96 godina od pobune mornara u BokiU Đenovićima će u subotu, 1. februara, ambasador Austrije u Crnoj Gori Johan Frohlien, položiti vijenac u more u znak sjećanja na poginule mornare u pobuni u Boki, i time će biti obilježeno 96 godina od ovog događaja
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Pobuna mornara u Bokokotorskom zalivu izbila je 1. februara 1918. godine, na brodovima „Sankt Georg“ i „Gea“. U pobuni je učestvovalo oko 6.000 mornara austrougarske ratne flote.
Pobuna je nasilno ugušena 3. februara, uhapšeno je 800 mornara i podoficira, a pred preki sud u Kotoru izvedeno je 40, od kojih su četvorica osuđena na smrt i potom strijeljana. Veliki broj oslobođen je nakon suđenja u septembru, a krivični postupak protiv ostalih prekinut je slomom Austrougarske u Prvom svjetskom ratu.
Podsjećamo da su tokom 1917. godine zabilježene demonstracije mornara u ratnim lukama Austrougarske. U Puli su se iskazali protivratni protesti, a bilo je i dezerterstva. Veliki štrajk 11.000 radnika arsenala koji su tražili primirje, veće plate i bolju ishranu izbio je 1918. godine. Iz Kumbora je u Brindizi prebjegla posada hidroaviona K-307.
Iz Šibenika je u Italiju prebjegla torpiljarka T-11. Mornari František Kautzku iz Češke i Ljubomir Kraus iz Hrvatske pokušali su da pobjegnu iz Pule torpiljarkom T-80, ali su izdani, osuđeni na smrt i strijeljani.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Podržavajući radničke nemire, mornari s ratnih brodova "Erzherzog", "Prinz Eugen" i "Aspern", otkazivali su poslušnost komandi. Zbog neposlušnosti je 35 pripadnika Hidrobaze kažnjeno dugogodišnjim zatvorskim kaznama. Zbog besmislenih produbljenja ratnih operacija, sve lošijih uslova života, teškog položaja slovenskih narodna, i odjeka oktobarske revolucije, nemiri su se širili.
Početkom 1918. godine u Boki kotorskoj su se nalazili austrougarski ratni brodovi: oklopnjača "Monarch", oklopni krstaši "Sankt Georg" i "Kaiser Karl VI", krstarice "Helgoland", "Kaiser Franz Joseph I", "Novara", i "Saida", razarači "Balaton", "Orjen", "Tatra", "Csepel", "Warasdiner", "Dinara", "Scharfschutze" i "Huszar".
Osim toga bilo je još 18 torpiljarki, tri njemačke i nekoliko austrougarskih podmornica, zatim pomoćni brodovi: brod radiona "Gea", stara oklopnjača "Kronprinz Erzherzog Rudolf" za obranu ulaza u zaliv, brod-kasarna "Kaiser Max" u Tivtu, brod radiona "Cyclop" i tegljač "Buffel" takođe u Tivtu.
U Kumboru je bilo nekoliko izviđačkih aviona. U mornaričkom arsenalu u Tivtu je radilo oko 300 radnika, a u Đenovićima se nalazila podmornička baza. U Boki kotorskoj je bilo na početku 1918. godine oko 6.000 pripadnika kopnene vojske. Flotom je komandovao kontraadmiral Aleksandar Hans sa oklopnog krstaša "Sankt Georg", a bio je lično potčinjen komandi ratne mornarice u Puli.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Pobuna mornara u Boki kotorskoj počela je u podne 1. februara 1918. godine na brodovima "Sankt Georg"" i "Gea" kada je oko 6.000 mornara austrougarske ratne flote uzelo komandu u svoje ruke i istaklo crvene zastave na oko četrdeset brodova u Bokokotorskom zalivu.
To nije samo bio izraz antiratnog raspoloženja u Austrougarskoj monarhiji, već je, po izvještaju srpskog vojnog atašea u Padovi, pobuna mornara bila „rezultat lenjinističkih ideja koje su se toliko raširile u austrougarskoj mornarici da su znatno oslabile poznatu surovu disciplinu“.
Mornari su preuzeli komandu, a carske oficire na čelu sa kontraadmiralom Aleksanderom Hansom su internirali u brodskim kabinama. Na čelu pobune su bili František Raš (van broda), Antun Grabar, Dane Tadić, Leo Lelas, Krsto Knežević, Mijo Vidak, Mate Ostojić, Rudolf Kreibach, Ivan Vnuk i Franc Galet, svi sa komandnog broda „Sankt Georg“, dok je na čelu pobune broda „Gea“ bio Mate Brničević.
Topovskim plotunom je spriječeno isplovljavanje razarača "Csepel", a red su održavale naoružane patrole koje su kružile čamcima oko zatečenih brodova i na kopnu. Formiran je Komitet mornara na komandom brodu "Sankt Georg" čije je članstvo određeno ranije u selu Kamenarima u kafani „Šumadija“.
U istoj kafani je odlučeno: da dan opšteg ustanka bude 1. februar, da se uhapse oficiri i podnese pismeni zahtjev kontraadmiralu Hansu. Zahtijevalo se: prekid rata separatnim mirom, poboljšanje ishrane i redovna odsustva.
Međutim zbog niza propusta vođa pobune uglavnom zbog toga što su komunikacije i dalje bile pod nadzorom službenih vlasti, i odlučnosti vlasti da i oružanom silom spriječe ustanike u ostvarenju nauma, makar i po cijenu potapanja većine brodova, i lukavim vođenjem pregovora u cilju dobijanja vremena, ustanak je pomalo jenjavao. Jedna struja ustanika je zastupala ideju da zaposjednuti brodovi isplove i pridruže se silama Antante dok je druga tražila da brodovi ostanu u Boki.
Komanda je 2. februara uputila ultimatum pobunjenim mornarima, naredila evakuaciju civilnog stanovništva i njemačkim podmornicama naredila potapanje brodova "Gea" i "Sankt Georg".
Pobuna je ugušena već sljedećeg dana nakon dolaska grupe bojnih brodova iz Pule. Naime, ujutro 3. februara 1918. godine u Boku kotorsku je uplovio ratni sastav od tri bojna broda, četiri razarača i osam torpiljarki, što je omogućilo da carski oficiri preuzmu vlast na zaposjednutim brodovima.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Pred redovnim vojnim sudom bilo je optuženo 386 mornara i podoficira. Od toga je 48 odsto bilo južnoslavenskog porijekla, 20 odsto italijanskog, 13 odsto Čeha i Slovaka, 10 odsto Njemaca, osam odsto Mađara, a ostalo su bili Poljaci, Rumuni i Ukrajinci. Iako je bilo uhvaćeno oko 1.200 mornara, pred prijeki sud izvedeno je samo njih 98. U zatvoru je umrlo desetak mornara, u toku pobune poginulo ih je dvoje, ostali su osuđeni na dugogodišnje robije, a četvorica na smrt strijeljanjem.
Na smrt su osuđeni: Franc Raš, mornarički vodnik iz Češke, Antun Grabar, mornar iz Poreča u Istri, Jerko Šižgorić, artiljerac iz Žirja kod Šibenika, i Mate Brničević, artiljerac iz sela Jasenice, kod Omiša.
http://www.cdm.me/drustvo/crna-gora/sjecanje-96-godina-od-pobune-mornara-u-boki