Japanski nosači aviona u drugom svjetskom ratu

[duje]

Taigei prije pregradnje u nosač aviona Ryuho.

[duje]

Prema odredbama Vašingtonskog pomorskog sporazuma trebalo je da se nedovršeni bojni krstaši Amagi i Akagi, koji su prvobitno bili predloženi za rezalište,dovrše kao nosači aviona, kako bi se pariralo američkom Lexingtonu i Saratogi. Na nesreću, trup Amagija, bio je tako jako oštećen u potresu 1923, da ga se moralo rezati, pa se umjesto njega koristio trup nedovršenog broda Kaga, jednog iz slične klase bojnih brodova, koji je također trebao biti izrezan prema Vašingronskom sporazumu. Kad je konačno bio pregrađen, Kaga je bio za 12,17m kraći, ali 2.000t teži i 3čv sporiji nego Akagi, ali su oba broda nosila isti broj aviona, operirajuči obično zajedno. Zaista, poslije svoje rekonstrukcije 1936.-1938, Akagi je bio opremljen komandnim mostom na svojoj lijevoj strani, umjesto na desnoj (kao što je to bilo na Kagi), tako da su, kad bi zajedno plovili, krugovi siljetanja njihovih aviona bili u protivnom smjeru. Vjerovalo se da će se time izbjeći nesreće a ubrzati ponovno prihvatanje aviona na palubi. Soryu je imao svoj most na desnoj strani,a njegov polubrat Hiryu na lijevoj, iz istog gore navedenog razloga.

[duje]

Međutim, most na lijevoj starni nije bio uspješno rješenje. Turbulencije uzduha uzrokovale su problem, pa je porastao broj nesreća pri slijetanju na palubu, i tako više ni jedan nosač nije dobio most s lijeve strane. I Kaga i Akaga zadržani su svoj debeli pojas na vodenoj liniji. Svaki od njih bio je prvobitno naoružan sa deset topova od 203mm a imao je tri uzletne palube sprijeda.
Isprva je Kaga imao dva dugačka dimnjaka, po jedan sa svake strane uzletne palube, s ispuhom prema krmi. Za vrijeme jednog generalnog remonta od 1934.-1936, oni su nadomiješteni jednim dimnjakom, zakrivljenim blago nadolje, a s ispuhom na sredini broda. Za razliku od prvobitnog rasporeda to je izazivalo male smetnje. Bile su mu montirane protivtorpedne bubline, tzv. blisteri, a brod produljen za 8,5m na krmi. Ugrađena je nova mašinerija, što je malo povećalo brzinu. Istovrijemeno maknuti su topovi od 203mm, a glavna uzletna paluba produžena od pramca do krme, s tim da su bile odstranjene pomoćne uzletne palube. To je omogućilo da se prošire hangari, a broj aviona koji je nosio porastao je sa 60 na 90. Jedan navigacioni most bio je podignut na prvobitnoj neprekinutoj uzletnoj palubi. Dva postojeća dizala za avione bila su proširena, a treće je bilo postavljeno sprijeda. Akagijev remont bio je manje obiman. Pošto su vrijeme i novac bili dragocijeni, montirani su blisteri, ali su maknuta samo četri topa  203mm. Čak i tako je  glavna uzletna paluba produžena od pramca do krme, a dodatni hangarski prostor povećao je formacijsko brojno stanje aviona od 60 na 91. Dva prvobitna dizala bila su proširena, treće postavljeno sprijeda, a bio je podignut navigacioni most. Svi su kotlovi bili prepravljeni na loženje naftom, što je donekle povećalo snagu strojeva. Malo manji i nešto sporiji od Lexingtona i Saratoge, poslije ove rekonstrukcije tridesetih godina, Kagi i Akaga su se njima mogli sasvim mjeriti.

[duje]

Slijedeći nosač Ryujo,  je započet 1929. godine a dovršen 1933. Prvobitno projektiran za istisninu od oko 7.500t, a da bi se iskoristila činjenica što Vašingtonski sporazum ne ograničava broj nosača aviona manjih od 10.000t, koje svaka zemlja može gradit, njega su preinačili za vrijeme gradnje tako da u sebi ima dvije hangrske palube umjesto jedne. Pokušalo se učiniti i suviše mnogo kod ovako malog deplasmana, pa je Ryujo bio opterećen gore, što je bila greška od koje su trpjeli mnogi japanski projekti između dva rata. Opasnosti  toga pokazale su se jasno  u martu 1934. kad se torpiljarka Tomozuru iz tog razloga za nevremena prevrnula. Neposredno poslije toga sa Ryujo-a bila uklonjena četri protuavionska topa od 127mm, a montirana mu je balastna kobilica. Zatim je u septembru 1935. japanska združena flota naišla na oluju u Pacifiku; gotovo svi brodovi bili su oštećeni, a dva razarača izgubljena. Poslije toga, trupovi većine japanskih  ratnih brodova bili su pojačani, a težine s gornjih dijelova uklonjene. Ryujo je svoj pramac povisio za jednu palubu da bi imao bolju plovnu sposobnost. Sve te njegove preinake povisile su njegovu istisninu na 10.500t, ali bi on bio mnogo uspješniji brod da mu je to bila prvobitno projektirana tonaža.

[duje]

U svakom slučaju Ryujo je bio suviše malen za flotnog nosača aviona. Mnogo uspješniji je bio Soryu od 16.000t, započet 1934.: jedino se on mogao graditi, jer je Japan tako nisko iskazao svoju tonažu nosača da bi se činilo kako će je, prema odredbama Vašingtonskog sporazuma, ostati dovoljno za gradnju još jednog nosača, što u stvari nije bio slučaj. Međutim, Soryu je bio sagrađen, pa je postao osnova za projektiranje većine slijedečih  nosača aviona japanske mornarice. S brzinom preko 34čv i  sposoban nositi preko 50 aviona, bio je to moćan ratni brod.

[duje]

Njegov “ polubrat” Hiryu bio mu je veoma sličan, ali je sagrađen poslije isteka uvjeta Vašingtonskog sporazuma, pa ograničenje tonaže više nije uzeto u obzir. Tako je je bilo omogućeno da se iskoriste iskustva iz velikog  nevremena 1935, pa je bio modificiran kako bi se poboljšala njegova plovna sposobnost. Širina je bila za 0,9m veća, pramčana nadgradnja povišena za jednu palubu, trup mu je bio jaći, a istisnina za 1.500t veća. Pa i ovakav je bio manji  i mogao je nositi manje aviona od svojih američkih vršnjaka iz klase Yortown. Kao što je ranije spomenuto, Hiryu je zajedno s Akagijem imao tu spornu karakteristiku: to su bila jedina dva nosača s komandnim mostom s lijeve strane uzletne palube. Premda je Hiryu bio sagrađen poslije isteka ugovornih ograničenja, njegove su dimenzije bile određene prema onim na Soryu.

[duje]

Slijedeća dvojka flotnih nosača Shokaku i Zuikaku bila je prva poslije Hosho-a, čiji se projekt ravnao jedino prema zahtjevima operativnih zadataka.
U osnovi oni su bili uvećana i poboljšana verzija Hiryu-a,  a svaki je istiskivao preko 25.000t i mogao nositi preko 80 aviona. Usvojivši istu vrstu bulb pramca , poput suvremenika Yamata, oni su imali maksimalnu brzini od 34čv, ta povećani akcioni radijus. Sa 160.000KS na osovini, koje su proizvodili njihovi strojevi, oni su bili brodovi s najjaćim pogonom među svim japanskim ratnim brodovima. Povrh toga, oni su  za 1941. godinu imali teško protuavionsko naoružanje od po 16 PA topova od 127, i trideset od 25mm. Svaki je imao po tri dizala za avione (Soryu je imao samo dva), a poslije nesretnog iskustva s Akagiyem i Hiryuom oba ova broda dobila su komandni most s desne strane uzletne palube. Kad su bili dovršeni, nekoliko mjeseci prije Pearl Harbora, to su bili najmoćniji nosači aviona na Pacifiku. Kao brodovi dobro ujednačenog projekta oni su bili najuspješniji od svih japanskih nosača, pa je njihova prisilna odsutnost u operaciji kod Midwaja zbog oštećenja u akciji i zbog nedostatka vještih pilota bila za japance kobna.

[duje]

Međutim, u jednom (japanski nosači) se nisu mogli mjerit sa svojim britanskim suvremenicima, ni ovi ni bilo koji drugi japanski ili američki nosači kasnijih tridesetih godina. Prvi im je nedostatak bio pomanjkanje oklopljene uzletne palube, što je bilo urađeno namjerno. Nosači britanske ratne mornarice bili su prisiljeni da djeluju većinom unutar akcionog radijusa neprijateljskih aviona s kopnenih baza, pa bi veći broj tih neprijateljskih aparata bio dovoljan da slomi svaku obranu lovačkih aviona koje bi mogli nosači ubacit u borbu. Stoga je konačna obrana britanskih nosača prepuštana vlastitom protuavionskom naoružanju  i horaizontalnom oklopu u što većoj količini. Budući da su oklopljene uzletne palube znatno povećavale težinu na gornjem dijelu broda, hangari su morali biti manji kako bi se izbjegao preteg na najgornjem dijelu broda. Usljed toga  je broj aviona koje je mogao nositi nosač bio malen. Na Pacifiku su problem bili drugačiji. Udaljenosti su bile prevelike za avione  s kopnenih baza da bi se oni smatrali glavnom opasnošću. Najveća je bila potreba za uvećanim kapacitetom smještaja aviona, kako bi se postigla premoćna udarna snaga, a ujedno i dovoljno lovačkih aviona za eskortiranje i obranu nosača. Stoga oklopne palube nisu bile potrebne.

[duje]

Ratno iskustvo je pokazalo da je to bila pogrešna računica. Dok su britanski nosači s oklopljenom uzletnom palubom preživjeli borbe i bili reparirani, a često i sposobni nastaviti s dejstvom svojih aviona, čak i poslije teških pogodaka  bombi, japanski i američki vršnjaci s neoklopljenim uzletnim palubama lako su bili izbačeni iz borbe, čak i usljed manih oštećenja, pa je te nosače bilo mnogo  lakše potopiti napadima iz zraka. Premda je Shokaku preživio dvije bitke (Koraljno more i Santa Cruz), pri čemu je njegova uzletna paluba bila tako teško oštećena da je postao nesposoban za rukovanje svojim avionima, takva izdržljivost protiv oštećenja u borbi bila je rijetkost među japanskim nosačima.

[duje]

Uvidjevši da neće biti vremena niti raspoloživih brodograđevnih kapaciteta ako Japan uđe u dugotrajni rat, mornarička Vrhovna komanda naredila je da se više pomoćnih brodova iz flote i nekoliko velikih putničkih brodova projektira tako da se u slučaju potrebe mogu brzo i lako pretvoriti u lake nosače aviona pa su u tom smislu 1940. godine bili učinjeni prvi koraci. Shoho i Zuiho (ex Tsurugizaki i ex Takasaki) bili su započeti 1934. kao vrlo brzi tankeri, ali je kasnije bilo odlučeno da se dovrše kao matični brodovi za podmornice. Tsurugizaki je bio stvarno dovršen u tom obliku 1938. godine, a njegov preobraža j u nosača nije započeto prije 1941. Takasaki je još bio u gradnji kad je januara 1940. odlučeno da se dovrši kao nosač aviona. Za ove su brodove prvobitno  bili predviđeni  dizel motori, zbog potencijalne koristi takvog tipa mašine (manji potrošak goriva i manja težina), a baš to je bilo potrebno brodovima velikog akcionog radijusa, dok bi se istovremeno veći dio istisnine prepustio naoružanju i oklopnoj zaštiti. Poput Njemaca i Japanci su u razdoblju između dva rata intenzivno eksperimentirali sa dizel motorima, ali nikad nisu uspjeli dobit dizel motore koji bi radili dovoljno pouzdano u aktivnoj službi. Zbog tih razloha na Shoho i Zuiho prilikom njihove pregradnje u nosače, bile su montirane turbine. Nije bio postavljen nikakav oklop jer bi to smanjilo opću sposobnost broda, koja je iinače bila vrlo skraomna za brod koji je trebao dejstvovati sa flotom.  Malo veći Ryuho (ex Taigei), započet 1931. kao matični brod za podmornice, bio je preuređen na isti način kao Shoho i Zuiho. Projektiran i građen na brzinu, uz obilnu primjenu električnog zavarivanja da bi gradnja brže napredovala, brod je trpio od raznih nedostataka kao i zbog nepouzdanih dizel motora, koje su tokom rekonstrukcije zamijenili turbinama. Dovršen potkraj 1942, brod nije nikad bio upotrebljen u operativne svrhe, te je jedan od četri japanska nosača koji su preživjeli rat.

[duje]

Projektirani tako da se mogu preinačiti u brze tankere, matične brodove za podmornice, nosače hidroaviona ili aviona Chijoda i Chitose bili su završeni 1938. godine kao vrlo brzi matični brodovi za hidroavione, sa po četri katapulta na svakom, a s kombiniranim strojevima na dizel motore i parne turbine, koje su zadržali do kraja svoje karijere. Gubitkom svoja četri  velika nosača aviona kod Midwaya, potreba za nosačima kod Japana postala je neodloživa, pa je preinaka Chijode i Chitose bila započeta pod kraj 1942. i početkom 1943. Ovako preinačeni bili su jako slični brodovima  klase Shoho, osim svog kombiniranog pogona.

[duje]

Taiyo, Chuyo i Unyo (ex Kasaga Maru, Nitta Maru i Yawata Maru) – također su bili pregrađeni u nosače aviona. Taiyo je bio prepravljen 1941, a Unyo od januara do marta 1942, a preinake Chuyoa je bila odgođena jer je trebalo da potkraj 1941. Ponese jenu japansku delegaciju na predloženu konferenciju s predsjednikom Rooseveltom. U stvari, njegova pregradnja nije bila dovršena do novembra 1942. Pošto sui m nedostajali katapulti i uređaji za aretiranje, ti brodovi nisu bili pogodni za službu u floti, dočim su za eskorte i u školske svrhe bili nepotrebno veliki i brzi. Večinom su bili korišteni kao trajekti za avione i kao školski nosači, a njihove velike dimenzije poslužile su jedino kao dobra meta za podmornice, koje su ih najzad potopile sva tri.

[duje]

Znatno bolje opremljeni za flotne zadatke bili su Hiyo i Junyo. Preinačeni su u početnoj fazi svoje gradnje (zamišljeni kao luksuzni putnički brodovi  Izumo Maru i Kashiwara Maru), bili su oko 6.000t veći  i gotovo za 5čv brži nego nosači iz klase Taiyo. Bili su najsličniji britanskoj floti lakih nosača, a ujedno prvi nosači u japanskoj mornarici koji su imali i most i dimnjak montiran iznad uzletne palube, pa su predstavljali veoma vrijednu prinovu svojoj floti.

[duje]

Pregrađeni iz putničkih brodova bili su i Kaiyo i Shinyo. Kaiyo (ex Argentina Maru) bio je dovršen kao lajner 1939. godine, a njegovo je pregrađivanje završeno kasno – 1943. godine. On je bio najmanji lajner koji su Japanci pregradili u nosača, a u nastojanju da mu povećaju brzinu nadomjestili su postojeće strojeve garniturom turbine za razarače, ali i s njima je mogao postići samo 23čv. To bi bilo više nego dovoljno  za eskortiranje, međutim, Japanci su pogriješili odlučivši sve te preinačene brodove upotrijebiti u flotnim akcijama, za što su i ovaj brod i Taiyo bili prespori. Poput ostalih i on je bio korištem kao školski nosać i kao avionski trajekt. Njegov brat  Brazil Maru bio je potopljen kao transportni brod još prije nego što ga se pokušalo pregraditi.
Shinyo je nastao od njemačkog putničkog broda Scharnhorst, koji se prilikom izbijanja rata zatekao na Dalekom istoku. To je trebao biti brod za testiranje novih njemačkih visokotlačnih kotlova, koji su se na njemu, kao i na svim  ostalim njemačkim brodovima gdje su bili upotrebljeni, pokazali nepouzdanima. Ubrzo poslije rekonstrukcije ti su kotlovi na Shinyou bili nadomješteni drugima. Kad je bio kompletiran, Shinyio je bio sličan nosačima klase Taiyo, osim toga što  je imao montirane protutorpedne blistere i radarsku antenu. Čelik za njegovu rekonstrukciju bio je uzet s nedovršenog  četvrtog bojnog broda klase Yamato.

TT podaci Kaiyo

-Deplasman: 13600/16483t
-Dužina: 166,55m 
-Širina: 21,9m 
-Gaz: 8.04m
-Pogon: parne turbine,  52.000KS, dvije elise
-Brzina: 23čv 
-Akcioni radijus: 7.000Nm   
-Naoružanje: 4x2 - 127mm PA, 8x3 – 25mm PA
-Avioni: 24

[duje]

TT podaci Shinyo

-Deplasman: 17500/20586t
-Dužina: 189,36m   
-Širina: 26m 
-Gaz: 8,18m 
-Pogon: parne turbine,  26.000KS, dvije  elise
-Brzina: 22čv       
-Naoružanje: topovi 8x2 - 127mm, 30x25mm PA (od 1944. 50x25mm PA)   
-Avioni: 33 (dva lifta)