Torpedo - Rijeka

[duje]

Luppisov "čuvar obale"
Prvi prototip bio je dužine oko 1m. Sagrađen je na fregati Bellona (gdje je bio zapovjednik). Pogon je bio na jedra. Drugi model izgrađen je sa pogonom na satni mehanizam, koji je pokretao propeler. Složeni mehanizmi upaljača bili su povezani sa "tangunima" (bočni štapovi), jarbolom ili direktniom udarom u cilj. Na bokovima plovila  dodana je pluta, koja je trebala povečati plovnost. Oznake na slici
1 vertikalna poluga
2 vodoravna poluga
3 eksplozivno punjenje
4 satni mehanozam (pogon)
5 upaljač
Druga slika:
Luppisov model "Čuvara obale" na izložbi 1937 godine [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[duje]

Skica načina upravljanja sa dva kormila-
Model Luppisova "čuvara" iz 2008 godine

[duje]

Detalji pramca sa upaljačem
Detalji krmenog djela sa konopima za upravljanje

Model je izrado kap. Luciano Keber 2009 godine
i nalazi se u Muzeju u Rijeci

Djelovanje ovog plovila nikad nije isprobano u borbi. Ipak zamisli o novom pomorskom oružju  dovele su do serijske proizvodnje torpeda!

[duje]

Robert Whitehead i sin John Whitehead

Otac Robert rođen je 03.01.1823 godine u Boltonu (Engleska) dvadesetak km od Manchestera. Tehničko obrazovanje stiče od 1846 godine kod svog ujca u Marseilleu u tvornici strojeva Teylor&Sons. Tu se upoznaje sa izgradnjom brodova i brodskih strojeva. U Rijeku dolazi krajem 1857. godine. Njegova tvornica isprva gradi manje strojeve i dizalice. Među njegovim poznatijim projektima bili su fregata "Schwartzenberg" sa strojem od 40KS, parobrod na vijak "Marko Polo" i "Maria Teresa" sa strojevima snage 250KStu parobrod "Rudolf" snage 230KS. Za Austrougarsku  RM su izgrađene topovnjače "Hum" i "Vellebich", a sredinom 1860-tih oklopljena fregata "Maximillian  Ferdinand" snege motora 800KS. To je bio i admiralski brod. Fregata se istakla u boju kod Visa 1866 godine.
Suradnja sa Luppisom i Ciottom (kasnije višegodišnji gradonačelnik Rijeke) počinje 1864. godine. Suradja ne daje rezultate kave je želio Whitehead, pa nastavlja proizvodnju sam. Odluči se za proizvodnju oružja koji bi se kretalo pod površinom mora i to pravolinijski. 1866. godine je proizveden prvi uspješni prototip, koji je predstavljen Ministarstvu rata. Prototip dobije naziv "Minenschifft" (brod mina). Kasnije ga preimenuju u torpedo. Glava tog projektila napunjena je pamučnim barutom,  dvocilindrični motor na komprimirani zrak  stisnut u repnom dijelu, pokreče propeler. Predstavljanje je održano 21.12.1866.godine  pred komisijom koja je bila oduševljena. Predlagala je daljnje usavršavanje oružja- torpeda.
Sin John je od 12-te godine pomagao ocu sa svojim idejama. Bio je jako darovit. Nakon školovanja u Cirihu na visokoj tehničkoj školi postajejedan od najvažnijih očevih suradnika i tehnički direktor (glavni inženjer) tvornice

[duje]

-Jedna od najranijih fotografija tvornice torpeda u Rijeci
-Rijetka fotografija Whiteheada u radnom ambijentu (vjerojatno 1870.godine) pored oštečenog torpeda

[ML]

Probni torpedo, izgleda poprilično vremena proveo u moru. Sa topovnjače Gemse su ispaljivali probna torpeda, ne baš najuspješnije, izgubili su i probni torpedo koji je pronađen tek godinu dana kasnije.Moguče da je to taj torpedo.

[duje]

Razvoj torpeda prikazan na tri ključna primjera:
-"čuvar obale" (1860) najdonji
-jedno od prvih torpeda (1867) najgornji
-torpedo s početka 1900-tih
Slika iz kućnog muzeja Whiteheada, danas su ti eksponati u Ratnom muzeju u Beču

druga slika:
Na grafici iz London Newsa iz 1878.godine je prizor "lansiranja" s broda Thunderer. Torpedo je do cijevi doveden na posebnim kolicima, s mogućnošću podizanja do najugodnije visine za uguravanje u cijev.

[duje]

Hala za proizvodnju plašta bojevih glava na razmeđu 19.i 20.stoljeća. Na vrhu jedne od bojevih glava(deso) već je ugrađen upaljač (mala elisa)

[duje]

Strojevi za obradu spremnika za komprimirani zrak. Prenos obrtnog momenta na strojeve je još uvjek preko remenice i remena.

[duje]

Strojevi tokarske radionice obrađuju plašt torpeda.

[duje]

Punjenje spremnika za komprimirani zrak. Kompresore za zrak je proizvodila  tvornica sama. Do početka 20. stoljeća zrak je bio jedino pogonsko sredstvo Whiteheadovih torpeda.

[duje]

Probna ispitivanja torpeda

Da bi bio predasn na korištenje, svaki je torpedo morao proći uspješno sedam uzastopnih probnih ispitivanja. Probna ispitivanja torpeda izvodila su se na tri lansirna pravca- prema Opatiji, Crecu i Brseču. Lansirno pravci prema Brseču, koji je ujedno bio i najduži, zadržan je za ispitivanje do kraja proizvodnje i repariranja torpeda u tvornici Torpedo u Rijeci.
Za potrebe ispitivanja, u akvatoriju u smjeru lansiranja bio je zabranjen za plovidbu, što je bilo posebno označeno na pomorskim kartama. Pravac prema Brseču bio je orjentiran prema desnom rubu zvonika brsečke crkve. Na tom su pravcu bili postavljeni plutajući pontoni (catare) s kojih se nadziralo kretanje torpeda na probnim ispitivanjima. Plutajući pontoni bili su postavljeni na 1000m, 2000m, 3000m, 4000m, 5000m, 6000m, 7000m, 8000m, 10000m i 12000m od lansirne rampe u Rijeci. Točna udaljenos plutajućih pontona od lansirne rampe određivala se uz pomoć oznaka koje su bile postavljene na liburnijskoj obali. Oznake (traguardi) činile si tri ploče bijele boje u obliku romboida. Prije svakog probnog lansiranja provjeravao se točan položaj pontona. Oznake smjera i udaljenosti morale su biti vrlo uočljive pa su se zvonik U Brseču i ploče bojile svake dvije godine.
Plutajući pontoni bili su približnih dimenzija 3,5mX3,5m, s palubnom kućicom na sredini. Uzgonske elemente pontona činile su povezane bačve. Svaki ponton bio je privezan s četri privezna konopca na četri plutače koje su bile udaljene od pontona 50m. Svaka plutača bila je usidrana sa sidrom sa četri kraka.
Prije probnog lansiranja, na svaki ponton odvezena je po jedna osoba (signalist-"cartarat"), a u blizini svakog pontona bila je i jedna radna brodica čiju su posadu činila dva člana (kormilar i motorist). Brodice su bile raznih veličina, s mogućnošću brzine plovidbe do 20čv. Brodice broj 3 i 7 bile su veće, a na palubi su imale ugrađena vitla koja su služila za podizanje potonulih torpeda. Osim brodica, u ispitivanju su se koristili i gliseri čija je radna brzina plovidbe bila 40čv, a mogli su postizati brzine i do 48čv.
Probna lansiranja mogla su biti pravocrtna ili tzv. kružna te do određenih duljina. Duljine testiranja bile su od 1000m do 12000m. Ova probna lansiranja izvođena su najčešče za vrijeme mirnog mora.
Torpedo bi nakon lansiranja palo u more i zaronilo da bi već za pedesetak metara izronilo do uobičajne dubine kretanja kroz more od 4m. Taj prvi uron i povratak na dubinu od 4m u žargonu se zvao "vreća". Nako toga torpedo bi nastavio u smjeru pontonabrzinom od približno 40čv. U tom trenutku kad bi prošao ispod pontona, signalist kojise nalazio na vrhu palubne kućice podigao bi zastavu, a brodica koja je bila smještena u blizini pontona, odmah bi krenula punom brzinom tragom torpeda sve do sljedećeg pontona kada bi za torpedom krenula sljedeća brodica itd. Te su se radne pratile uz pomoć dalekozora promatrači smješteni na najvišoj etaži lansirne rampe. Promatrači su mjerili vrijeme potrebno da torpedo stigne do pojedinog pontona , čime su poslije određivali njegovu točnu brzinu, a praćenjem brodice kontrolirali su smjer kretanja torpeda. Kasnije su za praćenje torpeda korišteni gliseri, koji su krenuli i pratili torpedo odma po lansiranju sa lansirne rampe.
Za komuniciranje između kompletne ekipe koje je sudjelovala u testiranju, korišteni su posebni signali na obali pokraj lansirne ramp. Postavljene su (5 kom) velikih crnih ploča na koje su se postavljali bijele ploče. Kombinacija crnih i bijelih polja imale su svoje značenje.
Nakon što je torpedu motao prestao raditi na određenoj daljini od lansirne rampe, torpedo bi zaronilo te bi se nastavilo kretati i više od 100m, dok dok nebi potpuno stalo. Izranjanje mu je omogučavala tzv. pirna glava koja je za testiranje ugrađivana na torpedo umjesto bojeve glave. Nakon što bi torpedo izronilo, prihvatila bi ga radna brodica i oteglila do lansirne rampe gdje su ga podigli iz mora. Poslije su se rezultati testiranja analizirali, uspoređivali sa zapisima s autografa i upisivali u posebne knjige.
Znalo se dogoditi da nakon testiranja torpedo na bi izronilo, več potonulo. Tada sa tražio tako da su dvije brodice, koje su plovile dovoljno razmaknute jadna od druge, za sobom po morskom dnu vukle čelično uže. Kad bi čelično uže zapelo o torpedo, brodice bi se približile, a oba kraja čeličnog užeta provukla bi se kroz olovni prsten koji bi se zatim spustio na morsko dno, stvarajući tako oko torpeda omču, što bi bitno smanjilo mogućnost ispadanja torpeda tijekom izvlačenja. Ako bi omča klizla uz torpedo, na vrhu pirne glave bile su kuke za koje bi zapelo čelično uže. Podizanje torpeda izvodilo se uz pomoć ručnih vitala koja su bila ugrađena na dvije veće brodice.
Događalo se, da poneki torpado nikad nije pronađen. Jednom je prigodom kazivač sudjelovao u rutinskom traženju i podizanju torpeda, da bi nakon njegova podizanja uvidjeli da je riječ o bojevom torpedu iz drugog svj. rata.
Više puta se dogodilo da je torpedo krenuo sasvim krivim smjerom pa se kazivač sjeća da  je udario u usidreni brod (doduše, na mjestu na kojem brod nije smio biti usidren), jedan je završio u luci 3.maja, a jedan na Kantridi, na plaži među kupačima.

Opis probnih lansiranja torpeda dao je g. Frane Rudan (Moščenička Draga), koji je radio u tvornici na ispitivanju torpeda od 1959 do 1964.godine
Zapis u Mmonografiji "Riječki torpedo"

[duje]

Lansirne stanice

Isprva je Whitehead lansirao torpedo bez ikakve lansirne stanice ili lansirne cijevi. Spustio bi ga u more kraj obale pred tvornicom i pokrenuo ga dok je plutalo na moru.. Tako ga je pokrenuo i pred Mornaričkim tehničkim povjerenstvom austrijskod Ministarstva rata. 21.12.1866. godine.
Budući da je predstavljanje bilo donekle uspješno - torpedo ja opisao krug i vratio se  na obalu u blizini mjesta lansiranja - odlučeno je da če ga se pri ponovljenom lansirati sa topovnjače Gemse koja je za tu prigodu preuređena u prvu torpiljarku na svijetu, s podvodnom lansirnom cijevi postavljenoj u os broda, s izlazom na pramcu.
Prva lansirna stanica bila je izgrađena već 1870-tih godina u obliku drvene kućice nalik na sojenicu, do koje se prilazilo dugim drvenim mostićem. Poslije je drvena kućica dobila i povišeni vidikovac s kojeg se moglo bolje promatrati plovidbu i svojstva torpeda za vrijeme redovnih probnih lansiranja. Svaki je torpedo prije isporuke redovito isprobavan pred mornaričkim komisijama naručitelja iz raznih zemalja.
Poslije su građene prostrane lansirne stanice s više postavljenih lansirnih cijevi, no i dalje su ostajale drvene, dok dok su zbog sve većeg dometa torpeda vidikovci postajli sve viši.
U je nekim razdobljima na obali pred tvornicom bilo podignuto više lansirnih stanica. Tako su tridesetih godine pred riječkom tvornicom jedna uz drugu stajale tri lansirne stanice - jedna sagrađena 1909. i nazvana imenom Roberta Whiteheada, druga velika i moćna armiranobetonska, sagrađena je 1930., koja i danas stiji pred tvornicom, nazvana Giuseppe Orlando, i treća sagrađena 1935. i nazvana Luigi Orlando. Ova poslednja bila je namjenjena ispitivanju zrakoplovnih torpeda.
Lansirna stanica bila je spojena s pogonom tračnicama kojima se torpedo izravno dovozio od mjesta proizvodnje do mjesta probnog lansiranja, udaljenog svega nekoliko desetina metara.
(podaci iz kataloga "Riječki torpedo")
Počeci probnih ispitivanja

[duje]

 -Lansirna kućica kao "sojenica"

[duje]

- "Umnožene" lansirne stanice na stupovima. Osim broja kućica novost su uzdignuti vidikovci na krovovima - za pomnije promatranje kretanja torpeda.