Zašto Turci hoće još sistema S-400? Šta su pokazala njihova ispitivanja realnih karakteristika sistema? Kako su rešene dileme oko uspostavljanja sistema raspoznavanja "svoj-tuđi"?Turska ispitala kupljeni raketni sistem PVO S-400 Trijumf, ruske proizvodnjeTurci su računali na visoke borbene kvalitete ruskog protivvazduhoplovnog raketnog sistema S-400, ali su kompleksi prevazišli njihova očekivanja, uprkos tome što program preletanja po svom intenzitetu i zahtevima prevazilazi čak i slične ruske događaje.
Nakon isporuke Turskoj prvog pukovskog kompleta protivvazduhoplovnih raketnih sistema S-400 Trijumf, oni su već testirani i pokazali su rezultate koji su premašili očekivanja kupca, navodi izvor Gazeta.Ru upoznat sa situacijom.
U toku takvih testiranja, po pravilu, precizira se na kojim dometima, visinama i kursevima se vrši otkrivanje vazduhoplovnih objekata, njihovo stabilno praćenje u određenim režimima i usklađenost dobijenih podataka sa prethodno deklarisanim karakteristikama performansi. Turska vojska izvršila je takozvani "prelet" na standardne i pridodate radare protivvazduhoplovnog raketnog sistema S-400 – radarskog kompleksa 91N6E u sklopu komandnog mesta sistema, višenamenske radarske stanice (RLS) 92N6E protivvazduhoplovnog raketnog kompleksa i svevisinskog detektora 96L6E, koji je bio raspoređen na tornju visokom 24 metra, navodi sagovornik Gazeta.Ru,
Turci su izvršili takav program preletanja, koji po svom bogatstvu i intenzitetu prevazilazi čak i slične ruske događaje. Dva F-16, jedan F-4 i helikopter, bili su stalno u vazduhu osam sati sa dopunom goriva u vazduhu, dolazili iz različitih pravaca i visina (uključujući i ekstremno niske), uletali u tzv. mrtve radarske zone (a svaki lokator ih objektivno ima), obavljali prelete preko kompleksa i stanica sa različitim brzinama.
Ulazak u zonu uništenja sistema PVO aviona i helikoptera završen je elektronskim "lansiranjem" raketa sistema S-400, odnosno nije lansirana prava raketa, već njen elektronski model.
Osim toga, turski avioni su se grupisali, raspršili i, što je najvažnije, u krugu leteli oko radara sistema S-400. A to u praksi znači da je njihova radijalna brzina za lokatore S-400 bila blizu nule. Turska strana je u početku imala sumnje da li će Trijumf moći da otkrije i dosledno prati objekte u vazduhu sa nultom radijalnom brzinom. Prema rezultatima leta, imali su nedvosmisleno uverenje da S-400 lako prati takve ciljeve. Naime, sa takvim parametrima lete avioni za rano upozorenje i upravljanje, kao i komandna mesta u vazduhu, odnosno posebno važni ciljevi.
Napominje se da je prema rezultatima testiranja Trijumf pokazao izuzetno visoke sposobnosti u otkrivanju i praćenju vazduhoplovnih objekata.
Postavljaju se mnoga pitanja u vezi sa mogućnošću povezivanja sistema upravljanja S-400 „Trijumf“ sa automatizovanim sistemima borbenog upravljanja PVO/PRO NATO-a.
Dobijanje informacija o neprijatelju iz VAP-a od nadređenih i međusobno sadejstvujućih jedinica i formacija u okviru automatizovanog sistema upravljanja (ACS) PVO/protivraketne odbrane Severnoatlantske alijanse za S-400 nikada neće biti suvišno, kao i za bilo koji drugi protivvazduhoplovni raketni sistem.
Kako je ranije pisala Gazeta.Ru, zadatak povezivanja sistema PVO S-400 je tehnički rešiv. Celo pitanje je samo u vremenu i ceni.
Za rešavanje ovog problema potrebno je kreirati odgovarajuće protokole za razmenu informacija i interfejsa u kabini. S tim u vezi biće potreban barem zajednički rad dva konstruktora – sa ruske strane i sa strane odgovarajućeg programera NATO sistema. Međutim, još uvek je prilično teško zamisliti takav nivo interakcije u ovom trenutku.
Pogrešno je mišljenje nekih visokih američkih generala (na primer, Kertisa Skaparotija) da se S-400 navodno ne može integrisati u ukupan sistem PVO Severnoatlantske alijanse. Ne postoje suštinske prepreke za integraciju sistema PVO Trijumf u sistem PVO/Protivraketne odbrane NATO-a.
Osim toga, određena zabrinutost Sjedinjenih Država kada je Turska kupila sistem PVO S-400 Trijumf uglavnom se odnosila na probleme integracije sistema identifikacije "svoj-tuđi" u sistem PVO S-400, koji bi (uglavnom hipotetički) negativno uticao na ukupan sistem PVO / PRO NATO.
Činjenica je da se u Sjedinjenim Državama i u državama članicama NATO-a koristi državni identifikacioni sistem MARK-XII (Mk-XII), koji izvršava sledeće režime rada: 1 i 2 (vojni režimi), 3/A (civilni režim, obezbeđen u radarskim sistemima PVO S-400 isporučenim Turskoj), 4 (vojni, režim otporan na imitaciju, obezbeđuje zaštitu od provokacija).
Sa četvrtim režimom Mk-XII u sistemu PVO S-400 u Turskoj, potrebno je koristiti čisto turski kriptoračunar u zemaljskom radarskom ispitivaču (NRZ), koji će obezbediti rad režima 4 (otporan na imitaciju). ) i time isključuje neželjeno imitiranje rada sistema „svoj-tuđi“.
Prvi pukovski komplet S-400 isporučen je Turskoj sa zemaljskim radarskim ispitivačem sistema Mk-XII (NATO) ruske proizvodnje. Izgrađen je prema dobro poznatom standardu STANAG 4193 i kompatibilan je sa ICAO (International Air Traffic Control Civilian Secondary Radar) standardom.
Pored toga, radarski ispitivač (NRZ) ruske proizvodnje sistema Mk-XII i antene svakog sistema PVO S-400 Trijumf će emitovati na poznatoj frekvenciji od 1030 MHz, a primati na frekvenciji od 1090 MHz.
U Turskoj je u početku postojalo nedvosmisleno mišljenje da je nemoguće integrisati turski kripto blok u ruski NRZ sa modom 4 zbog mnogih tehničkih i organizacionih prepreka. Prihvatljivo rešenje u tom pogledu je upotreba turskog pitača u sistemu PVO S-400 zajedno sa nacionalnim kripto blokom.
Stoga se prvi pukovski komplet sistema PVO S-400 isporučuje Turskoj sa ruskim NRZ sistemom Mk-XII (NATO). Nakon toga, biće zamenjen turskim zemaljskim radarskim pitačem koji je razvio Aselsan. Prilikom isporuke drugog pukovskog kompleta S-400, planirano je da se odmah upotrebi NRZ turske proizvodnje.
Štaviše, Turci su se konačno uverili da PVO sistem S-400 Trijumf nema nikakvo sredstvo za prenošenje takozvanih ključnih informacija bilo gde. To jest, u sistemu identifikacije „svoj ili tuđi“, „šifre“ se nigde ne prenose.
Takve opreme u sistemu PVO S-400 jednostavno nema. Prilikom formiranja koda pitača ili odgovarača, prenosi se skup određenih impulsa i, osim na prijemne i predajne antene NRZ-a, ne ide nigde.
Štaviše, kako navodi Gazeta.Ru, Turci su želeli da u drugom pukovskom kompletu PVO sistema S-400, koji će u bliskoj budućnosti biti poslat Turskoj, opcija „prijateljski cilj“ bude unapred ugrađena u opremu za ispitivanje. .
Turska strana smatra da im je potreban ovakav dodatni način rada pitača u S-400 na nacionalnoj teritoriji.
Istovremeno, Niels Schmid, poslanik u Bundestagu iz Socijaldemokratske partije Nemačke (SPD), rekao je da bi NATO trebalo da odgovori na kupovinu ruskih sistema S-400 od strane Ankare i da bude u mogućnosti da rasporedi američke protivraketne sisteme u Turskoj.
„Prvo, ovo je postao problem za NATO i stoga nam je potreban snažan odgovor NATO-a, jer smatramo da razmeštanje ruskog oružja na turskom tlu ugrožava jedinstvo NATO-a. Zato moramo pronaći drugi način da zaštitimo tursku teritoriju od projektila“, rekao je on, prenosi RIA Novosti.
Izvor:
https://www.gazeta.ru/army/2019/12/05/12849368.shtml [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]