barba
Prijatelj foruma
stariji vodnik
 Offline
Posts: 819
|
 |
« Reply #4 on: December 21, 2008, 07:52:06 pm » |
|
Povijest K.u.K. Kriegsmarine do početka Prvog svjetskog rata
Austro-Ugarska monarhija nije nikada u svojoj povijesti bila velika imperijalno-kolonijalna sila. Nekakvih pokušaja je bilo, naročito s avanturom u Meksiku sredinom XIX. stoljeća, ali najveća akvizicija je bila Bosna i Hercegovina. Samim tim je jasno da njeni vladari nisu bili zaintresirani za razvoj ratne mornarice, pa čak ni trgovačkog brodovlja. Glavni protagonisti na Jadranu bili su, do kraja XVIII. stoljeća, Venecija i Dubrovnik.
Venecija je ujedno držala većinu hrvatske obale pod svojom vlasti.
Najraniji pokušaj austrijskih vladara, a to su stoljećima bili Habsburzi, da plasiraju svoje interese na Jadranu, zbio se 1382. godine kada je vojvoda Leopold II. stavio pod osobnu protekciju luku Trst. Međutim, taj povijsni čin nije značio ništa u smislu razvoja ratne mornarice.
Idući iskorak u valiorizaciji mora za Habsburge bilo je sudjelovanje u povijesnoj bitki kod Lepanta u listopadu 1571. godine. kada je zaustavljeno tursko napredovanje morem prema srednjem i zapadnom Sredozemlju. Kršćanskom flotom zapovijedaoje Don Juan de Austria, a na brodovima se borio veliki broj hrvatskih mornara.
Nakon briljantne pobjede, u idućim godinama ponovno se zapostavilo značenje mora i pomorskih putova.Čak ni okupacija područja današnje Belgije (u to vrijeme španjolska Nizozemska) nije bitno promijenilo carsko poimanje mora i pomorske trgovine. Naravno, to je donijelo još jedan mogući izlaz na more, ali nije se mogla razviti ratna mornarica pored snažnih Velike Britanije, Nizozemske i Francuske na sjeveru, te Venecije na Jadranu.
Tek kada je izgrađena cestovna komunikacija od Beča prema Trstu preko prolaza Semmering pod kraljem Karlom VI. u ranim godinama XVIII. stoljeća, učinjeni su i prvi konkretni napori u formiranju ratne mornarice. Međutim, već 1738. godine posade su bile povučene u Dunavsku flotu.
Pod kraljem Josipom II. godine 1786. mornarica je ponovno oformljena kada su kupljena dva kutera od grada Ostendea u Belgiji (La Ferme i La Juste). Ostende je u to vrijeme još bio u tzv. austrijskoj Nizozemskoj. Brodovi su bili stacionirani u Trstu i to se može smatrati početak aktivnog djelovanja austrijske krune u Jadranu za iduće 132 godine.
Mirovnim ugovorom što ga je u Campo-Formiju godine 1797. potpisala s Napoleonom Bonaparteom, Austrija je dobila Veneciju, njene pokrajine na Jadranu, te Dalmaciju.
Tako je Austrija dobila venecijansku mornaricu s pomorskim arsenalom. Sada je Austrija imala dvije flote, u Veneciji i Trstu. Zanimljivo je da nedovršeni brodovi u venecijanskom pomorskom arsenalu nisu dovršeni, već su izrezani i drvo je upotrebljeno za loženje. Posade nove mornarice bili su Hrvati i Talijani iz mletačkih posjeda na istočnoj obali Jadrana.
Međutim, godine 1805. Austrija biva poražena od Napoleona i mirovnim ugovorom u Pressburgu venecijanska provincija dolazi pod upravu Francuza. Nakon što je Austrija doživjela još nekoliko poraza (Austerliz i Wagram), Napoleon je sa svojim trupama zauzeo cijelu Jadransku obalu uključujući i Dubrovnik. Tako je nestala i Dubrovačka Republika.
Vladavina Francuza bila je kratkog vijeka. Mirovnim ugovorom u Beču 1815. godine, Austrija ponovno dolazi u posjed Venecije i hrvatske obale uključujući Boku Kotorsku. Vladajuće strukture u Beču su shvatile značenje izlaza na more i važnost hrvatskog Jadrana, te je Istra i Dalmacije podpala pod izravnu upravu Beča.
Nekoliko brodova je ušlo u novu flotu, ali su mjere štednje i nedostatak novca zbog dugogodišnjih ratova uzrokovali prodaju nekoliko od njih i u dobroj mjeri oslabili snagu mornarice.
U idućem razdoblju bilježe se prva oceanska putovanja, kao npr. za Brazil kada se princeza Leopoldina udavala za cara Pedra I.
Postoje podatci da je od 1833. godine flota narasla na tri linijska broda, osam fregata, osam korveta, 21 brika i šest škunera.
Prvo sudjelovanje austrijske mornarice u nekoj akciji izvan Jadrana zbilo se 1840. – 1841. kada su egipatske trupe pod Ibrahim Pašom podpomognute s ostatcima Otomanske flote u Aleksandriji, izvršile invaziju Sirije. Tada je stvorena alijansa između Velike Britanije, Austrije, Prusije i Rusije. Ugovorom iz Londona kombinirane flotne snage pod zapovjedništvom britanskog admirala Stopforda bombardirale su Beirut, te izvršile pomorsko iskrcavanje. Austrijske trupe pod zapovjedništvom nadvojvode Friedricha oslobodile su grad Saidu (biblijski Sidon). Kao uspomenu na taj boj, tri broda K.u.K. KM dobila su ime SMS Saida.
Svih tih godina Evropa je bila uređena prema odredbama Bečkog mirovnog ugovora iz 1815. godine. Međutim 1848. izbijaju narodne pobune širom Europe. Tako su se javila i stremljenja za odcjepljenje u austrijskim pokrajinama s većinskim talijanskim stanovništvom. Dana 22. ožujka te godine ponovno se formira Mletačka republika. Austrija se našla pod snažnim udarom pobuna, a posebno ustankom u Mađarskoj. Hrvatski ban Josip Jelačić pobijedio je Mađare kod Scwechata, a austrijski feldmaršal Windischgrötz ugušio je pobunu austrijske nacionalne garde u Beču. Maršal Radetzky je pobijedio talijansku vojsku kod Custozze, Verone, Novare i Mortare (još jedan izvor u kasnijim imenima ratnih brodova, npr. krstarica SMS Novara).
Bitna činjenica je da slaboumnog cara Ferdinanda nasljeđuje Franjo Josip I. car koji je vladao do svoje smrti 1916. godine. Osobno nije posebno respektirao ratnu mornaricu, ali svojim odlukama nije sputavao njen razvoj.
Hrvatska kao nagradu dobiva ograničenu upravu kao i Mađarska, ali samo do Mađarsko-ugarske nagodbe iz 1867. godine.
Važni za daljni razvoj ratne mornarice bili su događaji u Veneciji. Talijanski mornari i časnici su se pobunili, austrijske trupe izbačene, a viceadmiral Von Martini, zapovjednik mornarice, zatvoren. Arsenal je također pao u ruke pobunjenika. Od 162 ratna broda, 113 je prešlo u ruke pobunjenika. Flota Sardinije je blokirala Trst u kojem su se okupili brodovi s posadama odanim austrijskom caru.
Ipak pobjedama maršala Radetzkyjeg na kopnu, brodovi Sardinije su se povukli, a Austrija je 1849. godine ponovno zauzela Veneciju.
Ovi događaji su otvorili oči moćnicima u Beču. Odlučeno je da se počne tražiti pogodna luka na hrvatskom dijelu Jadrana za uspostavu stalne i snažne mornaričke baze. Za novog zapovjednika postavljen je danski admiral Hans Brich von Dahlerup. Naravno, u cilju poništavanja talijanskog utjecaja, provodi se intenzivna germanizacija. Nakon nekoliko godina traženja, odlučeno je da se nova glavna baza uredi u Puli. Pula je tada bila malo selo s oko 600 stanovnika, okruženo močvarama, velikim izvorom malarije, ali i ostatcima drevne kulture, te velikom i zaštićenom lukom. Blizina metropole, mogućnost brze izgradnje komunikacija, kako cestovnih, tako i željezničke pruge, bili su glavni razlozi za donošenje takve odluke.
Velikom brzinom krenulo se u snažan razvoj Pule. Izgrađuje se pomorski arsenal (današnji Uljanik), luka se zaštićuje velikim lukobranom, ali ujedno mijenjaju se imena brodova u skladu s germanskom tradicijom.
Takvom svojevrsnom pomorskom orijentacijom Monarhije došlo je i do uređenja pomoćnih baza u Šibeniku i Boki Kotorskoj, ali i gradnje, te uređenja mnogih luka i lučica na obali i otocima.
Većinu pomoraca na običnim dužnostima, te dočasnički i niži časnički kadar, čine hrvatski ljudi Istre i Dalmacije. Nastaje i posebni palubni jezik, kao mješavina njemačkih, talijanskih i hrvatskih izraza, tzv. lingua di bordo, koji se u velikoj mjeri zadržao do današnjih dana na brodovima s hrvatskom posadom, ali i u srcima nas koji plove pod stranim zastavama i stranim posadama.
Već smo rekli da Franjo Josip I. nije favorizirao ratnu mornaricu, ali više od toga razvoju su štetile stalne mjere štednje, a nešto kasnije i stalni sukobi na relaciji Beč – Pešta o čemu ćemo govoriti kasnije. U tim godinama do 1862. mornarica je bila dio kopnene vojske, ali je međusobi odnos bio na veoma niskoj razini.
Iako je zapovijed za formiranje Marine Establissement (mornarički zavod) izdana 20. studenoga 1850. godine, tek je 9. prosinca 1856. postavljen kamen temeljac za arsenal. Na nagovor nadvojvode Ferdinand Maxa, car Franjo Josip I. je prisustvovao tom činu.
Najteži posao je bio izgradnja lukobrana i suhog doka na otoku Uljanik. Također je započeta gradnja velikog linijskog bojnog broda Kaiser, koji je završen tek 1861. godine. To su bili sami početci i trebalo je vremena dok se osposobe brodograđevni radnici, a posebno da se privuku iskusni zanatlije, izgrade smještajni kapaciteti i neophodna infrastruktura. Poseban problem predstavljala je nestašica pitke vode, koja je riješena pronalaskom velikog podzemnog izvora i izgradnjom vodovoda.
Napokon je u prvoj polovini 60-ih godina 19. stoljeća Pula postala glavna baza ratnog brodovlja. Grad se ubrzano razvija i 1867. godine broji oko 17.000 stanovnika.
Trgovačka flota nastavlja tradicije brodara iz Boke, Dubrovnika, Orebića, Korčule, Lošinja i Bakra. Hrvatski kapetani napokon pokazuju carsku zastavu na svojim brodovima, sigurni da iza njih postoji sve jača ratna mornarica. Ratni brodovi, osim vojnih akcija, poduzimaju školska krstarenja. Tako je korveta SMS Novara oplovila svijet isključivo na jedra.
Mora se također istaći podvig hrvatskog kapetana Ivana Visina iz Prčnja, koji je svojim vlastitim brikom Splendido, oplovio svijet, prešavši ukupno 101.000 nm. Na putovanje je krenuo 1852. godine, brikom od 311 tona i 30 metara dužine, sagrađenim u Bakru.
Kapetan Visin je uplovio u Trst 1859. godine i bio odlikovan ordenom Merito navali, tj. Bijelom počasnom zastavom. Bio je to tek šesti put u povijesti da je netko oplovio svijet.
Uz kapetana Visina, slavu krune i hrvatskog pomorca prenosili su i drugi kapetani i brodovlasnici, poput Ivana Šepića i Antuna Kavurića iz Bakra, te kapetani Ante Pivčević, Mijajlović, Večerina, Joko Jakšić, Antun P. Ohmočević, Natalo Randić, Medanić, Petar Leva iz Malog Lošinja. Potonji je prvi kapetan s istočne obale Jadrana koji je oplovio Rt Horn zapovijedajući brigantinom Ferdinando V Re d’Unheria od 296 tona nosivosti.
Prvi flotni program car Franjo Josip I. potpisao je 12. travnja 1850. godine i po njemu će mornarica u idućim godinama imati šest linijskih brodova po 80 topova, šest većih i četiri manje fregate, te po šest korveta, brikova i škunera. Uz glavne jedinice, u službi obalne zaštite trebali su služiti naoružani parobrodi i obalne topovnjače.
Ambiciozni program nije ispunjen, a i da su brodovi sagrađeni bili bi već u vrijeme gradnje zastarjeli. Ratovi koji su vođeni u to vrijeme, a posebno Krimski rat, ukazali su na mnoge nedostatke tadašnjih ratnih brodova. Na iskustvima u ratovima, a i razvojem tehnike i industrije, razvijaju se oklopni bojni brodovi. Neki od njih kao što je britanski HMS Warrior izmijenit će radikalno izgled i taktiku ratnih mornarica.
Međutim, mlada, siromašna, nepodržavana i neiskusna K.K. Kriegsmarine u to vrijeme gradi brodove tipa fregata: Fürst Felix i Schwarzenberg.
Važnu prekretnicu u samostalnosti i jačem razvoju učinilo je 1862. godine uspostavljanje ministarstva mornarice na inzistiranje tadašnjeg zapovjednika mornarice nadvojvode Ferdinarda Maxa (zapovjednik od 1854. do 1864.). Međutim, nadvojvoda je 1864. godine otputovao na posljednji put u Meksiko, gdje je proglašen za meksičkog kralja, ali i kao kralj smaknut 1867. godine od pobunjenika.
Formiranjem jedinstvene talijanske države 1861. godine, ponovno se javlja talijanska težnja za preuzimanjem Venecije, Tirola, Trenta, ali i Istre, Hrvatskog primorja i Dalmacije, te da postane gospodaricom Jadrana. Tome su predhodile godine ratova u kojima je vojska Piemonta uz pomoć francuskog carstva porazila austrijsku vojsku u nekoliko navrata 1859. godine (Magenta i Solferino). Bliska budućnost pokazat će što je sve Italija poduzimala da bi došla do svoga cilja.
Povijest ovih krajeva uvijek su obilježavali mnogobrojni ratovi, a oni su iscrpljivali stanovništvo, ali i vlastodršce bilo koje zastave.
Nažalost, idući događaji koji su bitno utjecali na status ratne mornarice u Monarhiji, nisu donijeli uspjeh u vojnom i političkom pogledu na kopnu. To će u konačnici značiti nazadovanje u razvoju i pravima Hrvatske čiji su vojnici, a posebno mornari, čuvali i borili se za interese krune možda više od drugih. Neka o tome sudi povijest, a mi ćemo nastaviti s pomorskim bitkama, brodovima i mornarima.
Njemačka se 60-ih godina na čelu s Prusijom borila za ujedinjenje. Austrija je također imala aspiracije na važnu ulogu u ujedinjenju njemačkih država i državica.
Kancelar Bismark imao je drukčije poglede, ali je koristio svakoga za pomoć, pa i buduće neprijatelje.
Godine 1864. Bismark je nastojao spriječiti aspiracije Danske na kneževinu Schleswig – Holstein. U tu svrhu u rat je uvukao Austriju, jer je njegova mornarica bila slaba.Tako je Prusiji u pomoć poslana eskadra pod zapovjedništvom kapetana bojnog broda Wilhelma von Teggethoffa u sastavu: fregata Schwarzenberg i graf Radetzky i topovnjača Seehund. Obećano pojačanje iz Pule nikada nije stiglo. Da stvar bude gora, na prisutnost austrijske eskadre u britanskom dvorištu nisu blagonaklono gledali Britanci. Na sve načine su nastojali omesti Teggethoffa u njegovoj misiji. Tako je namjernom akcijom britanskog pilota topovnjača Seehund nasukana kada je ulazila u Ramsgate na bunker. HMS Black Eagle je stalno pratila eskadru i praktično bila danska izvidnica, iako službeno neutralna. Zabranom prolaza kroz Skagerrak i Kattegat smanjla je operativnu osnovicu udružene flote Prusije i Austrije. Uza sve nepogode, kbb Von Teggethoff je izvojevao pobjedu u bitci kod Helgolanda (još jedan izvor budućeg imenovanja ratnih brodova) i omogućio Austriji da uz kopnenu pobjedu pruskih snaga zadrži kneževinu i dvojnu pokrajinu Schleswig – Holstein. Pokrajina je trajno izgubljena u idućem ratu kojeg će Bismark voditi protiv Austrije 1866. godine.
Ovom pobjedom u bitci koja predstavlja posljednu pomorsku bitku potpuno drvenih brodova, kbb Von Teggethoff je promaknut u čin kontraadmirala. Pobjeda je povećala ugled i utjecaj admirala Teggethoffa.
Pod njegovim vodstvom gradi se sedam novih oklopnjača u serijama: Drache i Salamander, Kaiser Max, Prinz Eugen i Juan de Austria, Erzherzog Ferdinand Max i Habsburg
Budući događaji potpuno opravdavaju sredstva uložena u ratnu mornaricu, jer iako inferiorna u brojčanom smislu, uspijeva pobijediti u odlučujućoj bitki i obraniti jadransku obalu od nasrtaja Italije, te usprkos porazu na kopnu, zadržati vlast i pozicije na moru.
Bivši saveznik Prusija pokrenula je rat protiv Austrije i u njega uvukla Italiju, a u cilju da udalji Austriju i postane glavni čimbenik ujedinjenja njemačkih pokrajina.
Austrijska vojska još jednom poražava talijansku kod Custozze, ali je morala razvući svoje snage zbog napada pruskih snaga.
Italija je nastojala iskoristiti takvo stanje stvari i sa svojom nadmoćnom flotom zauzeti prvo neko strateški važno područje, da bi imajući osnovicu u eksploataciji kopnene pobjede, u konačnici zauzela cijelu istočnu obalu Jadrana.
No, Admiral Teggethoff je prozreo talijansku namjeru, a kao iskusan pomorac i ratnik, zapovjedio je borbenu pripravnost i opremanje svih raspoloživih snaga, te intenzivna izviđanja i ofanzivne akcije diljem Jadrana.
Jedna od takvih ofanzivnih akcija, 26. lipnja 1866. godine, potvrdila je predpostavke da je cjelokupna talijanska flota u Jadranu, tj. u Anconi.
Kada je talijanska flota pod zapovjedništvom admirala grofa Carla Pellion de Persana isplovila iz Ancone i pojavila se pokraj Visa, bila je jasna njihova namjera. Vis je bio ključ Jadrana.
Pravodobno obaviješten Teggethoff je isplovio iz Pule sa svim snagama da bi se pred Talijanima pojavio u tri borbene grupe ili divizije formacije klina: prva divizija s 7 novih oklopnjača; druga divizija drvenih brodova pod zapovjedništvom kbb/komodora Antona von Petza ukrcanog na starom linijskom brodu Kaiser; treća divizija od sedam parnih drvenih topovnjača.
Između divizija plovili su parabrodi koji su prenosili poruke, a na začelju parne topovnjače.
U kasnim jutarnjim satima 20. srpnja 1866. godine odigrala se prva bitka oklopljenih flota na otvorenom moru. K.K. Kriegsmarine je tako zatvorila jednu eru u bitci kod Helgolanda i otvorila novu u bitci kod Visa. Tijek bitke je puno puta opisivan. Genijalnost admirala Teggethoffa očitovala se u tome da je formacijom klina, držeći veće i bolje naoružane neprijateljske brodove blizu, onemogućio da dođe do izražaja njihova osnovna prednost.
Jedan od najvažnijih čimbenika u borbi predstavljala je hrabrost posada austrijskih brodova sastavljenih od velike većine hrvatskih mornara, te bezprijekorno zapovijedanje, disciplina na brodovima i striktno držanje borbenog poretka.
Na austrijskim brodovima poginulo je 53 mornara i 3 časnika (ranjeno je ukupno 138 članova posada). Talijani su imali 574 poginula mornara i 34 časnika, te 38 ranjenih i 19 zarobljenih. Za istaknuti je ulogu obalnih bitnica koji su branili Vis do dolaska flote i imale 24 poginulih, te 70 ranjenih.
Sutradan je Von Teggethoff bio promaknut u čin viceadmirala, ali nemalo potom smijenjen s položaja i poslan po svijetu predavati iskustva iz bitke ili dovući smaknutog cara Maximiliana, bivšeg zapovjednika Ferdinanda Maxa. Ponovno je postavljen za zapovjednika mornarice 1878. godine, ali ne uspijeva ostvariti svoja promišljanja, a i borba sa zadrtom administracijom, nedostatkom novca i sveopćim nerazumijevanjem za potrebe mornarice ga tjera u bolest i smrt 7. travnja 1871. godine kada je imao samo 44 godine.
Talijani su spriječeni u svojoj krajnjoj namjeri, ali zbog poraza od Prusa kod Koeniggraetza (Hradec Králóve) morali su Italiji ustupiti Veneciju, izići iz njemačkog saveza i odreći se vodeće uloge u stvaranju njemačkog carstva. U sljedećoj godini, suočena sa sve većim pritiskom Ugarske, Monarhija se podijelila na dva nezavisna entiteta kao Austro-Ugarska monarhija. Hrvati su bili nagrađeni kao i admiral Teggethoff za svoje zasluge u čuvanju krune tijekom stoljeća, a posebice 1848. i u viškoj bitki. Opet neka o tome sudi povijest.
Mornarica mijenja ime iz Kaiserlich-Koeninlich (carsko-kraljevska) ili skraćeno K.K. u Kaiserlich und Koeninlich Kriegsmarine (Carska i kraljevska ratna mornarica) ili skraćeno K.u.K. Kriegsmarine. Značenje promjene je bilo što je u neku ruku dala značenje mađarskom kraljevstvu. Konačno implementiranje naziva izvršeno je 1889. godine, te se do tada koristi naziv K.K., a poslije tog datuma K.u.K. Kriegsmarine.
Okosnicu mornarice i dalje čine oklopnjače veterani viške bitke: klasa Drache: Drache (porinut 9. rujna 1861. i izrezan 1883./1884.), Salamander (porinut 22. kolovoza 1861. i izrezan 1895./1896.); klasa Kaiser Max: Kaiser Max, porinut 14. ožujka 1862. i obnovljen kao brod bitnica s istim imenom 1873. godine (sudbina mi je nepoznata), Prinz Eugen, porinut 16. lipnja 1862. godine i također obnovljen za iste namjene kao Kaiser Max, Juan de Austria, porinut 26. srpnja 1862. te izrezan 1886; Erzherzog Ferdinand Max klasa: Erzherzog Ferdinand Max, porinut 24. svibnja 1865, a doživio je 1916. godinu kao topnički brod za obuku, Habsburg, porinut 24. lipnja 1865. godine, a završio kao brod za smještaj, a prije samog otpisa 1900. godine, služio je kao stražarski brod u Puli.
Kasniji razvoj činili su brodovi gornje klase: Lissa (Vis), porinut 25. veljače 1869. godine i otpisan 1894./1895; Custozza, porinut 20. kolovoza 1872. godine, te je preživio Velu gveru i kao brod za smještaj pripada Italiji. Izrezan poslije 1920. godine; Erzherzog Albrecht, porinut 24. travnja 1872. godine, preimenovan u Feuerspeier i kasnije služi kao topnički tender. Prenamijenjen u brod za smještaj 1915. godine i kao takav predan Italiji. Preimenovan u Battafuoco, te otpisan. Ni otpisan i izrezan nije mogao biti s imenom talijanskog poraza; Kaiser, porinut 1871. godine, obnovljen 1879. Služi kao brod za smještaj po imenom Bellona. Vjerojatno otpisan i izrezan.
Jedan od najvećih izuma u povijesti pomorskog naoružanja je torpedo. Torpedo je ostavština mornarice o kojoj se pišu ovi retci, a inicijator je bio zapovjednik fregate Bellona Blaž Vukić-Lupis, početkom šezdesetih godina XIX. stoljeća. To prvo torpedo bilo je primitivno, te je kasnije razrađeno uz pomoć britanskog inženjera Whiteheada.
Tadašnje topovnjače bile su prvi brodovi s kojih se vrše prva pokusna lansiranja torpeda i ispituju različite sprave za izbacivanje torpeda 1867. godine (topovnjače Gemse i Seehund).
Prednost ipak nije iskorištena, već zbog već poznatih činjenica, političke i ekonomske prirode, prestaje se s intenzivnim istraživanjima.
Stratezi u mornarici iako lutaju, na posljetku shvaćaju da novo oružje predstavlja novi korak u jačanju borbene efikasnosti flote. U 70-im godinama nabavljaju se prve torpiljarke i to u Engleskoj. Kod kasnijeg opisivanja brodova i njihovih sudbina, u kratkim crtama dotaknut ćemo se i Torpedoboot I (Tb1).
Te prve torpiljarke bili su mali brodići, ali dosta brzi za to vrijeme (više od 15 čvorova).
Vlastiti razvoj u pogledu torpednih brodova počinje izgradnjom tzv. torpednih brodova: Zara, Spalato, Sebenico i Lussin (Zadar, Split, Šibenik i Lošinj) od 1878. do 1882. i o njima ću pisati kasnije.
Od 1874. godine do 1877. godine grade se sljedeći veći brodovi:
Oklopnjače klase Kaiser Max: Kaiser Max, porinut 28. prosinca 1875. godine. Poslije Prvog svjetskog rata predan Jugoslaviji 1920; Don Juan D’Austria, porinut 25. listopada 1875. godine. Potonuo 1919; Prinz Eugen, porinut 1877. godine, a kao brod za popravke imenom Vulkan biva miniran od Italije 1919. godine.
Fregate i korvete: Donau, porinut 15. listopada 1874. godine i otpisan 1888.
Radetzky klasa: Radetzky, porinut 20. lipnja 1872. godine, a 1897. postaje brod za obuku topništva, te 1908. kao Adria biva brod za smještaj; Laudon, porinut 20. rujna 1873. godine. Preimenovan u Schwarzenberg 1900. godine. Predan Jugoslaviji 1919. i preimenovan u Prvi, ali ga otima Italija i predaje u otpad; Sauda, porinuta 2. srpnja 1878. godine. Kasnije preimenovana 1912. u Minerva. Predana Italiji i izrezana 1920. godine.
Željeznička pruga Divača – Pula završena je 1876. godine, te je znatno pridonijela bržem razvoju pomorske baze u Puli.
U novo desetljeće K.u.K. Kriegsmarine ulazi s novim imenom, ali starim problemima. Najveći je uvijek kroničan nedostatak novca. Brodovi su skupi, a razvoj ide nejverojatnom brzinom. Tek izgrađeni brodovi postaju zastarjeli. Nerijetko se griješi u projektima. Razvoj brodogradnje ide presporo, te se brodovi moraju graditi u inozemstvu. Često i progrešno promišljanje da se najbolji brodovi grade u Engleskoj dovodi do toga da su domaći navozi prazni, a vani se dobiva druga klasa.
Naravno da ni snaga flote nije bila u skladu s onim što se od mornarice zahtijevalo. Samo s 10 slabih oklopnjača, četiri spora i promašena torpedna broda i 18 torpiljarka, nije se moglo pouzdano braniti vlastitu obalu. Izlazak na otvoreno more i promišljanja o stavarnju kolonijalnog imperija nisu predstavljali realnost.
Osamdesetih godina XIX. stoljeća mornarica počinje dobivati obrise suvremene sile na moru. Nagli razvoj industrije, a posebno metalurgije, daje stratezima i planerima ratnih mornarica nove mogućnosti. Posebno je to bilo vidljivo u stremljenjima k razvoju oklopa i teških oklopljenih brodova s teškim topništvom. Kako su mogućnosti metalurgije rasle, tako se povećavao kalibar topova, a samim tim i deplasman brodova nosilaca.
Bojni brodovi postaju okosnica flote, koje podržavaju lakše jedinice. Izvidničke zadaće dobivaju krstarice, a neposrednu zaštitu čini novi tip broda – razarač. Ova općenita podjela činila je i podgrupe u klasi. Neke mornarice su išle u razvoj brodova koji su bili mješanci, te su trebali poslužiti određenoj i strogo određenoj svrsi. Najčešće je to bilo zaštita kolonijalnih posjeda, eskort trgovačkog brodovlja, ali i piratske zadaće da bi se presjekle pomorske komunikacije.
Mornarice uskih i zatvorenih mora razvijale su manje i brze torpedne brodove, pogodne za upotrebu u međuotočnom području i za brza iskakanja i nanošenje udara. Ta taktička postavka u konačnici je pokazala svu svoju opravdanost, a mali brodovi postali su okosnica malih mornarica, samo se ubojitost i vrsta naoružanja mijenjala.
Prvi ozbiljni pokušaj K.u.K. Kriegsmarine da sagradi jaki bojni brod bio je gradnja bojnog broda bitnice kasematnog tipa Teggetthoff, deplasman 7.400 tona (porinut je 15. listopada 1878), prema ideji Von Romako da postavi topove osnovne bitnice u bočne i teško oklopljene citadele (kazemate). Streljivo biva smješteno ispod topova za lakše opsluživanje. Glavno topništvo imalo je kalibar 9,4 inča (238,8 mm), a pomoćno 6 inča (152 mm). Uz četiri topa starog tipa, brod ima i četiri torpedne cijevi.
Admiral Spaun postaje zapovjednik mornarice i pobornik modernizacije.
Torpedni brodovi klase Zara nisu zadovoljili uvjete. Za brorbu protiv torpiljarka bili su prespori, a za zaštitu flote preslabi. Kao zamjena projektiran je i izgrađen novi tip krstarica, tzv. torpedne krstarice (engl. protected cruisers):
Klasa Panther, građena u Engleskoj (brodogradilište Armstrong) 1884. – 1885.
Od klasa Leopard, prva jedinica Leopard sagrađena je u Newcastleu, Engleska 1886. godine, a druga Tiger u ST-u Trst 1888.
Bili su to brodovi pune istisnine 1.730 tona i još uvijek su bili preveliki za lov na torpiljarke. U austrijskoj mornarici bili su namijenjeni za školska i oceanska krstarenja.
Idući pokušaj izgradnje strogo namjenskih brodova za torpedni napadaj, tzv. razarači torpiljarka (destroyers), započinje s predhodnicima pravih razarača, torpednim vozilima klase Meteor (Meteor, Blitz i Komet) 1887. – 1888.
Brodogradilišta na Jadranu polako stječu iskustva u gradnji snažnih ratnih brodova, ali se stalno kasni za velikim brodograđevnim silama. Stara boljka da izgrađeni brodovi postaju zastarjeli vidi se na primjeru bojnih brodova-oklopnjača Kronprinz Erzherzog Rudolf (Arsenal Pula 1884. – 1889.) i Kronprinzessin Erzherzog Stephanie (ST Trst 1884. – 1889).
Ti brodovi predstavljaju prijelaz s citadelnog topništva na topove u barbetama (nešto nalik bunkerima na kopnu – u oklopni bunar postavljaju se okretni topovi, a razultat su krivog promišljanja da teške oklopne kule negativno utječu na brodski stabilitet, ali i neiskustva u gradnji brodova s visokim metacentrom). Predugačka gradnja čini ih zastarjelim kada bivaju sagrađeni. Do gradnje prvoga pravoga i suvremenoga bojnoga broda (klasa Monarch) trebat će proći idućih osam godina.
Kao zamjena za neuspjele pred-razarače, carska i kraljevska mormarica je naručila gradnju triju novih razarača, Planet (Palmers, Yarrow on Tyne, Engleska), Trabant (Stabilimento technico triestino – STT) i Satellit (Schichau, Elbing, Njemačka). Ovi razarači su s preinakama aktivno sudjelovali u ratnim operacijama, a neki od njih i u sklopu združenih snaga po Sredozemlju. Imali su oko 480 tona i brzine 20 čvorova (Satellit do 22 čvora). Isporučeni su od 1891. do 1893. godine.
Koliko zabluda su stratezi u austro-ugarskoj mornarici imali, najabolji je primjer tzv. Torpedo-Rammkreuzer (torpedna krstarica s napadnim kljunom). Dvije krstarice tog tipa ušle su u službu odmah nakon oklopnjača klase Kronprinz Erzherzog Rudolf, 1890. i 1892. godine. Građene su u STT-u i u pulskom Arsenalu. Dobile su imena po tadašnjem caru i njegovoj ženi: Kaiser Franz Joseph I i Kaiserin Elisabeth.
Sama imena brodova odaju kolika je zabluda bila da brodovi istisnine 4.000 tona, brzine 19 čvorova, samo s oklopljenom palubom i glavnm topništvom od 240 mm, budu planirani kao zastavni brodovi i okosnica flotnih snaga. Ipak je Kaiserin Elisabeth pronijela slavu K.u.K. Kriegsmarine jer se u dalekoj Kini borila do zadnjeg komada streljiva protiv Japanaca i nakon toga biva potopljena od vlastite posade kod Tsingtaoa.
Slijedi oklopna krstarica ili oklopni krstaš, Kaiserin und Koening Maria Theresia, sagrađena u STT-u od 1891. do 1895. godine. Taj brod je sudjelovao u možda najvećem broju borbenih i neborbenih krstarenja i zadaća. Odmah po izgradnji sudjeluje u ceremoniji otvaranja Kielskog kanaal. Kao zastavni brod tih godina sudjeluje na svim vježbama. Daje udjela u međunarodnoj blokadi Krete. Štiti interese Austro-Ugarske u kubanskoj krizi i američko-španjolskom ratu 1898., kao i slamanju boxerskog ustanka u Kini 1902. godine. U ratu dobiva sekundarne zadaće.
U to vrijeme britanska mornarica uspješno gradi razarače klase Daring, prve klasične razarače. Austrijski odgovor još uvijek nije uzvratio istom mjerom. Godine 1896. u službu ulazi razarač Magnet, građen u istom škveru kao i Satellit i zapravo postaje najbolji razarač u klasi predrazarača.
Admiral Spaun uviđa prijašnje greške u promišljanjima, ali i učinjenim konkretnim greškama, brodovima sagrađenim na krivim postavkama. Međutim, ne možemo govoriti samo o greškama. Moramo misliti na neiskustvo, nedostatak novca i to da su sve mornarice lutale. Lutanja su normalna i s današnjeg aspekta, grandiozni bojni brodovi i bojni krstaši nisu nikada pokazali vrijednost ni približno koliko je u njih uloženo. Čak je bolje reći da su zabludama admirala i krivim strateškim postavkama izgubljeni ratovi.
Bilo kako bilo, K.u.K. Kriegsmarime 9. svibnja 1895. u more spušta prvi pravi bojni brod (netko ih klasificira kao obalne oklopnjače ili shore defence ship) klase Monarch. Tri jedinice te klase (Monarch, Wien i Budapest) od 5.500 tona i glavnim topništvom u oklopnim kulama od 240 mm svrstale su austro-ugarsku mornaricu u velike sile na moru, a gradnja novih klasa će se nastaviti.
Naravno da je gradnja jedna klase ratnih brodova Italije ili Austrije, kao ljutih protivnika na Jadranu, odmah izazivala protumjeru na drugoj strani. Kako je Italija sagradila klasu krstarica Vettor Pisani, austro-ugarska mornarica uzvraća gradnjom oklopnog krstaša Kaiser Karl IV. Ovaj veliki brod za krstaricu punog deplasmana 6.864 t, s topovima 240 mm sagrađen je u STT-u i u službu ulazi 1900. godine, te odmah biva upućen u Kinu.
Za vrijeme grčko-turskih sukoba, brodovi K.u.K. Kriegsmarine sudjeluju u tzv. akcijama Levant. Najveće angažiranje bilo je u sklopu međunarodne eskadre koja je 1897. – 1899. blokirala Kretu. Radi uspostave mira, ali i zaštite interesa velikih sila tijekom pobune grčke većine, iz Pule se upućuju K.E. Stephanie, Satellit, tri torpiljarke, a pridružuju im se Tiger, Leopard, Komet i Cyclop s još pet torpiljarka. Te snage baziraju u luku Canea ili antički Candia. S ponosom ističem da sam bio zapovjednik na brodu imenom Candia, koja je u mom salonu imala prekrasnu sliku i reljef zaljeva Candia (Canea).
Na prijelazu stoljeća grade se krstarice klase Zenta (Zenta, Aspern i Szigetvar ili Siget), zatim bojni brodovi klase Habsburg (Habsburg, Arpad i Babenberg).
Za vrijeme ustanka u Kini 1900. – 1902. godine, sastav krstarica: Zenta, Kaiserin und Köning Maria Theresia, Kaiserin Elisabeth i Aspern, s još dva školska broda ostaju na tzv. China station. Od tog vremena, sve do napuštanja i samopotapanja krstarice Kaiserin Elisabeth 2. studenog 1914. godine, jedna krstarica je stalno stacionirana u Kini. Iz tog razloga pri veleposlanstvu u Pekingu bilo je i mornaričko izaslanstvo.
Prateći razvoj talijanske ratne mornarice, koji su na odgovor na gradnju oklopnog krstaša Kaiser Karl IV odmah reagirali s tri krstaša klase Varese, austro-ugarska mornarica je u Seearsenalu Pula izgradila oklopni krstaš Sankt Georg. U službu je ušao 5. srpnja 1905. godine, a povijest mu je obilježena kao centar pobune mornara u Boki Kotorskoj u veljači 1918.
Međutim, Talijani neprestano grade nove brodove i uvijek za klasu jače od predhodnih. U isto vrijeme admiral Spaun se bori za veća proračunska izdavanja za mornaricu. Financiranje svake nove gradnje prati burna rasprava u oba parlamenta, smanjivanje sredstava, a nerijetko i odobravanje dodatnih sredstava u zadnji trenutak, uz velika neslaganja.
Zbog drastičnog smanjivanja sredstava za godinu 1902. admiral Spaun daje ostavku.
Sredstva su ipak odobrena za novu klasu bojnih brodova nazvanih po zapovjednicima u bitkama kod Asperna, Erzherzog Karl, kod Saide, Erzherzog Friedrich (nadvojvoda Friedrich je bio sin nadvojvode Karla), te zapovjednika mornarice u vrijeme viške bitke Erzherzog Ferdinand Max. Sve tri jedinice građene su u STT-u i bile su odgovor na talijanske bojne brodove klase Regina Margherita. Veoma je značajno da je glavni kalibar topništva prvi put domaće proizvodnje iz pogona Škoda (dotadašnji topovi izrađivani su u tvornici Krupp).
U godinama na prijelazu stoljeće ratni brodovi, osim udjela u međunarodnim snagama, redovito su na krstarenjima po Sredozemlju, ili posjećuju razne svečanosti po svijetu.
Najveću prekretnicu u daljnjem definiranju i poimanju značenja ratne mornarice ima ratni sukob Rusije i Japana oko interesa na Dalekom istoku, posebice Kini. U tom sukobu japaska mornarica, brojčano slabija, ali moralno i taktički bolja, te obučena, u bitki kod Tsushime nanosi teški poraz ruskoj floti. Rusi su za taj poraz oplovili pola svijeta, a bili su poraženi u veoma kratkom vremenu.
Važno za naše poimanje je bilo da su vlastodršci u Beču i Pešti uvidjeli na primjeru Japana kako zemlja može prosperirati i zaštititi svoje interese ako ima jaku i modernu ratnu mornaricu.
Uz aktivnu potporu nadvojvode Franza Ferndinanada, mornarica se rapidno širi u godinama nakon 1904. godine. Projektni biro u Puli intenzivno planira nove klase, a ugovaraju se gradnje novih torpiljarka, razarača, lakih krstarica, te bojnih brodova novog tipa po uzoru na britanske, a sve vođeni iskustvima iz prijašnjih ratova.
U godini kada je završen posljednji brod klase Erzherzog, zaluđeni admirali, admiraliteti i vođe velikih sila već su imali novog mezimca. Britanci su 10. veljače 1906. porinuli bojni brod HMS Dreadnought, s teškim topovima jedinstvenog kalibra i turbinskim pogonom. Sir John Fisher, admiral i prvi lord britanskog admiraliteta svojom je radikalnom idejom uniformnih teških topova i lakših topova za borbu protiv torpiljarka, ponovno vratio britansku superiornost i dominaciju. HMS Dreadnought je sagrađen u rekordnom vremenu i u potpunoj tajnosti i sve što je građeno prije tog broda je povijest, tzv. predreadnoughti. Navozi se pune novim narudžbama tih glomaznih, teško oklopljenih i snažno naoružanih monstruma. Troše se enormne količine proračunskih sredstava, kraljevi i kraljice su nazočni porinućima, narodu i budućim neprijateljima se pokazuje snaga države. U tome prednjače Britanija, carska Njemačka, SAD, pa i Francuska, te Japan. Ni male zemlje nisu lišene tog megalomanstva. Bojne brodove naručuju Brazil, a zbog toga i Argentina. Zbog Argentine to čini i Čile i tako unedogled.
Državne kase se iscrpljuju do maksimuma, a povijest će pokazati s koliko zabluda se pošlo u takav avanturizam. Svijetu je poznat samo jedan direktni sukob velikih flota bojnih brodova i bojnih krstaša (bitka kod Yutlanda), s neriješenim ishodom. U samoj bitki pobijedila je slabija brojčano, ali na taktičkom planu, po obučenosti i kvaliteti vitalnih sustava bolja flota otvorenog mora Njemačke. Međutim, vladarica mora bila je i ostala britanska Grand fleat (Velika flota). Takav broj grdosija nikada prije ni poslije nije viđen na svjetskim morima. Ali, isto tako, povijest kazuje da je većina tih grandioznih brodova, čuda tehnike i spomenika ljudske sposobnosti, potopljena u nekoliko trenutaka torpedom ispaljenim s male brodice od 15 metara ili podmornice. Naravno, kasniji razvoj avijacije će totalno zakinuti značenje flota bojnih brodova.Takvim razvojem događaja pulska luka će se napuniti brodovima, koji će svjedočiti o jednom vremenu.
Uza sve nedaće možemo govoriti da austro-ugarska mornarica izrasta u modernu mornaricu koja počinje pratiti trendove razvoja. Nasljednik admirala Spauna,1904. godine, postaje viceadmiral Rudolf Graf Montecuccoli Polinago. Iskusan pomorac i ratnik, veteran viške bitke i sudionik akcije gušenja boxerskog ustanaka u Kini. I on će se kao i njegov predhodnik, suočiti s obstrukcijama mađarskog dijela monarhije. Morat će se popuštati utjecaju mađarskih delegata i dozvoliti gradnju ratnih brodova u Rijeci iako je brodogradilište tek bilo osnovano i nije raspolagalo s potrebitim vještinama i iskustvom u gradnji složenih borbenih jedinica. Brodogradilište u Rijeci formirano je na inzistiranje ugarske strane za gradnjom razarača klase Huszar. U tu svrhu ujedinili su se brodogradilišta Lazarus iz Rijeke i Danubius-Schoenichen-Hartmann iz Budimpešte. Na mjestu današnjeg 3. maja izniklo je novo brodogradilište. Uz proširene pogone u Kraljevici brodogradilište dobiva narudžbe za manje ratne brodove tipa razarača i torpiljarka.
Prvi brod iz klase Huszar, kao prototip izgrađen je u brodogradilištu Yarrow i isporučen 31. svibnja 1905. godine.Ostale su izgradili STT (pet jedinica do kraja 1907.) i Danubius (šest jedinica do kraja 1909.)
Prije nego što su Britanci svijetu obznanili koja su nova stremljenja u razvoju kapitalnih brodova, austrijski projektant Siegfried Popper je admiralitetu predstavio projekt novoga bojnog broda s glavnom bitnicom od 4 x 305 mm u dvije dvocijevne kule, te s po dvije jednocijevne kule na svakom boku istog kalibra. Projekt je ocijenjen preradikalnim. Vođeni idejom da se mora odgovarati na izazove talijanske kraljevske mornarice, kao odgovor na klasu Vittorio Emanuele, 29. rujna 1905. odobrava se projekt gradnje tri jedinice bojnih brodova naoružanih s po 4 x 305 mm i poluteškom bitnicom od 8 x 240 mm. Klasa je dobila ime po drugom brodu iz serije SMS Radetzky.
Prvi brod SMS Erzherzog Franz Ferdinand predan je 1910. godine, a iduća dva: SMS Radetzky i Zrinyi godinu dana poslije (SMS – Seiner Majestät Schiff, brod njegovog veličanstva). Tako je K.u.K. Kriegsmarine propustila priliku da prva izgradi nešto kao draednought. Ipak, ovi brodovi se ponekad klasificiraju kao poludraednoughti.
Iskustvo iz gradnje i opremanja prijašnjih brodova najbolje se očitovalo u kakvoći topova Škoda., posebno glavne bitnice. Topovi s ovih, ali i drugih brodova koristili su se dugo nakon rata na novogradnjama drugih mornarica, iako su brodovi nemilosrdno razrezani.
Austro-ugarska mornarica zaslužna je za mnoge inovacije i kreiranje novih oružja. U prvom redu tu je torpedo, ali projekt topovskih kula s tri topa glavne bitnice iznenadio je svijet. Nikome do tada to nije uspjelo i tek nakon rata, kada su inženjeri detaljno 'pročešljali' preostala dva broda klase Tegetthoff, počele su se na brodove instalirati topovske kule s više od dva topa.
Vidljivo je iz ovoga da je nastavak projekta bojnog broda bio veća i jača jedinica tipa draednought. Talijani su promptno reagirali klasom Dante Alighieri, po meni, nakaradnom i promašenom formom, također s trostrukim kulama.
Kao odgovor postavlja se kobilica nove klase bojnog broda pune istisnine 21.254 tone, s 12 x 305 mm glavnom bitnicom u četiri trocijevne kule, najveće brzine 20 čvorova. Ukupno je sagrađeno četiri broda: Viribus Unitis, Tegetthoff, Prinz Eugen i Szent István.
Klasa se sama po sebi naziva Tegetthoff, ponovno prema drugoj jedinici (porinut 21. ožujka 1912), jer je planirano da prvi brod porinut 20. lipnja 1911. nosi to ime. Međutim, na traženje samog cara Franje Josipa, ime mu je izmijenjeno u geslo monarhije Viribus Unitis (ujedinjenim snagama). Promjenom taktičkog načela flote, prešlo se prvi put na diviziju istovrsnih brodova od četiri jedinice. Tri su broda sagrađena u STT-u od 1912. do 1914. godine. Četvrti je započet u Danubiusu Rijeka, ali su se radovi otegnuli i zbog početka rata je otegljen u Pulu i konačno završen krajem 1915. godine. Relativno zakašnjenje u gradnji i stavljanju u službu ovih brodova bilo bi još veće da admiral Montecuccoli nije naručio gradnju prve dvije jedinice bez odobrenja parlamenata. Tako je STT mogao nastaviti s proizvodnjom odmah po oslobađanju navoza prilikom porinuća zadnjeg broda iz serije Radetzky.
Bili su to prvi i jedini brodovi u sastavu flote napravljeni po novom načelu jedinstvenog kalibra glavnih topova (‘All-Big-Guns-Bettleship’). Viribus Unitis je najveći ratni brod koji je vijao hrvatsku zastavu, ali i brod na kojem je poginulo najviše hrvatskih mornara.
U međuvremenu britanska, njemačka i američka mornarica već grade tzv. super dreadnoughte s više od 25.000 tona istisnine, snažnijim turbinama pogonjenim naftom, te povećanim kalibrom. Cijene tih brodova bile su za 60 posto veće od prve generacije draednoughta. Vrhunac razvoja, ali i troškova, doseglo je pet bojnih brodova klase Queen Elizabeth i pet bojnih brodova klase Royal Sovereign.
Uz navedene krstarice, započeta je gradnja razarača klase Tatra, ali svi nisu bili završeni do početka rata. Posljednja jedinica je završena 1917. godine. To su uz torpiljarke klase 250 tona, posljednje površinske jedinice građene za postojanja Austro-ugarske države.
K.u.K. Kriegsmarine u rat ulazi s velikim brojem obalnih torpiljarka, od kojih je veliki broj prije rata pretvoren u minolovce. Najuspješniji projekti torpiljarka su sagrađeni od 1905. godine, kada je po engleskom prototipu tb50E Kaiman, u Rijeci i Trstu sagrađeno 34 torpiljarke istog tipa.
Prije samog početka rata, 1914. godine u flotu su počele ulaziti torpiljarke tipa 250 tona, građene u Rijeci i Kraljevici – tip F, Trstu – tip T i Monfalconeu – tip M.
Ovi brodići plovit će još puno godina poslije rata, a jedna je u JRM služila do 1963. godine.
Početno malu austrijsku podmorničku flotu od samo šest podmornica tijekom rata povećele su novogradnje, prvenstveno građene ili sastavljane u Puli. Iz kasnijeg razmatranja ćemo vidjeti da je znatan udio u podmorničkom ratu u Jadranu i Sredozemlju imala i njamačka mornarica.
U godinama pred rat, nastavlja se praksa školskih krstarenja po Mediteranu. Naravno, sada se svijetu pokazuju nove i snažne akvizicije klase Radetzky i Tegetthoff.
Bojni brod Radetzky je predstavljao K.u.K. Kriegsmarine na pomorskoj paradi povodom krunidbe britanskog kralja Georgea V. u Spitheadu 24. lipnja 1911. godine. Prvotno je na proslavu trebao ići E. Franz Ferdinand, ali zbog međunarodne krize oko Tunisa i u znak protesta, ne šalje se brod s prijestolonasljednikovim imenom. Britanci su pristojno ocijenili Radetzkyjeg kao ‘workmanlike’, ali su svoju pažnju usredotočili na njegovog susjeda, potpuno novi njemački bojni krstaš Von der Tann.
Zbog slabog oklopa stradavnja tih brodova bila su dramatična. U pomorskoj bitci kod Yutlanda, tri britanska bojna krstaša, HMS Invincible, Indefatigable i Queen Mary su raznesena s većinom posade. HMS Invincible je eksplodirao i razdijelio se na pola, tako da su pramčani i krmeni dijelovi trenutačno potonuli sa svom posadom, osim šestorice.
Slična sudbina zadesila je HMS Hood, britanski bojni krstaš sagrađen na istim postavkama i završen nakon ove velike bitke ne respektirajući njena iskustva. U srazu s njemačkim bojnim brodom Bismarck u Danskom prolazu 31. svibnja 1941. godine, raznesen je drugim plotunom uz samo troje preživjelih.
Ovi veliki i ponosni ratni brodovi doživjeli su trenutke slave i katastrofe. U početnim mjesecima rata Britanci su ostvarili stanovite uspjehe angažirajući bojne krstaše u akcijama brzog presretanja manjih protivničkih snaga ili eliminiranja protivničkih eskadra u udaljenim vodama.
Tako je britanski sastav od dva bojna krstaša, kojima je zapovijedao viceadmiral Sir Deveton Sturdee, izvojevao pobjedu nad njemačkim sastavom bojnih brodova SMS Scharnhorst i Gneisenau (zapovjednik admiral Maximilian Graf von Spee) kod Falklanda 8. prosinca 1914. godine i osvetili se za poraz kod Coronela.
Njemački oklopni krstaši Scharnhorst i Gneisenau izgubljeni u sukobu s britanskim bojnim krstašima kod Falklanda
Također je nekakva pobjeda ostvarena kod Dogger Banka 24. siječnja 1915. godine, kada su se sukobili sastavi bojnih krstaša pod zapovjedništvima viceadmirala Sira Davida Beattyja i viceadmirala Franza Hippera.
Nijemci su u toj bitki izgubili hibrid između bojnog krstaša i oklopne krstarice SMS Blücher, ali su uspjeli taktički nadmudriti nadmoćniji i brži britanski sastav. Katastrofa je došla kasnije, u najvećoj od svih bitaka i jedinoj koja se dogodila u srazu dvije najveće flote bojnih brodova – bitki kod Yutlanda, što sam već prije opisao.
Zbog tankog oklopa, ali i zbog drugih kostrukcijskih i organizacijskih pogrešaka, britanski bojni krstaši su letjeli u zrak i tonuli sa svom posadom. U isto vrijeme njemački bojni krstaši su preživljavali borbu, ponekad pretvoreni u ruševine od brojnih primljenih pogodaka.
Rezultat je to bio koncepcijski sasvim različitog pristupa gradnji ratnih brodova. Njemački bojni krstaši su imali manju brzinu i manji osnovni kalibar, ali su konstrukcijski bili puno jači, s jačim oklopom i mnoštom nepropustnih pregrada. Uz to su u borbi ostvarivali više pogodaka zbog bolje uvježbanosti. Isto tako njemčka zrna su, usprkos manjem kalibru, imala veći razorni učinak
K.u.K. Kriegsmarine možda trebala sagraditi klasu brzih bojnih krstaša, koji bi, uz izuzetno kvalitetne lake krstarice klase Admiral Spaun, imali veliku šansu da postanu gospodari Jadrana i poduzimaju brze napadne akcije izvan Otranta.
Posljednja veća akcija združenih flotnih snaga velikih sila bila je blokada crnogorske obale tijekom balkanskih ratova. Neposredan povod intervencije austro-ugarske, francuske, britanske i talijanske flote je stvaranje albanske države i okupacija Skadra od crnogorske vojske. Akcija je rezultirala odstupanjem Crnogoraca, a kontrolu Skadra preuzimaju mornari prebačeni s brodova.
U tim nemirnim balkanskim godinama, kada se stvaraju nove države i propadaju stoljetna carstvai, najveći problem je Bosna i Hrcegovina.
Berlinskim kongresom iz 1878. Austrija dobiva upravu na BiH. Srbijanska politika željela je BiH kao dio velike Srbije. Kao pobjednica iz dva balkanska sukoba, ojačana iskustvom i pripomognuta Francuskom i Britanijom, Srbija pod krunom Karađorđevića, a posebno radikalnom politikom predsjednika vlade Pašića, baca oko na Bosnu i Hrcegovinu.
Austro-Ugarska 1908. godine formalno priključuje BiH carstvu i time izaziva bijes Srbije, ali ni snage Antante ne prihvaćaju taj potez s oduševljenjem.
Srbija koristi srpski dio pučanstva, posebno radikalne nacionaliste, za radikalne ciljeve, koji u konačnici dovode do izbijanja Prvog svjetkog rata.
Mornarica uz određene novčane poteškoće, koje su je uvijek pratile, ipak postaje razvijena moderna pomorska sila. Admirala Rudolfa Graf Montecuccolija, koji odlazi u mirovinu 1913. godine, zamjenjuje admiral Anton Haus.
Neposredno pred početak izbijanja ratnih sukoba u sastavu K.u.K. Kriegsmarine nalaze se sljedeći brodovi (prema flotnoj listi Marine-Almanach 1914):
I. teška divizija bojnih brodova: Viribus Unitis, Tegetthoff, Prinz Eugen, (Szent István u opremanju).
II. teška divizija bojnih brodova: E. F. Ferdinand, Radetzky i Zrinyi.
III. divizija bojnih brodova: Erzherzog Karl, Erzherzog Ferdinand Max i Erzherzog Friedrich.
IV. divizija bojnoh brodova: Habsburg, Árpád i Babenberg.
V. divizija sastava četiri obalne oklopnjače: Monarch, Budapest, Wien i Kronprinz Erzherzog Rudolf.
I. divizija oklopnih krstaša: Kaiserin und Konigen Maria Theresia, Kaiser Karl V i Sankt Georg. Kaiser Franz Joseph I je premješten u Šibenik kao brod za lučku zaštitu, a brod blizanac Kaiserin Elisabeth je ponovno poslana na China station, gdje ga posada sama potapa.
Starije lake krstarice: Zenta, Aspern i Szigetvár.
Nove lake krstarice: Admiral Spaun, a Saida, Helgoland i Novara bile su pred samim završtkom.
Stare lake krstarice (torpedne krstarice): Panther i Leopard.
Razarači: Meteor, Blitz, Komet, Magnet, Planet, Satellit i Trabant, Czikós, Dinara, Huszar II, Pandur, Reka, Scharshutze, Streiter, Turul, Ulan, Uskoke, Velebit i Wildfang, Tatra, Balaton, Czepel, Lika, Orjen i Triglav, te šest na navozima.
Podmornice: U1 i U2 (samo u školske svrhe), klase Lake, U3 i U4, klase Germania, U5 i U6, klase Holland. (U7 do U11 su bile u gradnji u Njemačkoj, te su prodane i služile kao njemačke U66 do U70)
Torpiljarke: klasa 110 tona od Tb1 do Tb12; klasa Cobra (115 tona) od Tb13 do Tb18, (Tb18 nije nikada bio operativan zbog velikih vibracija, Tb13 i 14 služili su za spašavanje zrakoplova i zrakoplovaca, Tb15 i 16 korišteni su kao pratnja konvoja i minolovci); klasa Schichau (80 tona) od Tb19 do Tb40 – 10 torpiljarka ovog tipa je od 1911. so 1913. pretvoreno u minolovce, a sve ostale tijekom rata za istu namjenu od 1916. do 1918.); klasa Kaiman (210 tona) od Tb50E do Tb73F; klasa 250 tona od Tb74T do Tb78T.
Brodovi za specijalne zadaće: Mars, stražarski brod u luci Pula; Kronprinz Erzherzog Rudolf, stražarski brod za Boku Kotorsku; I i II, damperi za ugljen od 6.200 tona; Lussin, bivši torpedni brod, sada jahta; Miramar, Lacroma, Dalmat, jahte; Cyclop, brod radionica; Gäa, brod baza; Pelikan, pomoćni brod za podmornice; Vesta, tanker; Herkules, tegljač; Delta, Aurora i X minska skladišta; Dromedar, Salamander, Basilisk i Chamaeleon, minopolagači; Nixe, Najde i Nimphe, vodonosci; Gigant, Pluto, tegljači i pumpne stanice; Hippos i Büffel, tegljači; Taurus, brod baza u Konstantinopolu.
Brodovi dodijeljeni pomorskim i oružnim školama: Adria, Feuerspeirer, Spalato i Sibenico, topnička škola; Alpha i Zara, torpedna škola; Gamma, minsla škola; Custoza, tečaj za kadete; Schwarzenberg (bolnički brod); Donau, Albatros i Nautilus, škola za mlađe kadete.
Brodovi za smještaj: Don Juan d’Austria, Kaiser Max, Vulkan, Bellona, Minerva, Frundsberg, Kronprincess Erzherzogin Stephanie, Ferdinand Max, beta, Eta i Fantasie
Monitori: Bodrog, Temes, Körös, Szamos, Leitha i Maros.
Osim navedenih borbenih jedinica, mornarica je raspolagala s velikim brojem pomoćnih brodova (vidi dio o povijesti i sudbinama brodova).
Ukupno 57 brodova većih od 100 tona dočekalo je početak rata.
Kako su brodovi izgledali – shema bojenja
Prema dostupnim podatcima K.u.K. Kriegsmarine je izmijenila vanjski izgled brodova pred sam početak rata, kada je postalo jasno da će se sukob na moru odvijati na otvorenom moru, a ne u blizini obale
Do tada, počevši od 1. lipnja 1901. svi novi brodovi su bili bojeni u zelenomaslinastu boju, popularno nazvanu ‘Montecuccolin’ prema tadašnjem zapovjedniku mornarice. Vodena linija je bojena u narančastu boju, a podvodni dio u tamnozelenu. Iznimku su činili razarači u crnoj boji, te jahte u bijeloj.
U rusko-japanskom sukobu 1904. – 1905. godine, ruski su brodovi, sa šarenim cimunjerama (dimnjacima) na kojima je prevladavala jarka i upadljiva žuta boja, bili lako prepoznatljivi tijekom borbe i olakšavali japancima gađanje. To je pokazalo modernim mornaricama da se više pažnje treba posvetiti maskiranju i bojama koje će stapati brodove s okolišem.
Za Jadran najprikladnija je boja svijetlosiva. Zato se započelo s izmjenom boje trupa i nadgrađa tijekom 1913. godine. Prvo na SMS Radetzky i na novogradnji SMS Saida.
Službeno je nova shema bojenja zapovijeđena 23. prosinca 1913. godine i ubrzo prozvana ‘Hausian’, prema zapovjedniku mornarice, admiralu Antonu Hausu.
Nakon prvih sukoba, narančasta boja vodene linije je izmjenjena u tamnosivu.
Razarači i torpiljarke su crnu boju zamijenili sivom počevši od 9. listopada 1915. godine.
Vanjske palube na svim brodovima bile su od tikovne, a unutarnje pokrivene linoleumom.
Podmornice su, nakon dužeg ispitivanja, početkom 1914. godine dobile tamnoplavu boju.
Nacionalni satav K.u.K. Kriegsmarine
Austru-Ugarska monarhija je bila kompleksna višenacionalna zajednica, ali u vjerskom pogledu veoma homogena struktura s golemom većinom rimokatolika. Samo je u krajinskom dijelu Hrvatske, Bosni i Hercegovini i na područjima današnje Rumunjske bilo pravoslavaca, te Muslimana u Bosni i Hercegovini. Prema popisu iz 1910. nacionalni sastav je izgledao ovako: Hrvati i Slovenci 7,9 posto, Mađari 20,3 posto, Nijemci – Austrijanci 24 posto, Talijani 2 posto, Česi, Slovaci i Ruteni 24,4 posto, Poljaci i Rumunji 16,4 posto.
Kompaktna vjerska zajednica i organizacija mornarice na principu nacionalnost-zadaće, pružala je mogućnost funkcioniranja multijezične posade.
Većinu niže posade, mornara činili su Hrvati. U ukupnom postotku bili su većina na brodovima. Službene statistike iz 1914. godine daju sljedeću nacionalnu kompoziciju:
Hrvati i Slovenci 34,1 posto, Mađari 20 posto, Nijemci – Austrijanci 16,3 posto, Talijani 14 posto, Česi, Slovaci i Ruteni 11 posto te Poljaci i Rumunji 4,6 posto.
Naravno da je golema većina časnika bila njemačke i mađarske nacionalnosti, ali mogućnost su sve više dobivale i druge nacionalnosti. Prema popisu časnika iz 1914. godine, udio Hrvata u časničkom kadru odgovarao je, otprilike, postototku u ukupnom udjelu stanovničtva. Po činovima zapovjednog kadra to je izgledalo ovako: jedan viceadmiral (vizeadmirale), tri kapetana bojnog broda (linienschiffskapitäne), pet kapetana fregate (fregatten kapitäne), tri kapetana korvete (korvetten kapitäne), 22 poručnika bojnog broda (linienschiffsleutnants) i 15 poručnika fregate (fregattenleutnants).
Sustav školovanja
Mornarička akademija je bila u Rijeci. Završeni kadeti potom su bili ukrcani na ratne brodove dvije godine. Po završetku stažiranja stjecali su pravo na polaganje za poručnika. Studenti drugih fakulteta su po završetku visokoškolskog obrazovanja upućivani na temeljnu obuku na školskim brodovima. Nakon temeljnu obuku kandidati bi se upućivali kao kadeti na ratne brodove s istom mogućnošću polaganja kao i završeni kadeti mornaričke akademije.
Vojno-pomorska baza u Puli
Po popisu stanovništva iz 1910. godine Pula je brojila 58.662 stanovnika. Od toga broja na djelatne vojne osobe otpadalo je 16.014.
U Puli bazira većina flote, te je središte Hafen Admiralitäta (lučki admiralitet) koji je služio za posrednu i neposrednu obranu glavne pomorske baze. Pod tim zapovjedništvom bilo je područje od Savudrije do Kvarnera s 1.410 časnika i 51.840 vojnika kopnene vojske, te oko 1.000 časnika i 5.070 mornara iz sastava K.u.K Kriegsmarine ne računajući posade brodova. Neposrednu obranu grada činio je lanac utvrda s 104 teška topa i 157 lakih topova i borbenim kompletom od 79.414 komada streljiva. Uz topnička oruđa u utvrdama, mora se dodati 110 teških i srednjih, te 140 lakih topova i haubica kopnene vojske. Na raspolaganju je bilo 91.868 komada streljiva. U pričuvi je bilo 68 topničkih oruđa.
Jadranska obala bila je operativno podijeljena na zapovjedništva pomorskih područja (Seebezirkskommando) Trst, Šibenik i Boka:
Trst, sjeverno od Rta Savudrija do talijanske granice,
Šibenik, južno od Kvarnera do Boke,
Herceg Novi, područje Boke Kotorske (operativno podređena zapovjedništvu kopnene vojske).
U Puli su bile sljedeća vojno-pomorska zapovjedništva i ustanove:
Zapovjednišvo ratne luke (Kriegshafenkommando),
Centar za veze (Nachrichten Sammelstelle),
Pomorsko minsko zapovjedništvo (Seeminenkommando),
Baza za hidrozrakoplove (Flugstation) na otoku Sveta Katarina),
Hidrografski ured (Hydrographisches Amt),
Astronomski observatorij na Monte Zaru (Marine Sternwarte),
Mornarički prehrambeni ured (Marine Proviantsamt),
Intendantski ured s radionicama za odjeću i obuću (Marine Bekleid und Samt)
Strojarska dočasnička škola (Machinenjungendschule) s 650 kadeta,
Dom mornarice (Marinekasino).
Vojno-pomorska situacija na Jadranu i Sredozemlju prije početka ratnih sukoba
Njemačka, Italija i Austro-Ugarska bile su potpisnice trojnog saveza, tzv. Centralne sile.
U vojno-pomorskom smislu to je značilo prevlast na Sredozemlju u odnosu na snagu francuske flote. Također je planirano da njemačka sredozemna eskadra u sastavu: bojni krstaš Goeben i suvremena brza krstarica Breslau, aktivno potpomaže austrijsku i talijansku flotu. Britanci su svoje snage ograničili na bojne krstaše, brze i snažne jedinice, s ograničenim oklopom.
Najače snage austro-ugarske flote bile su neprestano na moru, te tijekom stalnih krstarenja Jadranom i Sredozemljem uvježbavale borbenu taktiku. Treći iz serije draednoughta, SMS Prinz Eugen, bio je pred primopredajom.
Dana 28. svibnja 1914. godine konačno je usvojen projekt i odobrena gradnja četiri nova bojna broda, poboljšana klasa Tegetthoff, od 24.500 tona. Ti brodovi trebali su biti naoružani novim škodinim topovima od 350 mm.
Također je odobrena gradnja tri nove krstarice, kao nastavak klase Spaun. Brodovi su trebali istiskivati 5.600 tona, postizati 30 čvorova brzinu i biti naoružani s glavnom bitnicom topova 120 mm.
Na navozima je bilo šest razarača klase Tatra, koji su, za razliku od bojnih brodova i krstarica, svi završeni. Uz razarače u flotni sastav počele su se primati torpiljarke klase 250 tona.
U međuvremenu talijani su znatno pojačali svoju flotu s tri bojna broda dreadnoughta klase Conte di Cavur i Duilio i dva bojna broda superdreadnought klase Duilio. Oba bojna broda bila su naoružana s po 13 topova 305 mm, te su po istisnini i brzini nadmašili bojne brodove klase Tegetthoff.
Ono što je najviše opterećivalo i zabrinjavalo planere i zapovjedništvo K.u.K. Kriegsmarine bile su male rezerve pogonskog goriva, u prvom redu ugljena. Domaća proizvodnja nije mogla pokriti ratne potrebe vojske, mornarice i industrije.
Zato je osiguranje pomorskih putova bilo od životnog značenja za Kriegsmarine.
Zaoštravanjem situacije u Europi, a posebno na Balkanu, značajan broj trgovačkih brodova upućen je u neutralne luke.
Srbija se značajno proširena u balkanskim ratovima. Teroristička skupina ‘Crna ruka’ priprema i naoružava skupine srpskih nacionalista okupljenih oko Nedeljka Čubrilovića. Planovi su im na svaki način izazvati sukob s Austrijom.
Na srpski veliki blagdan Vidovdan, 28. lipnja 1914. godine, Gavrilo Princip ispaljuje hitce rata. U atentatu pogibaju nadvojvoda Franz Ferdinand sa suprugom Sophijom.
Povod posjeta nadvojvode bile su ratne igre u Bosni. Međutim, taj događaj pokrenut će pravi rat, do tada neviđenih razmjera. U našem narodu ostao je kao Vela gvera, ili veliki rat, Prvi svjetski rat.
Austrija upućuje ultimatum Srbiji u deset točaka. Srbija prihvaća 9 točaka ultimatuma, ali desetu, neposrednu istragu austrijskih vlasti na teritoriju Srbije, odbija i vrši opću mobilizaciju.
Car Franjo Josip doživljava još jednu nasilnu smrt u svojoj bliskoj rodbini. Brat mu je smaknut u Meksiku, sin izvršio samoubojstvo, žena ubijena i naposljetku nećak i prijestolonasljednik naprasno ubijen. Uz dodatni pritisak Njemačke, 26. srpnja 1914. Austo-Ugarska objavljuje mobilizaciju. Isti dan to čini i Crna Gora.
Dana 28. srpnja 1914. Austro-Ugarska objavljuje rat Srbiji. Slijede međusobna objavljivanja ratova Rusije, Francuske, Velike Britanije, Njemačke.
Italija, igrajući svoju igru, 2. kolovoza 1914. objavljuje neutralnost, tobože, Austrija nije napadnuta i njena akcija protiv Srbije nije obrambena, te uvjeti trojnog saveza nisu narušeni. Nije bila ni narušena mogućnost da, zakulisanim igrama i kasnijim zabijanjem noža u leđa, jeftino se domogne vjekovnog sna o hrvatskoj obali, ali i južnog Tirola te Trsta.
Početkom lipnja u Pulu se vraćaju Viribus Unitis, Tegetthoff i Zrinyi s krstarenja do Egipta, Malte i Albanije.
Također su vraćeni brodovi u blokadi albanskih luka. Posljednji se vratio Szigetvar, 19. lipnja 1914.
Kaiser Karl IV je bio na školskom krstarenju Krf, Valencija, Barcelona, Marseilles i vratio se 26. lipnja.
Kriegsmarine je od početka aktivno sudjelovala u previranjima na Balkanu. Tijela Franje Ferdinanda i supruge Sophije su vlakom dovedena do Metkovića, a onda jahtom Dalmat su prebačena na SMS Viribus Unitis.
Ulažu se golemi napori da se flota maksimalno pripremi za buduće sukobe. Treći iz serije draednouhgta SMS Prinz Eugen 17. lipnja ulazi u flotu.
Bojni krstaš Goeben početkom srpnja 1914. završava dokovanje u Puli i isplovljava u Sredozemlje da bude spreman za napade na komunikacije snaga Antante. Tu taktiku su Nijemci primijenili i na ostalim morima, kako s pravim ratnim brodovima, tako i s naoružanim trgovačkim brodovima. Cilj je bio spriječiti pomorski prijevoz i razvući snage neprijatelja.
Još jedno oružje je bilo spremno za uporabu – podmornice. Znajući da Kriegsmarine raspolaže s malim brojem podmornica, njemačka mornarica šalje u Mediteran znatan broj jedinica. Najpogodnije baze za odmor, popravke i popunu bile su Boka i Pula.
Početak rata i djelovanje pomorskih snaga
Prve hitce u Prvom svjetskom ratu ispalio je monitor SMS Maros, 30. srpnja 1914. godine, kada je uništeno nekoliko srpskih graničnih postaja na Savi. Snage riječne flotile su intenzivno podržavale napade na Srbiju od 12. kolovoza na dalje.
Početak rata na moru se poklapa s ulaskom u flotu krstarice SMS Saida, a istog dana, 1. kolovova, mornarica otkupljuje od STT-a razarač Lung Tuan, kasnije preimenovan u Warasdiner. Taj brod građen za Kinu, u biti klase Huszar, zbog nadolazećih sukoba u Europi nije isporučen. Do kraja mjeseca i Helgoland ulazi u flotni popis.
Lake pomorske snage iz Boke poduzimaju ograničenu blokadu crnogorske obale, ali su od početka izložene stalnim napadima, prvenstveno francuske flote.
U Mediteranu laka krstarica Breslau (4,550 t), priključuje se bojnom krstašu Goeben (22.640 t) u Brindisiju. Zbog opasnosti od ta dva broda, Britanci koncetriraju flotu na Malti, a Francuzi poduzimaju intenzivni eskort brodova s trupama iz Alžira.
Britanci angažiraju bojne krstaše Indomitable i Indefatigable da slijede njemački satav, koji je morao na bunker u Messinu, nakon napada na Skikdu. Talijani su dozvolili samo 24-satno zadržavanje u luci što nije bilo dovoljno za kompletan bunker.
Austro-Ugarska flota u satavu: šest bojnih brodova, dvije krstarice, te 19 razarača i torpiljarka isplovljava iz Pule i slijedići teritorijalne vode, 7. kolovoza 1914. izlazi u susret njemačkoj eskadri na zahtjev njemačkog zapovjednika, admirala Wilhelm Souchona.
Na vidiku je bio prvi veliki sukob flota, ali se nije nikada dogodio. Nijemci uspješno izbjegavao pratnju krstarice Glouchester (zapovjednik Troubridge je kasnije suđen zbog kukavičluka i izbjegavanja neprijetelja, ali je oslobođen) i zauvijek bježe Britancima. Oba broda su fiktivno prodana Turskoj, te ostatak rata provela u Crnom i Mramornom moru*. Zato je taj slučaj poslužio prvom lordu admiraliteta Siru Winstonu Churchillu, da isprovocira ulazak Turske u rat i saveznički krah kod Galipolia.
Austrijska flota se idućeg dana vratila u Pulu kada je postalo jasno da Nijemci neće uploviti u Jadran. Tako je propuštena prilika da se stvori zajednička ofanzivna sila u Mediteranu.
Ne osvrćući se na ratna događanja na kopnu, na moru se odvijaju sporadični napadi na utvrđenja, radiostanice i druga vitalne vojne položaje. Posebno su intenzivni francuski napadi na Boku.
Također jakim snagama istjeruju Kriegsmarine s blokadnih položaja duž crnogorske obale i time osakaćuju operativnu osnovicu pomorskih snaga u Boki.
Prva žrtva rata u Kriegsmarine bila je laka krstarica SMS Zent
|
