PALUBA
March 28, 2024, 10:33:47 pm *
Welcome, Guest. Please login or register.

Login with username, password and session length
News: Važno - Prilikom registracije lozinka mora da sadrži najmanje osam karaktera, od toga jedno veliko slovo, i bar jednu cifru, u protivnom registracija neće biti uspešna
 
   Home   Help Login Register  

Prijatelji

▼▼▼▼

Mesto za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Del.icio.us Digg FURL FaceBook Stumble Upon Reddit SlashDot

Pages:  [1] 2   Go Down
  Print  
Author Topic: Sovjetsko/Ruski program antibalističkog štita  (Read 20349 times)
 
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.
Љуба
In memoriam
potporučnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 2 274



WWW
« on: March 18, 2017, 08:38:39 pm »

ISTOČNA ZONA SUMRAKA: Sovjetsko/Ruski program antibalističkog štita
Система ПРО Центрального административно - промышленного района СССР / Москвы


Izgradnja sistema za borbu protiv balističkih raketa bila je ogroman izazov i za SAD i za SSSR. Dok se zameci odbrane od balističkih raketa (Balistic Missile Defence - BMD) u Sjedinjenim državama vezuju za 1946. godinu, neposredno posle završetka Drugog svetskog rata, prva Sovjetska iskustva na tu temu počinju sa 1948.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Godine 1950. počeo je razvoj sistema protivvazdušne odbrane „Berkut“ S-25. Ovaj raketni sistem konstruisan je da odbrani Moskvu i Lenjingrad od masovnog udara strateških bombardera SAD. Od maja 1955. prvi divizioni ovog raketnog sistema stavljeni su u operativnu upotrebu. Teoretski, kompleks je mogao da gađa oko 1.000 ciljeva u vazdušnom prostoru (mada praktično oko 100) i na svaki od njih navodi po tri rakete. Kod sistema je primenjen metod vođenja rakete „sa konstantnim preticanjem“, a kasnije je uveden i metod „tri tačke“. Raketa je lansirana vertikalno. Bojna glava je bila parčadno-fugasnog dejstva, radijusa 75 m. Tokom svog životnog veka sistem je nekoliko puta modifikovan. Za potrebe ovog sistema razvijene su četiri tipa raketa. Raketni sistem Berkut je bio dovoljan da se bori sa neprijateljskim avionima, ali neki stratezi su razvojem raketne tehnike na zapadu smatrali da je neophodno razviti sistem sposoban da vitalne strateške centre odbrani od naprednih oružja- balističkih raketa čiji razvoj je upravo tih godina kako na istoku tako i na zapadu doživeo procvat.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Visoki oficiri Crvene armije zahtevali su da Centralni komitet KP SSSR-a počne ozbiljno da razmišlja o razvoju antibalističke odbrane koji bi sprečio svaki napad američkih balističkih raketa na Sovjetski Savez. Savet ministara SSSR-a 17.avgusta 1956 godine doneo je odluku da se konkretno krene u razvoj sistema protivraketne odbrane. Time je stvar sa eskperimenta prebačena na konkretnu realizaciju. Posao je poveren Naučno istraživačkom institutu (Научно-испытательный институт) NII-4, koji je prvi započeo razmišljanja na tu temu i izradu prvih koncepata raketa koje će uspeti da presretnu američke balističke rakete. Ideja o odbrani raketom protiv rakete izgledala je na prvi pogled neostvarljiva. Međutim grupa mladih sovjetskih naučnika pokazala je spremnost da se prva uhvati u koštac sa ovom problematikom.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Opitni poligon gde će biti ispitivana sva oružja uključena u koncept protivraketne odbrane izgrađen je u Sary-Shagan (Šari Šagan) na obali jezera Balkaš u današnjem Kazahstanu koji je i danas, iako je u pitanju nezavisna država i dalje glavni ruski centar za ispitivanje sistema uključenih u odbranu od balističkih raketa.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Prvi sistem koji je opitovan nazvan je „A“. Njegova gradnja započela je 1959. godine i zamišljen je kao stacionarna verzija, i nije se predviđalo njegovo izmeštanje van granica Sovjetskog Saveza. Sistem je bio sastavljen iz više konponenti: od sredstava za detekciju, praćenje, obradu podataka, uništavanje cilja i upravljanje kompletnim sistemom. Delovi ovog sistema međusobno su bili povezani preko radio-relejne mreže. Neke osobenosti raketnog odbrambenog sistem „A“ koji se sastojao se od sledećih komponenti: Radar Dunai-2 (Дунай - Hen Roost po NATO klasifikaciji), koji je bio konstruisan da otkriva rakete u radijusu do 1.200 kilometara. Razvoj ovog radara poveren je Naučno istraživačkom institutu NII-37. Sistem poseduje tri radarska podsistema za precizno pozicioniranje i praćenje ciljeva i vođenje raketa „РЛС точного наведения (РТН)“, koji su razvijeni u Naučno istraživačkom institutu NII-30.Radar Dunai-2 postavljen je bio pored samog jezera Balkaš. Bio je dometa do 1.200 kilometara i spadao je u radarski sisteme za rano upozoravanje i prikupljanje informacija o dolasku protivničkih raketa. Nastao je na osnovu unapređenja radara Dunai-1. Ovaj radar kasnije je zamenjen savršenijom verzijom Dunai-3 UP (Top Roost po NATO klasifikaciji) koji je bio eksperimentalna verzija, dok konačno nije uvedena nova verzija 5N11 Dunai-3U (Dog House po NATO klasifikaciji), koji je korišten i za kasnije uveden sistem antibalističke zaštite pod oznakom A-35 (ABM-1). Radari Dunai-2 i Dunai-3 su delovali odvojeno sa sopstevnim predajnicima i prijemnicima postavljeni pod uglom od 45 stepeni, a postavljeni na posebnim zgradama.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Treba napomenuti da je radar Dunai-2 na testovima pokazao visoku stopu otkrivanja ciljeva više nego što je to bilo zamišljeno. U martu 1961. tokom obuke radar je pronašao cilj (balistička raketa R-12) na udaljenosti od 1.500 km. Ona je otkrivena čim se pojavila na horizontu. Razvoj precizno vođenog radarskog sistema počela je prvo sa proračunima na papiru. Prvi korak u tom pravcu je bio da se u osmatrački krug upiše jednakostranični trougao koji ima u stvarnosti dužinu od 150 km. U uglovima trougla postavljene su bile osmatračke stanice koje su označene sa T-1, nedaleko od njih bila je tačka T-2 procenjeno mesto pada bojeve glave, a 50 kilometara od tačke T-2 trebalo je da se nalaze startne pozicije presretača. Po ovom sistemu prvi objekat izgrađen je bio upravo pored jezera Balkaš- Kazahstan. Za uništenje protivničkih raketa predložen je razvoj rakete V-1000.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Antibalistička raketa V-1000

Razvoj rakete poveren je Opitno konstrukcionom birou „Fakel“ (Baklja) u kome je nastala većina raketa zemlja-vazduh velikog dometa. Upravo Fakel je napravio prvu raketu presretač balističkih raketa V-1000 („Griffon“).
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

V-1000 je bila dvostepena raketa zemlja-vazduh, konstruisana u Grushin OKB (OKB-2, MKB Fakel), a proizvedena u SKB-30 ( NIIRP) pod šefovskom palicom G.V. Kisunka. Raketa V-1000 bila je dužine 16, 5 metara, maksimalne brzine 1000 m/s, maksimalnog horizontalnog dometa do 300 km i po visini maksimalnog dometa do 25.000 metara. Raketa se postavljala na fiksni šinski lanser. Za upravljanje raketom korišćena su bila dva velika radara, osmatračko akvizicijski RSV-PR (HEN NEST) i radar za praćenje leta rakete RTN ( HEN EGG). Bojeva glava sastojala se od eksplozivnog punjenja sa 16.000 volfram-karbidnih kuglica koje se prilikom aktiviranja rasprskavaju u obliku diska u neposrednoj blizini balističke rakete. Izgradnja svih elemenata „Sistema A“ na poligonu u Kazahstanu, trajala je do novembra 1960. godine, kada je započelo ispitivanje sistema i prva presretanja balističkih raketa. Prvo uspešno presretanje balističke rakete, ali bez bojeve glave obavljeno je 24. novembra 1960.godine. Za presretanje je korišćena balistička raketa R-5. Raketa presretač V-1000 takođe nije nosila bojevu glavu, već je u pitanju bila njena simulacija. Raketa presretač je uspešno balističku raketu presrela na maksimalnoj udaljenosti namenjenoj za presretanje.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Prvo pravo uspešno presretanje balističke rakete R-12 (SS-4 „SANDAL II“) lansirane sa poligona Kapustin Yar, sporovedeno je 4.marta 1961.godine od strane V-1000 koja je imala bojevu glavu. Tokom serije testiranja bilo je ukupno 11 uspešnih presretanja uključujući tu i uništenje bojeve glave rakete R-5 (SS-3 „SHYSTER“) i to samo 22 dana od prvog uspešnog presretanja rakete R-12.
Tokom testiranja korišćene su različiti modeli raketa V-1000 uključujući IC vođene rakete „S2TA“ razvijena u Lenjingradskom Državnom optičkom insitutut, kao i optički i radarski praćene rakete naoružane nukelarnom bojevom glavom „R2TA“ i „G2TA“. Svakako, jedan od najzanimljivijih testova uključio je ispitivanje izdržljivosti „Sistema A“ na visinske nukelarne eksplozije. Operacija se sastojala od 5 nukelarnih eksplozija na visinama od 80 do 300 km. Eksperimentom je potvrđeno da serija nuklernih eksplozija nije ostavila nikakve smetnje na funkcionisanje samog sistema, a što je stvorilo uslove da se on već od sredine 1961. nađe u operativnoj upotrebi (prve veće smetnje na elektronici, od strane nuklearnih eksplozija evidentirane su uvođenjem poluprovodničke tehnologije)- da pojasnimo elektronika na bazi elektronskih cevi (kao od televizora ili radija lampaša) je mnogo otpornija na nuklearnu radijaciju od poluprovodničke elektronike, koja je dominantna već 45 godina. MIG 25, koji je prebegao u Japan u opšte nije imao poluprovodničku već cevnu elektroniku. Podsmeh SAD stručnjaka je brzo zamenjen shvatanjem ruske ozbiljnosti tj. spremnosti na najgori scenario (opšteg nuklearnog rata).

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Prva baza sa ovim sistemom otkrivena je u okolini Talina, glavnog grada Estonije. Međutim, prve verzije raketa su ubrzo napuštene, jer su se počeli pojavljivati novi modeli, koji su uključivali modofikaciju raketa V-1000 Griffon, a već je krenuo i razvoj novog protivraketnog presretača „Gamon“.

[attachment=10]
[attachment=11]

Raketa Saturn


[attachment=12]

Sovjetski Savez krajem 1950-tih uporedo sa raketnim sistemom V-1000, razvijao je mobilni raketni sistem poznatiji kao „Saturn“. Informacija o ovom sistemu nema mnogo, osim što se zna da su u pitanju modifikovane rakete opitno konstrukcionog biroa Fakel (Факел). Prva od njih bila je „20DS“, radi se o modifikovanim PVO raketama V-75 (SA-2 Gudilene). Raketa 20DS primarno je bila razvijena kao opitna. Međutim zapadne obaveštajne službe verovale su da je raketa 20DS bila taktička raketa namenjenja za antibalističku odbranu, što ukazuje da je ova raketa zapravo već bila u fazi opitovanja. Rakete koje su ušle u operativnu upotrebu bile su 5V21S i modifikovana 5V21 (kasnije poznata kao SA-5 „GAMMON“).
Iako je Saturn trebao da bude mobilni raketni sistem namenjen za protivraketnu odbranu, projekat je otkazan u ranoj fazi u maju 1961. Postoje dokazi da je 5V21 bio namenjen za upotrebu sa fiksnih lansera u okviru ograničenih protivbalističkih kapaciteta. Raketa 5V21 je testirana 1973.godine na poligonu Šari Šagan u okviru projekta Antibalističke odbrane. U operativnu upotrebu ušla je raketa za antibalističku odbranu naoružana sa nuklearnom bojevom glavom. U sistem antibalističke zaštite rakete 5V21 pojavile su se na predviđenim lokacijama 1974. Zanimljivo je da paragrafi o antibalističkom sporazumu iz 1972.godine ne klasifikuju 5V21 kao sistem antibalističke odbrane zbog niske brzine, ali kada je raketa opremljena nuklearnom bojevom glavom za presretanje , to je tehnički moguće pod uslovom da se dobiju precizne informacije o upozorenju i praćenju cilja. Treba napomenuti da raketni sistem OKB Fakel 5V21 nije sličan i ne može se zameniti sa Lavočkinovim 5V11 „Dal“ (V400). Dal je ubrzo otkazan nakon što je počeo rad na konstrukciji lansera. Dal je po svojoj konstrukciji imao dizajn sličan raketi OKB Fakel V-1000 koji se koristio.
[attachment=13]

OKB Fakel tokom razvoja modifikovanih verzija rakete V-1000 došao je do zaključka da raketa nije baš idealna za presretanje novih usavrešenih balističkih raketa koje su amerikanci uvodili u operativnu upotrebu. Već tokom 1964. što zbog kvarova ili nemara broj operativnih lansera bio je samnjen sa 32 na samo 16 što je bilo nedopustivo, a još gore je bilo, što su se nukelarne bojeve glave za rakete nalazile van sistema. Zapadne obaveštajne službe često su mešali ove nove verzije rakete V-1000, tvrdeći da se grade nove lokacije za lansere oko Lenjingrada koji su bili deo sistema i da se korise DAL rakete.

Protivraketni presretač A-35
(Полигонный комплекс ПРО А-35 „Алдан“)

Početkom 1960 godine Centralni komitet KP SSSR-a naredio je razvoj novog sistema antibalističke odbrane pod oznakom „A-35“ koji bi imao jedini zadatak, da zaštiti Moskvu od napada američkih balističkih raketa. Za osnovu sistema uzet je prethodni protivraketni presretač V-1000 Griffon sa svojih 32 lansera oko sovjetske prestonice u kombinaciji sa osam radara za rano upozoravanje Dunai-3U (Dog House - koji ima faziranu antensku rešetku, radi na frekvenciji od 100 MHz i u prostor šalje 50 impulsa u sekundi svaki snage 20MW). Radar je imao domet 2.800 kilometara.

[attachment=14]

Naučnicima OKB Fakel zato je stiglo naređenje da počnu sa razvojem nove protivraketne rakete-presretača. Moralo je da prođe najmanje tri godine, da se probna verzija rakete A-35 pod oznakom „Aldan“ pojavi na opitnom poligonu u Kazahstanu 1967. godine. Osim nove rakete urađen je i potpuno novi lanser. Inicijalna ispitivanja presretanja protivnikovih raketa odradila je ponovo R-12.

[attachment=15]

OKB je 30 juna 1961. završio rad na skici projekta novog sistema A-35 Aldan, koji će biti u stanju da se bori sa američkim balističkim raketama Titan i Minuteman u odbrani Moskve. A-35 kompleks, sadržao je sledeće elemente: 1. Komandno mesto sa sredstvima za prikupljanje i obradu informacija; 2. Osam radara Dunav-3 i Dunav-3U koji se preklapaju, formirajući kontinuirano kružno polje; 3. Dva lansera za ispaljivanje raketa koje će služiti kao štit.
Svi nacrti i planovi završeni su u jesen 1962 godine. Ipak posle ovog nacrta raketni sistem A-35 značajno se promenio u odnosu na ranu verziju, pa tako umesto 32, smanjen je broj kompleksa na 16. Rakete presretači imali su dve vrste bojevih glava: visoko eksplozivnu -fragmentiranu i nuklearnu. Uskoro su usledili novi predlozi koji su doveli do preoblikovanja celog sistema.

Konačna verzija kompleksa A-35 sadržavala je sledeće elemente:
- Komandni i računarski centar (GKVTS) koji je bio opremljen računarom 5E92B konstruisan da obradi sve dolazne informacije;- Radar za rano upozoravanje zasnovan na radarskoj mreži Dunav-3U i Dunav-3M;-Operativni deo sa 8 lansirinih sistema. Svaki raketni sistem je imao komandno mesto, sa osmatračkim radarom uskog snopa RPK-35, kao i dva protivbalistička radara i dva lansera;- Protivbalističke rakete A 350 Ž sa transportno-lansirnim kontejnerom.
[attachment=16]
- Sistem za prenos podataka Presretač A 350 Ž (5V61) imao je dužinu od 19,8 m, težinu prilikom lansiranja 29,7 tona (na kasnijim serijama ta težina je povećana na 32-33 tone). Raketa je izrađena kao dvostepena i opremljena mootorm na tečno gorivo. Prvi stepen rakete sastojao se od 4 motora, a drugi od jednoga. Za prelazak u drugu fazu koristio je gas i aerodinamiku. Drugi stepen rakete nosio je bojevu glavu težine 700 kg. Inače raketa A-350 Ž može da uništi balističke ciljeve na visinama od 50 do 400 kilometara. Maksimalna brzina do cilja je 5 km/sekundi. Raketa se do pozicije za lansiranje dostavlja u kontejneru. Raketa se do cilja navodi po metodi tri tačke. Raketa je nosila nuklearnu bojevu glavu jačine 1 KT. Presretanje se vršilo na maksimalnoj udaljenosti od 350 km u atmosferi.

[attachment=17]


Sistem je bio raspoređen na četiri mesta od ukupno osam koliko je bilo planirano da se postave u okolini Moskve. Svi su bili u različitim fazama izgradnje kada je projekat prekinut. Tada su završena samo četiri lansirna mesta koja su imala kompleno završeno lansirno postrojenje.
[attachment=18]


Rakete A-350 Ž su koristile visoko reaktivno gorivo i nuklearne bojeve glave zbog čega su bili skladišteni u posebnim kontejnerima. Na predlog vođe konstruktora Vladimira Nikolajeviča Čelomeja su opitnu spravu za proveru motora prilagodili za novu raketu UR-100BM na tekuće gorivo. Raketu UR-100BM (osnova je ICBM SS-11) su sa nekoliko promena na predlog vođe konstruktora Kisunka uključili u sistem A-35 kao alternativu i ta verzija je dobila naziv „Taran“. Elektronski sistem vođenja i približavanja su bili prenseni iz rakete A-350Ž. U trenutku odluke iz nerpoznatih uzroka, ova raketa je zaboravljena. Sistem protivraketne odbrane A-350 je pod vođstvom akademika P.D. Grušina sa nazivom A-350 ugledao svetlo dana približno 1970 i dobio NATO kodno ime „Galoš“. Raketa je imala termonuklearnu bojevu glavu, razvijenu u Institutu Čeljabinsk 70. Godine 1971 postavljena su četri do osam radara tipa Dunai-3 i Dunai-3M sa 8 do 16 lansirnih cevi. Upravljački sistem je sadržao manji i jači komandni računarski deo, radar dunai 3 i tri lansere.

Komandni računarski deo radara Dunai-3M postavljen je 70 km južno od Moskve pored antene dugog dometa koju su sovejti nazivali „Salaš“ a NATO „Dog hose“. Mogućnost ove stanice bila je da prati istovremeno od 1.500 do 3.000 različitih balističkih ciljeva. Prototip stanice Dunai-3 bio je baziran na poligonu Sari Šagan na osnovu već postojećg radara Dunai-2 koji je bio namenjen za pilot projekat „A“.
Radarska stanica RCC-35 imala je zadatak da prati let balističke rakete, tačnije poslednju fazu leta kada dolazi do odvajanja bojeve glave od tela rakete. Svi podaci primali su se preko radarske antene prečnika 18 metara. Prateća radarska stanica RCT-35 konstruisana je da prati raketu i kontroliše let. Stanica je imala dve antene jednu prečnika 1,5 m, a drugu od 8 metara koje su korištene za navođenje raketa sa dva lansera.


* 01.jpg (111.4 KB, 768x412 - viewed 165 times.)

* 02.jpg (167.48 KB, 720x840 - viewed 136 times.)

* 03.jpg (118.81 KB, 768x408 - viewed 122 times.)

* 04.jpg (62.2 KB, 380x537 - viewed 127 times.)

* 05.jpg (177.17 KB, 737x621 - viewed 119 times.)

* 06.jpg (203.2 KB, 1024x494 - viewed 131 times.)

* 07.jpg (37.53 KB, 550x493 - viewed 115 times.)

* 08.jpg (120.17 KB, 700x564 - viewed 129 times.)

* 09.jpg (158.85 KB, 800x709 - viewed 117 times.)

* 10.jpg (130.56 KB, 500x593 - viewed 105 times.)

* 11.jpg (162.93 KB, 800x577 - viewed 125 times.)

* 12.jpg (53.83 KB, 700x350 - viewed 179 times.)

* 13.jpg (155.16 KB, 820x643 - viewed 135 times.)

* 14.jpg (176.33 KB, 1280x639 - viewed 146 times.)

* 15.jpg (132.45 KB, 640x427 - viewed 135 times.)

* 16.jpg (89.98 KB, 1000x342 - viewed 137 times.)

* 17.jpg (141.47 KB, 996x593 - viewed 194 times.)

* 18.jpg (164.52 KB, 720x1073 - viewed 132 times.)
« Last Edit: March 18, 2017, 09:00:18 pm by Љуба » Logged
Љуба
In memoriam
potporučnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 2 274



WWW
« Reply #1 on: March 18, 2017, 09:43:55 pm »

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Sredinom 1960-tih počela je izgradnja sistema „A-35 Aldan“ u blizini Moskve, upotrebom različitih elemenata sistema, kao i na poligonu Sari Šagan. Tad se dobijaju prvi obrisi antibalističkog štita, koji su izrađeni u jednostavnijoj verziji koja se sastoji od komandno upravljačkog centra povezanog sa radarom Dunav-3 i tri lansirne rampe. Prvi testovi na poligonu Sari Šargan izvedeni su 1967 godine, a prva faza testiranja trajala je sve do 1971 godine. Testiranje rakete A-350Ž počelo je 1962 godine. Do 1971 za testiranje korišćena je raketa A-350Ž, a kasnije i verzije A-350 ŽA i A-350 R. Razni opitini testovi su trajali sve do 1980 godine. Prema nekim podacima utrošeno je oko 200 raketa različitih tipova, a kompletan sistem A-35 korišćen je sve do kraja 1980-tih.

U leto 1971. prva faza izgradnje sistema A-35 je postala operativna i stavljena u borbeno dežurstvo. Izgradnja sistema A-35 završena je kompletno 1973 godine. U operativnu funkciju stavljena su do tada bila dva radara za rano upozoravanje Dunai-3U i Dunai-3M, a na četiri lokacije postavljena su 64 lansera raketa. Prvi komandni centar izrađen je u Balbanovu, a obuka posada izvođena je u Kubinki. Svi elementi kompleksa protivraketne odbrane bili su povezani jednistvenim sistemom za prenos podataka. Takav sistem je bio sposoban da napadne 8 balističkih raketa tokom poslednje faze leta a lansiranih iz raličitih pravaca.

Period od 1973 do 1977 obuhvatio je modernizaciju sistema A-35 sa prefiksom „M“. Glavni cilj bio je obezbeđivanje mogućnosti uništenja kompleksnih ciljeva zbog efikasnih bojevih glava opremljenih lažnim bojevim glavama.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Plan modernizacije, pre svega sistema lociranih oko Moskve, obuhvatio poboljšavanje delova sistema A-35M koji su bitini za obradu podataka, otkrivanje i praćenje ciljeva, kao i potrebu da se napravi nova raketa.

Sovjeti su takođe, smatrali da je potrebno napraviti potpuno automatiziran sistem presretanja balističkih raketa koji će biti sposoban da presretne približno 30 ispaljenih raketa. Međutim tu se javio problem raketa sa „MIRV“ (multiple independently targetable reentry vehicle - MIRV) bojevim glavama, pa je sistem najpre dograđen sa novim radarom Dunai-3 i lanserima. Vođa projekta Kisunko počeo je postavljati tehnički predlog za zaštitu od napada raketa sa MIRV bojevim glavama.
Godine 1975 došlo je do smene konstruktora. Čuveni Kisunko se povukao i na njegovo mesto dolazi I.D. Omelčenko koji počinje razvoj svoje rakete. Prednost u proizvodnji raketa bio je Naučno istraživački institu „Vimpel“ osonovan 1970. godine koji je sproveo značajnu modifikaciju rakete, kao i seriju složenih testova. Upravo zahvaljujući njima raketni sistem A-35 je modernizovan i dobio je oznaku A-35 M, koja je neznatno bila drugačija u odnosu na sistem „Aldan“.

Nadgradnja se sastojala od: opšti komandni i računarski cenatar dobio je modifikovane računare. Da bi mogli da odgovore na sve izazove uspostavljen je novi algoritam za obradu podatka koji se dobijaju sa osmatračkih radara i prenose do komandnog centra. Praktično svi do tada raspoloživi radari za rano otkrivanje balističkih raketa i praćenje Dunai-3M i Dunai-3U, povezani su u jedinstvenu celinu. Modernizacija je omogućila da se ciljevi mogu pratiti još od teritorije Zapadne Nemačke, gde su Sjedinjene države planirale da instaliraju svoje balističke rakete srednjeg dometa „Peršing II“. Radar je bio postavljen dobrih 50 km od Moskve, kao i lanseri Tobol i Jenisej koji su bili udaljeni 100 km od Moskve. Raketni lanser je dobio nove silose, a svaki kompleks je imao ukupno 8 lansera sa po 16 raketa A-350ŽA i A-350 R, kao i radar za njihovo navođenje. Prema nekim podacima modernizacija ovih sistema je izvršena u nekoliko narednih godina, tako da je broj raketa na dužnosti ostao isti 64. Raketni presretač A-350R razlikovao se od verzije A-350Ž po tome što su bili veoma otporni na radijsko ometanje, raketa je koristila tečno gorivo, a bojeva glava je bila nuklearna.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Sistem je prvoj verziji, javnosti prikazan na paradi u Moskvi 7.novembra 1964., povodom godišnjice „Oktobarske revolucije“. Operativna primena u antibalističkoj zaštiti Moskve, trajala je sve do 1988 godine, kada je isključen, jer je u proleće te godine izbio požar u komandnom centru, zbog čega je došlo do gubitka nekih funkcija sistema (nije navedeno kojih). Međutim, radarska stanica je nastavila sa radom, imitirajući pravilno funkcionisanje čitavog sistema.

U decembru 1990 godine sistem A-35M povučen je iz operatine upotrebe, a neki elementi sistema su demontirani, ali je jedan od radara Dunai-3U ostao operativan do kraja 1999., kao sistem za rano upozoravanje od raketnog napada. Ovde valja istaći, da je za predviđeni stacionarni sistem poznatiji i kao „moskovski prsten“, glavni projektant Raspletin iz TSKB Almaz, ponudio razvoj mobilnog protivavionskog/protivraketnog sistema „S-225“, koga su u Almazu već razvijali kao PVO sistem još od 1965. godine, a kasnije je postao dvoešalonski protivbalistički sistem za presretanje u dva snopa interkontinentalnih balističkih raketa.
Ovaj kompleks sačinjavali su radar za praćenje i akviziciju cilju, komandni i komunikacijski centar i rakete sa nukelarnim bojevim glavama, sa kojima se upravljalo sa komandnih mesta 5YA26/27 koji su izrađeni u Novatorju. Informacije o položaju raketa bi dobili od radara za rano upozoravanje RO-1 i -2 kasnije i od „Donteckih“ radara. Kako je tada objasnio Kisunko institut NII-224 ponudio je svoj projekat zaštite imenovan „Zaslon“ sa novim radarom „Programa-2“.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Ovde se valja dotaći ponovo otpisanih raketa UR-100 čiji je program razvoja vodio V.N. Čelomej iz OKB-52, koje je kasnije OKB-30 preradio da su mogle presretati i krstareće rakete - naravno u vodećem radarskom snopu. Višekanalni radarski sistem TSSO-S bio je postavljen 500 km od Moskve prema Lenjingradu (delovao je na talasnim dužinama 30-40 cm) i bio je sposoban prepoznavanju i praćenju raketa sa određivanjem tačke presretanja, priključen na signalne radare RO-1 ( Murmansk) i RO-2 ( Riga). Rakete su imale bojevu glavu jačine 10 MT. Prema proračunima akademika Klediša iz Sovjetske akademije nauka za uništenje 10 američkih balističkih raketa „Minuteman“ potrebno bi bilo 200 presretačkih raketa „Taran“.
Takođe potrebno je spomenuti i Kisunkov projekat » Aurora« koji je predstavljao nukelarno-teritorijalnu zaštitu administrativno-ekonomskih centara evropskog dela Sovjetskog saveza. Za ovaj sistem bio je predviđeno postojanje faznog radara i protivbalističkih rakete A-351 za srednje visine i A-900 dugog dometa koji su zvali udar za čašćenje. Obe rakete su imale nuklearnu bojevu glavu. Radilo se o snopu balističkih raketa sa radarskim praćenjem i tačkom presretanja, a nuklearna eksplozija dovoljno jaka da pokrije područje od 100 km.
Ovi projekti su na državnoj komisiji odbačeni, ali neki delovi su uključeni u druge postojeće sisteme, kao što je rotirajući fazni radar » Argun« koji se na poligonu Šari Šargan koristi za precizna merenja.

A-135 „Amur“

Sovjetski savez i SAD su 1972 godine potpisali sporazum o ograničenju protivbalističke zaštite. U skladu sa tim sporazumom svaka zemlja potpisinica je imala pravo da izgradi odbrambeni raketni sistem da zaštiti kapitalne centre i pozicije sa balističkim raketama. Godine 1974. potpisan je dodatni protokol po kome su SAD i Sovjetski Savez mogli imati samo jedan tip raketa za presretanje. U skladu sa ovim protokolom Sovjetski savez je nastavio gradnju sistema kojim bi zaštitio Moskvu od raketa lansiranih iz baze Grand Forks u SAD. Sporazum je predviđao postojanje do 100 presretača na stacionarnim lanserima.


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Međutim ovaj dokument je imao mininalan uticaj na sovjetske planove izgradnje antiraketnog štita pored Moskve. Veći uticaj na realizaciju zamisli, je svakako počelo da ostavlja trag visokih troškova izgradnje i loša finansijska situacija u Sovjetskom savezu, kao i serija projekata, koji su morali biti prekinuti zbog novca ali i zbog sporazuma.Uporedo sa modernizacijom sistema raketen odbrane oko Moskve A-35, počelo je projektovanje novog sistema protivraketne odbrane A-135 „Amur“. Projekat je razvijan u CSPA Vimpel pod vođstvom konstruktora A.G. Basistova.
Sistem se trebao da sastoji od tri lansirna sistema i niza presretača raketa i radarske stanice. Raketni lanseri trebali su da se nalaze na udaljenosti od preko 600 km od Moskve, što bi omogućilo blagovremeno delovanje na ciljeve. Pored toga u blizini glavnog grada predviđeno je bilo postavljenje raketnog sistema S-225 koji bi predstavljao drugi ešelon protivraketne odbrane.

Basistov je imao viziju odbrane Moskve od nasumično ispaljenih balističkih kao i raketa lansiranih sa podmornica, koje ne bi postojeći sistem protivraketne odbrane uspeo presretnuti. Kisunko je pre snovanja projekta 1970. objavio konkurs za novi radar. Prijavljena su bila tri projekta: 1. vrterći fazni radar iz projekta aurora ( Kisunko), 2. sferni simetrični indeksirani radar sa radom zasnovanim na principu Luneburga, takođe deo projekta Aurora ( V.P. Burlakov) i 3. tetrahedrlni radar ( piramidalna konstrukcija) sa konstantnim emitovanjem zračenja ( Radarsko elektornski institut, konstruktor nepoznat).

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Ovi projekti su vodili put u drugu generaciju protivbalističke odbrane koja je započela sa konstruktorom Basistovim koji je bio vođa projekta. Tada je pod vođstvom V. Sloka stvoren novi višenamesnki radar u blizini mesta Puškinovo ( moskovski region) sa oblikom piramide odsečenog vrha, a svaka od stranica ovog trougla u temelju je dužine 100 metara, a visina radara je 45 m. Na svakoj stanici je bio ugrađen fazni radar delo konstruktora A. Mintsa. Ovaj radar je dobio oznaku Don 2N namenjen za detekciju i praćenje ciljeva. Jačina radara je bila 250MW i omogućavao je detekciju balističkih ciljeva na udaljenosti (prema različitim izvorima) od 1.500-3.500 km, a maksimalna visina otkrivanja je iznosila od 900-1.000 km. Ovaj radar je imao mogućnost praćenja više stotina složenih balisitčkih ciljeva opremljenih lažnim bojevim glavama i ometačima.

Godine 1974 počelo je da završava druge elemente ovog projekta, a sistem A-135 dobio je svoj konačni oblik. Osim radara Don-2N sistem je raspolagao i sa: Komandnim centarom, koji je posedovao centralni račnunar 5K80 koji je povezao sve računare i uređaje u jedinstveni kompleks kontrole i upravljanja pod oznakom Elbrus-1, kasnije je to bio unapređen sistem Elbrus-2. Koji je omogućavao obradu informacija od rada Don-2 za praćenje balističkih raketa i određivanje prednosti koje će biti prve oborene. Komandni računar je omogućio izvođenje milijardi operacija u sekundi. Komandni centar je omogućio automatsku obradu svih poslova, uključujući tu upravljanje raketama i lansiranje.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

U sistem su spadale rakete 51T6 za visoko presretanje i 53T6 za spresretanje balističkih raketa na srednjim visinama, proizvođača OKB Fakel i VKP Grušin. Obe rakete su koristile isti motor, kao rakete A-350 ZH sa sistema A-35. Radilo se o dvostepenoj raketi koja kao oksidans za sagorevanje goriva u prvostepenom motoru korišćen kiseonik iz vazduha a u drugoj fazi čist kiseonik iz rezervoara, što omogućava brže sagorevanje a time i veću snagu.

Rakete 51T6 imale su ukupnu dužinu 20 m i startnu masu od 30-40 tona ( različiti su podaci).Domet rakete se procenjuje na oko 350-600 km. Ove rakete su imale nukelarnu bojevu glavu sa zadatkom da balističku raketu unište na velikoj visini. Druga raketa 53T6 konstruisana je da uništi balističke ciljeve nakon njihovog ulaska u atmosferu. Telo rakete je imalo oblik izdužene kupe. Raketa je imala solidan motor koji je omogućavao brzinu od 3.500-4.000 m/s prema drugim izvorima čak 5km/s. lansirna težina rakete 53T6 iznosila je 9,6 tona, a ukupna dužina 12m. Različiti izvori govore da je ova raketa mogla uništititi cilj do visina od 100 km. Bojeva glava mogla je biti dvojaka. Visoko eksplozivna ili nuklearna: Obe rakete su bile spakovane u kontejnere za lansiranje i nameštene u silose odakle su ispaljivane. Inače obe rakete su vođene radio komandno.

Prvi prototip sistema izgrađen je 1976. godina na poligonu Šari Šagan. Kompleks je ispitan u nepotpunom izdanju, a umesto radara Don-2NP korišten je radar Amur P i komandni centar 5K80P. Ugradnja svih komponenti sistema je trajala od 1978-1979. kompletiranje sistema započela je njegova provera koja je trajala sve do 1984 godine. Izvedeno je nekoliko desetina lansiranja raketa. Takođe, uporedo sa lansiranjem raketa proveravan je bio i radar Don-2NP u koji od sredine 1980- tih počinje ugradnja jačeg računara Elbrus-2.

Od jeseni 1987 do kasnog leta 1988. testiran je modifikovani sistem Amur II. Izgradnja prvih objekata u Moskvi počela je sredinom 1980-tih. Godine 1989. raketni sistem A-135 je završenm a početkom 1991 A-135 preuzeo je prvi eksperimentalna borbena dežurstva, nekoliko meseci kasnije obezbeđen je bio dovoljan broj raketnih presretača. Tokom nekoliko narednih godina posle raspada SSSR sistem raketne odbrane Moskve doživo je tešku situaciju.

Sistem je tek zvanično postao operativan 1995/1996 sa mogućnošću presretanja na visinama od 5-30 km za rakete 53T6 ( Lulijev konstruktor) sve bojeve glave su bile nukelarne. Basistov je izjavio da su operativne rakete dostizale za 150 posto veću udaljenost nego one korišćenje u testovima što je značilo da su rakete mogle dosegnuti satelite na nižim sferama atmosfere što je probano na nekoliko neoperativnih vremenskih satelita.
Sve rakete 51T6 do kraja 1999 su penzionisane i povučene iz operativne upotrebe, pa se danas jedino kriste rakete 53T6 koje se i dalje povremeno lansiraju sa poligona Šari Šagan u Kazahstanu. Cilj ovih lansiranja je verifikacija preformansi oružja. Tačan broj raketa koje su operativne je nedostupan. Raličiti izvore navode da je proizvodnja raketa 53T6 zaustavljena posle nekoliko stotina primeraka.

Raketni sistem A-135 modernizovan je početkom 2011 godine. To se pre svega odnosilo na raketu, koja je dobila novi motor i instalacije na lansirnim rampama.


* 19.jpg (55.63 KB, 500x856 - viewed 129 times.)

* 20.jpg (66.39 KB, 800x615 - viewed 119 times.)

* 21.jpg (105.58 KB, 700x351 - viewed 156 times.)

* 22.jpg (91.55 KB, 700x657 - viewed 235 times.)

* 23.jpg (150.55 KB, 768x503 - viewed 113 times.)

* 24.jpg (42.63 KB, 450x311 - viewed 114 times.)

* 25.jpg (70.18 KB, 768x377 - viewed 117 times.)
Logged
Љуба
In memoriam
potporučnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 2 274



WWW
« Reply #2 on: March 18, 2017, 10:33:34 pm »

A-235

Uporedo sa A-135 radilo se i na projektu A-235. Konstruisanje novog balističkog sistema trebao je ponovo da zapčne OKB Vimpel, od koga je posao preuzeo Institut za radijsko istraživanje u Lenjingradu. Informacija o ovom sistemu u javnosti je veoma malo, a oni dostupni navode da se radilo na nekoliko presretača. U razvoju su korišćena iskustva svih prethodnih projekata. Rad na sistemu prekinut je polovinom 1980 tih.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Razvoj nacionalnog sistema protivraketne odbrane započeo je 1950 tih godina prošlog veka. Tokom decenija naučnici i inženjeri su izgradili desetine različitih komponenti sistema, odbrambenih, elektronskih, presretala i različitih objekata. Svi ogromni napori doveli su do stvaranja prvog jedinstvenog sistema protivraketne odbrane Moskve.

Od 1971 Sovjetski Savez, a zatim i Rusija imaju u opretivnoj upotrebi sistem za rano otkrivanje neprijateljskih balističkih raketa koje bi mogle biti lansirane ka glavnom gradu Rusije i oklonim gradovima. Tokom proteklih 40 godina na dužnosti su operativna bila samo tri sistema A-35, A-35M i A-135. U budućnosti se očekuje formiranje savremenijeg anti-raketnog kišobrana oličenom u sistemu S-500. Dok se on ne završi i postane operativan postojeći sistem A-135 činiće efikasana anti-raketni kišobran nad Moskvom.

Plazma oružje

Osim raketnih sistema za presretanje balističkih raketa, Sovjeti su se orjentisali i na upotrebu „plazma oružja“. Projekat je radio Radarsko instrumentalni razvojni institut pod vođstvom akademika A. Avramenka koji je radio na plazmi oružju koje bi bilo sposobno uništiti svaki objekat na visini od 50 km.

U projektu su učestvovali Nacionalni insitut za eksperimentalnu fiziku (Arzamas-16), Centralni aerohidrodinamički institut i Centralni mašinski institut. U ovom projektu usledilo je veliko iznenađenje jer su Sovjeti po prvi put pozvali Amerikance na zajedničko testiranje u projektu „doverie“ ( poverenje) na manjem pacifičkom ostrvu.

Projekat vredan 300 miliona USA dolara je po Avramneku pokazao Amerikancima da je sovjetski sistem uspešniji od američkog SDI, i ponudio im saradnju u njihovom plazma programu sa kojim su imali amerikanci zastoje. Ruski plazma sistem zasnivao se na visokofrekventim generatorima, povezanih sa lanserima koji su jonizirali delove pred krivuljom interkontinentalne balističke rakete, koja je zbog toga napustila balističku krivulju i odletela bi iz osi ravne, dok se ne bi zbog previlikog optrećenja prelomila. Ubojita efikasnost je dostignuta sa raketom svetlosne brzine.
Amerikanci nad ovim proizvodom nisu bili oduševljeni, jer bi sovjetski jeftini palzma zraci odneli njihove ogromne zarade koje je odobravao kongres na podlozi antisovjetske kampanje. Razvoj sovjetskih lansera, koje danas nazivamo visoko energetska oružja seže u šezdesete godine prošlog veka tačnije 1964-1965. kada su zajedničke snage na projektu udružili OKB Vimpel i OKB Strela (Almaz istraživačko-proizvodni institut), gde su se ubrzo iskazala upotrebljivost projekta u antibalističkoj odbrani. Sva testiranja su vrešena na poligonu Šar Šagan i iz njih je nastao istraživački projekat „Tera-3“. Tom projektu se ubrzo priključio Fizički inistitut za eksperimentalnu fiziku (Arzmas-16) i Insistut za fiziku akademije za nauku. Institut Vimpel koje je koristio ta istraživanja usmerio je razvoj u kvalitet laserskog zraka (držanje smera) nejgove jačine i sposobnosti merenja. Sistem „Tera -3“ zvanično nikada nije bio upotrebljen kao protivraketno oružje. Sve je ostalo u fazi testiranja.

Moblini sistemi ruske protivbalističke odbrane
S-300V, P, PMU, PMU-1, PMU2; S-400; BUK-M1 i M-2

Broj država koje su počele u svoj sastav da uvode balističke rakete srednjeg dometa počeo je brzo da raste, kao i povećanje broja krstarećih raketa koje nose nukelarne bojeve glave prislilo je Sovjetski Savez da se naprave novi sistemi spremni da se odupru novim izazovima.
Prva ideja o mobilnim antibalističkim sistemima rodila se u koncernima Almaz i Antej. Almaz je prve zametke novog programa imao još od sredine 1960-tih godina prošlog veka, ali je zbog ograničavajućih sporazuma sa SAD ceo projekat bio brzo smešten u arhivu. Napredak u raketnoj tenhnici i elektronici koji je ostvaren, doveo je Sovjete do toga da se za nešto više od dve decenije razvije veoma prilagodljiv, ubitačan i višekanalni smohodni sistem protivvazdušne odbrane S-300 koji je vodio vođa projekta V. Jefremov iz istraživačko proizvodnog koncerna Almaz, a kasnije je prešao u Antej. Njegova osnovna namena je bila taktička protivvazdušna borba, ali i protivbalistička zaštita. U naoružanje Crvene armije prvi sistemi su ušli već 1985 godine. Sisitem je činila: komandna stanica 9S4567, akvizicijski radar 9S15, sektorski radar 9S19M2. Raketni kompleks obuhvatio višekanalnu stanicu za vođenje raketa 9S32. Sistem je bio opremljen raketama 9M82 maksimalne brzine 2.400 metara u sekundi i 9M83 čija je brzina 1.700 metara u sekundi sa odgovarajućim lansirnim oruđima 9A82 sa dve rakete 9M82 i 9A83 sa četiri rakete 9M83 i sa pretovarno lansirnim oruđima.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Obe rakete su dvostepene, ali sa različitim motorima. Rakete 9M83 imaju manju brzinu i namenjene su za borbu sa masovnim ciljevima, a obezebeđuju visokoefikasno uništenje svih tipova aviona na daljinama do 75 km, i aerobalističkih raketa tipa SRAM na daljinama do 40 km i krstarećih raketa na nižim visinama. Raketa 9M82 ima bolji pogon i znatno veću brzinu pa je namenjena za uništavanje operativno-taktičkih raketa na daljinama 35-40 km, čija je brzina 3.000 m/s, kao i drugih malogabaritnih brzih ciljeva na visinama do 30 km. Visoka preciznost određivanja trenutka aktiviranja bojeve glave se postiže obezbeđivanjem potpune informacije o parametrima u susretu sa ciljem, uključujući brzinu rakete i cilja, njihov uzajamni položaj osa, pravac potiska, ugao susreta, visinu tačke susreta i tip cilja.

Upaljač bira optimalni režim rada zavisno od konkretnih uslova radi postizanja maksimalne efikasnosti. Baterija raketa je bila sposobna pratiti 24 cilja odjednom. Jedna raketa je pokrila približno 500 kvadratnih kilometara prilikom presretanja 4 američke balističke rakete tipa Peršing-1A i dobrih 310 kvadratnih kilometara prilikom napada jedne rakete Peršing -1B.

Rakete S-300V su na prvom testu-vežbi oborile svih 60 lansiranih raketa na udaljenosti 70-900 km. Mesto presretanja je bilo približno na visini od 15 km, ali sa čime vojska nije bila zadovoljna. Rakete i lansirna oruđa razvila je firma Novator iz Jekaterinburga. Sav komplet je prvobitno bio ugrađen na guseničnu smohodnu platformu (objekt 830-835) koja je bila energetski i logistički autonomna i radijsko komunikacijski povezana. Vozilo je bilo težine 48 tona, a izradio ga je KB-3 (fabrika Kirovski), a projektovao ga je VK N. Potapov.

Serijski vozilo je bez obzira na potrebe stalno bilo dopunjavano. Po svojim glavnim karakteristikma S-300 je sličan američkom sistemu Patriot, ali za razliku od njega koji je projektovan kao protivavionski sistem, ruski stručnjaci isitiču da je S 300 od samog početka bio projektovan za presretanje malih, ali brzih balsitičkih ciljeva. Rusi ističu i da S300V nisu potrebni sateliti jer njegovi moćni autonomni radari otkrivaju ciljeve na velikoj udaljenosti, obezbeđuju neophodne informacije.Rusi su već krajem 1990-tih dok su amerikanci modifikovali svoj sistem Patriot u verziju PAC-3 već predstavili svoju modernizaciju sistema S-300V pod oznakom „Antey 2500“.Antej-2500 može istovremeno da gađa 24 aerodinamička cilja ili 16 balisitčkih raketa sa efektivnom refleksnom površinom od čak 0,02 metra kvadratna čija je brzina leta 4.500 m/s.

Antej 2500 koristi nove rakete 9M82M i 9M83M čije su masa, dimenzije iste kao i kod prethodnih raketa, međutim ove modernizovane rakete imaju znatno veći domet i ubojnu moć i koriste se protiv svih nestrategijskih balističkih i aerobalističkih raketa. Manevarske osobine omogućuju upotrebu protiv visokomanevarskih ciljeva. Prema mišljenju konstruktora Antej-2500 može da uništi bojevu glavu rakete koja se lansira sa odaljenosti od 2.500 km U periodu od 1985-1989. Almazovo razvojno odeljenje vođstvom VK B. Bunkin na osnovu modela S-300P razvio raketu sposobnu za presretanje taktičkih balističkih raketa. Na osnovu modela S-300P nastali su sistemi S-300 PMU-1 i S-300 PMU-2 Favorit. Oba sistema prikazana su 1997.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Favorit je sa raketama, 48N6E, 48P6E2 bio sposoban da uništava protivničke balističke rakete na daljinama većim od 200 km. Raketa je jednostepena na čvrsto gorivo. Ima masu od 1.900 kg, a duga je 7,5 m. Pakuje se u transportno-lansirni kontejner. Brzina rakete je 1.900 m/s. Raketa ima poluaktivnu glavu za samonavođenje, autopilot, sistem za kontrolu i upravljanje i bojevu glavu od 143 kg i radio-upaljač. Signal za aktiviranje upaljča šalje nišanski radar zavisno od vrste cilja i parametara leta.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Raketni sistem S-300 PMU 1i 2 obuhvata još: sistem za komandovanje i upravljanje 83M6E2 i do 6 raketnih sistema. Ovom sistemu pripadaju i : komandna stanica 54K6E2 i osmatračko-akvizicijki radar 64N62E, nišanski radar 30N6E2 i 12 lansirnih vozila 5P85SE. Fuzijom dva koncerna Almaz i Antej posle raspada SSSR-a stvoren je prvi zajednički proizvod, ako ne računamo modifikacije familije S-300.
Novi sistem je dobio oznaku S-400. Osim za delovanje po aerobalističkim ciljevima sistem je namenjen i za obaranje balističkih raketa čija brzina ne prelazi više od 5.000 m/s. U polgedu dejstva protiv balsitičkih raketa S-400 je u nivou izraelsko Arrow 2 i američkog THAAD. Sistem je opremljen novim raketama 9M96E i 9M96E2.
Raketa 9M96E namenjena je za uništavanje ciljeva na daljina do 40 km, a po visini do 20 km. Masa bojeve glave je 24 kg. Raketa 9M96E2 namenjena je za uništavanje ciljeva na daljina do 120 km, a po visini do 30 km, i ona se krosti protiv balističkih raketa srednjeg dometa.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Sledeći sistem koji je oslikao protivbalističku ulogu u Sovjetskom savezu bio je mobilni sistem koji je razvio istraživački institut Tihomirov pod vođstvom projektanta.
Sistem je nastao 1983 na bazi PVO sistema Kub i Buk. Pojavio se pod oznakom M-1 i ubrzo je ušao u naoružanje Crvene armije. Sistem u početku nije bio namenjen za presretanje balisitčkih raketa. Sa serijom nadgradnji ta je rupa bila popunjena.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Novi model koji se pojavio Buk M1-2 osim klasične protivvazdušne uloge, preuzeo je ulogu i presretača balističkih raketa. Lokacijski radar 9S18M1 je imao ugao skeniranja 55 stepeni što je praktično onemogućavalo ometanje, posebno prilikom praćenja taktičkih balističkih raketa. Programska podrška komandne stanice 9S470M1 je značila jedan od većih napredaka u sovjetskoj tehnici detekcije, praćenja i presretanja balističkih raketa.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Tokom vežbi Oborona-92 i Osen - 93 Buk M-1 se uspešno sa neba počistio kako klasične letelice, tako i simulacijsku raketu lance-2 i peršing-1. Sistem je mogao da prati i uništi do 6 ciljeva, ali ne brže od 830m/s na visinama od 15 m do 22 km i na daljinama od 3 do 35 km. Osim komandnog vozila, bateriju su činili. lokacijski radar 8S18M1, šest lansirnih rampi, 3-6 vozila sa raketama za popunu lansera 9M 39M1. Sva vozila su bila na guseničnom podvozju i zato veoma mobilna. Komponente sistema su težile manje od 36 tona a na putu vozila su mogla dostignuti brzinu od 65 km/h. Raketa 9M350M sa polaktivnim radarom i blizinskim upaljačem bojeve glave bila je duga 5,55 m sa lansirnom masom od 690 kg. Raketa je proizvod insituta Agat. Pokretalo ju je tvrdo gorivo, a vreme leta iznosilo je 11 sekundi, najveća brzina 1100 m/s. Sistem je u borbeno stanje bio spreman da pređe za 5 minuta, pomoćna vozila su bila proizvod istraživačkog instituta Start, deo komponenti sistema napravila je fabrika M. Kalinin. Od 1985 pod vođstvom projektnog vođe J. Pigina nastala je treća generacija ovog sistema.

Od 1993 sistem Buk-M1 sa imenom Ural postao je dostupan stranim kupcima. Rusi su u drugoj generaciji ovog sistema promenili sistem u višekanalni i uveli fazni radar. Usledio je niz modifikacija ovog sistema a pre par godina promovisana je verzija Buk M2E.
Daljina gađanja vazdušnih ciljeva je od 3 km do 45 km, a po visini od 15 m do 25 km. Daljina doleta rakete je 70 km i visine 30 km. Maksimalna brzina gađanja balističkih raketa je 1.200 m/s. Verovatnoća pogađanja cilja jednom raketom se kreće od 0,9 do 0,95 procenata.

Svemirska odbrana
Svemirski zaštitni sistem

Sovjetski Savez od prvog lansiranja satelita 4.oktobra 1957 i prvog leta čoveka 12.aprila 1961 posvetili su značajnu pažnju u korišćenju svemira za vojne svrhe. Po tumačenju sovjetskih stratega, kosmos više ne bi služio samo za postavljanje, kretanje sredstava za razne vidove, obezbeđenje i podrške mirnodopske upotrebe vojne sile i eventualnih ratnih dejstava na Zemlji ( osmatranje, uzbunjivanje, veza, navigacija, navođenje, meteorologija) već bi se pretvarao u novo poprište direktnih sudara dve supersile.

Sovjetski svemiriski program za vojne svrhe počeo je sa konstruisanjem "Kozmoplana" svemirskog plovila koje bi u vasioni presretalo i uništavalo Sovjetima neprijateljske satelite. Plovilo je konstruisao u OKB-52 pod vođstvom VP V. Čelomeja i na inicijativu legendarnog konstruktora S. Koroljeva koji je za noseću raketu izabrao tada najmoćniju sovjetsku raketu MBR R-7, stanica je podatke dobijala od sistema protivbalističke zaštite kako sa zemlje tako i sa svemira. Konstruktor novog likvidatora satelita (1962) je bio OKB -155 legendarni konstruktor A. Mikojan, sistem je dobio naziv „Svemirski zaštitni sistem“ (SZS).

Kompleksnog zadatka uhvatio se Istraživački biro Kometa po nadzorom A.Savina, a veliki deo je bio razvijen u razvojnom odeljenju OKB Centralne mašinske fabrike pod vođstvom VP Čelomeja. Sistem sovjetske svemirske odbrane uključivao: komandno i obaveštajno mesto u blizini Moskve, posebno lansirno mesto na Bajkonuru ( Tura-Tam), transportnu raketu i presretački satelit za uništavanje raketa familije Poljot.
U Sovjetskom Savezu se protivsatelitska dejstva razvijaju još od 1963. godine.

Satelit Poljot-1 je bio prvi sa kojim je izvršen ekepriment delovanja sistema uništavanja veštačkih satelita, a čija žrtva je bila odsluženii meteorološki sateliti. Sa američke strane registrovano je sedam eksperimenata od 1968. do 1971., a zatim još 11 posle 1976.
Dana 12.aprila 1964 pod vođstvom Čelomeja poslan je u orbitu satelit Poljot-2, dve tone težak, koga su činili cilnindrični pogonski deo (manevarski deo satelits), instrumentalni deo, borbeni deo sa fragemntacijskim bojnim glavama na dugim uskim raketnim telima sa pogonskim motorima, da prilikom starta ne oštete satelit.

Seriju Poljet u svemir su lanisrali najpre sa dvostepenom raketom R-7A ( 8A92) koju je konstruisao Koroljev. Raketa je je veoma teško u svemir ponela 1950 kg, pa je zaustavljeni radovi na novoj MBR UR-200, a u obzir je došla samo raketa R-36 i na njoj nova vrsta satelita sa mogućnošću samostalnog presretanja. Da bi sprečili da se svemir pretvori u klanicu, SAD i Sovjetski Savez su 24. avgusta 1965 zaključili pakt o nenapadanju što je veoma bilo teško posebno američkoj strani jer je CIA bila veoma zainteresovana za svoju osmatraču ulogu u svemiru.

Marta 1967. godine bila je izgrađena raketa nosač 11K67 Ciklon-2A. Zatim su usledili testovi na Tura- tamu. Po prvi put trostepena raketa R-36 ispaljena je 27.oktobra 1967., u svemir i ona je ponela satelit Kosmos-185, ali je zapad sumnjao da satelit spada u model F-1M (manevarski). U periodu od 1970-1980. usledili su manevarski sateliti kosmos 217, 248, 374, prvo presretanje i uništenje stranog satelita izveo je kosmos 252 dana 1.novembra 1968., dok je sa punom moći program startovao kao 11K69 Ciklon 2.


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Sateliti uništivači su bili dužine 6m i širine trupa 1,5 m. težina je bila 2,5 tona imali su fragmentacijski bojevu glavu sa kojom su čistili svemir sa sposobnošću pogotka od 0,6 , međutim, dok Amerikanci nisu mogli preko količnika od 0,18. U punom borbenom stanju sovjetska protivsatelitska odbrana stavljena je 1.jula 1979 istog dana su VK A. Savin i V. Kovtunenko počeli za novim još boljim univerzalnim projektom odbrane, kada su na velikim testu bile strateške nukelarne snage juna 1982. kada je kosmos -1370 samostalno presretnuo u uništio američki špijunski satelit- uapravo radilo se o ruskom ugašenom navigacijskom satelitu Transit. Taj eksperiment je ponovljen nekoliko puta, sve dokle aprila 1991., raketa Cikon-2 nije ponesla u orbitu satelit 14F10 najbolji usavršeni satelit na svetu tada.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Ubrzo zatim projektni biro Vimpel je završio svoje tesitranje uništavača satelita koji je lansiran sa aviona MiG-31D na kome su obavili lavovski deo tehnologije u institutu Energija pod nadzorom V. Gluška.
Predviđene su bile dve verzije satelita uništavača namenjenih pre svega eleiminsanjem vojnih satelita na sličnoj osnovi opremljenih sa raketama i visokoenergetskim laserom. Razlikovali su se međusobno po lovnom području. prvi su bili sateliti za nisku orbitu, a drugi za srednje visine i geostacionarnu orbitu.

Sovjetski Savez se opredelio da naučnoistraživačku aktivnost u kosmosu obavlja pomoću kosmičkih brodova i orbitalnih stanica sa ljudskom posadom ( sojuz, saljut i mir).





* 26.jpg (166.97 KB, 1024x691 - viewed 106 times.)

* 27.jpg (122.57 KB, 800x450 - viewed 123 times.)

* 28.jpg (60.52 KB, 768x517 - viewed 116 times.)

* 29.jpg (185.01 KB, 1024x683 - viewed 98 times.)

* 30.jpg (257.5 KB, 720x1696 - viewed 106 times.)

* 31.jpg (187.82 KB, 1141x720 - viewed 91 times.)

* 32.jpg (340.8 KB, 1080x720 - viewed 92 times.)

* 33.jpg (20.74 KB, 200x245 - viewed 706 times.)

* 34.jpg (25.62 KB, 400x299 - viewed 725 times.)
Logged
Љуба
In memoriam
potporučnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 2 274



WWW
« Reply #3 on: March 18, 2017, 10:52:16 pm »

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

SSSR je intenzivno radio i na gradnji raketopalana sličnom američkom Šatlu. Institut Energija je veoma važno sudelovao pri gradnji orbitalnih plovila kakva je bio Buran, čiji je prvi eksperimentalni let izveden novembra 1988. godine, ali bez ljudske posade.

Za to vreme razvojni institut Salut pod vođstvom Polukina razvijao je Skif-A laserske borbene stanice koje je pravio moskovski mašinski institut Astrofizika. Dužina je bila 40 m i težina je bila skoro 95 tona. Bilo je potrebno izvesti nekoliko desetina letova da bi stanica bila sastavljena u svemiru.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

U periodu od 1983-1987 obavljena su testiranja efikasnosti lasera koja su pratila sa avionom laboratorijom Il-76MD (A-60). Laserima su snagu davala dva turbinska generatora, a sam laserski top je bio pomeren u trup između krila.

GENSEK Jurij Andropov objavio je da Sovjetski Savez jednostrano prekida razvoj svemirske zaštite, a sa dolaskom Mihaila Gorbačova cela stvar je obnovljan posebno kada su Amerikanci lansirali SDI ( Stratešku odbrambenu inicijativu). Pre prekida 18.juna 1982. izvedena je velika vojna vežba kad kada su lansirane dve interkontinentalne balisitčke rakete SS-20 kao element prvog udara i jedno lansiranje podmorničke balisitčke rakete kao element drugog udara, dva protivbalistička raketna presretanja kao odgovor na prvi nuklarni udar i jedno lansiranje za protivsatelitsko dejstvo. Ovo poslednje lansiranje imalo je za cilj da simulira uništavanje jednog protivničkog osmatračko-izviđačkog satelita da bi sprečio protivničku stranu u prikupljanu podataka.

Sovjeti su obnovili testiranja satelita Skif-D, napravljen je je model stanice Skif -DM ( poznat po imenu Polus) dužine 37 m, širine 4,1 m i mase 80 tona. Stanica je imala četiri pogonska motora, 20 orjentacijskijska motora i 16 motora za stabilizaciju. Obiman spisak testova sa područja geo i astrofizike je bio spreman pre nego što je krenulo lansiranje za koje je Gorbačov nije dao dozvolu. Izvedena su bila samo testna lansiranja sa Skifom DM koji je posle 460 sekundi leta samostalno ušao u orbitu, i ubrzo zatim pao u Tihi okean.

Orbitalne bombe

Orbitalni sistemi bombardovanja su bili veoma aktuelni u sovjetsko-američkom nuklearnom nadmetanju u period od 1965-1971. iako je u 1967. postignut sporazum o zabrani terstiranja i postavljanja oružja za masovno uništavanje u kosmosu.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Orbitalni sistem bombardovanja mogao je biti izveden na dva načina:
1. Višeorbitalni sistem bombardovanja u kome se satelit naoružan vazduhoplovnom nukelarnom bombom sa slobodnim padanjem lansira u datu orbitu, potom tokom leta menja putanju i aktiviranjem sa Zemlje odbacuje bombu u pravcu cilja pri čemu je moguće usmeravanje bombe ka cilju u toku njenog slobodnog padanja korišćenjem odgovarajućih radio sredstava. Probe sa ovim načinom izvodile su se 1967/68.2.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

2. Frakcioni orbitalni sistem bombardovanja u kome se satelit naoružan nuklearnom vazduhoplovnom bombom lansira u kosomos u pravcu određene orbite, ali se na određenoj visinskoj tački pre ulaska u planiranu orbitu aktiviraju motori za usporavanje ( retroraketni motori) pomoću kojih se satelit usmerava ka cilju brzinom od 20.000 km na čas. Orbite na koje se ti naoružani sateliti upućuju nisu veće od 150 km. Frakcioni sistem se smatra efikasnijim zbog toga što skraćuje vreme od lansiranja do dejstva na 6 minuta u kom vremenu, pod uslovom da lansiranje bude čak i pravoremeno otkriveno nema praktične mogućnosti za preduzimanje protivmera.

Zemaljski laseri

Osim lasera korišćenih u svemiru Sovjeti su koristili i zemaljske lasere.
Sa velikim uspehom oni su razvijeni u blizini Dušanbea pod vođstvom dva inžinjera J. Babaev i J. Ablekov- oba su umrla pod veoma čudnim okoklnostima i razvoj je posle njihove smrti zaustavljen.
Što se tiče visokoenergetsih oružja Rusi su 1993/1994. ( Akademija nauka) razvili mobilni generator Pamir-3U (2,5x2,6x10 m , mase 20 tona) sa izlaznom moći od 15MW, koj je mogao lako da se upotrebi u svemiru, ali su ga Rusi na kraju prodali Amerkancima. U Rusiji je tada bila veoma prisutna ideja o gradnji neke svemirske borbene stanice slična svemirskoj stanici Mir koja bi kontrolisala kompletan vazdušni prostor nad Rusijom, a snabdevanje bi se vršilo raketopalnom Buran. Ideja nije bila nikada ostvarena, jer su izgradili Nadzorni centar spoljeg svemira opremljen sa superačunarom 5E 51 tipa „Elbrus“.

Kontrola obuhvata samostalno procesiranje i obaveštavanje o svemiriskim telima do 50 km, a informacije posreduju sve zemaljske stanice namenjene za rano obaveštavanje (osam radara tipa Djestar - Kazahstanski je bio prvi namenjen za kontrolu spoljeng svemira). Sistem radi sa raketom 11K36 i satelitom DS-P1YU (kontrola na visinma od 20-40.000 km, sistem zvani „Okno“ izrađen u fabrici u Krasnogorsku. To je optronski sistem namenjen za osmatranje svemirskih objekata sličan je američkom GEOSS. S druge strane Amerikanci su ubeđeni da je to zapravo zemaljski laser za onesposobljavanje satelita. Danas Rusi imaju 13 osmatračkih mesta ( Krasnoje selo, Šelkovo, Malojaroslavec, Vorkuta, Kolpatovo, Baranul, Jenisejsk, Ulan-Ude, Jakutsk, Galenki, Korol, Solnečnoje i Jelisejevo) – i sve ove stanice danas prate do 300 raznih satelita u svemiru.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Z a k l j u č a k :

Da li smo bili opširni ili možda nedorečeni pokazaće čitaoci. Kad se piše o ovoj temi ostalo je dosta toga ne iskazanog. Posebno se to odnosi na vruće pregovore između sovjetskog i američkog rukovodstva, oko problema razoružanja, smanjenja nuklearne napetosti. Međutim, glavni pregovori su se odnosili na međusobno odustajanje u razvoju „protivraketnog štita“ – Strategic Arms Limitation Talks (SALT) i kasnije Strategic Arms Reduction Treaties (START I).

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Naime, razvoj ovog sistema njihove odbrane, je toliko opteretio nacionalne budžete, da su morali da pristupe dogovoru, da „batale“ ovu rabotu. Amerikanci su sa svojim „štitom“ branili zone razmeštaja ICBM, namenjenih „uzvratnom udaru“, dok su sovjeti svoj štit namenili za odbranu „Центрального административно-промышленного района СССР / Москвы“.

Dakle nema govora o zaštiti stanovništa (poreskih obveznika) ili državne teritorije.

Uočili smo probleme u razvoju, kao i kaskanje za napadnom tehnologijom, koja je obesmišljavala efikasnost, tek uspostavljenog antibalističkog sistema (na obe strane). Interesantno je da ostale „nuklearne sile“ nisu razmišljale oko razvoja sopstvenih ABM. Da li su one bile toliko „pametne“, da uoče besmisao takvih projekata, ili su bile „švorc“, to ostavljamo analitičarima? Šta danas imamo kao aktuelno po ovom pitanju? Pa to je i bio smisao svih ovih pisanija, da se na neki način upoznamo sa stvorenom euforijom oko instaliranja „antiraketnog štita“ na prostoru Evrope.
Da li on stvarno može da zaštiti?
Da li on stvarano ugrožava uspostavljenu „nuklearnu ravnotežu“?

Da ne namećemo odgovor. Iz napred iznetih karakteristika ABM i drugih naprednih sistema za tu namenu lako se izvede zaključak. Nadamo se da ste sada bogatiji za neka saznanja.

AUTORI: Andrej Mlakar i Generalštabni pukovnik u penziji Ljubomir Savić



* 35.jpg (202.09 KB, 1096x631 - viewed 113 times.)

* 36.jpg (45.09 KB, 480x360 - viewed 152 times.)

* 37.jpg (87.04 KB, 640x410 - viewed 101 times.)

* 38.jpg (42.24 KB, 768x313 - viewed 92 times.)

* 39.jpg (97.43 KB, 691x696 - viewed 113 times.)

* 40.jpg (123.76 KB, 630x425 - viewed 108 times.)
Logged
Љуба
In memoriam
potporučnik
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 2 274



WWW
« Reply #4 on: April 30, 2017, 01:34:26 pm »

Hm!
 

Ovoliki tekst da ne izazove reagovanje.

Oko ovih "protivraketnih štitova" se lome koplja u vezi sa odnosima između Rusije i SAD. Mislili smo da će biti polemike, a pomalo me hvata sumnja, da ovoliki tekst, možda odbija čitaoca od pažnje.

Zato smo ga i podelili na delove kao celine, da bi se mogle shvatiti sve protivurečnosti razvoja i efikasnosti ovih sistema.

Љуба
Logged
Solaris
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 12 357


#vragu i rat#


« Reply #5 on: April 30, 2017, 06:09:36 pm »

Mora si u tekst ubacit ustaše, četnike, partizane, nijemce i čitatelja-komentara i svega ostalog ko u priči.
Ovo, to ti ne čita niko. Osim možda nas par zaljubljenika a to smo ionako sami istražili.

poz.
Logged
ssekir75
poručnik fregate
*
Offline Offline

Posts: 4 194


« Reply #6 on: May 01, 2017, 11:31:10 am »

скоро сам гледао неки путинов говор новинарима, 10так минута, где између осталог о системима про који праве амери каже да су установили да се то не исплати и да ће зато они ићи на побољшање нападачких могућности.
Logged
Solaris
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 12 357


#vragu i rat#


« Reply #7 on: May 01, 2017, 04:56:04 pm »

To i nije daleko od istine, u totalnom ratu previše bi toga prošlo ali sigurno bi smanjilo posljedice.
Sa druge strane jeftinije je ulagati u nove sposobnije bojne glave nego u kompleksan sistem zaštite.

poz.
Logged
Milan (longtrip)
kapetan fregate
*
Offline Offline

Posts: 7 424



« Reply #8 on: May 01, 2017, 05:40:59 pm »

скоро сам гледао неки путинов говор новинарима, 10так минута, где између осталог о системима про који праве амери каже да су установили да се то не исплати и да ће зато они ићи на побољшање нападачких могућности.

 "Ako je borba neizbežna, udari prvi" Wink


Logged
Solaris
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 12 357


#vragu i rat#


« Reply #9 on: May 01, 2017, 05:45:49 pm »

Kao mali prilog temi jedan stari kmz, da Ljuba ne bude tužan.
Davno ga negdje skinuo, puno bivših i sadašnjih vojnih lokacija.
Možda sam ga negdje ranije već i postavio.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

poz.

* Fortress Russia 1.kmz (1044.73 KB - downloaded 67 times.)
Logged
torpedo011
poručnik bojnog broda
*
Offline Offline

Posts: 5 222


« Reply #10 on: May 01, 2017, 06:07:41 pm »

Hm!
 

Ovoliki tekst da ne izazove reagovanje.

Oko ovih "protivraketnih štitova" se lome koplja u vezi sa odnosima između Rusije i SAD. Mislili smo da će biti polemike, a pomalo me hvata sumnja, da ovoliki tekst, možda odbija čitaoca od pažnje.

Zato smo ga i podelili na delove kao celine, da bi se mogle shvatiti sve protivurečnosti razvoja i efikasnosti ovih sistema.

Љуба

Ја сам тек сада прочитао текст. Видим да изостаје ABM treaty из кога су се САД повукле унилатерално тако што га нису продужиле након истека на који је био потписан. То им је омогућило да крену са развојем штита који ће бранити подручје шире од главног града.

Овде недостају текстови о радарима који виде ''иза хоризонта'', сензорима на сателитима итд. Не знам да ли си то тек припремио да објавиш или радиш на томе.

У Шари Шагану се налазио ласер који је служио као противкосмичко оружје. О њему се мало зна јер је демонтиран након распада СССР-а.

У сваком случају обо је једна од бољих тема.
Logged
Milan (longtrip)
kapetan fregate
*
Offline Offline

Posts: 7 424



« Reply #11 on: May 02, 2017, 06:43:27 am »

скоро сам гледао неки путинов говор новинарима, 10так минута, где између осталог о системима про који праве амери каже да су установили да се то не исплати и да ће зато они ићи на побољшање нападачких могућности.


Naleteh na taj snimak , pa kad je već bilo reči o tome, da ga podelim ovde.

Logged
ssekir75
poručnik fregate
*
Offline Offline

Posts: 4 194


« Reply #12 on: May 03, 2017, 07:44:23 pm »

управо тај.
Logged
lovac
Stručni saradnik za brodska oružja i sisteme
kapetan fregate
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 7 442


« Reply #13 on: May 03, 2017, 08:39:56 pm »

Ljubo, tekst jeste dugačak, i ima puno da se čita između redova - mnogo stvari su nejasne običnom posmatraču, pa zato nije izazvao veću pažnju na forumu. Odnosno, nije bilo puno diskutanata po ovoj temi, jer je mnogima nejasno o čemu se tačno radi.

Ja sam ga pročitao sa uživanjem i velikim zanimanjem i za koji dan ću ga ponovo prostudirati, da utvrdim gradivo.

Čestitam! 
Logged
Solaris
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 12 357


#vragu i rat#


« Reply #14 on: May 15, 2017, 05:34:50 pm »

DON-2N
Zavirite u "osmo svjetsko čudo" koje NATO zove "kutija za lijekove"

Piše D.I., 15. svibnja. 2017.

Iako izgleda kao da je dio scenografije "Ratova zvijezda", zgrada DON-2N ili kako je NATO zove "Kutija za lijekove" zapravo je dio moskovskog antiprojektilnog sustava obrane.

Riječ je o jedinstvenom radarskom sustavu koji prijestolnicu Rusije brani od udara balističkih raketa.

Ovaj sustav može istovremeno pretraživati cijelu sjevernu hemisferu. Testiran je u veljači 1994. u zajedničkom eksperimentu sa SAD-om kojem cilj bio otkriti manje objekte u svemiru. Radar DON-2N uspio je detektirati male objekte na putanji u rasponu od 1.500 do 2.000 kilometara.

Nakon eksperimenta je otkriveno da "Kutija za lijekove" može uočiti metalne sfere ispuštene iz Discoverya veličine 5 centimetara u promjeru. Unutar piramide nalaze se četiri jedinstvene aktivne antene koje su sovjetski inženjeri izgradili početkom osamdesetih. Imaju odgodu od jedne ili dvije sekunde koliko je anteni potrebno da napravi puni krug.

Za to vrijeme, neprijateljska meta može proći neopaženo, pogotovo ako je riječ o projektilu velike brzine. Sustav može detektirati i pratiti do 100 meta istovremeno te na njih usmjeriti zemaljske projektile.

Po potrebi, sustav može presresti i do 20 projektila. Sama postaja jedinstvena je u cijelom svijetu i većina njezinih prostorija strogo je skrivena od očiju javnosti, no pojedine filmske ekipe ipak su uspjele snimiti unutrašnjost ove misteriozne zgrade.

Fotografije unutrašnjosti objavio je i ruski bloger Aleksandar "Russos" Popov, a možete ih pogledati u fotogaleriji.

http://dnevnik.hr/

Quote
The Don-2N radar (Russian: Don-2N, NATO: Pill Box) is a large missile defence and early warning passive electronically scanned array radar outside Moscow, and a key part of the Russian A-135 anti-ballistic missile system designed for the defence of the capital against ballistic missiles. Located in the Pushkino district of Moscow it is a quadrangular truncated pyramid 33 metres (108 ft) tall with sides 130 metres (427 ft) long at the bottom, and 90 metres (295 ft) long at the top. Each of its four faces has an 18 metres (59 ft) diameter Ultra high frequency band radar giving 360 degree coverage. The system is run by an Elbrus-2 (Russian: El’brus-2) supercomputer.
It has a range of 3,700 km for targets the size of a typical ICBM warhead.
Under the 1972 Anti-Ballistic Missile Treaty both the United States and the Soviet Union had to designate one area to protect from missile attack. The USA chose North Dakota and the Soviet Union chose Moscow. The Don-2N radar is designed to be the control centre of the system and can operate autonomously if connection is lost to its command and control centre.
The 1998 SIOP targeted this radar facility with 69 consecutive nuclear weapons

Logged
Pages:  [1] 2   Go Up
  Print  
 
Jump to:  

Prijatelji

▼▼▼▼

Prostor za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Powered by MySQL Powered by PHP Powered by SMF 1.1.19 | SMF © 2013, Simple Machines
Simple Audio Video Embedder

SMFAds for Free Forums
Valid XHTML 1.0! Valid CSS!
Page created in 0.045 seconds with 23 queries.