...
Tvrdnje i kontratvrdnjeUprkos tome što su sovjetski i kineski poverljivi dokumenti postali dostupni, Ratno vazduhoplovstvo SAD se i dalje pridržava svoje teorije o odnosu srušenih aviona 1:7/8/9, mada je i to manje od originalne tvrdnje da je odnos bio 1:14, što je važilo kao istorijska činjenica do devedesetih godina prošlog veka.
Uzmimo na primer vazdušnu bitku 12. aprila 1951. godine u kojoj su Amerikanci izgubili 25 strateških bombardera i oko sto pilota. Taj dan su nazvali „Crni dan” i američko ratno vazduhoplovstvo je proglasilo nedelju dana žalosti. A ipak su Amerikanci tvrdili da su tada srušili 11 MiG-ova.
„U stvarnosti“, kaže Kramarenko, „svi naši borbeni avioni su se sigurno vratili iz misija, a samo su tri ili četiri miga imali rupe prouzrokovane pucanjem iz mitraljeza. Uzrok pogrešnim brojkama je činjenica da su Amerikanci brojali avione koje su srušili pomoću sistema za fotografisanje vezanog uz naoružanje aviona. Pretpostavljam da su američki piloti računali da su me srušili – i to barem dva ili tri puta.“ Amerikanci su na taj način „srušili” više migova nego što se borilo u Koreji.
Rusi su imali daleko precizniju metodu beleženja broja oborenih aviona. Piloti su morali da snime jasne i prepoznatljive fotografije oborenog aviona, čije bi ostatke prikupio poseban odred i potvrdio broj.
Ovo se pokazalo kao problematično. Mnogi pogođeni američki avioni koji su se povukli prema moru i pali u vodu nisu se brojali kao ruske pobede. Ponekad bi neprijateljski avioni pali u nedostupna područja kao što su šume ili klanci gde odred za potragu nije mogao da ih nađe. Ovi oboreni avioni kod Rusa se nikada nisu računali kao pobede.
MiG-15 je odigrao ključnu ulogu u zaustavljanju američkog napredovanja / Wikipedia [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
U stvarnosti su Rusi zadavali teške udarce zapadnjačkim vazduhoplovnim snagama. Pogledajmo sukobe iz septembra 1951. godine.
Prema dokumentima kojima je pristup omogućila 64. borbena vazduholovna jedinica sovjetskih vazduhoplovnih snaga, piloti dve sovjetske divizije srušili su 92 neprijateljska aviona, pritom izgubivši samo pet vlastitih aviona i dva pilota. Međutim, prema američkim zapisima, njihovi su gubici iznosili šest aviona. Prema istraživanjima u razdoblju posle hladnog rata koja su sproveli ruski i strani naučnici, broj gubitaka snaga zapada tokom septembra 1951. godine iznosi 21 avion srušen u borbi s migovima. Takođe je osam borbenih aviona bilo toliko teško oštećeno da verovatno nikada više nisu uzleteli.
Prema tome, čak i ako uzmemo u obzir ove vrlo konzervativne brojke, odnos gubitaka između dveju strana tokom okršaja u septembru je 4:1 u korist ruskih pilota. Međutim, zapadni autori, istoričari i analitičari tvrdoglavo odbijaju da izmene preterane podatke o uspešnosti američkog ratnog vazduhoplovstva.
Slično neslaganje odnosi se i na Australiju, koja je poslala svoju 77. eskadrilu aviona Gloster Meteor u Južnu Koreju. Jednog hladnog dana u decembru ruski avioni predvođeni Kramarenkom su u izviđačkom borbenom letu naišli na tih dvadesetak aviona britanske proizvodnje.
Čim su se migovi probili u formacije „Glostera”, taj dan je postao nesrećan za Australijance. Posle samo nekoliko sekundi tlo je prekrivalo nekoliko desetina požara, što su bili ostaci tih nesretnih aviona. Samo jedan pilot je preživio i uspeo da se probije kroz pakao borbe i da se vrati kući.
Rusi su videli kako australijski pilot beži iz borbe, pomiren sa svojom sudbinom i odbija da uđe u borbu. „Probudio je sažaljenje u meni“, napisao je Kramarenko. „Glosteri su prestali da budu neprijatelj u tom trenutku i odlučio sam da ga pustim na miru. Neka se vrati kući na svoj aerodrom i ispriča kakva je sudbina zadesila ostatak njegovih drugova koji su hteli da unište grad u Koreji, a čiji avioni su završili u vatri na obroncima pored tog grada i njegove železničke stanice!“
Kramarenko dodaje: „I dalje me zbunjuje zašto su Amerikanci dozvolili tim žutokljuncima da se bore u zastarelim avionima bez podrške aviona Sabre.“ Iako su pretrpeli teške gubitke, Australijanci su verovali da su srušili jedan MiG u bliskom okršaju, a da su sami izgubili samo tri vlastita aviona. Rusi više nikada nisu naišli na pripadnike eskadrile „Glostera” na korejskom nebu. Zapravo su Amerikanci poštedeli australijske snage.
Greške iz MoskveOdnos uspešnosti u Korejskom ratu bio bi još veći u prilog migova da nije bilo nepromišljene ideje sovjetskog vođe Josifa Staljina da rotira kompletne ekipe borbenih posada. Staljin, koji nije razumeo moć vazdušne borbe, u početku nije dozvolio avionima MiG-15 da učestvuju u vazdušnim borbama iznad Koreje.
Kao rezultat Staljinove naredbe, mladi piloti s malo ili nimalo borbenog iskustva su zamenili ruske asove iz Drugog svetskog rata koji su bili izrazito uspešni u okršajima 1951. godine. To je omogućilo demoralisanim pripadnicima američkog ratnog vazduhplovstva da se vrate u igru i sruše niz ruskih aviona.
Drugi činilac koji je išao u korist američkih snaga je bio „G-suit“, letački kombinezon koji omogućava pilotima da lete bez izlaganja ekstremnim uslovima kojima su izloženi borbeni piloti.
Sovjetske vazduhoplovne snage nisu imale tu bitnu opremu i zato su mnogi ruski piloti morali da prekidaju letenje na više nedelja ili meseci kako bi se oporavili od napora borbe.
Jednakost je uspostavljena nakon što se veći broj pilota veterana Drugog svetskog rata vratio u Koreju, ali sa Staljinovom smrti 1953. godine rat se približavao kraju. Kako to nije bila bitka za domovinu, niko od ruskih pilota nije želeo da bude poslednji koji će izgubiti život u tom ratu, pa tako više nije bilo epskih bitaka na nebu iznad Koreje.
Rakeš Krišnan Simha,
Ruska reč
izvor