Obrat u Bakuu: Osim mira u Karabahu, Iran, Azerbajdžan i Rusija dogovorili koridor "Sjever-jug" koji izbacuje iz igre Tursku
piše: N.Babic
U "gašenju" sukoba u Nagorno-Karabahu je Moskva očito htjela biti ključan igrač, ali je veliki doprinos u smirivanju sukoba koji je prijetio da preraste u veliki rat između Azerbejdžana i Armenije dao i Iran. Rusija je morala reagirati, jer je riskirala gubitak većeg dijela svog utjecaja na Južnom Kavkazu, dok je Iranu nakon ukidanja sankcija najmanje bio potreban sukob na samim granicama Islamske Republike. Jedina strana zainteresirana za rat je bila Turska, zbog čega je Ankaru danas otvoreno
optužio i ruski premijer Dmitrij Medvedev.
Baku i Erevan su potvrdili informaciju da je uz posredovanje Rusije u Moskvi održan sastanku šefova Glavnih stožera Oružanih snaga Azerbajdžana i Armenije, gdje su stranke postigle sporazum o prekidu neprijateljstava na liniji razdvajanja u Karabahu.
Iako treba biti oprezan, jer su zoni sukoba s vremena na vrijeme strane u sukobu tradicionalno optužuju za kršenje primirja. Trenutno je situacija stabilna i kršenje primirja u ovoj fazi vjerojatno nije moguće.
Naravno, idealna opcija bi bila bi sporazum o mirnom rješenju, a onda iza kulisa raditi sve potrebno u tom smjeru. U isto vrijeme se ne može isključiti da je relativni mir u Karabahu samo predah u kojem će obje strane razmišljati o daljnjim vojnim i diplomatskim akcijama. No, "diplomatske akcije" opet znače pregovore između strana u sukobu i njihovih lobista, o kojima u velikoj mjeri ovise daljnje aktivnosti u zoni sukoba.
U međuvremenu se svakako može reći da je Rusija odlučila "smiriti" sukobljene strane ili, bolje rečeno, ne prepustiti tu ulogu drugim međunarodnim akterima. Ruski predsjednik Vladimir Putin je u telefonskom razgovoru raspravljao o situaciji u Nagorno-Karabahu s armenskom stranom i predsjednikom Azerbejdžana. Ured Kremlja je priopćio "kako će Rusija obavljati i provoditi potrebne posredničke korake namijenjene normalizaciji situacije".
Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je putovao u Azerbejdžan i susreo se s Ilhamom Alijevom. RIA Novosti prenose kako je šef ruske diplomacije uvjerio predsjednika Azerbajdžana u želju Moskve da "pomogne stranama u sukobu da postignu sporazum" i kako će Rusija "pomoći da se osigura njegova provedba".
"Važno je da smiriti situaciju", kratko je priopćio je Sergej Lavrov.
Osim toga, premijer Medvedev treba posjetiti Armeniju i Azerbejdžan.
S druge strane, Baku je prekjučer bio domaćin sastanka ministara vanjskih poslova Rusije, Irana i Azerbejdžana. Sastanak je održan iza zatvorenih vrata, a ministri su raspravljali ne samo o pitanju sukoba u Karabahu, nego o važnom projektu koji može promijeniti geopolitičku sliku regije, vjerojatno na bolje.
Treba reći da ni Teheran nije odustao od svoje uloge u cijelom procesu koji je trajao niti dva dana. Iran graniči s područjem sukoba i nikako ne želi eskalaciju napetosti u regiji. Osim toga, ovaj je sastanak bio i jedan oblik pritiska na Tursku.
No, ulogu "glavnog igrača" je preuzela Rusiju, dok se "OESS Skupina iz Minska" za pitanje Nagorno-Karabaha susrela u Beču, gdje su predstavnici Rusije, Sjedinjenih Država i Francuske izravno pregovarali sa stranama u sukobu o de-eskalaciji krize.
Navodno je Rusija odlučila da ne podrži nijednu stranu u sukobu i nije htjela pokvariti odnose ni s Armenijom ni Azerbajdžanom. S ruske strane se sve fokusiralo na diplomatske napore kako se regionalni sukob ne bi pretvorio u geopolitički. U drugom slučaju bi se u sukob uključile "vanjske silama" koje bi oslabile ruski utjecaj na Južnom Kavkaza. Dakle, bilo je potrebno okončati rat u cilju jačanja pozicije Rusije.
Da to može učiniti samo Rusija, a ne zakulisni razgovori smatra i direktor Centra za političke studije "Atlas" Eliahan Šahinoglu, koji je istaknuo da su "turistička putovanja" supredsjedatelja u regiji završila.
"Azerbejdžan ne može čekati. Rusija doista može uspostaviti mir između Azerbajdžana i Armenije. Ali Kremlj mora urazumiti armenskog predsjednika Serža Sargsjana. Niti jedna druga zemlja u svijetu to ne može učiniti kao Rusija. Čak u Washington nema puno utjecaja na Južnom Kavkazu Sigurno ne kao Kremlj", za azerski list Haqin je izjavio Eliahan Šahinoglu.
On je također izrazio uvjerenje da će "svijet imati koristi od poštenog stava Rusije", te je predložio da se nakon rješavanja sukoba "Baku fokusira za ulazak u Carinsku i Euroazijsku ekonomsku uniju, što Moskva ionako želi".
U međuvremenu, nisu svi uvjerenja da je Rusija u potrazi za rješavanjem sukoba. Turski predsjednik Erdogan je optužio Rusiju "da gura Armeniju u rat protiv Azerbejdžana, samo kako bi mogla optužiti njegovu zemlju", što je bilo i za očekivati, s obzirom na situaciju u Siriji i pogoršanje rusko-turskih odnosa.
Turska vjerojatno nikada ne bi očekivala da će njen utjecaj na Azerbejdžan biti manji od ruskog. To je više nego dovoljan razlog da se narušiti mir u Južnom Kavkazu, a sve pod izgovorom pomaganja "bratskom narodu Azerbejdžana".
Skeptični u mirovnu ulogu Rusije su i mnogi zapadni stručnjaci, koji vjeruju da je Moskva zainteresirana dugotrajni rat u Karabahu, prije svega zbog ležišta azerbejdžanskog plina, te sadašnjih i budućih projekata na izvoz energenata u Europu koji bi zaobilazili Rusiju. Čak i određeni krugovi u Armeniji Rusiju gledaju poprijeko. Naime, dio armenskog vrha već duže vremena tvrdi "kako Moskva ne može biti mirovni posrednik, jer je prodaje smrtonosno oružje Azerbejdžanu, koje Baku potom koristi u borbi protiv Armenaca".
Ovakve optužbe uglavnom stižu od armenske oporbe, koja Rusiju inače ne smatra za saveznika Armenije i tvrdi "kako će se tragične posljedice ruske anti-armenske politike tek vidjeti".
U stvarnosti, imajući na umu geopolitičku važnost Južnog Kavkaza za Rusiju, kriza u Karabaha najteže pogađa ruske interese, jer se smatra da iza Armenije i Karabaha stoji Moskva, a iza Azerbajdžana - Ankara. Ako rat u Karabahu ne prestane, on će, izravno ili neizravno, uvući u sukob Rusiju i preko Turske i NATO. Ankara je prilično zadovoljna, jer rat u Karabahu znači otvaranje još jednog fronta protiv Rusije.
Sa stajališta razumne i pragmatične politike, Azerbajdžan bi trebao udružiti snage s Rusijom i spriječiti veliki rat u Karabahu, jer velikim sukobom u tom području Baku zapravo samo može imati velikih problema s prijevozom i prodajom nafte i plina, ali će time, kao tranzitna zemlja biti pogođena i Turska.
Osim Turske se treba brinuti i Europska unija, koja računa na uvoz plina iz Azerbajdžana, jer u ratu nitko ne može isključiti napade na tranzitnu infrastrukturu.
Ali zašto je Azerbejdžan počeo vojne aktivnosti, ako se uzme u obzir da od njih može imati više štete nego koristi? Možda je to bilo "posljednje upozorenje neprijatelju", kojeg se želi prisiliti na uvjete nagodbe oko sukoba. Također je moguće da je strah od rata bio namijenjen zbijanju redova azerbajdžanskog društva oko vlasti, što jednako vrijedi i za Armeniju.
Budući da obje zemlje imaju ozbiljne društveno-ekonomske i političke probleme, otvoreno nezadovoljstvo vlastima i planovi za smjenu političkog vrha se duže vrijeme potiču izvana. To bi značilo da je sukob bio varijanta odvraćanja pažnje stanovnika Armenije i Azerbajdžana na "vruće" teme. Ovaj se scenarij također ne može odbaciti.
Ipak, rat na duge staze Azerbejdžana protiv Armenije nikako ne odgovara Moskvi. No, očito diplomacija i suzdržanost nisu dovoljni, jer Erevan prijeti da će priznati neovisnost Karabaha, a od militantne retorike nije daleko ni Azerbejdžan.
Općenito se čini kako je eskalacija sukoba u Karabahu bila posljedica avanturističkih tendencija Erevana, Bakua i naravno – Turske. Moguće je da su u svemu ulogu imali i neki krugovi na Zapadu.
Nakon trilateralnog sastanka ministara vanjskih poslova Azerbejdžana, Rusije i Irana u Bakuu, azerbejdžanski ministar vanjskih poslova Elmar Mamedjarov ja za list Haqqin rekao "kako se radi na prijedlogu kojeg je Sergej Lavrov iznio sredinom prošle godine".
Što taj prijedlog sadrži, ministar Elmar Mamedjarov nije htio pojasniti, ali je dodao "kako Lavrova mir svakako više zanima od mnogih drugih partnera Azerbejdžana i Armenije".
Prema njegovim riječima, "sve stavke konačnog sporazuma već na stolu i treba ih samo uskladiti i dogovoriti, ali su stranke zapele oko formulacija".
Sergej Lavrov je također naglasio važnost sprečavanja izbijanja nasilja.
"Nemojte kao snajperisti gledati jedni na drugoga svaki dan i gledati lice čovjeka na drugoj strani. Živci to ne mogu podnijeti. Ono što se dogodilo 2. travnja je moglo završiti u krvoproliću", nakon dijela sastanka u Bakuu, posvećenog krizi u Karabahu, rekao je Sergej Lavrov, prenosi Rosbalt .
Koridor "Sjever - jug" će se natjecati sa Sueskim kanalom
U Bakuu su Ministri vanjskih poslova Rusije, Azerbejdžana i Irana, osim što su uložili velike napore u smirivanju sukoba u Karabahu, dogovorili novi trgovački put, veliki prometni projekt u kojem će sudjelovati tri zemlje i bit će dug više od sedam tisuća kilometara. Nevjerojatnim mega-projektom se žele spojiti St. Petersburg i Mumbai u Indiji.
To bi bila provedba dugo zamišljane ideje koja je postala moguća zbog ukidanja sankcija Iranu. Ovaj bi se plovni put trebao natjecati s pomorskom rutom kroz Sueski kanal.
Nakon razgovora ministara vanjskih poslova Azerbejdžana i Irana, Rusija je također pristala na početak razrade provedbe prometnog koridora "Sjever - jug", koji bi trebao uz zapadnu obalu Kaspijskog mora Rusije i Iran spajati preko Azerbejdžana, rekao je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov.
Međutim druga, željeznička trasa, ide upravo preko zone sukoba u Južnom Kavkazu.
"Iranu je isplativije primati robu na sjeveru - bilo iz Kaspijskog mora ili željeznicom, jer većina populacije Irana živi na sjeveru", rekao je iranski ministar vanjskih poslova Javad Zarif.
"U radu će sudjelovati ministarstava prometa, koja imaju odgovore na tehnička i financijske parametre projekta. Koridor također uključuje interakciju između uobičajenih i konzularnih usluga, a to smo dogovorili danas", rekao je Sergej Lavrov.
"Vjerujemo da će ovi projekti ubrzati tranzit tereta. Mi smo razgovarali o najnovijim predmeta, "- rekao je, pak, iranski ministar vanjskih poslova Mohammad Javad Zarif. "Vjerujemo da je ova suradnja služi interesima naroda Irana, Azerbejdžana i Rusije - i, naravno, interesi u regiji", - dodao je šef iranskog ministarstva vanjskih poslova.
Prometni koridor iz Rusije u Iran preko Azerbajdžana je važan dio većeg projekta "Sjever - jug", čija je provedba odgođena zbog zapadnih sankcija Iranu, a nakon njihovih ukidanja je ovaj projekt je ponovno postao relevantan.
Prometni koridor iz St. Peterburga do Indije i luke Mumbai (Bombay) je dug 7,2 tisuća kilometara, a cilj mu je prijevoz robe iz Indije, Irana i drugih zemalja Perzijskog zaljeva na teritorij Rusije preko Kaspijskog mora i dalje ka sjevernoj i zapadnoj Europi.
Sada je protok roba iz Indije prema europskom dijelu Ruske Federacije teče pomorskim prometom do St. Petersburga i kroz Sueski kanal zaobilazi cijeli zapadni dio Europe. Zbog toga je procijenjeno vrijeme putovanja robe iz luke Mumbaiju do Moskve oko 40 dana. Novim putem - od Petrograda do Moskve, a zatim do ruskog grada Astrahana, Bakua u Azerbejdžanu i Bandar Abbasa, lučkog grada na jugu Irana u Perzijskom zaljevu, do Mumbaija – višestruko se skraćuje tranzit roba.
Prometni koridor uključuje korištenje pomorskog, željezničkog i cestovnog prometa i smanjenje potrebnog vremene za promet barem dva puta. Modernizacijom ruske željeznice se vjeruje da će put trajati najduže 14 dana.
Nova ruta eliminira potrebu za prijevozom robe kroz Sueski kanal, koji ne samo da je dalek, nego vrlo skup. Dovršetak izgradnje plana se predviđa 2017. Sporazum o ovom prometnom koridoru su Rusija, Indija i Iran potpisali 2000. godine i ratificirali 2002.
U veljači ove godine su se Ruske željeznice i Azerbajdžanske željeznice dogovorili da će u "Sjever - jug" privlačiti robne tokove s trase Indija - Iran - Azerbajdžan - Rusija i obrnuto.
"Osim morskog puta iz luke St. Petersburg, roba u Iran sada također prolazi i kroz luke Turkmenistana i Kazahstana, gdje su putevi pogodni za pošiljatelje i primatelje od Urala do Sibira. Također, postoji mogućnost prijevoza i cestom - preko Azerbejdžana", rekao je predsjednik uprave "Inženjerske tvrtke 2K" Ivan Andrievski.
"No, izravni željeznički prijevoz će smanjiti vrijeme putovanja, a izgledi za razvoj trgovinskih odnosa se povećavaju ne samo između Rusije i Irana, nego i među zemljama istočne Europe i Irana", dodao je Andrievski.
Da bi mogao teći put uz zapadnu obalu Kaspijskog jezera bilo je potrebno izgraditi novu liniju pruge od Rusije preko Azerbejdžana do Irana. Izgradnja željezničkog dijela koridora je završena 2015., a izgradnja autoceste je još u fazi projektiranja i ovaj je koridor, za sada, tipična nedovršena infrastruktura. Glavni cestovni pravac prolazi kroz teritorij Irana i planirano je da se cesta otvori 2015., ali je onda opet sve odgođeno za 2016.
Međutim, gradnja se nastavlja. Konkretno, 20. travnja ove godine se otvara željeznički most između Azerbejdžana i Irana, izjavio je u četvrtak ministar vanjskih poslova Azerbajdžana Elmar Mamedjarov. On je također potvrdio kako se do kraja 2016. godine planira dovršiti povezivanje željeznica Azerbejdžana i Irana.
"To je složen infrastrukturni projekt s puno tunela, mostova u teškim planinskim područjima. Dakle, očekuju se problemi s provedbom projekta. Međutim, poduzetnici kažu da je visok postotak dostupnosti rute, tako da možemo očekivati da će cesta biti dovršena, i to u bliskoj budućnosti", rekao je Andrievski.
S ruske južne strane je regija Volga, sasvim adekvatan smjer za trgovinu s Iranom preko Azerbejdžana. S ekonomske točke gledišta, projekt se može provesti brzo i bez značajnijih troškova, jer je infrastruktura zapravo već izgrađena. Željeznica nije završena samo na području Irana, ali to nema vrijednosti za nas. Azerbajdžan je izgradio sve u posljednjih 15 godina.
U stvari, za početak otvaranja nove rute su preostali pregovori o logistici, carinskim pristojbama i drugim detaljima, a tri zemlje su se to odlučile što prije dovršiti, piše ruski Pogled .
Ovaj koridor, osim što povezuje Rusiju, Azerbejdžan i Iran, mogućom izgradnjom kanala od Kaspijskog mora do Perzijskog će se spojiti i sam sjever Europe s Indijskom oceanom.
Ideja o zatvaranju konkurentskog tjesnaca Bospor i Dardanele je rođena prije više od jednog stoljeća, ali je projekt otežan, ne samo zbog njegove tehničke složenosti, nego i iz geopolitičkih razloga. Turskoj i Sjedinjenim Državama se nikako neće svidjeti rezultat oživljavanja projekta "Sjever - jug".
Iranski veleposlanik u Rusiji, Mehdi Sanai, na sastanku sa studentima Državnog sveučilišta u Sz. Petersburgu je rekao: "Da, to je pitanje o kojem raspravljamo."
Plovni put kanala iznosi oko 700 kilometara. Prema iranskim procjenama će za izgradnju biti potrebno najmanje 10 milijardi dolara, a ulaganja u kopneni dio puta koji povezuje sjeverozapad i jugozapad Irana se procjenjuju na oko 6 milijardi dolara.
Međutim, projekt se može isplatiti već u petoj godini korištenja. Ruski tranzitni prihodi mogu iznositi oko 1,4 milijardu dolara, a iranski oko 1,7 milijardi dolara već u trećoj ili četvrtoj godini od dana puštanja koridora, što se previđa 2020. ili koju godinu poslije.
Kanal ima i stratešku važnost za Rusiju, jer se otvara najkraći izlazak na bazen Indijskog oceana. U stvari, izravan pristup oceanu će dobiti sve zemlje koje imaju pristup Kaspijskom moru. Osim toga, zanimljivo je da će sjeverne i zapadne zemlje Europe moći koristiti vertikalni put vertikalni put od Arktika do Indijskog oceana.
Glavni protivnik ovog projekta je, naravno, bila i ostala Turska, jer koridor od Kaspijskog mora do Perzijskog zaljeva stvara izravnu konkurenciju turskim tjesnacima Bospor i Dardanele. Međutim, ovim je putem teretni transport do Indije preko Rusije upola kraći od tradicionalne rute preko Turske.
Rusko-iranski projekt je konkurencija i Sueskom kanalu, ali ga ne može zamijeniti u potpunosti, jer je još uvijek jednostavan za Europu, Bliski istok i Sjevernu Afriku.
"S tehničke točke gledišta, sadašnji Novi Sueski kanal je praktičniji za brodove, jer su Mediteran i Crveno more na istoj razini. Kaspijsko-perzijski kanal pak treba povezati s Kaspijskim morem, koje se nalazi oko 27-29 metara ispod razine mora, što će zahtijevati postavljanje cjelokupnog sustava hidrauličnih konstrukcija koje će nadzirati razinu vode i sprečavati poplave.
"Tjesnac između Kaspijskog mora i Perzijskog zaljeva Rusiji treba u većoj mjeri nego bilo kome drugome", rekao je Ivan Andrievski.
Geopolitički faktorNa ideju izgradnje ovog kanala su došli ruski inženjera još na kraju 19. stoljeća. Zašto ona nikada nije provedena? Na prvom mjestu, iz geopolitičkih razloga. Tu su u igri bili odnosi Sovjetskog Saveza i Rusije s Turskom i Iranom, s jedne, te američki odnosi s Turskom i Iranom, s druge strane. U različitim razdobljima su se oni poboljšavali ili pogoršavali, a to je direktno utjecalo na razvoj projekta.
Po prvi puta se o projektu razgovaralo krajem 19 stoljeća.
"Prvi svjetski rat nije dopustio ponovno pokretanje ruskih-iranskih razgovora o projektu i nakon toga je došlo do normalizacije odnosa između Turske i Rusije, što je smanjilo potražnju za projektom. Sovjetski Savez je davao vojno-tehničku i ekonomsku pomoć Turskoj tijekom njegovog sukoba s Antantom i Grčkom od 1919. do 1923. godine. Zauzvrat je Ankara u rujnu 1924. godine osigurala da se Bospor i Dardaneli nikada neće koristiti protiv interesa Sovjetskog Saveza", rekao je ruski ekonomski stručnjak Aleksej Čičkin.
U 1930. su odnosi između Sovjetske Rusije i Irana počeli propadati, a nakon smrti turskog predsjednika Kemala Atatürka je isto bilo i s Ankarom. Iran i Turska su se onda zbližili s Velikom Britanijom, Francuskom i Njemačkom. Dakle, projekt kanal je napušten.
"Od travnja 1941. je Turska pod raznim izgovorima sprečavala prolaz kroz Bospor i Dardaneli sovjetskim plovilima s vojnim i drugim proizvodima za Jugoslaviju, koja je bila pod nacističkom okupacijom. Poznata je pronacistička politika Turske tijekom ruskog Velikog Domovinskog rata, posebno do 1944. godine. Sve to je ponovno aktualiziralo projekt kanala "Kaspijsko more - Perzijski zaljev".
Nakon rata, odnosi između Sovjetskog Saveza i Turske su bili loši, ali ni s Iranom nisu bili bolji. Utjecaj na Teheran su imali London, ali i Washington i od tada se Sjedinjene Države aktivno protive provedbi projekta kanala "Kaspijsko more - Perzijski zaljev".
No, sredinom 50-ih godina se Iran odlučio nastaviti politiku paritetne suradnje i sa Sjedinjenim Američkim Državama i sa Sovjetskim Savezom. 60-tih godina je utemeljeno sovjetsko-iransko Povjerenstvo za izradu pitanju kanala. 1963. godine, tijekom posjeta Leonida Brežnjeva Teheranu, sporazum je potpisan i stvoren je pravni temelj za provedbu projekta. 1968. je Teheran posjetio premijer SSSR-a, Aleksej Kosigin, gdje je prikazao preliminarnu verziju kanala.
"U tim istim godinama su bili i česti susreti SAD-Iran, na kojima su Sjedinjene Države, izravno ili neizravno, govorile o šteti projekta na dugoročne interese Sjedinjenih Američkih Država i njenih NATO saveznika. Ovaj stav je podržala i Saudijska Arabija. Ali je Irak, s druge strane, podržao projekt, jer mu je osiguravao najkraći put do SSSR-a, što je doprinijelo normalizaciji odnosa između Moskve i Bagdada, što je 1975. kulminiralo s bilateralnim sporazumom "o prijateljstvu i dobrosusjedstvu", kaže Aleksej Čičkin.
SAD su za Iran tada bile važan kupac nafte i dobavljač vojne opreme, a Turska je 60-ih počela smanjivati stopu tranzita sovjetskog tereta kroz Bospor i Dardanele. Stoga, iako je projekt kanala išao naprijed, to je teklo vrlo sporo. Kasnih '70-ih je počeo unutarnji politički sukob u Iranu i on je bio izuzetno koristan za Iran i Sovjetski Savez, koji su se sve aktivne protivili SAD-u i NATO savezu", kaže Čičkin.
Nova faza projekta je počela sredinom '90-ih, kada su Rusija i Irana ponovno otvorili to pitanje. 1998. je utemeljena zajednička stručna skupina, a sljedeće godine je Vlada Islamske Republike službeno odobrila izmijenjene studije o izvedivosti. Međutim, sankcije protiv Irana ponovo pokopale projekt. Kao što primjećuje Čičkin, jedan od američkih skrivenih motiva za sankcije 1997. je bio i projekt kanala "Kaspijsko more -. Perzijski zaljev". Kazna je prijetila svim tvrtkama i zemljama koje su pomogle Iranu u ovom projektu.
Nije ni čudo da je kanal sada opet postao aktualan. Iran se oslobodio sankcija Zapada, a Rusija je zadržala prijateljske odnose s Teheranom. Odnosi Rusije i Turske prolaze kroz ozbiljnu krizu i ovo je pravo vrijeme za ambiciozan infrastrukturni projekt.
Naravno, postoje i velike prepreke, kao što su veliki i zahtjevni radovi zbog različite razine Kaspijskog mora i Perzijskog zaljeva. Osim toga, tijekom građevinskih radova je potrebno evakuirati veliki broj ljudi i platiti im znatnu naknadu. Konačno, kanal na iranskom teritoriju može izazvati i poplave i dovesti do češćih potresa u Iranu, gdje su oni ionako stalna prijetnja. Stotine kilometara dugog kanala neće ojačati betonski zidovi i zahtijevaju se nove vrste materijala i tehnologije. Kanal će čekati da se otvori dugi niz godina", kaže stručnjak Ivan Andrievski.
Upravo zbog ove prepreke se ide na opciju korištenja plovnog puta preko Kaspijskog mora i onda cestovnim koridorom preko Irana do Indije. Druga je trasa preko Južnog Kavkaza i Azerbejdžana, a slobodan prolaz roba je nemoguć sve dok je moguć sukob širih razmjera između Armenije i Azerbejdžana. Kao što je jedan od motiva Sjedinjenih Država u uvođenju sankcija Iranu bio spriječiti izgradnju kanala između Kaspijskog mora i Perzijskog zaljeva i puštanje u promet koridora "Sjever- jug", nema sumnje da je Turska još više zainteresirana da se ovaj projekt nikada ne ostvari.
Dakle, nakon sastanka ministara vanjskih poslova Azerbejdžana, Rusije i Irana u Bakuu 7. travnja, osim što je dogovoreno primirje u Nagorno-Karabahu, turski vrh ima još jedan razlog za zabrinutost.
http://www.altermainstreaminfo.com.hr/vijesti/obrat-u-bakuu-osim-mira-u-karabahu-1374
