“SVETI STEFAN”:
Feribot “Sveti Stefan” sagrađen je u brodogradilištu Alborg u Danskoj 1958
Kapacitet 700 putnika/132 ležaja u kabinama
Dužina 81 m, širina 14 m
U leto 1965. kupuje ga barska "Prekookeanska plovidba"
Iste godine, 17. avgusta, dobio je prvi put baždarsku dozvolu u Jugoslovenskom registru brodova.
U upotrebi od 1.juna 1965. do 15. janura 1997
Za tri decenije saobraćanja na liniji Bar-Bari prevezao je milion putnika i 120.000 automobila i kamiona
Prvi zapovjednik “Svetog Stefana” bio je Milivoje Bokorović a poslednji Slobodan Vukasović
Jedna od najznačajnijih godina za razvoj Bara i regiona bila je 1965, jer je prvog juna počeo da saobraća novokupljeni feribot "Sveti Stefan", crnogorska prekomorska veza sa Italijom. Cena karte u oba pravca iznosila je na početku 5.700 dinara, a turisti su mogli da se u Italiji zadrže tri dana.
"SVETAC" U DRUŠTVU USPOMENA
Nedaleko od svoje stare adrese - gata 5, skrajnut na vez pod Volujicom, feribot "Sveti Stefan", u miru provodi svoje penzionerske dane. Skoro će dvije i po godine otkad njegovi motori ne brekću, iščekujući isplovljavanje za Bari. Palubom je odavno zavladala tišina, a remeti je samo lagani hod dežurne brodske straže. Napola iscijepani izblijedjeli malteški barjak i jasno čitljivo ime "matične" luke, "La Valetta" na krmi, ostali su kao spomen, na vrijeme kada su, silom čuvene Rezolucije 840, više od dvije godine, vrata Italije bila "zaključana" za Crnu Goru i Jugoslaviju. I mahagonijevo drvo, kojim je obložen enterijer, polako se predaje zubu vremena.
"Vidiš ga kakav je, sav nikakav, oronuo. A sada da zaplovi, bilo bi više gužve na njemu, nego li na svim onim luksuznim, stranim brodovima. Odmah bi putnici zalijegali, poskidali cipele, povadili večere iz torbi. Zašto? Zato što su se u njemu osjećali kao kod kuće" - slikovito je, jednom za novine, stari morski vuk Božo Lukšić, opisao fenomen ovog feribota, za koji se priča da je za Italiju bar jednom prevezao gotovo sve Crnogorce, koji su putovali u svijet. Sveti Stefan - za pomorce, Barane i sve njegove putnike, kratko i prisno - "Svetac", nije bio samo zaštitni znak crnogorske bijele flote, već i simbol jednog vremena, u kome su crveni pasoš i nekoliko stotina maraka u džepu, bili dovoljni za makar jednodnevni kontakt sa Zapadom, bez ikakvih prepreka.
PRVI VIJAĐO:U maju 1965. godine, nas 22 momka, po ocjeni kompanije dokazanih i perspektivnih, prva garnitura posade prvog putničkog broda u crnogorskom vlasništvu, preuzeli smo "Sveti Stefan”, u danskoj luci Hundeštat (u prevodu - pasja luka), 80 km udaljenoj od Kopenhagena. “Svetac” je tamo plovio tri puta dnevno, na trosatnoj ruti Hundeštatt – ostrvo Grena. Prvi zapovjednik je bio Novljanin Milivoje Bokorović – prisjeća se prvog kontakta sa brodom Tomo Kovačević, penzioner "Prekookeanske plovidbe", u kojoj je proveo 27 godina. Tomo Kovačević se 1965. god. na “Sveti Stefan” ukrcao kao konobar, a 1996. iskrcao i penzionisao kao komesar (šef ugostiteljstva).
"Bio je to veliki događaj, prisustvovao mu je i ambasador SFRJ u Kopenhagenu. Pokojni Andrija Dabanović, osnivač i prvi generalni direktor Prekookeanske, jednom prilikom je rekao: 'Mika Tripalo je dobio sportski centar za Makarsku, a Andrija Dabanović feribot bez ikakvih dozvola'. 'Svetac' je bio izuzetno lijep i komforan brod za ono vrijeme. Već na prvom vijađu do Bara, bilo je problema: dvojica oficira, Beograđani, digli su paniku kako ne možemo tim brodom kroz Biskajski zaliv. Pod prijetnjom hapšenjem, barba Milivoje ih je odmah iskrcao sa broda i poslao kući avionom! Do Bara nam je na tom putovanju trebalo devet dana plovidbe, prosječnom brzinom 18 milja na sat. Kroz Biskaj, čuveno groblje brodova, prošli smo bez ikakvih problema. Na bunkeru (utovaru hrane, vode i ostalih potrepština) bili smo u Seuti, španskoj koloniji u Maroku, a onda smo doplovili u barsku luku. Doček je bio, malo je reći, euforičan! Cijeli grad je bio na gatu 1. Popilo se oko 200 baksi piva, flaše viskija niko nije brojao. Bila je to velika fešta!" - sa nostalgijom priča Tomo Kovačević.
KLIJENTELA:Sveti Stefan je za Bari plovio zavisno od broja putnika: tri puta sedmično ljeti, jednom u sedam dana zimi. Saobraćao je i na jednodnevnom čarteru Bar – Dubrovnik – Bar, gdje je uglavnom vozio njemačke turiste, goste "Montenegroekspresa". Bile su to svojevrsne turističke atrakcije, na prvoj turi za Dubrovnik povezao je čak 1.200 putnika! Do Barija su od 'domaćih' najviše putovali Cetinjani i Titograđani, ističu članovi posade svih generacija. Bilo je i Hercegovaca, Prištevaca, Pećanaca, pa i Beograđana, iako su oni tada preferisali Trst. Ovim brodom su za Italiju putovali čak i Splićani, jer je barska carina u to vrijeme slovila kao 'tolerantna', a i put kolima, od Dalmacije do Bara i potom plovidba do Barija, bila je za tadašnje uslove veoma lijep izlet.
"Prvih deset godina, na ovoj liniji putovali su samo istinski turisti - sve do sredine sedamdesetih, nije se znalo za 'sivu ekonomiju' - priča Muzavid Biljali, kapetan duge plovidbe, sa 35 godina radnog staža, na brodovima domaćih i stranih kompanija. Zapošljen u 'Prekookeanskoj plovidbi', od 1963. god, barba Muzavid, inače jedini dobitnik Plave vrpce u kompaniji, feribotom je zapovijedao u dva navrata.
"Zamišljen kao čisto putnički brod, turistima je pružao punu uslugu. Bile su tu i dvije stjuardese, ljetnji bar, restoran, kazino sa džek-pot automatima. Nije bila rijetkost da se pokupi društvo u Baru, ukrca na brod, zakarta ili zapije, pa u Bariju i ne siđe sa broda cijeli dan. E, već padom standarda, naša vožnja počinje da dobija 'privredni' karakter, pa se klijentela 'Svetog Stefana' dobro zašarenila. Kad je ono falilo kafe, bili smo je puni, kao ploveća plantaža. Upravo zbog nje je jedan naš konobar rekao: 'Kada bih mogao da podignem brod na krmu, poljubio bih ga u propeler u znak zahvalnosti'" – priča kapetan Biljali.
"Takvih putnika nikada više neće biti, nigdje!" – spremno nastavlja Smajo Karastanović, sa dugogodišnjim stažom u tzv. bijelom osoblju “Sveca”: "Od 1975. god. do 1985. slobodno smo se mogli zvati Konik-ekspres! Znali su se redovni gosti, najčešća je bila Bose feribot sa Cetinja, bila nam je stalni inventar. Da postoji titula - počasni putnik 'Svetog Stefana', njoj bi je dodijelili!" – kaže u šali Karastanović. Inače, na “Svecu” se švercovalo na sve moguće načine, u svim prilikama, pa tako čak i za smještaj.
"Jeste, svega je bilo. Prilikom primopredaje dužnosti od mog prethodnika - kapetana, sjedim ja u 'civilu', sa prvim i drugim oficirom u salonu. Prilazi jedna 'dama', dobro poznata svima. Pita je ćif (prvi oficir) – U kojoj kabini spavaš? - a ona, ne znajući za smjenu zapovjednika, kao iz topa odgovori - Kako u kojoj, pa kod kapetana! - Mislim se ja u sebi: E, bogami, kod ovoga nećeš spavati" – otkriva malu avanturu jedan od bivših zapovjednika feribota, strogo insistirajući na anonimnosti. No, nije “Svetac” vozio samo turiste i švercere - u njegovoj garaži prevožena je i stoka – ovce za kurban-bajramske praznike u Libiji, konje za Italiju... Tokom četiri mjeseca 1991. god. JNA je za prevoz svojih efektiva iz Slovenije i Hrvatske, samo iz Pule, u 20 navrata, koristila feribot, pa se za “Sveti Stefan” s pravom može reći da je prevozio sve – od ovaca do tenkova.
"Bez obzira što je Jugolinija iz Rijeke bila na glasu, tvrdim da je Prekookeanska plovidba u SFRJ imala najbolje posade" – ističe Tomo Kovačević – "'Svetac' je oduvijek imao izuzetne ekipe, jedino što ih je preduzeće često mijenjalo da se ne 'obogate'. Među nama, a i prema putnicima, vladao je specifičan odnos. Anto Radović i ja smo kao konobari radili na jedan novčanik, takvo je drugarstvo bilo. Među konobarima 'Sveca' imali smo nekoliko živih legendi - čuvenog Hamleta iz Rijeke, koji je radio u tamošnjim noćnim klubovima 'Neboder' i 'Plavi Jadran'. Bio je klasa od ugostitelja, koktele je imao u malom prstu, učili smo posao od njega. Na žalost, ponijelo ga je piće. Ostao je zapamćen i Kosta Mrvaljević Džoni, koji je zanat izučio služeći krem beogradskih političara. Što se zapovjednika tiče, ne možeš ljude odvajati, grijeh je bilo koga izostaviti. Božo Paparalo plovio je na bijeloj floti još dok je bio u 'Jugoliniji', pravi gospodin, zatim Pero Ševaljević, koji je najduže bio barba na feribotu, Sreten Putica - markantna ličnost. Sa Muzavidom nisam volio da plovim na 'Svecu', jednostavno, bio je baksuz. Kad god je bio na brodu, uvijek je (more) ljuljalo! Od 'bijelog' osoblja, na mjestu komesara naslijedio me je Medo Rajković, tu je i Miki Bjelobrković, pa kuvari Jakov Dučina, pokojni Silvio Ferari - izuzetan čovjek i stručnjak, ne smijem zaboraviti Anta Radovića" - podsjeća na svoje dugogodišnje kolege Tomo Kovačević.
Osim redovne obaveze, “Svetac” je služio i za brojne dočeke Nove godine, proslave maturskih večeri... Početkom osamdesetih, na feribotu je tadašnji predsjednik SRCG Veljko Milatović primio najvišu državnu delegaciju SSSR koja je dotada dolazila u Crnu Goru, predvođenu potpredsjednikom Vlade Tihonovim. Od poslijeratnih crnogorskih i saveznih (SFRJ) političara, kažu da na “Svetom Stefanu” nije bio samo Tito. Odmah po zemljotresu 1979. na feribotu je bila “ofićina” (glavna kancelarija) "Prekookeanske plovidbe", odakle se radio-stanicom održavala veza sa svijetom i ostalim brodovima barske flote, kojih je tada bilo ravno 16. Dok su ostali Barani tog ljeta silom prilika “kampovali” pod šatorima, članovi posade bili su smješteni u kabinama feribota. TV CG jedne godine na njemu je snimila svoj novogodišnji program.
“VALJAO JE SVIMA”:"Da kukavac može da priča koliko je samo gospode napravio od mnogih golobradih mladića koji su se na njega ukrcavali i počinjali kao konobari i komesari, a sada imaju i butike i restorane i poslovne prostore! I ne samo to, 'Svetac' je bio simbol i 'Prekookeanske plovidbe', ali i cijele Crne Gore. Koliko je samo restorana i kafića, sa njegovim imenom, po cijeloj Crnoj Gori! Valjao je svima, a bogami najviše Italijanima. Dok nisu počeli da pristižu Jugovići, sada čuveni Nikola gurao je japaner (kolica) u luci u Bariju, kao i Pinući. Odmah su naučili srpski, i krenuli u trgovinu sa nama. A mi smo ti tu baš blagorodan narod. Od agenta Morfinija, feribot je napravio veliku agenciju. Ko god je radio sa nama, dobro je prolazio, jer, kao državna firma, nismo ostavljali dugove, što su svi znali' – priča Muzavid Biljali.
"Sretno vrijeme za 'Sveca' bilo je od 1976. god. do 1985. Puni kapaciteti uvijek!" – opisuje svoja komesarska iskustva Tomo Kovačević. "Do Barija su putnici računali šta će da kupe, a od Barija kako da što bolje izvrdaju carinu. Pojedini šverceri su tako na sebe oblačili i po 20 pari farmerki! Iza njih je ostajalo brdo papira, kartona i plastičnih kesa... U Bariju se sve znalo – kod Nikole je bila glavna mjenjačnica novca i glavna prodaja farmerki. Pinući je bio numero uno za auto-djelove, njegov čovjek je svako jutro čekao brod na vezu, uzimao listiće sa porudžbinama i uveče donosio dijelove. 'Radile' su se najviše farmerke i majice, tada je bila aktuelna marka LaCosta, potom kafa, viski, pa čak i ribarske mreže - veliki broj ih je, na Skadarsko jezero, došao upravo preko feribota. Sjećam se 1961. god, kada sam na našem trgovačkom brodu prvi put došao u Bari, tada je to bio sirotinjski grad. Poslije par godina putničke linije Bar-Bari, postali su milioneri. Nije bilo vijađa da se u njihovim radnjama ne ostavi nekoliko miliona maraka" – kaže Kovačević.
SANKCIJE:"'Sveti Stefan' je bio prvi brod naše flote koji je dobio dozvolu za plovidbu tokom sankcija. Tih trenutaka prisjetio se Tomo Kovačević: "Dan kada smo poslije dvoipogodišnjeg veza pošli u Bijelu iz luke na remont pred ponovni odlazak za Bari, najuzbudljiviji je u mom životu. Kada smo isplovljavali, zasvirala je po tradiciji brodska sirena, a iz Šušanja i sa Topolice, ljudi su nas pozdravljali pucnjavom. Pošle su mi suze na oči, svi smo osjećali da skidamo stege sa sebe. Međutim, ni tada nije išlo glatko. Kada smo u decembru 1994. opet krenuli za Italiju, ostali smo 50 dana u Bariju u luci zbog papira-isprava i dokumenata. Tada nas je u portu maltretirao svako ko je mogao - od lučke kapetanije do carine i policije. Gledali su koliko hleba dnevno uzimamo, UNPROFOR nas je čak optužio da smo montirali dodatne rezervoare za gorivo da bismo ponijeli više goriva no što nam treba".
NASLJEDNIK:Po pravilu, putnički brodovi dugo traju, pa ni breme od 40 sezona nije preteško za “Sveti Stefan”, koji bi, kažu pomorci, i sada mogao da plovi. Međutim, novi rigorozni propisi o pomorskoj navigaciji 15. januara 1997. “ugasili” su motore barskog feribota. Prilagođavanje novim propisma bilo je skuplje nego sam brod, a u svijetu pomorstva brod za kompaniju prestaje da plovi onog trenutka kada troškovi prerastu prihode. U svojim prvim danima na jadranskoj trasi, “Svetac” nije bio ekonomski brod, već brod koji je održavao liniju sa Italijom, što je bilo forsirano od strane tadašnjeg Izvršnog vijeća, i subvencionisano od strane kompanije. Kasnije je i on počeo da zarađuje novac. Od trenutka vezivanja na gat pod Volujicom, “Svetac” je faktički na tržištu. U minule dvije godine, za ovaj brod su se “izokola” interesovali Grci koji u ovakvim poslovima prvo pogledaju papire kod Klasifikacionog zavoda, arhitekti Danskog brodogradilišta su ga tražili za muzej zbog konzervacije, ali pod uslovom da na brodu nema renoviranja... U međuvremenu, sa svih strana su stizala pitanja hoće li biti novog feribota. Nasljednika još nema, iako je odavno prošao rok do kada je u barsku flotu trebao da pristigne novi “Sveti Stefan”. Prije nepunih mjesec dana, ekspertski timovi "Prekookeanske plovidbe" izvršili su preglede brodova- potencijalnih kandidata, i u toku je selekcija najboljeg feribota. Što se samog “Sveca” tiče, na nedavno raspisani konkurs za njegovu prodaju, koji je objavljen i na Internetu, niko se još nije javio. Za eventualno zainteresovane – početna cijena mu je 135.000 dolara. I tako, dok čeka da mu pristigne nasljednik, feribot “Sveti Stefan” i dalje mirno troši svoje penzionerske dane u društvu galebova. I uspomena.
Početkom ove decenije, jedan tadašnji član Upravnog odbora kompanije, ugledni direktor velikog crnogorskog preduzeća, poznat po nadimku Šipka, pri svakom dolasku u Bar naglašeno se raspitivao za "zdravlje" Svetog Stefana, na šta mu je iz "Prekookeanske" na sav glas odgovarano – A, ne, “Svetac” nije za rezanje! - U međuvremenu, perspektiva visoke peći, čini se, sve je bliža barskom feribotu ako se ne pojavi kupac...
Na kraju je dobri stari "Svetac" ipak izrezan.
(Fotografije i tekst preuzeti sa sajtova:
www.montenegrina.net,www.barinfo.co.me i
www.paluba.info)
