Jester
Počasni član foruma
poručnik bojnog broda
Offline
Posts: 5 325
|
|
« Reply #9 on: February 21, 2014, 08:27:42 pm » |
|
Na početku snimka polazak Izbjeglica natrag u svoju zemlju ;
Prenjeti ćemo i jedan članak autorice Nele Jakić obajvljenom na portalu e-novine vezanom za ovaj događaj ;
Moja prva saznanja o zbjegu naših ljudi u pustinji El Shatta bila su još u ranom djetinjstvu. Posjećujući grobove na splitskom Lovrincu, u vrijeme Dana mrtvih, obavezno bi položili cvijeće na jedan mali grobić. Pitala bi nonu: "None, ko je ovde pokopan?" "Mala Tatijana - kćer od tete Ane, moje sestre." - odgovorila bi none. "Pa, kako je umrla tako mala?" - nikako nisan mogla shvatit da i mala dica umiru. "Umrla je od teške bolesti kad su se vratili iz Elšata." "A šta je to Elšat?" "Ma to ti je jedna pustinja u Afriku, di su morali otić za vrime rata. Tamo je umrla i ostala njena seka, druga ćer od moje Ane", rekla bi none ukratko i više nije volila pričat o tome. Svake godine ostavljali smo buketić cvića na grobić male Tatijane. A teta Ane i barba Jure, dočekali su duboku starost bez potomaka, samo sa sjećanjima na svoje curice. I nisu volili pričat o tome, kao ni drugi kojima su njihovi najmiliji ostali zauvijek u toj pješčanoj grobnici. Kad bi i počeli pričat, završilo bi sa suzama. U svojim plovidbama preko Sueckog kanala, naši pomorci mogli su vidit tu pustinju, oti Elšat, kako ga je naš svit zva. "To ti je ravna ploča! Sama pustinja, ni stabla, ni travke. Samo se u daljini vidi spomenik", pričali bi nam. [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Spomenik Majke Dalmatinke (kipara Ante Kostovića), baš kao neki svjetionik, ponosno stoji na izbjegličkom groblju gdje je pokopano 856 izbjeglica, uglavnom djece i staraca u vremenu od 1944. do 1946.god. Osim što je čest i naziv Majka Domovina, majke koje su tamo ostavile svoju djecu, najradije ga nazivaju Žalosna majka.
I bolje da je tamo daleko, bar ga nitko neće minirat kao što su to napravili kopiji tog istog spomenika na Drveniku Velom, 90-tih. No, nisu uspjeli – malkice su joj protresli temelje, ali ona i dalje stoji uspravna i ponosita. Posjetivši izložbu "El Shatt zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat, 1944.-1946.", saznala sam mnogo toga o zbjegu što nisam znala. Izložba je proteklog ljeta postavljena na otoku Visu, u Zavičajnom i arheološkom muzeju Visa, u staroj austro-ugarskoj tvrđavi, poznatoj i kao Gospina baterija. Baš u toj tvrđavi bila je centralna etapno-prihvatna stanica za izbjeglice koje su u velikom broju pristizale na Vis. Zašto je nastao dalmatinski zbjeg? Zašto je bilo neophodno da se 40000 ljudi iseli iz svojih domova, prebaci brodovima na Vis, pa dalje u južnu Italiju, i onda konačno još dalje u egipatsku pustinju? Odgovore nalazim u brošuri koju sam dobila razgledavajući izložbu o El Shattu. Prenosim citate, autorice Nataše Mataušić, koja je osmislila koncepciju cijele izložbe: "Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. jedinice 2. njemačke oklopne armije krenule su iz unutrašnjosti prema obali u cilju razoružanja talijanskih jedinica i zauzimanja čitave istočne jadranske obale. U tijeku žestokih borbi većina stanovništva u područjima zahvaćenim ratnim akcijama, zbog straha od odmazde i već počinjenih zločina, bila je prisiljena na povlačenje i sklanjanje na još neokupirana područja. Tako je postupno nastajao zbjeg, najprije s biokovsko-neretvanskog, a nešto kasnije i s otočkog područja Dalmacije. U sporazumu sa Savezničkim vojnim vlastima na Srednjem istoku, oko 40.000 izbjeglica prebačeno je u prvoj polovici 1944.preko otoka Visa u južnu Italiju. U logorima, u južnoj Italiji ostalo je 7.872 osobe, a svi ostali prebačeni su savezničkim brodovima u Egipat… Otok Vis kao najsigurniji i najudaljeniji naseljeni otok Dalmacije, postao je mjesto koncentracije svih izbjeglica i etapna stanica za prebacivanje izbjeglica u južnu Italiju.Masovno prevoženje jedinica i zbjega s otoka srednje i južne Dalmacije na Vis započelo je noću 30. na 31.prosinca 1943.g. Na Visu su se već nalazile grupe izbjeglica s obale i otoka. A njihov je broj svaki dan sve više rastao... U to je vrijeme na otoku Visu živjelo 8.000 stanovnika, uglavnom ribara i vinogradara. Razvojem ratnih operacija, dolaskom velikog broja izbjeglica, partizanskih i savezničkih jedinica, te političkog i vojnog rukovodstva nove Jugoslavije, on se u samo nekoliko mjeseci pretvorio od pitomog dalmatinskog otoka u vojnu, pomorsku i zrakoplovnu bazu…A kada je 22.veljače 1944. stupila na snagu zapovijed Štaba 26. divizije o proglašenju otoka ratnim garnizonom, naređeno je prisilno evakuiranje viškog stanovništva. U zbjeg su morali otići svi, bez razlike, koji nisu bili sposobni za borbu ili rad u pozadinskim jedinicama. Do kraja veljače i početkom ožujka, zajedno s ostalim izbjeglicama upućeno je u izbjegličke logore u južnu Italiju i Afriku 3.784 stanovnika otoka Visa... "Prebacivanje izbjeglica započelo je krajem 1943. Prva grupa prebačena je iz Komiže u Italiju 30. prosinca 1943. (2600 izbjeglica s dva partizanska i jednim britanskim brodom), a prva veća grupa stiže u Italiju prvih dana siječnja 1944." [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] U "Hrvatskoj zori" - glasilu ogranka Matice Hrvatske u Visu, pred nekoliko godina objavljivana su svjedočenja Antice Roki - teta Rude, Višanke koja je kao mlada djevojka bila u El Shattu.
Prenosim dio njene priče objavljivane u nastavcima u Hrvatskoj zori
…Napokon smo došli do jezera gdje je grad Izmailija. To je nekako polovica ili sredina kanala. Tu je vlak skrenuo preko kanala na drugu stranu prema istoku. Tamo više nije bilo zelenila nego salbun (pijesak). Svi smo gladni, jer je malo tko jeo one sendviče, žedni. Sve gledam i mislim u sebi kad će doći zelenilo, stabla, neka šuma... Bonaca, sunce peče, gladni smo i svi šutimo. Odjedanput je vlak stao i zapovijedaju da se iskrcamo, da smo stigli. Kad smo se iskrcali, vruće, gladni, a šatore vidimo tamo daleko, kako do svetiga Jurja, i svi smo počeli plakat, svi. Došli su kamioni. Iz daleka vidimo kako naš svit gre prema nama kad su vidili da je vlak došao. Tješili su nas: "Nemojte plakat. I mi smo plakali, ali smo se snašli." ... Bila je prava umjetnost snaći se u tom gradu od šatora… I naravno, svi su se snašli. Morali su, usprkos neljudskim uvjetima na koje su bili prisiljeni. Saveznici Englezi su ustupili svoju nekadašnju vojnu bazu od šatora, organizacija je bila besprijekorna. Vrlo brzo osniva se Centralni odbor zbjega koji je predstavljao čitav zbjeg i upravljao surađujući sa Glavnom savezničkom komandom za zbjeg. Svakim pojedinim logorom (na početku ih je bilo 7) upravljao je Logorski odbor. Logori su se dijelili na Rajone, kao osnovne jedinice narodne vlasti, koji su se dijelili na redove šatora, a u svakom šatoru boravilo je 18-20 osoba i svaki šator imao je svog predstavnika. A naš svit je sluša jer triba priživit, a pričaju da tamo kod kuće fašisti pale, ruše, ubijaju i možda bi svi već bili mrtvi da nisu pošli u ovi zbjeg.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] (nacrtao dječak Nižetić Bruno, 13 god. u El Shattu, svoje selo prije i poslije dolaska fašista)
Nisu ni svjesni bili da se neki od njih nikada neće vratit doma, u svoje malo misto. Priča nam teta Ruda, koja je u El Shattu bila zadužena u dječjoj bolnici.: … Imali smo fontane za pranje robe, a za piće su preporučivali što više vode, jer da je zdrava... Pralo se svako jutro. Kad smo se već udomaćili, fontane su bile mjesto za prepričavanje pisama i vijesti iz domovine. Dosta su loše prolazili stari ljudi jer je vrućina izazivala proljev. Isto je bilo i s djecom iznad 6 mjeseci, dok je novorođenčad bila otpornija. Ipak, dani su prolazili. Najgori doživljaj bio je s djecom koja su dobila sulustre, ospice, a engleske bolničarke su bile tvrdoglave i s velikom temperaturom bi ih okupale, pa su mnoga djeca umrla. Usprkos teškim uvjetima, u tom gradu šatora u Sinajskoj pustinji, tekao je život. Mnoga djeca rodila su se tih godina za vrijeme zbjega na Sinajskom poluotoku i često su nazivana prigodnim imenima: Zbjegan, Sinajka, Elšatka… U čitavom egzodusu - u Italiji, u El Shattu, te u dva manja logora El Khatatbi i Tolumbatu - rodilo se oko 500 beba, a umrlo je preko 850 ljudi, najviše djece. Prepisujem iz brošure tiskane za potrebe izložbe El Shatt: Dio izložbe posvećen je ženama, djeci i starcima, tim najbrojnijim učesnicima zbjega. Snaga hrvatskih žena, izraslih na škrtoj dalmatinskoj zemlji, da nastave živjeti jedan sasvim drugačiji život, i štoviše, prilagođavajući se sasvim novim i drugačijim životnim uvjetima, stvarati iznova nove vrijednosti svakodnevnog života, dala je životu u izbjeglištvu jednu sasvim novu dimenziju. Njihove vješte ruke stvarale su od šatorskih krila odjeću, od rasukanih dijelova starih konopa majice i druge odjevne predmete, čarape, ukrasne stolnjake, ručne radove, torbice… Rad i stvaralaštvo postaju osnovni pokretači svakoga pojedinca i cijele zajednice. Svatko je radio što je znao i mogao u skaladu sa svojim fizičkim i umnim sposobnostima. Organizirane su skoro sve najvažnije zanatske i uslužne djelatnosti: krojačka, postolarska, stolarska, kovačka, limarska, urarska, brijačka, radionice igračaka, pogon za proizvodnju opeke i sapuna. Najveći problem predstavljao je nedostatak sirovina za rad radionica. Jedine sirovine koje su im bile na raspolaganju bili su otpaci s ratišta, opruge od kamiona, automobilske gume, iznošene vojničke čizme i cipele, drv.sanduci, šatorska platna... Iz Sueskog kanala vađeni su komadi drva od kojih su izrađivane školske klupe, kalupi za cipele, šatorske ploče i figure, dječje igračke...Prosvjeta, izvanškolske aktivnosti, zdravstvo i higijena, pa i vjerski život bile su aktivnosti kojima je posvećivana velika pažnja... Svaki logor imao je svoju župnu crkvu smještenu u šatoru posvećenu jednom od svetaca ili patrona mjesta odakle su potjecale izbjeglice... Kulturni život, a osobito pjesma i ples olakšavao je i podizao životni i radni elan izbjeglica, te propagirao i očuvao iskonske narodne običaje i jezik kraja iz kojeg su izbjeglice došle. Radom i afirmiranjem, ne samo afirmiranih kulturnih djelatnika (književnika, slikara, umjetnika, arhitekata), već i velikog broja "običnih" ljudi s istinskim umjetničkim sposobnostima, kulturne aktivnosti afirmirale su zbjeg i izbjeglice u širim međunarodnim okvirima.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Naši ljudi nisu zaboravili ponit sa sobom u nepoznato one svoje poznate stvari ka šta su mriže, vrše, vučije, bukare...
Žene su pomagale u bolnicama, kuhale, šivale, plele, brinule se za djecu i starce. Ručno (a kako drugačije?) su izrađivale igračke za djecu, robicu, merla (čipke) Bile su organizirane škole u kojima je i staro i mlado učilo čitat, pisat, crtalo se sve ono šta je bilo u duši i mislima, željama... Priča nam teta Ruda: Imali smo tri mješovita pjevačka zbora, pa smo često organizirali priredbe. Kamp 1 imao je mješoviti zbor Josip Hatze. U kampu 24 djelovao je zbor iz Podšpilja (Vis). Nas je vodio čeh Benkast, koji je prije u Visu vodio glazbu. Nakon duge dvije godine u izbjegličkim kampovima na Sinajskom poluotoku, 1945. godine počinje se organizirati povratak, te je prva grupa izbjeglica otputovala u domovinu 18. srpnja 1945.g. Zadnja grupa izbjeglica stigla je u Splitsku luku 24. ožujka 1946. gosine - 10 mjeseci po završetku Drugog svjetskog rata. Kod kuće bilo je onih sretnih, i onih manje sretnih koje nitko nije dočekao
I zadnje što je napisala teta Ruda u svom dnevniku iz El Shatta:
Stigla je i 1946. godina. Zbjegovi su se počeli vraćati. Najprije su otišli Grci. Jedan brod im se zapalio i mnogi ljudi su poskakali u uzburkano more pa su stradali. Oni, koji su ostali na brodu, bili su spašeni. Polako su počeli odlaziti i naši prema Dalmaciji.Bilo nas je sve manje. Konačno smo krenule i moja sestra i ja, brodom Princes Katlin. Brod nije bio velik, a i vrijeme je bilo loše. Bio je to pretposljednji brod koji je vraćao izbjeglice. [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Za nama je ostao Sueski kanal, Crveno more, pustinja, a mi smo se približavali našem Jadranu... Konačno smo ugledali Palagružu i oko srca nam je postalo toplo, jer smo znali da smo stigli doma. Na svoj škoj... u svoje poje... A ja... završavam s mislima na nju - stamenu Majku Dalmatinku koja još uvijek postojano odolijeva pustinjskim vitrovima, pješčanim neverama i ponosito čuva zadnje počivalište svoje dice. I zahvalna sam što tamo daleko priko mora, u tom dalekom Egiptu, ima još dobrih ljudi koji će je okitit cvićem, a ne minama.
Popis poznatih osoba koje su bile u zbijegu objavljen na Wikipediji ;
Centralni odbor Zbjega (COZ):
predsjednik: Ivo Markić (1944, 1945), Mate Barbić (1944), don Andro Štambuk (1946) glavni tajnik: Zvonimir Bešker (1944), Mate Barbić (1944-1945) voditelj Prosvjetno-propagandnog odjela: Marin Franičević (1944), Zoran Palčok i don Andro Štambuk (1944-1946) voditelj Političko-upravnog odjela: Zvonimir Bešker (1944), Mate Barbić (1944-1945) voditelj Zdravstvenog odsjeka: dr. Milivoj Visković, kasnije i Milan Bijelić voditelj Gospodarskog odsjeka: Duško Čurčija voditelj Tehničkog odsjeka: Savka Dabčević (1944), Zvonimir Bešker (1944-1945), kasnije i Ivo Franetović (1944-1946) voditelj Kulturno-informativnog odjela: Ivan Jurlina, kasnije i Marija Lujak
Osobe koje su bile u zbjegu u El Shattu ili su rođene ondje :
Ranko Marinković Vjekoslav Kaleb Savka Dabčević-Kučar Josip Hatze Estera Paunović Roko Dobra Gojko Borić Tomislav Zuppa - prebacivao je civile preko Leccea u El Shatt Jakša Miličić Rudolf Gerhart Bunk Ivica Hlevnjak Miroslav Feldman Želimir Pašalić, prof. ekonomije Sinaj Juraj Bulimbašić, nagrađivani maslinar Živko Kljaković, akad. slikar Zvonimir Barišić, svestrani športski radnik Šime Mišetić, nogometni djelatnik
Poznate osobe čiji su roditelji bili u zbjegu u El Shattu:
Izvor Oreb Željko Vukmirica Stipe Božić
|