Venecueli preti „libijski scenario”Upravljanje naftom i petrokapitalom zajednički je imenitelj urušavanja dve države sa basnoslovnim rezervama crnog zlata.
žava ima dva centra političke moći, ubogo stanovništvo, razjedinjene vojne snage i basnoslovne rezerve nafte. Ovaj neveseli opis danas odgovara kako Venecueli – latinoameričkoj državi sa najvećim globalnim rezervama ultrateške nafte (oko 300 milijardi barela) tako i Libiji – severnoafričkoj zemlji sa najvećim dokazanim rezervama ultralake nafte (46 milijardi barela) u Africi.
Kako i zašto su Venecuela, ključni snabdevač naftom zapadnih saveznika u Drugom svetskom ratu, i Libija, centralna kapija mogućeg priliva miliona migranata u Evropu, zaradile status „propalih” država, složeni je mozaik ambicija međunarodnih aktera globalne petro trgovine i brojnih težnji režima u Karakasu i Tripoliju.
Istovremeno, jednako je neizvesno kakva budućnost čeka te dve članice OPEK-a, od kojih je Libija 2011. već iskusila vojnu intervenciju Zapada dok Amerika Venecueli već neko vreme preti armijskim dejstvom.
U međuvremenu, sudbinu Venecuele je odavno zloslutno prorekao njen diplomata Huan Pablo Perez Alfonso (1903–1979), svojevremeno ministar rudarstva te zemlje, poznatiji kao „idejni otac” OPEK-a, globalnog naftaškog kartela osnovanog 1960. godine u Bagdadu.
„Ja zovem naftu đavoljim izmetom... Donosi nevolje. Pogledajte samo... otpad, korupcija, potrošnja, raspad naših javnih službi. I, dug, dug koji ćemo imati godinama”, upozorio je Perez Alfonso još 1975. godine.
Za južnoameričku državu u kojoj su Amerikanci otkrili naftu dvadesetih godina prošlog veka bareli su decenijama bili nosioci fenomenalnog ekonomskog i društvenog razvoja.
Koliko 1950. godine dok se većina čovečanstva još borila sa posledicama Drugog svetskog rata, Venecuela je po BDP-u bila četvrta najbogatija zemlja sveta, tada dva puta bogatija od Čilea, četiri puta imućnija od Japana i 12 puta finansijski jača od Kine, navode podaci Svetskog ekonomskog foruma iz Davosa. U međuvremenu, američke rafinerije u Meksičkom zalivu od tog vremena „štelovane” su za prihvat nafte iz Venecuele, koju su do juče (zapravo, do nedavne odluke Vašingtona da zabrani taj uvoz) koristile za razblaživanje vrednih petroderivata.
Od kraja Drugog svetskog rata do prošlog oktobra SAD su bile ubedljivo najveći kupac nafte iz Venecuele, koju su, za razliku od Kine i Indije (drugi i treći kupac), lavovskim delom plaćale gotovinom. Ekonomski bum Venecuele trajao je tridesetak godina: koliko 1982. godine, država inače teritorijom dva puta veća od Francuske, slovila je za najbogatiju zemlju Latinske Amerike, sa izdašnim socijalnim programima, subvencijama za hranu, kao i investicijama u zdravstvu, obrazovanju i transportu. Ipak, globalne naftaške krize sedamdesetih godina prošlog veka i potonji pad tražnje deceniju kasnije dramatično su oborile cenu barela i podstakle početak ekonomske krize u Venecueli koja pre toga decenijama nije ni pomišljala da diverzifikuje ekonomiju i umnoži izvore državnih prihoda. Venecuelu su ubrzo snašle dužnička i valutna kriza, ekonomski haos i naglo siromašenje naroda.
Venecuela se ubrzo obratila za pomoć Međunarodnom monetarnom fondu, instituciji koja je Karakasu isporučila drakonski program ekonomskih reformi, iza kojih je nakon političkog loma u zemlji 1999. na vlast došao Ugo Čavez, čiji je idejni naslednik današnji predsednik države Nikolas Maduro. Pred kraj 20. veka (tačnije 1997. godine) Venecuela je postigla domaći rekord proizvodnjom čak 3,5 miliona barela nafte dnevno. Za Venecuelance to je bila slaba vajda.
Po oceni „Njujork tajmsa” (1990. godine) Venecuela je bila „jedna od najstarijih i najstabilnijih demokratija u Južnoj Americi”. Šest godina kasnije, isti američki dnevnik, preneo je košmarnu ocenu stanja američko-venecuelanske privredne komore o ekonomskom sunovratu: „U poslednjih četvrt veka, domaćinstva u Venecueli povećale su troškove za hranu sa 28 posto na 72 posto. Srednja klasa stanjila se za trećinu. Krajem sedamdesetih 33 odsto zaposlenja bila su u neformalnom sektoru, a sada se sivom ekonomijom bavi 53 odsto uposlenih”, naveo je „Njujork tajms”.
Iza takvog ekonomskog urušavanja, usledile su decenije izdašnog finansijskog negovanja „socijalističkih ideala” na temelju rekordno skupog barela (jedno vreme tokom globalne krize između 100 i 150 dolara za barel), praćeno nasilnom privatizacijom državne petrokompanije, kao i američkih naftnih instalacija, masovnim otpuštanjem „nepodobnih” u petrosektoru, razlazom sa MMF-om i novim kontaktima i zaduživanjem kod Rusije i Kine. Krah cene nafte (2014–2016), kada je barel u jednom trenutku koštao samo 29 dolara, vratio se Venecueli kao bumerang – izazvan ćudljivim stranim i dugogodišnjim domaćim potezima vlasti u Karakasu. Plodna zemlja sa tridesetak miliona stanovnika, iz koje danas dnevno emigrira 5.000 Venecuelanaca, danas je u egzistencijalnom očaju, navode izveštaji sa lica mesta.
U međuvremenu, u unutrašnjosti Venecuele – kao i u Libiji – sve primetnije su paravojne naoružane milicije, dok bi proizvodnja nafte mogla uskoro pasti na oko 500.000 barela dnevno (ponajviše zbog američkih sankcija, manjka finansiranja i stručnjaka), upozorava MMF.
Najveći kupac nafte iz Venecuele, SAD, imaju jasan cilj u toj latinoameričkoj državi.
„Razmatramo petroimovinu Venecuele. To je najvažniji izvor prihoda vlade. Gledamo šta da uradimo sa tim... Tim povodom debatujemo sa velikim američkim kompanijama. Za SAD bi ekonomski bila velika razlika ako bi američke naftaške kompanije stvarno mogle da investiraju u petrosektor Venecuele i tamo proizvode naftu”, Džon Bolton savetnik za nacionalnu bezbednost SAD izjavio je nedavno za „Foks njuz”.
Pokojni libijski lider Muamer el Gadafi, neposredno pred „arapsko proleće”, ozbiljno je razmišljao da ondašnje basnoslovne devizne rezerve Libije, umesto u američkim dolarima, nadalje pretoči u zlatne poluge. To se nije desilo. Libija je danas u vojno-političkom i društvenom rasulu, dok proizvodnju nafte ni izbliza nije uspela da dovede do 1,6 miliona barela koliko je proizvodila.
S one strane Atlantika, Venecuela danas ima spoljni dug od preko 150 milijardi dolara i nacionalizovanu naftnu industriju koja teško posrće. Na šta su sve spremni spoljni akteri globalne petroindustrije povodom slučaja Venecuele, neizvesno je.
izvor