradile razarače, prema svojim mogućnostima. Ti su razarači večinoma imali istisnonu od oko 1.200t i bili prilagođeni za obranu u vlastitim obalnim vodama i protiv jačih neprijateljskih jedinica.  Ratna mornarica Jugoslavije uoči drugog svjetskog rata u svom sastavu imala je tri razarača (Beograd, Zagreb, Ljubljana) s istisninom od 1.210t, brzinom od 37čv, a naoružani su bili s četri topa od 120mm, četri topa od 40mm i 6 torpednih cijevi od 550mm, te jedan razarač (Dubrovnik) s istisninom od 1.880t, brzinom od 37čv, naoružan s četri topa od 140mm, dva topa od 84mm, šest PA topova od 40mm i šest torpednih cijevi od 533mm.

[duje]

Razvoj razarača između dva rata bio je dakle intenzivan; nastojalo se svake godine izgraditi što bolje i jače jedinice, što je potaknuto  rivalstvom među pojedinim mornaricama koje koje su htjele imati što snažnije jedinice. Tako je najveće dostignuće u razvoju francuskih razarača, Mogador, potaklo ratne mornarice SAD, Velike Britanije, Japana, SSSR-a i Njemačke da od 1937. Počnu gradit veće i snažnije razarače. Istisnina razarača porasla je sa 1.200t na 1.400t i 1.500t te se uoči drugog svjetskog rata ustalila na oko 1.700 do 1.900t. Razarči izgrađeni posljednjih godina uoči drugog svjetskog rata već su vrlo snažne i usavršene jedinice. Znatno povećanom istisninom razarači su dobili mnogo bolja pomoračka svojstva  i mogli su operirati i u teškom nevremenu na otvorenom moru, a jačim artiljerijskim naoružanjem postali su snažne jedinice dorasle i vrlo teškim zadacima.

Glavno artiljerijsko naoružanje razarača bili su topovi od 102 do 138mm (razarači SAD od 127, SSSR-a od 130mm, Francuske od 138mm, razarači ostalih mornarica najćčešće od 120mm). Broj topova glavne artiljerije varira od 4 do 6, najčešće ih  u jednocijevnoh topova ima 4 ili 5, a dvocijevnih 4 ili 6. Glavni topovi redovito su smješteni u uzdužnici broda, i to na pramcu i na krmi. U razarače sa 4 topa dva su smještena na pramcu a dva na krmi; oni sa 5 topova  imaju dva na pramcu a tri na krmi (na britanskim jedan top je na sredini broda), sa 6 topova na britanskim razaračima 4 su topa na pramcu a dva na krmi, a na japanskim razaračima dva su topa na pramcu a četri na krmi. U novije vrijeme sve više se promjenjuju dvocijevni topovi univerzalne namjene. Osoblje koje poslužuje topove zaštićeno je štitom od oklopnog lima. Razarači su imali centralni uređaj za upravljenje topovima smješten u nadgrađu broda. Za protuavionsku obranu razarači su imali topove od 20 do 40mm (u prosjeku 4 do 6 topova od 37 do 40mm I do 6 topova od 20mm).

Torpedno naoružanje razarača sastojalo se je do 6 do 8 torpednih cijevi (u nekih razarača i do 16 cijevi). Kalibar torpeda redovito je 533mm, a na francuskim razaračima je 550mm; neki njemački razarači imali su kalibar od 600mm a japanski od 609mm. Torpedni aparati obično su smješteni na uzdužnici broda da se mogu upotrebljavati u više pravaca preko oba  boka broda. Obično su to trocijevni aparati , ali ima dosta aparata sa četri cijevi; rijeđi su sa pet cijevi.  Kao dopunsko naoružanje razarači su redovito imili uređaje za izbacivaje protupodmorničkih dubinskih bombi (10 do 30 dubinskih bombi), te uređaje za polaganje mina, koji se satoje od tračnica  na koje su smještene mine i mehanizam na krmi za ispuštanje mina. Obično razarači mogu primit 20 do 60 mina.

[duje]

Kako su razarači relativno uski i vitki brodovi, da bi postigli velike brzine, izloženi su znatnom valjanju. U borbi to je pojačano valovima koje su stvarale druge jedinice sastava te brzim manevriranjem broda radi izbjegavanja pogodaka. Zbog toga artiljerijski uređaj mora biti tako izveden da može djelovati i pri valjanju broda od 20⁰. Kako razarači nisu imali oklopne zaštite glavna im je zaštita pokretljivost; često su imali i uređaj za zamagljivanje (do uvođenja radara). Razarači su postizavali brzine od 34 do 41čv, najčešće od 36 do 38čv. Da bi to postigli imali su jake pogonske strojeve – parne turbine. Jak pogonski uređaj zauzimao je najveći dio prostora u trupu broda  pa je za ostale svrhe služio pramčani i krmeni dio broda. Posljedica toga bio je dosta neudoban smještaj posade (120 do 180 članova od toga 8 do 12 oficira).
Ograničen prostor onemogučavao je da se smjeste veće zalihe goriva, tako da su pri punom opterećenju razarači imali 220 do 500t goriva, što im je pri brzini od 14 do 15čv omogućavalo plovljenja od 4.000 do 6.000 NM.

Osim pokretlivošću, zaštita se u razaraču postizavala podjelom brodskog trupa  na vodonepropusne odsjeke s vodonepropusnim pregradama te dvodnom. Zato razarači nisu imali veliku upornu snagu I bili su osjetljivi u borbi, a osobito nisu mogli odoljeti udarima torpedo i eksplozijama mina.

Uoči drugog svjetskog rata u svim ratnim mornaricama svijeta bilo je oko 1.000 razarača sa dosta velikim rasponom u istisnini (600 do 3.000t).

Uz sva nastojanja da se razarač pripremi za borbu s podmornicama i obranu od aviona, drugi svjetski rat pokazao je da su naoružanje i oprema u tu svrhu bili nedovoljni. Zato se na američkim i britanskim razaračima smanjio kalibar topova glavne artiljerije da bi se moglo povećati  protuavionsko naoružanje, osobito ono od 30 do 40mm, a u Njemačkoj od 55mm (pa topovi  od 20mm u drugoj polovici rata dosta su izgubili na značenju jer nisu mogli oboriti avion prije nego što je odbacio bombu odnosno torpedo). Uvođenjem poluautomackih topova glavne artiljerije i automackih  pa  topova povećana je brzina i točnost gađanja.

U toku drugog svjetskog rata borbene mogućnosti razarača postupno su se povećavale zbog povećanja artiljerijskog oružja, uvođenja radio-lokatora, primjene PEL-a, reaktivnih bacača dubinskih bombi te uređaja za kompenzaciju brodskog magnetizma. Na kraju rata istisnina serijski građenih razarača znatno je narasla, a broj razarača u toku rata mnogo se povećao; samo su SAD sagradile 400 razarača a Velika Britanija 225. Međutim i gubici razarača u toku drugog svjetskog rata bili su veliki.

[duje]

Razarači su u drugom svjetskom ratu služili za protuavionsku obranu i protupodmorničku zaštitu flotnih sastava i konvoja, za obranu vlastitih i napad na protivničke pomorske  komunikacije, za prevoz, zaštitu i potporu pomorskih desanata te prijevoz i opskrbu  jedinica kopnene vojske. Razarači su, osim toga, polagali aktivne minske prepreke i izviđali. Kao izviđačke snage  oni su plovili i do 100NM ispred glavnine    (nosači aviona, bojni brodovi i krstarice) te su bili izloženi jakim neprijateljskim zračnim napadima. U toku rata razvila se posebna vrsta razarača, tzv. eskortni razarači. Oni su određeni za pratnju konvoja, a imaju manju istisninu, naoružanje i brzinu od ostalih razarača.

Drugi svjetski rat osim uloge avijacije  te novih sistema za promatranje (radio-lokator, sonar), nije donio bitnih novosti u razarača, nego je samo dopunio i potvrdio iskustva prijašnjih ratova. U vezi s tim razarači nisu u toku rata, i neposrednom razdoblju poslije rata, doživjeli bitnih izmjena.
Suvremena znanstveno-tehnička revolucija ostavila je dubok pečat na daljnji razvoj razarača. S povećanom borbenom mogučnošću podmornica i mornaričke avijacije u drugome svjetskom ratu, osobito s pojavom novih sredstava naoružanja za pomorske operacije: raketnog i raketnotorpednog naoružanja u poslije ratnim godinama, postepeno se mjenjaju i zadaci razarača.

SAD

 Kad je prenaoružana krstarica Boston s vođenim raketama brod-zrak Terrier I i ušla u sastav flote 1955. godine započeto je u SAD prenaoružavanje vođenim raketama brod-zrak i prvog razarača Gyatt iz serije Gearing, s istisninom od 2425t. Lansirna rampa montirana je na krmi umjesto krmenog topa od 127mm. Međutim, to prenaoružanje, završeno 1956,  nije dalo tražene razultate jer su se zbog relativno kabastih raketa Terrier I pojavile teškoće (smještaj i čuvanje rezervnih raketa, smještaj uređaja za upravljanje vođenim raketama, ugradnja dopunskih izvora ekektroenergije i problem očuvanja stabiliteta broda). Zbog toga je uveden  novi komplet za lansiranje  vođenih raketa brod-zrak Taratar, namjenjen specijalno za naoružanje razarača. Stim raketnim sistemom izgrađen je i predan floti 1960. razarač tipa Charles F. Adams. On je naoružan s lanserom za vođene rakete Tarrtar, koji je smješten na krmi broda. Povećanje istisnine za 1.000t u odnosu na eksperimantalni brod Gyatt i specijalna razrada projekta omogućili su da se otklone mnogi nedostaci  karakteristični za prijašni projekt. Od 1960. do 1964. izgrađena je flota od 23 razarača tog tipa. U sklopu programa za prenaoružanje i modernizaciju brodova (Fram) djelomično su modernizirana 163 razarača tipa Gearing, Forrest Sherman i dr. Programom se predviđalo naoružavanje tih brodova kompletom protupodmorničkih raketa s torpedo za samonavođenje  tipa Asroc. Predviđalo se i to da se ti brodovi opreme sistemom DASH, protupodmorničkim torpednim aparatima, novim radarskim uređajima, sonarom idr.
Po program za modernizaciju FRAM-I modernizirano je 50 razarača čime je produžen njihov vijek trajanja za 8 godina. Po skračenom program FRAM-II modernizirano je 113 razarača, čiji je vijek produžen za 5 godina. U daljnjem periodu  izgrađeno je 10 razarača tipa Coontz, 26 razarača tipa Spruance, a grade se i 4 razarača najnovijeg tipa  Kidd. Osnovna je namjena razarača protupodmornička borba i obrana od napada iz zraka. Nema tipova koji su namjenjeni isključivo za jednu namjenu, iako ih ima koji su bolje naoružani za jednu od navedenih namjena. U vezi s tim na razaračima nema raketnog oružja brod-brod, nego samo brod-zrak. Tek u najnovije vrijeme predviđa se ugradnja raketnog sistema za rakete brod-brod Harpoon.
 
SSSR
        
SSSR je ugradio prvu generaciju krilatih raketa na razarač tipa Kamlin s istisninom od 2850t. Na tom brodu ugrađen je na krmi dvostruki lanser za rakete SA-N-1(Nato oznaka) umijesto dvocijevnog topa od 130mm. Zatim je prenaoružan razarač od 3650t. Udaljnjem period izgrađeni su razarači tipa Kašin, Kildin i Kanin. Na razaračima tipa  Kašin osim raketnog sistema za rakete brod-zrak, ugrađena su i 4 jednostruka lansera za rakete brod-brod SS-N (NATO  oznaka). Modificiranom tipu Kaldin ugrađena su 4 jednostruka lansera za rakete brod-brod  SS-N-2.

Italija

Italija je 1959. počela gradit razarače tipa Impavidio koji su naoružani  vođenim raketama brod-zrak tipa Tartar, što jih je dobila od ratne mornarice SAD. Kako nije imala razvijene vlastite raketne sisteme, Italija je počela gradit brodove istovremeno kad i ratna mornarica SAD. Na taj način je ona u pogledu raketnog naoružanja, uz pomoć SAD, prestigla Veliku Britaniju, Francusku i druge zapadne zemlje. Projekt razarača Impavedio razrađivan je istovremeno kad i projekt razarača Charles F. Adams. Zato je tim projektima predviđeno da se na njima postavi standardni komplet za lansiranje vođenih raketa brod-zrak uključujući i sistem čuvanja, punjenja lansirne rampe i dr. Od 1968. do 1972. izgrađena su dva tipa broda Audace.

[duje]

Francuska

Francuska je počela gradit nove razarače 1951. prvom serijom razarača tipa Galissonniѐre. Ti razarači građeni su u tri verzije T-56, T-53 i T-47 u seriji  od dvanaest  komada.  Naoružani su klasičnim artiljerijskim i protupodmorničkim naoružanjem. Tip T-56 (La Galissonniѐre) naoružan je i protupodmorničkim helikopretom  i sistemom za lansiranje raketnobusteriranih torpedo tipa Malafon, Tip T-47 jednostrukim lanserom za rakete Tartar, a modificirani tip T-53 još helikopterom i 4 jednostruka lansera za rakete brod-brod Exsocet. Osim razvoja vlastitih raketa brod-brod Exocet Francuska je razvila i raketne sisteme brod-zrak Masurka i Crotale. Tako su novoizgrađeni razarači tipa Suffren, osim klasičnog artiljerijskog i torpednog oružja, naoružani sa 4 jednostruka lansera za rakete bro-brod Exocet, dvostrukim lanserom za rakete Masurka te protupodmorničkim sistemom Malafon, a razarači tipa C-70 sa dva protupodmornička helikoptera, 4 jednostruka lansera za rakete brod-brod Exocet, te osmostrukim lanserom za rakete brod-zrak Crotale.

Velika Britanija

Velika Britanija u početku je počela prenaoružavati razarač tipa Daring sa vlastitim vođenim raketama brod-zrak Seacat; novosagrađeni razarači tipa Sheffield  naoružani su uz klasično naoružanje protupodmorničkim helikopterom i dvostrukim lanserom za rakete brod-zrak Sea dart, a razarači tipa Broodsword i sa dva protupodmornička helikoptera, 4 jednostruka lansera za rakete brod-brod Exocet i dva šesterostruka lansera za rakete brod-zrak Sea-Wolf.

Švedska

Švedska je dosta rano (1952) uključila u flotni sastav novoizgrađeni razarač tipa Halland s vlastitim raketnim sistemom za rakete brod-brod RB 08A. Razarači iduče serije (četri razarača tipa Öostergötland) u početku nisu bili naoružani  vođenim raketama kao razarač Halland. Međutim, u razdoblju 1965. do 1969. modernizirani razarači tog tipa naoružani su raketnim sistemom  za rakete brod-brod RB08A te raketnim sistemom za rakete brod-zrk Seacat (četverostruki lanser).

Japan

Prvi su krupni poslijerani ratno brodovi Japana dva razarača tipa Akizuki (izgrađena od 1958. do 1960.), naoružani klasičnom artiljerijom i torpednim naoružanjem. Međutim, kako je poslije Italije i Francuske dobola od ratne mornarice SAD lansirne uređaje i vođene projektile brod.zrak, japanska je ratna mornarica 1962. izgradila svoj prvi razarač s vođenim raketama brod-zrak Amassukaze. Taj je razarač u svoje vrijeme jedinstvan brod u toj klasi zbog toga što je bio naoružan samo klasičnom artiljerijom od 76mm. U daljnjem period u Japanu je izgrađen tip Tachikaze, naoružan vođenim raketama brod-zrak Tartar te osmocijevnim lanserom za raketnobusterirane torpedo sistema Asroc; tipovi Haruna i Shiranenaoružani su sa po tri protupodmornička helikoptera te raketnim sistemom brod-zrak Sea Sparrow na tipu Shirane, dok se na tipu haruna modrenizacijom u period 1980-84. Takođe ugradio system Sea Sparrow.Gradi se novi tip razarača na kome se predviđa helikopter, 2 četverostruka lansera za rakete brod-brod Harpoon, te raketni system brod-zrak Sea Sparrow i protupodmornički sistem Asroc.

[duje]

Osnovni taktičko-tehnički  elementi suvremenih razarača

Jedna je od glavnih kakrakteristika poslijeratne gradnje porast istisnine.Za ilustraciju tvrdnje i tendencije stalnog porastaistisnine navodi se na tabeli 3(post br. 5) izmjena pojedinih elemenatarazarača prema američkim podacima za razdoblje od 1951. do 1961.

Iz tabele se vidi da je u spomenutom razdoblju od 10 godina daljina plovljenja porasla za 70%, a bradske površine zauzete naoružanjem za 2,9 puta, dok dok je broj članova posade porastao za 30%. Navedeni podaci omogućuju da se približno ocijene glavni skolopovi razarača koji si izazvali povećanje njihove istisnine  u tom razdoblju gotovo za 1,5 puta. S arhitektonskog gledišta izdvajaju se dva tipa razarača: sa ravnom palubom, koju ima većina ratnih mornarica, te sa pramčanim kaštelom na suvremenim francuskim i švedskim razaračima.Večina suvremenih razarača ima dva jarbola i razvijeno nadgrađe u srednjem dijelu broda. Na gornjoj palubi ispred  komandnog mosta ili na pramčanom kaštelu obično su smješteni lanseri protuzračnih i protupodmorničkih raketa, više cijevni bacači dubinskih bombi  te artiljerijsko oružje glavnog kalibra. Na nekom prenaoružanim razaračima raketni lanseri su smješteni  na krmi broda umjesto artiljerijskih kula glavnog kalibra. Na krmi se takođe nalaze platforme (hangari) za helikoptere te raketni bacači dubinskih bombi. Jednostruki lanser za rakete brod-brod obično se smještaju po bokovima uz nadgrađe, a višestruki lanseri na pogodnijim mjestima  po sredini broda na pramcu i na krmi. Torpedni aparati po pravilu smještaju se na gornjoj palubi po sredini broda, a malokalibarska protuavionska I proturaketna artiljerija razmještena je obično na nadgrađu. Razarači imaju dvije palube: gornju ili glavnu, i donju ili drugu palubu,  te dvije platforme: prvu i drugu. Po  dužini brod je podijeljen na vodonepropusne prostore sa 15 do 17 vodonepropusnih poprečnih pregrada koje dopiru do glavne palube, odnosno do palube pramčanog kaštela. Većina razarača ima na većoj duljini trupa dvodno koje zaštićuje vitalne dijelove broda, a služi i za smještaj goriva. Na nekim razaračima (američki razarač Charles F. Adams) nema dvodna u srednjem dijelu broda, a gorivo se smješta u ugrađene bočne tankove.

Trup suvremenog razarača gradi se po uzdužno-poprečnom sistemu i zavarenoj izvedbi. Za gradnju trupa i nadgrađa primjenjuje se niskolegirani čelik povišene čvrstoće. U novije vrijeme u gradnji razarača primjenjuju se lake, uglavnom aluminijske legure i to veći dio konstrukcije nadgrađa, dimnjaka, ograda i dr. Tako se smanjuje težina trupa koja je značajna stavka u istisnini broda.

[duje]

Naoružanje

Naoružanje suvremenih razaračasastoji se od raketnih sistema brod-zrak i brod-brod, protupodmorničkog i artiljerijskog naoružanja. Vođene rakete brod-zrak smatraju se, uz protupodmorničko naoružanje, glavnim naoružanjem razarača. One su namjenjene za protuavionsku zaštitu sastava  ratnih brodova i konvoja te pojedinih brodova. Za te rakete obično su predviđeni višestruki lanseri, iako na nekim brodovima ima i jednostrukih lansera s rezervnim raketama koje su uskladištene ispod njega. Doprema raketa I punjenje lansera automatizirani su. Uskladištenje vođenih raketa brod-zrak zahtjeva posebne mjere zaštite, osobito protupožarne, s obzirom na posljedice na brod ako dođe do eksplozije rakete. Raketno naoružanje brod-brod služi za akcije protiv brodova i ciljeva na kopnu. U ratnim marnaricama NATO pakta naoružanje razarača raketnim sistemom brod-brod novijeg je datuma. Dosad je manji broj razarača naoružan tim raketnim sistemom, ali se na više izgrađenih razarača predviđa prenaoružanje raketnim sistemom brod-brod. Razvijeni su sistemi za francusku raketu brod-brod Exocet (MM-38 i MM-40), za američku raketu Harpoon te za švedsku raketu RBO8A (primjenjena samo na švedskim razaračina). Na sovjetskim razaračima primjenjen je raketni sistem brod-brod SS-N-2 (NATO oznaka), a dosad je razvijeno više modifikacija te rakete s poboljšanim taktičko-tehničkim karakteristikama. Na razaračima na kojima su ugrađeni raketni sistemi za rakete brod-brod bojni komplet sastoji se od raketa u lanserima, što znači da nema uskladištenih rezervnih raketa.

Artiljerijsko naoružanje, i pored toga što raketno oružje ima primat na razaračima, ostaje i dalje važna komponenta udarne snage broda. Smatra se da je brodsko univerzalno naoružanje srednjeg kalibra (100 do 132mm) u suvremenim borbenim akcijama predviđeno u glavnom za osiguranje vatrene potpore desantnih operacija, za protuzračnu obranu broda i sastava te za akcije protiv lakih neprijateljskih brodova. Automatsko oružje od 20 do 76mm služi za akcije protiv aviona i raketa koji se probiju kroz sistem protuzračne zaštite broda. U ineresu protuzračne i proturaketne obrane na razaračima se osim toga široko primjenjuju sredstva za protueletroničke akcije.

Protupodmornička obrana jedna je od osnovnih namjena razarača. Za izvršenje tog zadatka razarači su naoružani novijim vrstama protupodmorničkog naoružanja u čiji sastav ulaze, protupodmornički raketnobusterni torpedo tipa Asroc, Malafon i Ikara; protupodmornički helikopteri; protupodmornički torpedo; bacači raketnih dubinskih bombi. Protupodmornički raketnobusterni torpedijedno su od najefikasnijih I najperspektivnijih sredstava u borbi sa suvremenim podmornicama na nuklearni pogon. Tu je raketa iskorištena kao nosač s velikom brzinom i dometom za torpedo s uređajem za samonavođenje. Komplet protupodmorničkih raketa tipa Asroc načinjen je na osnovi rakete sa protupodmorničkim torpedo. Za lansiranje rakete  služi višestruka lansirna rampa (obično osmostruka). Upravlja se automatskim navođenjem prema podacima PEL-a. Francuski protupodmornički system Malafon sastoji se od torpedo kalibra 533mm s uređajem za samonavođenje koje je smješteno na cpecijali nosač u raketi sa dva startna motora (na čvrsto gorivo). Australski komplet protupodmorničkih raketa Ikara izgrađen je na osnovi američke rakete sistema Asroc.

Upravljanje vartom oružja automatizirano je, tako da je suvremeni razarač opremljen sa više radio-lokacijskih stanica, PEL-om i ostalim uređajima za upravljanje raketnim artiljerijskim ili torpednim gađanjem. Rukovalac sam određuje cilj usmjerujuči nišanski radar na njega i istovremeno predaje signal za uključivanje automatskog sistema upravljanja te sve ostale radnje teku automatski.

[duje]

Manevarska svojstva

Suvremeni razarači razvijaju brzine 30 do 35čv što pokazuje da je smanjena važnost maksimalne brzine razarača u suvremenom vođenju borbenih akcija na moru. To se objašnjava velikim dometom i vođenjem (samonavođenjem) raketnog oružja, odnosno djelovanjem razarača s velikih daljina tako da brzina nema više ono značenje kao u slučaju bliskih borbenih akcija. Druga je važna kakrakteristika razarača daljina plovljenja kojoj se sada daje veliko značenje u mnogim ratnim mornaricama. Pri tom se ima na umu iskustvo iz drugog svjetskog rata  sadašnja taktičko-tehnička procjena tog elementa. Suvremeni razarači, kao što se vidi iz tabele br.2, imaju širok raspon daljine plovljena od 3000 do 9500  NM s brzinama od 18 do 20čv.

Pomoračka svojstva

Pomoračka svojstva dobila su još veće značenje poslije poznatih nesreća potonuća triju američkih razarača (Spens, Hal, Mangon) i ozbiljnih oštećenja drugih dvaju brodova za tajfuna u decembru 1944. kod otoka Luzona. Zbog toga se u poslijeratnom razdoblju nastojalo što više usavršiti važna pomoračka svojstva kao što su stabilitet i nepotopivost broda. U tom pogledu mnogo se izučavalo i istraživalo kako da se pronađu i postave norme za osiguranje stabiliteta i očuvanje nepotopivosti broda.
Za razliku od prijašnjih normi koje su se temeljile na položaju brodskog težišta iznad vodene linije I na veličino početne metacentarske visine (japanska ratna mornarica), u poslijeratnim istraživanjima izrađene su norme za stabilnost brodau odnosu na zajedničko djelovanje vjetra i valova. Tako su pojedine mornarice (SAD, SSSR, Nizozemska i dr.) uvele takve norme koje se povremeno preispituju. Intenzivnije izčavanje ponašanja broda na valovima izazvalo je i uvođenje raketnog naoružanja jer ono traži što stabilniju platform. U vezi s tim došlo je do razvoja i primjene perajičnih stabilizatora za stišavanje ljuljanja broda. Oni su brlo efikasni i smanjuju amplitude brodskog ljuljanja za nekoliko puta čime se povećava efikasnost brodskog naoružanja i čuva borbena sposobnost posade.
Poklonjena je velika pažnja smanjnju poljevanja i prskanja broda da se poveća efikasnost upotrebe brodskog naoružanja, osobito pri lošim hidrometeorološkim prilikama. Radi što boljih pomoračkih svojstava primjenjuju se i druge konstrukcijske mjere kao što su: povećanje visine pramčanog dijela trupa; povećanje pramčanih rebara i nagiba pramčane statve; ugrađivanje valobrana; primjena sistema zaštite otvorenih borbenih stanica od udara vjetra i mora.
(S. Gašić) JLZ

druga slika razarač Daring - V. Britanija
treča slika razarač Surcouf  - Francuska    

[ML]

Kod potonuća gore pomenutih razarača došlo je usljed ljudskog faktora, razaračima kojima je zahvatio isti tajfun i more je pogasilo kotlove ništa nije bilo, tako nam je Lužar govorijo na nastavi iz pomorstva. [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[ML]

<iframe width="720" height="420" src="//www.youtube.com/embed/L0OqQm9lN3k?fs=1&start=" frameborder="0" allowfullscreen="true"></iframe>
Nisam skrenuo sa topica, samo sam htio pokazati kakvi su to uslovi bili. Krivi su pre svega ljudi pre svega admiral  Halsey, pa se ponekad tajfun i naziva po njemu, Halsey's Typhoon.
Inače potopljeni razarači su u gradnji pretrpjeli odstupanja koja su se ogledala u povečanju težina nadgrađa.
Sve što se dešavalo nije poslijedica loših brodova, već nepoštovanja mora.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[MOTORISTA]

O samom tajfunu:

http://www.history.navy.mil/faqs/faq102-4f.htm

[ML]

Interesantno i poučno pročitat PACIFIC FLEET CONFIDENTIAL MEMORANDUM 14CL-45, izdan posle ovih zbivanja, o razlozima i poduzimanju mijera ubuduće.
Interesantan dio 6. tablično su dati isti razarači, neki su potonuli, a neki izdržali nevrijeme. Tu se vide poduzete mijere i stanja na brodovima.Poučno i klasika. U tekstu se spominje i nagib razarača od 75 stupnjeva i posle toga njihovo uspravljanje. [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] .
Jedna od najbitnijih stalnica je puni tankovi balasta, kod brodova koji su preživjeli.

[duje]

Kad je Njemačka odlučila gradit velike razarače (sredinom 30-tih godina), odlučila se za klasu Z1-Z16. Najdjelotvorniji su bili u ulozi brzih minopolačača  (1939-1940)
 
Slika njemačkog razarača je ispred II. svj. rata njegov broj je Z-16, a broj na boku je oznaka flotile kojoj je pripadao.