Milan (longtrip)
kapetan fregate
Offline
Posts: 7 424
|
|
« Reply #2 on: July 28, 2018, 11:00:21 am » |
|
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
U prošlom delu videli smo da posle neuspeha u Holandiji - nije obrlatio tamošnju vladu da ga postavi kao vojskovođu, grof Dimitrije kreće prema Rusiji, pravo u zagrljaj carici Katarini II. Međutim, na njegovu nesreću, stiže dosta kasno u Rusiju budući da Katarina II nije više bila ona mlada, galantna carica, koja je rado volela da gleda snažne i lepe oficire, posebno ako su dolazili sa Balkana. Te iste 1796. godine, teško obolela, ona je i umrla.
Svita na njenom dvoru pokušavala je na svaki način da se otarasi nemilog grofa, poglavito što je carica još za života doznala od svog konzula iz Venecije da je grof De Vujić, u stvari, jedan prevarant. Kasnije je u papirima pronađena zabeleška njenom rukom pisana: ,,Čini mi se da je ovaj Vujić jedna skitnica prve vrste.”
Verovatno zbog toga grof Dimitrije de Vujić nije ni primljen u audijenciju kod carice za njenog života, ali joj je zato pisao pisma u kojima je predlagao da Rusija pomogne u oslobađanju svih hrišćana sa Balkana. U tim pismima, između ostalog, kaže: ,,Narod gordi (ovde misli na Srbe, Crnogorce, Albance i ostale narode Balkana), izabrao me je za svoga načelnika, no pred NJenim carskim veličanstvom ja skidam sa sebe sva prava i punomoćstva kojima me je ovaj narod odlikovao. Od Vas očekujem rešenje moje i njegove sudbine.”
Na kraju tog pisma dolazi ono glavno. Traži pare od carice za ispunjenje tog zadatka - oslobađanja hrišćanja i stvaranja jedne nove države, velike jugoslovenske carevine! Dalje u pismu iznosi sve pojedinosti njegovog plana, kako će sakupiti sedamdeset dve hiljade ljudi, ali to naravno iziskuje mnogo troškova: ,,koje nije kadar podnositi privatan čovek”.
Da li je carica pročitala to pismo, ne zna se, ali se zna da je odmah nakon toga policija proterala iz Rusije grofa Dimitrija i on se sklanja u Prusku, a tada ga i njegova velika svita pratilaca napušta. NJegov ađutant Nikola Miletić stupio je u rusku vojsku, a Stefan Vučetić i Luka Radonić obratili su se carici za pomoć, govoreći da su bili zavedeni i prevareni, pa im Katarina II daje po 300 dukata i po 100 rubalja za putni trošak, ali da se odmah vrate u Crnu Goru.
Grof Dimitrije de Vujić u Berlinu upoznaje čuvenog Petra Ička (kasnije, za vreme Karađorđa, Ičko je posredovao oko sklapanja takozvanog Ičkovog mira). Petar Ičko je tada bio tumač u turskom poslanstvu u Berlinu, a pod uticajem grofa Dimitrija pristaje da mu nabavi turski pasoš sa kojim junak naše priče početkom 1798. godine stiže u Carigrad.
U Carigradu ista priča, predstavlja se kao ,,gospodar crnogorski” i moli Visoku portu da ga prizna za kneza, obećavajući brda i doline. Čak im je i jedan ugovor predložio, u kome je stajalo da će on za njih uvek priskočiti u pomoć sa svojih trideset i pet hiljada ljudi, ali da oni njemu isplate određenu količinu novca. Kako kaže u tom ugovoru, spreman je za njih čak i na Rusiju da krene! Taj ugovor, koji je napisao 14. februara 1798. godine, imao je toliko detalja da je Turcima, čak, obećao da će im godišnje plaćati danak od trista hiljada oka sirove vune!
U tom trenutku carigradski patrijarh Grigorije piše pismo NJegošu na Cetinje i pita ga: ,,Ko je ovaj Vujić?” Petar I Petrović NJegoš, zaprepašćen da se sem njega našao još jedan crnogorski vladika, odgovara na pismo, te kaže: ,,Pomenutog Dimitrija Vujića crnogorski narod nije nikada priznao za svog zapovednika, niti ima namere za to.” Patrijarh na diskretan način obaveštava Visoku portu otomansku da je gospodar Vujić u stvari ,,neki avanturista”, pa tako grofa Dimitrija isteruju iz Carigrada.
Nesuđeni knez i vladar, grof Dimitrije de Vujić stiže u Crno Goru, ali NJegoš naređuje da ga odmah i odatle proteraju! Grof se pravdao da je u Carigradu lagao samo zbog interesa Crne Gore, da je sve činio za crnogorski narod, itd. Ipak, ne uspeva da promeni odluku o proterivanju. Dolazi u Kotor i tu pada u ruke austrijskoj policiji koja ga odvodi u zatvor. Međutim, ima zapisa da je odatle ubrzo pušten i proteran u Veneciju.
Zna se da je kasnije, duže vremena, živeo u Londonu i imao tri sina kojima je dao imena najslavnijih vojskovođa: Hanibal, Cezar i Aleksandar. Postoji zapis da je grof pokušao da u portugalskoj vladi postane generalisimus, u čemu mu je pomagao feldmaršal grof Holc, s kojim se sprijateljio u Londonu.
Kada su se Burboni posle Napoleonovog sloma vratili na vlast, grof Vujić hita za Pariz u potrazi za svojim starim prijateljima. Sudeći prema nekim dokumentima, izgleda da je od njih dobio zamak Lašner u Francuskoj. Ali tu nije kraj priče, grof tek nastupa 1821. Godine, po izbijanju grčkog ustanka...
Grof Dimitrije je rešio da 1822. organizuje ustanak na Kipru. Napravio je u Londonu glavni štab kiparskih ustanika, a sačuvan je čak i jedan pečat tog štaba, sa grbom orla koji drži zmiju u kandžama. Grof Vujić počinje imenovati oficire i zapovedati ustanicima. Nije se ni pomerao iz Londona, a upravljao je ustankom preko mitropolita Joankija koji je vodio čete protiv Turaka.
Dok je na Kipru trajao ustanak Vujić dolazi na genijalnu ideju - nudi Englezima da kupe Kipar! Grof navodi da je vrlo važno da Englezi imaju u svojim rukama jednu tako važnu bazu kao što je Kipar, ali oni odbijaju tu ponudu, pa neumorni grof Dimitrije ,,svoj Kipar” kasnije nudi Amerikancima kod kojih, takođe, ponuda ne prolazi (ovde je intesesantno da je 60 godina kasnije Kipar stvarno postao engleski, eto koliko je grof bio ispred svih..).
To je bio poslednji podvig grofa Dimitija de Vujića. U njegovoj ostavštini, pored mnogobrojnih zapisa, pisama, dokumenata, iz kojih se vidi da je junak ove priče tečno govorio skoro sve evropske jezike, pronađena su i tri portreta: Napoleona, prvog vojvode od Velingtona i admirala Nelsona.
Uvek imućan, ali ne toliko da bi i svoje sinove učinio bogatim, u dubokoj starosti grof Dimitrije de Vujić 1836. godine umire u jednom zamku u okolini Brisela, u Belgiji. Posle njegove smrti sin Hanibal, koji je bio slikar, kada je potrošio sve što mu je od oca ostalo, kreće u Suboticu, iako nije znao ni reč srpskog jezika, da traži dedino nasledstvo. Rođaci, koji su još ranije rastrgli imovinu svog rođaka, na sve načine sprečavaju Hanibala da ostvari svoje pravo, te on umire u najvećoj bedi u temišvarskoj županiji.
Eto, to je bila priča o pustolovini jednog bačkog Kazanove, grofa i maršala, nesuđenog kneza i vladara svih Jugoslovena, čoveka koji je zavrteo celu Evropu, a o kome pojma nisam imao, sve dok nisam naleteo na zapise koje je Stanislav Krakov objedinio, koristeći arhivu koju je Joakim Vujić pronašao na svom tavanu u jednom sanduku, a pripadala je njegovom daljem rođaku - grofu Dimitriju de Vujiću.
preuzeto sa FB
|