Neizvesna sudbina oko 6500 migranata u Srbiji
Izgurani i zaglavljeni u slepoj uliciSadašnje „jezero” migranata u našoj zemlji puni se ne samo prilivom iz Grčke i Turske, preko Severne Makedonije i Albanije, već i povratnim talasima iz Hrvatske, BiH i Mađarske, o čemu se u javnosti malo zna.
Od zatvaranja „balkanske rute” u martu 2016, broj migranata u Srbiji nikada nije bio veći nego ove zime. Procene Komesarijata za izbeglice su da ih je oko 6.500, UNHCR barata približno istom brojkom (6.600) dok u Centru za pomoć tražiocima azila za naš list kažu da ih je najmanje 7.000. Ponajviše ih je iz Avganistana i Pakistana, potom Irana i Iraka, država severne Afrike... Za njih su granice EU zatvorene, pa se često kaže kako su zaglavljeni u Srbiji, kao u slepoj ulici: nazad ne mogu, a napred nije dozvoljeno.
Kako precizira Svetlana Palić iz Komesarijata za izbeglice i migracije, od marta 2016. u našim prihvatnim centrima boravilo je između 2.500 i 3.500 migranata, a sada ih je oko 5.500. Prema njenim rečima, ukupni kapacitet 17 centara je oko 6.000 mesta, ali se može obezbediti i koja stotina više. Problem je što migranti izbegavaju smeštaj u centrima u Preševu, Beloj Palanci ili Pirotu jer žele da budu bliže granicama EU kroz koje očajnički traže prolaz. Procena je da duž državnih međa Mađarske, Hrvatske i BiH ima između 800 i 1.000 migranata koji vrebaju priliku za ilegalan prelazak. Sklonište nalaze u napuštenim halama ili provaljuju u nenastanjene kuće, zbog čega lokalno stanovništvo uporno negoduje, u strahu za ličnu bezbednost i sigurnost imovine. Iz Komesarijata poručuju da će njihova strategija i dalje biti da migrante preusmeravaju iz Beograda i Vojvodine ka kampovima na jugu, mada priznaju da će to biti težak posao.
Sadašnje „jezero” migranata u Srbiji puni se ne samo prilivom iz Grčke, preko Severne Makedonije ili Albanije, već i povratnim talasima iz Hrvatske, BiH i Mađarske, s čime je javnost nedovoljno upoznata. Reč je o takozvanom izgurivanju (push back), metodi koju primenjuju policijske i pogranične službe susednih država. Suprotno evropskim konvencijama, migrantima koji se nađu na njihovom tlu ne daje se mogućnost da zatraže azil, već ih, često i uz upotrebu sile, vraćaju u Srbiju. Tako se postupa ne samo s migrantima zatečenim u pokušaju ilegalnog prelaska granice, već i s onima koje otkriju u dubini teritorije. Međunarodne humanitarne organizacije dokumentovale su i slučajeve lančanog izgurivanja: iz Slovenije u Hrvatsku, iz Hrvatske u BiH a odatle u Srbiju. Prema podacima Centra za pomoć tražiocima azila, od januara do sredine septembra 2019. evidentirano je 1.256 „pušbekovanih” iz okolnih zemalja, najviše iz Hrvatske i Mađarske.
– Države imaju pravo na kontrolu i upravljanje sopstvenim granicama, ali imaju i obavezu, po međunarodnom izbegličkom pravu, da ljudima koji beže od ratova i progona obezbede pristup svojoj teritoriji i pravičnim i efikasnim azilnim procedurama. U konkretnoj situaciji, problem je što nije sasvim jasno koja je država odgovorna za njihovu zaštitu – ističu u Agenciji UN za izbeglice (UNHCR), uz poziv državama u regionu da budu solidarne i ponovo uspostave vladavinu prava.
U međuvremenu, UNHCR nastavlja akcije pomoći migrantima, za koje Srbija u ovom trenutku nije zemlja proputovanja. Vrednost programa koje je ova agencija Ujedinjenih nacija sprovela u našoj zemlji od 2015. do 2019. iznosi 58,5 miliona dolara.
– Posebno važan ovogodišnji program tiče se obuke i zapošljavanja staratelja za nepraćenu decu i decu odvojenu na putu, koja su najranjivija grupa u migrantskoj i izbegličkoj populaciji. Staratelji održavaju svakodnevni kontakt s decom, obezbeđuju da ih policija registruje i omogućavaju im da podnesu zahtev za azil, bezbedan smeštaj, pristup obrazovanju, zdravstvu i drugim uslugama – kažu za naš list u UNHCR-u, precizirajući da je lane starateljstvom obuhvaćeno 1.296 dece.
Kao ni u Komesarijatu za izbeglice, ni u UNHCR-u ne očekuju da će s proleća Srbiju zapljusnuti veći migrantski talas. Takva procena je, objašnjavaju, utemeljena na svakodnevnim kontaktima sa srodnim institucijama u regionu, ponajpre u Grčkoj i Turskoj. Direktor Centra za pomoć tražiocima azila Radoš Đurović pak kaže da je teško proceniti šta će se događati tokom 2020. i da država mora da ima razrađene scenarije za različite situacije.
– Migracije će biti dugoročan problem duž granice s EU. Biće više izgurivanja, incidenata, krijumčarenja i podozrenja s obe strane, trebaće sve više novca da bi se situacija držala pod kontrolom. Srbija je postala neka vrsta čistilišta, pa je nužno da se status migranata sistemski uredi, da ti ljudi budu u regulisanom pravnom položaju. Čak i oni koji su u prihvatnim centrima samo su popisani, ali im status nije definisan, nemaju ni prava ni obaveze. To ugrožava i naše građane, ali i migrante – postaju žrtve trgovine ljudima, mogu da budu izloženi nasilju i pljački – ističe Đurović, navodeći porazni podatak da je od početka migrantske krize 2015. samo trideset troje izbeglica dobilo azil u našoj zemlji, a da je samo u toku 2019. nameru za traženje azila izrazilo njih 12.000.
– Najpogrešnija strategija je ona koja počiva na pretpostavci da će svi oni otići dalje, na ovaj ili onaj način. A sve ukazuje da neće biti tako – zaključuje Radoš Đurović.
Bauk readmisijeU spekulacijama oko mogućeg budućeg toka migrantske krize, često se poteže Sporazum o readmisiji, koji je naša država s EU sklopila 2007. godine. Taj dokument predviđa vraćanje svih tražilaca azila čiji je zahtev odbijen u državama članicama Unije.
U Komesarijatu za izbeglice objašnjavaju da se readmisija odnosi samo na naše državljane, te da nijedan migrant s Bliskog istoka, iz Azije ili Afrike nije deportovan u Srbiju po slovu pomenutog sporazuma. Kako preciziraju, u našu zemlju, najviše iz Nemačke, tokom 2019. vraćeno je 870 ljudi, od čega su njih 650 pripadnici romske nacionalnosti.
izvor