@Hrundi
Moglo (racunalo se) je da se izracuna jer se sve placalo iz drzavne kase.
E sad da li su se priakzivali ti podaci kome i da li su se mozda frizirlai to je druga prica.
Ozbiljni istraživači i ekonomisti koji se bave istraživanjem samoupravnog sistema tvrde da se realne cijene ni onda ni dan-danas nisu mogle i ne mogu utvrditi.
Prije svega, uslijed postojanja (i sveopće raširenosti) institucije
društvenih dogovora i
samoupravnih sporazuma koji su najklasičniji mogući primjeri izvanekonomske, a posebno izvanmonetarne, ekonomije. Dakle, postojalo je paralelno, nenovčano, tržište robe i usluga te je time realnu vrjednost bilo čega biolo posve nemoguće procjeniti.
Na najjednostavnijem primjeru, firma A koja ima prihode od 1 000 000 novčanih jedinica i rashode od 900 000, dakle dohodak (profit se tada nije upotrebljavao) od 100 000 potpiše samoupravni sporazum sa firmom B koja ima istu strukturu prihoda i rashoda da obave nekakvu razmjenu robe i usluga. Firma A proizvede nečega za 250 000 novaca i preda to firmi B, međutim pošto firma B to kompenzira firmi A učešćem u lancu sa firmama C i D... u cijelom procesu nema razmjene novca nego se vrednovanje rada i usluga obavlja na paraekonomskom, birokratsko-etatitizovanom planu koji barata nekim proizvodnim kategorijama a ne novčanim. Istodobno, nekakav tok novca se mora pratiti te firma A formalno sebi pripisuje u prihod 250 000 novaca nerealiziranih kroz novac - to, dakle postaje "nenovčani prihod". Kako firma A firmi B (i preko nje firmama C i D...) to plaća robom i uslugama, ona to ne može knjižiti kao rashod jer je to njena proizvodnja... i tako se stvara apsurd da su svi učesnici u lancu formalno zaradili po 25% više - a nitko nema trošak.
ovo je samo najbanalniji primjer, stvarnost je bila mnogo kompliciranija: putevi robe i usluga nisu ni približno bili jasni i laki za praćenje (koliko ja tebi toliko ti meni); lanac gospodarskih subjekata povezanih samoupravnim sporazumima bio je izrazito dug i kompliciran i tu se nitko nije mogao snaći. Uz sve to postojao je i institut
društvenog dogovora gdje se firmama, najčešće inače najuspješnijim, sa političke ili ekonomsko-političke razine nalagalo šta će i kako će raditi, kako će organizirati proizvodnju, koga će uzeti za podizvođače i isporučitelje robe i usluga...
Sve u svemu, za period od ranih 1970-ih a pogotovu od uvođenja ZUR-a (Zakon o udruženom radu) pa sve do otprilike 1989. realno je nemoguće odrediti proizvodnu cijenu ijednog proizvoda iz ex-YU. Postojanje cijene prema krajnjem korisniku ni najmanje ne pomaže u utvrđivanju stvarne proizvodne cijene.
Namjerno nisam htio komplicirati uvodeći ovdje i instituciju organizacija sa dvojnim financiranjem (proračunsko i tržišno), jer tek tu nastaje pravo zamješateljstvo. Najveći dio razvojnih i znanstveno-istraživačkih organizacija nakon Privredne reforme sve više prelazi u ovu kategoriju i tek je tu nemoguće utvrditi koji je dio razvoja nekog proizvoda financiran iz proračuna, koji dio je prebačen na komercijalne proizvode, kako je određivana cijena krajnjih proizvoda (posebno u odnosu na različite kategorije kupaca: država, domaće tržište, strano tržište...) i tko je tu kome što prebacivao, otpisivao, šticovao, plaćao barterom, kliringom itd.