Italijanski bojni brodovi u drugom svjetskom ratu

[duje]

Početkom tridesetih godina jedini bojni brodovi koje su Talijani imali bila su četri stara, spora, slabo naoružana i slabo oklopljena broda koji su se možda mogli mjeriti sa svojim francuskim ekvivalentima, ali sigurno ne s brodovima nove klase Dunkerque. Oni su stoga bili rekonstruirani, pa su od njih nastali sasvim drugi brodovi. U svrhu povećanja brzine za 7čv trup im je bio produžen za više od 9m montiranjem jedne nove pramčane sekcije. Središnja topovska kula bila je odstranjena da bi se dobilo na prostoru za posve nove strojeve i kotlove, trostruko jače, koji su tjerali dva umjesto četri vijka. Montirano je i novo nadgrađe, a naoružanje  je modernizirano. Teški topovi bili su istokareni od 305 na 320mm, a postavljena je nova protuavionska baterija. Bio je uveden novi Pugliese sistem podvodne zaštite, a horizontalni oklop pojačan, no još uvjek je ostao nedostatan, pa se više ništa nije moglo učiniti radi ojačanja tankog bočnog oklopa.

Prvi par Conte di Cavour i Giulio Cesare bili su pregrađeni između 1933. i 1937. Drugi par, Andrea Doria i Caio Duilio pregrađen  je između 1937. i 1940, tako da su brodovi bili opremljeni modificiranom pomoćnom artiljerijom i znatno poboljšanom protuavionskom baterijom. Njihov se izgled potpuno promijenio, jer kad su bili sagrađeni u prvom svjetskom ratu, imali su vrlo široke,  glomazne dimnjake i vrlo masivne tronožne jarbole, poput njihovih savremenika, britanskih drednota. Središnaj 305mm topovska kula razdvajala je nadgrađe u dva razdvojena dijela, na isti način kao i kod prvog talijanskog drednota Dante Alighieri. Sada su sva četri broda dobila prmčanu palubu produženu za dvije trećine duljine, a na mjesto središnje topovske kule došla su dva manja dimnjaka s preklopno građenom oblogom. Tronožni jarboli i mali komandni most nadomješteni su uočljivim mostom i kontrolnim tornjem iznad njega. Protuavionski topovi smješteni su  na pramčanu palubu, a stare bočne, plotunske baterije bile su uklonjene. Prvi par ovih brodova mogao se lako razlikovati od drugog jer su ovi potonji imali svoje protuavionske topove u jednocijevnim kupolama, međusobno blizu porazmještenim.


TT podaci za Conte di Cavour:

-deplasman: 26.140/29.032t
-duljina: 186,38m
-širina: 16,55m
-gaz: 9,14m
-pogon: dvoosovinske parne turbine, 75.000KS na osovini
-brzina 26čv
-oklop: pojas 245mm, paluba 87mm, topovske kule 280mm
-topovi: 10x320mm, 12x120mm, 8x100mm, 8x37mm, 12x20mm

[duje]

-Conte di Cavour
-Giulio Cesare

[kumbor]

Ovi podaci su za Conte di Cavour posle pregradnje.

[duje]

Preinake za vrijeme rata bile su u glavnom minimalne, jer talijanska mornarica nije imala dovoljno borbenog  iskustva da bi znala koliko je izmjena potrebno. Radarske antene bile su montirane u poodmakloj fazi rata, a tri prživjela bojna broda  prebojadisana su nizom kamuflažnih šema. Mnogo lakih protuavionskih topova bilo je postavljeno na topovsku kulu “B”, na krmenu palubu i na nadgrađe, kako bi se odoljelo pojačanim zračnim napadima. Conte di Cavour nije nikad završio svoju  rekonstrukciju i popravke poslije Taranta, pa je tako u decembru 1941. godine s novim kamuflažnim maskiranjem i posebnim protuavionskim topovima, ali bez  teških topova u svojim kulama, je je bio samo u prolazu iz Taranta u Trst, gdje će, kako se smatralo, biti izvan dohvata britanskih bombardera. Dva broda tipa Caio Duilio, koji su bili kompletirani kasnije, imali su savršeniji  kontrolni toranj i više lakih protuavionskih topova.

Kao što je bio slučaj u britanskoj mornarici, i Talijani su se bacilli na pokuse s mornaričkim slikarima u iznalaženju kamuflažnih šema. U jesen 1941. Andrea Doria je bi bojadisan u nekoj četverobojnoj šemi  koju je izmislio slikar imenom Claudius; to je bio isprekidani uzorak zupčastih crnih površina preko središnjeg dijela nadgrađa i trupa, sa tamno i svijetlosivim i svijetloplavim  pačetvorinama. Ali najspektakularniji dizajn među svim bila je kamuflažna šema “leđne peraje” koju je na sebi imao Caio Duilio 1941, s ogromnim svijetlozelenim šiljcima strelica, usmjerenim prema unutra, s oba kraja broda, na tamnosivoj podlozi. I Giulio Cesare i Conte di Cavour koristili su šeme zamišljene  po Claudiusu 1941. i 1942, ali 1943. godine Giulio Cesare, Caio Duilio i Andrea Doria zamijenili su ih uzorcima svijetlijih boja. U poslijeratnij  talijanskoj mornarici Caio Dulio i Andrea Doria usvojili su kamuflažnu šemu sličnu poslijeratnim bojama u britanskoj mornarici, tj. tamnosivi trup i svijetlosivo nadgrađe.

[duje]

Premda je rekonstrukcija  tih brodova bio tehnički uspjeh, pitanje je da li rezultati opravdavaju utrošeno vrijeme i novac. Istina je doduše da su Italiji bili potrebni takvi brodovi i po broju i po kvalitetu kao protuteža starim francuskim bojnim brodovima, kojih je bilo pet, a da bi eventualni početak gradnje novih bojnih brodova, bez rezanja starih, izazvao problem s obzirom na tonažne restrikcije Vašingtonskog pomorskog  sporazuma. Pa ipak su i Conte di Cavour i Caio Duilio poslije rekonstrukcije ostali suviše slabo zaštićeni da bi se mogli oduprijeti starim britanskim bojnim brodovima s topovima od 380mm. Podvodna zaštita im je također bila nedovoljna, kako se to pokazalo u Tarantu  kad je Conte di Cavour potonuo, a Caio Duilio bio teško oštećen.
Giulio Cesare, Caio Duilio i Andrea Doria nadživjeli su rat, pa su bili među posljednjim bojnim brodovima u službi; Giulio Cesare u SSSR-u, a Caio Duilio i Andrea Doria u talijanskoj mornarici. Potonja dva definitivno su povučena iz službe tek 1956, otprilike u vrijeme kad  je ex Giulio Cesare bio miniran i potopljen os mornarice SSSR-a. Pemda je Conte di Cavour bio podignut z dna, nikad više nije bio vraćen u službu, pa je najzad bio potopljen prilikom jednog američkog zračnog napada 1945. godine.

[duje]

Problem s bojnim brodovima bio je u tome što su oni  predstavljali suviše velike investicije kapitala a da bi ih se otpisalo. Talijanske preinake nisu bile tako ekstrmne kao japanske, ali one ipak pokazuju besmisao “sipanja mladog vina u stare boce”. Međutim, mora se podsjetit na činjenicu da je politička klima dvadesetih  i tridesetih godine unutar i izvan Italije išla u prilig razoružanja. Bilo je stoga nezamisivo da će velike sile pristati na bilo kavo odstupanje od sporazuma i dozvoliti ratnim mornaricama da počnu gradit ratne brodove. Čitav niz rekonstrukcija tridesetih godina treba promatrati kao pokušaj modernizacije flota uprkos nepovoljnijoj klimi, pa su  u tom svijetlu bile i opravdane. Ali u slučaju Conte di Cavoura i njegovih blizanaca radi se o lošem izvornom projektu, pa stoga nije bilo vjerojatno da bi bilo koji obim rekonstrukcije  dao brodove za borbenu liniju, sposobne da se suprostave stranim brodovima. Opsesija s  brzinom nije projektantima ništa pomogla. Nema sumnje u to da bi umjerenija brzina bila omogućila postavljanje barem nekakvog dodatnog  polubnog oklopa.

[duje]

Brodovi klase Littorio bili su mnogo značajnije  jedinice. Prva dva, Littorio (kasnije preimenovan u Italia 1943.g.) i Vittorio Veneto, započeti su 1934, a druga grupa,  Impero i Roma 1938. godine. Budući da su njihovi projektanti ignorirali ugovorna ograničenja od 35.000t, ne iznenađuje što su to bili moćni brodovi, premda im prekomjernih 2.000 ili više tona nije davalo toliku prednosti nad njihovim britanskim i američkim vremenjacima koliko bi se moglo očekivati. Druga grupa se razlikovala od prve uglavnom po drugačijem pramcu, kojem je bila svrha da se poboljša plovna sposobnost..

Ovi su brodovi bili dobro naoružani i oklopljeni, s neuobičajeno visoko postavljenom krmenom topovskom kulom od 380mm. Njihova najslabija točka, osim malog akcionog radijusa, uobičajnog u sredozemnom moru, bila je njihova podvodna zaštita. Kao i kod klasa Conte di Cavour i Caio Duilio i ovdje je bio promjenjen sistem Pugliese koji se koristio jednim praznim cilindrom da bi se amortizirao udarac od torpeda. To nije funkcioniralo tako dobro u praksi kao kod drugih sistema korištenih u drugim zemljama, pošto ovdje sistem vodonepropusnih pregrada nije bio sasvim nepropustan. Prvi par brodova bio je dovršen baš prije stupanja Italije u rat, pa su ti brzi, moderni brodovi mogli mnogo efikasnije djelovati na Sredozemnom moru da su bili smionije korišteni.  Impero  nije nikad dovršen, a Roma, završena pred konac 1943. godine, nije nikad bio u aktivnoj službi, izuzevši to što se nesretno istaknuo kao jedini bojni brod potopljen vođenom bombom. Bio je potopljen od jedne njemačke 1400X bombe-jedrilice nap utu da se preda Britancima na Malti, u septembru 1943, a Italia (ex Littorio) bio je tom prilikom oštećen jednim pogotkom i jednim bliskim promašajem. Interesantno je zabilježiti da se potkraj rata predlagalo da se britanska Dalekoistočna flota pojaća sa Vittorio Ventom i Italijom, ali su njihov mali akcioni radijus i naprijed navedeni problem s opremom i rezervnim dijelovima to spriječili.

TT  podaci Littorio:

-istisnina: 41.377/45.963t
-duljina: 237,94m
-širina: 32,91m
-gaz: 9,56m
-pogon: parne turbine, zupčasti prenos, četri osovine 130.000KS na osovini
-brzina: 28čv
-oklop: pojas 348mm, paluba 100-204mm, topovske kule 348mm
-topovi: 9x380mm, 12x152mm, 12x88mm, 4x120mm (za osvjetljavajuće granate), 20x37mm, 28x20mm
-avioni 3kom (katapult)

[duje]

-Littorio (kasnije Italia)
-Vittorio Veneto

[duje]

-Impero
-Roma

[duje]

Po svojoj vanjštini, brodovi tipa Littorio znatno su se razlikovali od ostalih brodova,  premda su ih zbijeni kontrolni toranj i dimnjaci s malim kapama označavali kao došljake iz istog “stada”. Najizrazitiji znak raspoznavanja bila je krmena trocjevna topovska kula od 380mm, koja je bila na istoj razini s kulom ”B”, te avionski katapult na krmenoj palubi. Osim montiranja 20mm protuavionskih topova na nadgrđu i na 152mm topovskim kulama, te radarske antene na kontrolnom tornju, malo je bilo učinjeno za preinaku Littoria između 1940. i 1943. godine.

U proljeće 1941. Littorio je bio obojadisan po kamuflažnoj shemi  “ribljeg repa”, ali u intenzivno tamnosivu podlogu. Njegov “brat” Vittorio Veneto usvojio je istu shemu, ali na svjetlije sivoj podlozi, koja je upotrebljavana i na Caio Duilio. Godine 1943. Bilo je više variacija s Littoriom (sada prekrštenog u Italia), bojadisnom  u dvije nijanse sivog, s tamnim nepravilnim šarama, dočim je Vittorio Veneto imao niz tamnih trokutastih šara. Na svojoj posljednjoj plovidbi nesretni bojni brod Roma bio je obojadisan romboidnim mrljama preko cijelog trupa i nadgrađa.

Brodovi klase Littorio obično bi nosili ne samo izviđački hidroavion nego i jedan borbeni za obaranje neprijateljskih izviđačkih aviona. Hidroavion je bio dvokrilac (311km/h) IMAM Ro 43, lovac jednokrilac (531km/h) Reggiane 2000 Falco Serie II. Ta ideja je bila dobra, podsjećajući na nešto slično kod Japanaca, koji su izradili hidroavion-lovac za slične svrhe. Ali, u Sredozemnom mori talijanski brodski avion vjerojatno bi prije naišao na lovce  nego na zdepaste “walruse” i “seafoxe”  koji je takav “falco” namjeravao obarati. Avion na katapultu nije imao nikakve zaštite, niti niti sa strane mora niti od udarnog vala iz topovskih kula od 380mm, pa se na mnogim fotografijama može vidjeti kako je avion teško trpio.

[duje]

Dva preživjela broda, Italia i Vittorio Veneto, otplovila su poslije predaje na Maltu, te su stavljena u raspremu u Slanom jezeru u Sueskom kanalu. Pitanje šta da se njima radi bilo je komplicirano usljed činjenice što je  Italija sada postala “hrabri” saveznik.  Poslije  jalove diskusiji o njihovoj “tropikalizaciji”, tj. o tome da se uposle kao snažna pratnja nosačima aviona na Dalekom istoku, bilo je između Saveznika preko volje odlučeno da bi bilo bolje da ih se razreže. Gotovo je sigurno da je na tu odliku utjecala želja kako bi se spriječilo da jedan od tih brodova dođe u sovjetske ruke, buduću da su sovjeti insistirali na pravednoj podjeli talijanske mornarice putem ratnih reparacija. Umjesto jednog od ovih brodova Sovjetima je predan Giulio Cesare, dočim su elegantni ali nenefikasni brodovi klase Littorio otišli u rezalište. Demoliranje  je bilo dovršeno 1951. U La Speziji.

Brodovi klase Littorio ubrajali su se među najljepše ratne brodove drugog svjetskog rata, pa iako ni u kojen slučaju nisu bili najbolji bojni brodovi svog vremena, bili su sposobni da se istaknu u borbi. Njihova pomoćna artiljerija bila je suviše nagomilana da bi bila efikasna, jer je sa svojim kulama od 152mm pritjesnila protuavionske topovske kule u bočno nanizani stroj, gdje su imale ograničen kut gađanja (gledajući prema krmi)
(Brodovi 2. svetski rat)

[duje]

-Littorio
-Roma
-Vittorio Veneto 1941
-Vittorio veneto 1943
-Caio Duilio 1941

[kilezr]

 Hajde da pitam nešto, ako neko može da odgovori?!Možda je već bilo reči o tome ali se ne sećam.  Šta radi klasičanavion- lovac na brodu.? Mislim posle poletanja i obavljanja zadatka( ma kakav bio) treba negde sleteti? Na najbliži aerodrom ili nešto drugo? Ima li neki podatak o tome?

[duje]

 Hajde da pitam nešto, ako neko može da odgovori?!Možda je već bilo reči o tome ali se ne sećam.  Šta radi klasičanavion- lovac na brodu.? Mislim posle poletanja i obavljanja zadatka( ma kakav bio) treba negde sleteti? Na najbliži aerodrom ili nešto drugo? Ima li neki podatak o tome?

Negdje sam pročitao i napisao, da ako nije imao mogučnosti sljetit, onda je bilo iskakanje-napuštanje aviona.

[MOTORISTA]

Italijani su planirali upotrebu lovaca sa većih brodova, s tim da bi ti avioni kasnije sletali na kopnene aerodrome.