Parobrod Cetinje

[ML]

Plava grobnica na pošti od pagra

SKORO SEDAM DECENIJA nakon potonuća „Cetinja“, broda koji je značajna stranica istorije 20. vijeka na ovim prostorima, ovaj događaj u savremenoj istoriografiji našeg pomorstva još nije dobio svoje zasluženo mjesto, obilježje, pa i sveukupan tretman

 

Podjednako udaljena od sve tri obale Tivta, Krašića i Bijele, tačno na sredini Tivatskog zaliva i na dubini od 41 metra i danas počiva naša najveća pomorska grobnica iz Drugog svjetskog rata, zlosrećni parobrod „Cetinje“, koji je veoma kratko do 10. decembra 1944. nosio partizanske oznake. Uskoro će biti ravno 66 godina otkako je, nakon nailaska na njemačku minu, skončao na dnu debelog mulja i tim povodom upravo se opet oglašava Dragan Gačević, istaknuti instruktor ronjenja, zavidan znalac našeg podmorja koji skupa sa svojim kolegama: Tončijem Frlanom, dr Igorom Čikarom i Karoljom Kovačem, roneći odavno i redovno posjećuje ostatke brodske olupine pomenutog parobroda. Uobičajeno, svaka od tih posjeta sobom donosi i novi detalj o tragičnoj sudbini „Cetinja“.

- Dugo sam tragao za njima i ja sam zapravo našao ostatke ovog broda, dok su sva ranija i, uglavnom, ribarska naklapanja o njegovoj poziciji bila bez ikakvog osnova! Oni, ili nijesu govorili istinu, ili pak nijesu znali pravu poziciju!? Uglavnom, niko nije htio da kaže, a kako je ovo najveća pomorska tragedija na području današnje države Crne Gore, nipošto je ne bi trebalo prepustiti debelom mulju zaborava, prisutnom u tom dijelu Tivatskog zaliva. To mi je bio i glavni motiv za potragu i pronalazak ostataka „Cetinja“, pogotovo što se u svim civilizovanim državama ovakvim „plavim grobnicama“ oduvijek pridaje poseban značaj. Iskreno govoreći i nažalost, to se kod nas svodi uglavnom na obilazak spomenika u Tivtu i kojekakve pojedinačne promocije. Ne znam da li je iko osim moje ekipe iz Crne Gore zaronio na ovu olupinu. Takođe, nije mi poznato i da su predstavnici bilo koje mornarice, pa i sadašnje Crnogorske ratne mornarice ikada tamo ronili ili polagali vijenac - kaže Gačević.

No, vratimo se istorijatu „Cetinja“, od kojeg je sačuvan vozni red plovidbe od 1905. do 1906, kada je ovaj parobrod u vlasništvu Barskog društva plovio redovnom „prugom“ na Skadarskom jezeru, pod imenom „Nettuno“. Svakodnevno, osim nedjeljom, putnici i pošta putovali su njime do Virpazara, odakle je imao i stalnu vezu diližansom za Pristan (današnji Bar). Bio je veoma pogodan za plovidbu Skadarskim jezerom, dužinom od 30 metara i sa 100 bruto registarskih tona. Proizveden je u Lajtamu (Engleska) 1903, a stalnu posadu činilo je sedam članova.

Nesvakidašnje burna i istorijska uloga ovoga broda otpočela je kad je crnogorski prestolonasljednik Danilo upravo na „Cetinju“ 22. aprila 1913. potpisao sporazum sa Esadom Pašom o predaji Skadra Crnoj Gori. Te godine naš parobrod je u Prvom balkanskom ratu služio i za tegljenje ratnih materijala, postajući pored jezerske plovidbe i jedno od glavnih plovila preko Skadra i Bojane do Jadranskog mora. I tokom povlačenja crnogorske vojske Bojanom je uplovio u Skadarsko jezero, da bi ga austougarska vojska artiljerijom potopila 1916. na Bojani, pod mostom nadomak Skadra, pa je i tada na „Cetinju“ poginulo 16 ljudi. Već naredne 1917. austrougarski stručnjaci su ga izvadili, popravili i preimenovali u „Pioner“, da bi kraj Prvog svjetskog rata dočekao u Luci Bar, djelimično oštećen i tu je ostao privezan narednih pet-šest godina...

Opet, prema nekim svjedočenjima, najvjerovatnije 1925, od Barskog društva brod je otkupio znameniti brodar i u to vrijeme jedan od najbogatijih ljudi na Balkanu Lale Zuber-Novaković, da bi ga pet godina kasnije i preuređenog prodao društvu „Boka“ u Kotoru. Tad je i prilagođen zalivskoj plovidbi, preimenovan u „Cetinje“. I tokom Drugog svjetskog rata sudbina mu nije bila baš naklonjena, pa je više puta mijenjao zastave, da bi potonjih ratnih dana bio u redovnom prevozu, na liniji Tivat - Đenovići. Nažalost, na svojoj prvoj zvaničnoj jutarnjoj vožnji, 10. decembra 1944. naišao je na minu koja je parobrod u strahovitoj eksploziji za pet minuta poslala na dno! Preživjeli su kapetan, te sedam putnika i trojica članova posade.

Po svjedočenju kapetana Bože Paparele, oko dvjesto putnika je ostalo u brodu, što se razložno smatra i najvećom pomorskom tragedijom u Crnoj Gori tokom Drugog svjetskog rata. Uglavnom, brod je bio krcat našim vojnicima, te italijanskim i njemačkim zarobljenicima, kao i putnicima s područja Boke kojima je ovo bio i najbrži prevoz u akvatoriju Tivatskog zaliva. No, bez obzira na uobičajene godišnje komemoracije, utisak je da ova velika pomorska tragedija usred Bokokotorskog zaliva i skoro sedam decenija nakon potonuća „Cetinja“, broda koji je uz ostalo i značajna stranica istorije 20. vijeka na ovim prostorima, ipak u savremenoj istoriografiji, pa i na fonu nužnog njegovanja naše prebogate pomorske tradicije, još uvijek nije dobila svoje bezuslovno zasluženo i veoma uvažavajuće mjesto, obilježje, pa i sveukupan tretman!?

 

 

Kapetana spasila vrata

 

Kad je po oslobođenju Kotora, 1944, kapetan Božo Paparela postavljen za zapovjednika „Cetinja“, brod je bio vezan u Dobroti (Kavalin). Prema njegovom svjedočenju, posada je dobila zadata da ga osposobi za plovidbu, mada je bio u vrlo slabom stanju. Osoblje stroja, naročito upravitelj Luka J. Kostić, požrtvovano su osposobili stroj i kotao. Posada je brojala 12 članova, prvi oficir palube bio je kapetan Ivo T. Tomić iz Dobrote, a prvi oficir stroja Ljubo Brguljan iz Prčanja (koga je dan prije katastrofe zamijenio Tonko Karaman iz Dubrovnika); vođa palube bio je Josip J. Katalan iz Prčanja. Kormilari su bili: Gracija M. Rizoniko i Tripo G. Radoničić,a kuvar Petar B. Marković, svi iz Prčanja. Vođa stroja bio je Krsto I. Marković iz Stoliva, a ostali članovi posade: Anton I. Katalin iz Prčanja, Mato A. Marković iz Stoliva i Mihailo N. Jovanović iz Dobrote.

 

U pisanom sjećanju, kapetan Paparela nastavlja:

- Dana 9. decembra 1944. počeli smo obavljati redovnu putničko-teretnu prugu Kotor-Herceg Novi i 10. decembra 1944. krenuli smo prema ondašnjem provizornom redu vožnje iz Kotora za Herceg Novi, u 6 sati ujutro. Dan je bio kišovit sa južnim vjetrom. Ploveći na relaciji Tivat -Đenovići, na visini Bijele, brod je udario u podvodnu minu, koju su Njemci postavili za vrijeme rata. To se desilo između 9 i 10 sati ujutro. Nastala je strahovita eksplozija, koja je bila tako jaka da sam skupa sa zapovjedničkim mostom bio dignut u vazduh i bačen u more. Duboko sam bio potonuo. Kad sam izašao na površinu, po kojoj su plivali drveni predmeti, prašina od uglja, nafte i ulja uhvatio sam se grčevito za neki predmet (mislim za vrata kormilarnice)?! Oko sebe sam vidio nekoliko davljenika, koji su vapili za pomoć. Bio sam u nemogućnosti da ikome pomognem jer mi je bila prelomljena desna noga, a sav sam bio pretučen. U času davljenja, odnosno malaksalosti, osjetio sam da me je jedna ruka uhvatila za kabanicu i izvukla u čamac, koji je, mislim bio iz Bijele... Na brodu je bilo pripadnika NO vojske, italijanskih i njemačkih zarobljenika i civila, sve skupa oko 200 putnika, kao i raznog tereta, tako da je brod bio potpuno krcat....“

 

 

Zamalo opet grobnica!?

 

Splitski Brodospas je pokušao da izvadi „Cetinje“ da bi završio kao sirovina za željezare. Ovaj zbilja zlosretni brod bio je veoma razvaljen eksplozijom, mada je veći dio ostao u jednom komadu. Prilikom vađenja krhka olupina se praktično prepolovila, tako da je jedan dio ponovo pao u more. Tom prilikom, sajle su se otkačile i povrijedile više radnika na dizalici! Svjedoci akcije splitskog „Brodospasa“ tvrde da su i u dijelu izvađenog broda, kao i u dijelu koji je potonuo u more bili vidljivi ljudski ostaci od kojih su neki kasnije sahranjeni u zajedničku grobnicu.

 

Raj za jastoge

 

Prema Gačevićevom svjedočenju, danas su ostaci broda „Cetinje“, nakon neuspjelog i potpunog vađenja, nepravilno razmješteni po muljevitom morskom dnu, tako da se ne može primijetiti kompletna forma trupa broda. On navodi:

- Najveći dio trupa broda je po svoj prilici ostatak njegovog krmenog dijela, koji je dobrim dijelom u mulju. Dio koji je najlakše prepoznati je brodski dimnjak sa postoljem, do polovine utonuo u sitni mulj. Kako je ova olupina poznata po lokalnom nazivu kao „pošta od pagra“ na njoj se mogu vidjeti razni oblici ručno rađenih sidara, koji su protiv volje vlasnika ostali zarobljeni u ovoj olupini. Mi nijesmo bili te sreće da vidimo neke od primjera pagra, ali smo vidjeli izuzetno dobre primjerke jastoga!? Kao po pravilu, na ovoj poziciju uvijek vlada loša vidljivost, pa je svaki napor da se napravi dobra fotografija skoro uzaludan...”


Minja Bojanić

Pobjeda

Nek se nađe i tu možda neko nadopuni.

[marinero]

Evo kako je izgledao....

[marinero]

Desetog decembra navršiće se 69 godina potonuča parobroda CETINJE nekadašnje Zetske plovidbe koji je 1944 u tek oslobodjenoj Boki, naišao na njemačku protivnrodsku minu sa magnetskim upaljačem i potonuo uz velike ljudske žrtve. Evo par fotografija sa Brodospasove djelimično uspjele akcije vadjenja olupine CETINJA šezdesetih godina prošlog vijeka, kada su prikupljeni i posmrtni ostaci jednog broja žrtava tragedije i sahranjeni u kolektvnu grobnicu u Donjoj lastvi kod Tivta.

[ViribusUnitis]

Možda bi trebalo započeti topik o Zetskoj plovidbi pa tamo smjestiti i Cetinje i Lovćen i ostale brodove Zetske ako ih je bilo, ne znam.

[sekondo]

Pozdrav Sinisa.Na prvu sliku koju postavili vidi se crkva.Jeli to Gospa pored Svetog Marka ili negdje drugo?

[marinero]

To je Gospa od Milosti pored Svetoga Marka. Zaista mi nije jasno zasto su cak tamo dovlacili djelove olupine jer je pozicija potonuca Cetinja dosta dalje od tog mjesta....

[sekondo]

Pa to sam i ja pomislio.Da nije to mozda olupina od razaraca Zagreba to bi mi bilo logicnije.

[marinero]

Ne, nije..... Italijani su olupinu Zagreba izvadili jos tokom drugog svjetskog rata i isjhekli je u Arsenalu,  a ovo je vadjenje olupine Cetinja sredinom sezdesetih. To vidis i po detalju u prvom planu - vojnopomorskoj zastavi JRM na krmi malog plovila iz kojeg je fotograf snimio dizalicu koja dize krmeni dio Cetinja....

[sekondo]

Da vidim,mozda su se sklonili u zavjetrinu da bi dio olupine prebacili na neki brod posto se nalaze izmedju Djurasevica i Svetog Marka a tu je zavjetrina od bure.

[brodarski]

Nettuno u ratnim danima.

[marinero]

Tivat: Zajedničko sjećanje na žrtve sa parobroda "Cetinje"

Krajem šezdesetih godina prošlog vijeka, splitski „Brodospas“ preduzeo je akciju vađenja olupine „Cetinja“ koja je samo djelimično uspjela, a tom prilikom prikupljeni su i posmrtni ostaci većine stradalih

Kao što je tragedija 10.decembra 1944 ujedinila lokalno stanovništvo u Boki, Italijane i Njemce, tako je juče 70-ta godišnjica potonuća parobroda „Cetinje“, u Tivtu na komemoraciji, zajednički povezala brojne domaće i strane institucije i pojedince koji su se došli pokloniti sjenama žrtava najveće pomorske nesreće koja se ikada dogodila na Crnogorskom primorju.

Toga hladnog decembarskog jutra, smrt u vodama Tivatskog zaliva našlo je preko 240 ljudi, žena i djece – lokalnog stanovništva, pripadnika partizanskih jedinica, italijanskih partizana iz divizije „Garibaldi“, te zarobljenih njemačkih vojnika. Svi oni vozili su se malim parobrodom „Cetinje“, prvim civilnim trgovačkim brodom što je u tek oslobođenoj Boki Kotorskoj podigao zastavu nove, socijalističlke Jugoslavije i koji je tog jutra obavljao tek drugo po redu putovanje na tek obnovljenoj, redovnoj liniji Kotor- Tivat-Herceg Novi.

Dok je plovio od Tivta prema Novome, brod pod zapovjednštvom kapetana Boža Paparele iz Dubrovnika, oko 8.50 sati gotovo na sredini Tivatskog zaliva, naišao je na magnetnu protivbrodsku minu što su je položile njemačke mornaričke jeidnice prije svog povlačenja iz Boke.

Strahovita detonacija bukvalno je raznijela preopterećeni maleni parobrod od samo 100 tona, na kome se nalazilo preko 250 ljudi.
Eksploziju i potonuće „Cetinja“ koji je sa morske površine iščezao za manje od dva minuta, preživjelo je samo 11 ljudi, među kojima i teško povrijeđeni kapetan Paparela. Iako precizan broj stradalih nikada nije pouzdano utvrđen jer nije vođena precizna evidencija ukrcanih putnika, smatra se da je u potonuču parobroda „Cetinje“ 10.decembra 1944 stradalo oko 240 ljudi.

Krajem šezdesetih godina prošlog vijeka, splitski „Brodospas“ preduzeo je akciju vađenja olupine „Cetinja“ koja je samo djelimično uspjela, a tom prilikom prikupljeni su i posmrtni ostaci većine stradalih.

Njihovo posljednje počivalište je zajednička grobnica na mjesnom groblju u Donjoj Lastvi kod Tivta koju su juče obišli članovi rodbine stradalih i preživjelih, predvođeni direktorom Lučke Uprave Crne Gore Mladenom Lučićem i univerzitetskim profesorom iz Dubrovnika i Pariza, dr Ivom Paparelom- sinom kapetana Boža koji je zapovjedao „Cetinjem“.
Pored njih, cijeće i vijence na grob položili su predstavnici tivatskog UBNOR-a, i Zajednice Italijana Crne Gore na čelu sa predsjednikom Aleksandrom Denderom. Odavanju počasti prisustvovali su zamjenik ambasadora Njemačke Uve Merketer, zamjenica italijanskog ambasadora Antonela Fontana, hrvatski konzulu Crnoj Gori Hrvoje Vuković, predstavnici grada Cetinja čije je ime nosio potonuli brod, te predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore Zvonimir Deković.

Zajednički vjerski obred na groblju za žrtve sa „Cetinja“ obavili su biskup kotorski, monsinjor Ilija Janjić i paroh tivatski, protojerej Petar Petrović. Nakon komemoracije na groblju, učesnici jučerašnjeg skupa ukrcali su se na remorker PR-41 „Orada“ Mornarice Vojske Crne Gore sa kojim su otplovili do mjesta tragedije.

Uz vojno-pomorski ceremonijal i odavanje počasti, sa broda je u more na mjestu potonuća parobroda „Cetinje“ spušten vijenac, a o tom tragičnom događaju prisutnima je govorio član UBNOR-a i bivši komandant Mornarice VCG, kapetan bojnog broda u penziji Rajko Bulatović.

http://www.vijesti.me/vijesti/tivat-zajednicko-sjecanje-na-zrtve-sa-parobroda-cetinje-809258