Samo iz ove cijele nesretne price oko vadjenja Brigite Montanari, moj je dojam da ljudi i sigurnosne prodecure ( oko kojih se sve vrti kod ronjenja u saturaciji) nisu bili na visini zadatka.
Ali cijena toga nije morala biti zivot dva ronioca. S te strane to je potpuna katastrofa. I ne znam da li je itko za to odgovarao. Ja sam prije puno godina slusao predavanje Dr. Gosevica kako prica o tome ( i svake put kada drzi predavanje uvijek je ista tema Brigita Montanari) i pitao sam zasto je zvono izletilo van, odgovor je bio mahanicki problem na sistemu za izbacivanje utega. Kako sam dublje ulazio u pricu, izgleda da je zvono zapelo za brod. Ne znam kako je sa spasavanjem podmornica, kako se to vjezba, trenira ali iz ove price izgleda da je vadjenje Brigite bila jedina "akcija" tj. radno ronjenje u saturaciji sto je vojska radila.A koliko znam i zadnja.
Zato ja to sada gledam s druge tocke gledista, i zanima me ko je bio ronilacki supervizor. Zasto je zvono spusteno tako nisko da je zapelo za brod? Za dubinu od 84 metra zvono moze biti na 64 metra. Ako je Brigita toliko siroka ( bila je na boku) zasto zvono nije spusteno 10 metara dalje od broda. Tko je rekao da se brod moze pomaknuti a da nije bio siguran da zvono nece zapeti i zasto ronioci nisu bili u zvonu a zvono zatvoreno?
Tu ima toliko pocetnickih-jednostavnih gresaka koje su posljedica neiskustva ili nemarnosti odgovornih.
Cijele akcije oko Brigite prilično se dobro sjećam iako ni na koji način nisam u nju bio uključen. Međutim, kako sam već na nekom drugom forumu spomenuo, mi civilni ronioci imali smo dosta dobru suradnju sa JRM a najviše sa Gošovićem (starijim, dr Stracimir Gošović, osnivač i legenda jugoslavenske i hrvatske podmorske medicine) a kasnije i sa Denobleom i Živkovićem. Informacije o postupcima i planovima uglavnom smo dobijali relativno brzo i uredno. Nakon nesreće prikupili smo dosta informacija sa raznih strana i imam prilično kompletnu sliku iako je memorija napravila svoje i mnogih se detalja ne sjećam jer nisam zapisivao. Od ljudi koji su bili na Spasiocu pričao sam u 2-3 navrata sa Gošovićem i najmanje 5-6 puta sa Koprivicom. Dva poginula ronioca nisam poznavao.
Cijela operacija rađena je traljavo. Ako se dobro sjećam odluka da JRM vadi Brigitu donijeta je na političkoj ili vojno-političkoj razini. Netko je pitao "možete li vi to" a netko drugi odgovorio "možemo". I to je bilo to. Onda je u KJRM zaključeno da cijelu stvar treba dati Gošoviću kao najstručnijem da on odredi tehniku rada i propiše postupke. Uopće, u to vrijeme samo se Gošović bavio ronilačkom tehnikom i on je osim za podvodnu medicinu, za koju je bio i ostao neupitni stručnjak svjetskog ranga, praktično bio autoritet za ronjenje jer pisanje pravilnika i određivanje postupaka nikoga nije zanimalo. "Veliki ronioci" htjeli su roniti, biti diverzanti i baje a ne pisat propise. Ovo mi je osobno potvrdilo nekoliko časnika među kojima i pok. Mustafa Hajrulahović-Talijan koji mi je rekao da je tek kada je otišao na razmjenu u Italiju u COMSUBIN shvatio da po pitanju same tehnike ronjenja ne zaostaje nimalo za Talijanima ali da po pitanju poznavanja ronilačkih i sigurnosnih procedura nije bio ni blizu.
Ronjenje na Brigiti bilo je dugotrajno i prilično je iscrpljivalo vrlo tanke resurse JRM. Što god se danas o tome mislilo ronilački element bio je prilično tanak sa ljudstvom i ljudstvo je bilo prilično slabo teorijski potkovano. Tek negdje sredinom 80-ih razdvojena je obuka za ronioce na teške i lake (mislim da je uveden poseban VES). Prije toga svi ronioci obučavali su se za teške ronioce a onda neki od njih dodatno i za lake, autonomne ronioce. Većina ronilačkih radova u JRM otpadala je na razne građevinske radove na dnu i puno manje vađenje. ovo se uglavnom radilo, ovisno od konkretnog posla, u teškoj ili poluteškoj opremi (za laike to je ono otežano odijelo sa kuglom na glavi) i to sa snabdijevanjem zrakom sa površine. Ronilačke nargile smatrale su se prilično naprednom tehnikom. Kod lakih ronilaca naglasak je bio na diverzantskom ronjenju sa aparatom za recirkulaciju a u toj kategoriji ne prelazi se dubina od 10m i tako je ronilačko znanje u JRM bilo izrazito ograničeno po pitanju autonomnog ronjenja (SCUBA). Mi civili smo ih pri svakom susretu nečem učili i pokazivali im nešto novo, često se, pogotovu u Puli koja je bila izrazito rigidna, znalo dogoditi da pretpostavljeni ZABRANE da se koristi neko znanje primljeno od civila... itd. Iskusni ronioci koji su odlazili na služenje u ronilačkim jedinicama često su imali problema i govoreno im je da zaborave te "civilne pi*darije" jer se u vojsci roni OVAKO. Znam mnoge ovakve slučajeve.
Samo kao primjer, 1990. je jedna grupa nas mladih instruktora (ja sam te godine položio ispit za mlađeg instruktora praktičnim ronjenjem za 1. maja i zato se sjećam do u detalje) trebala ić na ronjenje u saturaciji, Spasiocem. Bilo nas je 6 odabranih i 2 rezerve, te zime smo 2x išli na teorijske tečajeve od kojih prvi nije držao Gošović jer je bio pod suspenzijom radi Brigite (kasnije ću o Brigiti). Plan je bio napravit 2 serije ronjenja, prvu na 50 m sa 48 sati u saturaciji sa 4 ekskurzije i drugu na 80m na 24 sata sa 2 izlaza. Za dubinu 50 maksimalna radna dubina je bila 65m a za 80 trebala je bit 90m. Svi ronioci u saturaciji trebali su bit civili a vanjsko ronilačko osiguranje mornarica. Prilikom planiranja tražili smo da vidimo plan za osiguranje ronjenja i sjećam se kao danas kada mi je kIk Edin Repeša, tada zapovjednik čete, pokazao tablice za ronjenje zrakom po kojima oni rone da samo što nismo pali u nesvjest! Iako su u Gošovićevoj knjizi (koja je za dosta stvari dan-danas Biblija) između ostalih tablica publicirane i US Navy tablice za ponovljena ronjenja (kod više ronjenja unutar 24 sata važe posebni režimi i posebne tehnike ronjenja i kod planiranja i izvođenja drugog i narednih ronjenja mora se uzeti u obzir prethodno ronjenje sa svim parametrima i interval između prvog izrona i drugog zarona). E, JRM uopće nije radila proraun ponovljenog ronjenja, ronilo se sa skraćenim US Navy tablicama koje su bile tiskane na plastificiranom papiru! i sve to je nama izgledalo nevjerojatno diletantski i opasno. Kako tada nije bilo Gošovića problem smo iznijeli nekom kk, imena se ne sjećam, koji je bio voditelj tečaja i on uopće niej razumio o čemu govorimo. Kasnije, kada je došao Gošović objasnio nam je da se u JNA za svako ronjenje izdaju posebne tablice!!! i da se i za ponovljeno ronjenje izdaju tablice pripremljene za takav zaron. To je, naravno, teška glupost, dovođenje ljudi u opasnost bez ikakve potrebe ali sve je to bilo u skladu sa principom "tvoje je da roniš a ne da misliš" koji je vrijedio do kraja JNA/JRM.
Natrag na Brigitu. Po svim informacijama nakon neizvjesnosti prvih dana atmosfera je bila dosta opuštena i jako se puno improviziralo. Najbitnije je da je na kraju suđeno Gošoviću samo po osnovi toga što je istovremeno imao dužnost zapovjednika ronjenja i medicinskog osiguranja što po propisima nije bilo dopušteno. Ni za šta drugo nitko niej suđen. Ako se dobro sjećam, Gošović je imao neku suspenziju 2-3 godine a poslije toga je, mislim, imao još zabranu napredovanja u službi i to je to. Koprivica mi je kasnije pričao da puno toga nisu predvidjeli, nisu planirali i da gotovo uopće nisu imali razrađene, a još manje uvježbane, postupke za izvanredne situacije. Inače, to sve je Gošovića strahovito potreslo, čisto ljudski, osjećao se odgovornim kao čovjek i kao časnik i poslije toga, kažu svi koji ga znaju, nije nikad više bio isti.
Po pitanju pozicioniranja zvona sigurno nije bilo "tvrdog" propisa na kojoj dubini i udaljenosti od radne zone mora biti zvono. U to sam siguran. Dakle, to se određivalo na licu mjesta i to prilično odokativno. Ronioci su se smjenjivali na mjestu rukovatelja zvona i svaki je dogovarao sa radnim roniocima režim svakog zarona. To se, inače, danas uopće tako ne radi a vjerujem da se ni onda nije radilo tako tamo gdje se ozbiljno ronilo jer je protivno svakoj logici i zdravom razumu. Kalkulacija ukupne saturacije/dekompresije, za koju je bio odgovoran Gošović, sigurno je bila u redu jer on to stvarno zna i uvijek je imao konzervativan pristup (bolje nekoliko sati duže u komori nego problemi), ali tehnike i postupci nisu bili razrađeni.
Detaljni postupci za havariju zvona nisu postojali (čini mi se da je to bio jedan od razloga zašto se dosta toga zataškalo jer bi se nače istraga morala proširiti i zahvatiti visoko) a moguće je, iako se detalja ne sjećam, da nije ni bilo propisa o načinu premještanja angažiranog zvona. U današnjem komercijalnom ronjenju za premještanje zvona svi ronioci moraju bit unutra, sve veze skupljene i svaki ronilac pregleda drugoga do sebe i tek kad svi potvrde da je sve u redu zvono se premješta).
Osnovni problem bio je, po meni, što se u toj improvizaciji i skraćivanju procedura nije razmišljalo o razlozima zašto se nešto radi kako se radi - što je posljedica toga da je razmišljanje u ronilačkim postrojbama inače bilo dekuražirano. Vanjski uteg na zvonu postoji da bi se konkretna posada i konkretno zvono balansirali za konkretnu radnu dubinu. Kada se odrede posada i dubina to se više ne može promjeniti i utezi koji se po kalkulaciji stavljaju morali bi biti čvrsto pritegnuti da se ne mogu pomaknuti ni otpasti čak ni u slučaju prevrtanja zvona. Inače, prevrtanje zvona nekada je bilo jedan od najčešćih uzroka ronilačkih katastrofa. Zvono na Brigiti imalo je utege samo OBJEŠENE a ne i UČVRŠĆENE. Da su utezi bili fiksirani, moglo se dogoditi da se oni zakače za brod ali ne bi mogli otpasti i dovesti do naglog stvaranja pozitivne plovnosti što je dovelo do katapultiranja zvona. Da se dobro učvršćeni uteg zakačo za brod, rukovatelj zvona dao bi tzapovjed za prekid rada dizalice i broda, nalog da se svono spusti i ronioci bi izašli i nastojali osloboditi zvono.
Ovako, previše improvizacije i lakoćemo dovelo je do tragedije.
Tko je odgovoran? Svi, najviše sustav. Jer da su ronioci bili kvalitetnije obučavani, da im je razmišljanje o postupcima i razlozima za njih usađeno od početka, sigurno je da bi barem nekom od njih došlo na pamet da se zvono ne premješta dok je posada vani, da se utezi moraju učvrstiti na način koji daje najbolju sigurnost a ne na način koji rad posade broda čini najlakšim... itd, itd.
Bilo je pokušaja da se krivnja prebaci na Koprivicu ali meni se čini da on nije ništa krivlji od dvojice poginulih jer sva trojica bila su svjesna da će se zvono premještati dok su dvojica vani. U ronjenju važi pravilo da čim jedan član ekipe prekine neki postupak moraju ga prekinuti svi, tako da bi u nekoj normalnoj situaciji u kojoj bi jedan od vanjskih ronilaca dao znak da se zvono NE premješta dok su ronioci u ekskurziji svako premještanje bilo obustavljeno.
Inače, čini mi se da je još bilo i pitanja oko toga tko je bio na kom brodu, mislim da ekipa na Spasiocu nije bila kompletna po pravilu službe jer je nekoliko njih za vrijeme ronjenja umjesto na Spasiocu sjedilo na dizalici (čini mi se da je bila Dvainka) i ćaskalo/pilo...
Ispričavam se na dugom postu.
