dzumba - Stručni saradnik - specijalne jedinice
Kolega Graničar koristi termin "JNA pas", ali mislim da je to blago rečeno pogrešno i može se tumačiti svakojako.
Da ne bi bilo zabune službeni pas današnje Hrvatske granične policije jednako oštro napada kao i onaj "JNA pas", a bogme i laje isto tako.
I uhvaćeni ilegalni prelaznika jednako "skricu" (kada ga pas uhvati na "određeno mjesto") kao i onaj što ga je uhvatio "JNA pas".
Svakako, sve navedeno vrijedi i za službenog psa policije Srbije, Makedoniji, i svih inih zemalja uključujući Tunguziju.
A vrijedi čak i za današnje vojne službene pse.
Još uvijek nisu uvedeni u uporabu "bezubi psi", ali tko zna .....
A sada ozbiljno.
Uporaba službenog psa je jedno od ovlaštenja graničara i policije.
Pravilo koje vrijedi manje-više svugdje jeste da se službeni pas pušta bez povoca i zaštitne košare u situacijama kada su službene osobe ovlaštene ili imaju pravo upotrebe vatrenog oružja.
Dakle, upotreba službenog psa - njegovo puštanje na čovjeka - je skoro izjednačeno s otvaranjem vatre iz oružja na čovjeka.
Pas je "živo oružje" jer može i ubiti onog koga napadne.
Da bi se upotrijebio - pustio, prije toga lice prema kome se upotrebljava se načelno upozorava na to.
Ako sam dobro shvatio što je Graničar napisao, prvo su se čuli povici "stoj", zatim pucnji (rekao bih po slijedu događaja "u zrak"), a tek potom se čulo "drži ga", što bi moglo sugerirati da je pušten pas.
Kada je pas sustigao ilegalnog prelaznika čulo se "skričanje".
Koliko ja mogu ovako da ocenim apsolutno je postupljeno ne samo sukladno ondašnjim Pravilu granične službe nego i sa svakim pravilom današnje granične policije u zemljama u regiji, uključujući i Hrvatske, Srbiji, Sloveniju ....
JNA pas je dresiran da zaštiti vojnika tj. svoga kerovođu na prvom mjestu.
Zatim i da mu pomogne u čuvanju državne granice.
Meni je bilo interesantno da JNA pas nije razlikovao prelaznika od JNA vojnika.
Njemu je svatko bio neprijatelj osim kerovođe koji se o njemu brinuo i hranio ga a što je i normalno.
Tako si trebao biti oprezan kad prilaziš kerovođi.
Znam ja da je svaki JNA pas „živo oružje“ u vlasništvu JNA.
„Živo oružje“ sa kojim je trebalo dosta raditi i vježbati a što nije bio slučaj kod mene na karauli „Ceršak“.
Recimo kod „PERE™“ on je kod karaule imao prepreke za vježbanje JNA psa dok kod mene nije bilo niti jedne prepreke.
Svi smo mi tada 1988/1989 godine na karauli „Ceršak“ bili upoznati sa tim kako se i kada se upotrebljava vareno oružje i JNA psa.
Znam i da svaki vojni ili policijski pas u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Vojvodini, Srbiji, Kosovu, Crnoj Gori, Makedoniji, jednako grize, istim „jezikom“ laje te su jednako opasni.
Ja tu noć u šumi nisam mogao ni zamisliti kako je tom jadniku koji je osjetio zube puštenog JNA psa.
Taj ilegalni prelaznik će se i dan danas sjećati te noći i Graničnih jedinica JNA.
Neće mu više pasti na pamet da prečicom pokuša kroz šumu kod susjeda.
A za njega će vrijediti ona stara narodna izreka „Koga zmija ugrize i guštera se boji“.
On će se ne samo zmije i guštera bojati već i onog psa pasmine „Čivava“.
Gledao sam neke snimke na internetu kako vojni-policijski pas napada mislim da se kaže markiranta ili tako nekako.
To je strašno za vidjeti.
Ako netko želi neka postavi video snimku pa da se vidi kako to izgleda „uživo“.
Ja sam taj tekst o puštanju JNA psa na ilegalnog prelaznika spomenuo ne da bi se izrugivao graničarima sa karaule „Šentilj“.
Ne iz razloga što su oni postupili nezakonito.
Već da vidite kako izgleda i ta „crna strana“ tog „posla“ Graničnih jedinica JNA.
U čitavom graničnom odsjeku Maribor a u kojem sam i ja sam bio te 1988/1989 godine, graničari sa karaule „Šentilj“ su odrađivali - podnijeli naj veći teret osiguranja državne granice tadašnje Jugoslavije.
Na toj karauli je bilo doslovno krvi znoja i suza kako god okrenete.