21.02.2015.
IZVOZ U RATNU ZONU
Hrvatska puška na kurdskom ramenu Dat ćemo prednost određenim drugim zemljama. Drugi smo na redu zato što ima jedna određena zemlja gdje moramo to plasirati, mi možemo sačekati - tim je riječima početkom ovog mjeseca, na predstavljanju ugovora sklopljenih s domaćim proizvođačima naoružanja i vojne opreme ministar Ante Kotromanović najavio opremanje Hrvatske vojske novom verzijom domaće jurišne puške VHS-D i skraćenom verzijom iste VHS-K.
Iskorištena šansaIako nije decidirano kazao koja je to zemlja kojoj se tako žuri u nabavci hrvatske puške, jasno je da je riječ o Iraku, odnosno Kurdistanu. Štoviše, dobar dio posla već je obavljen. Na internetu se lako mogu pronaći dokazi ovoj infomaciji: na portalima kurdskih vojnih organizacija, kao i na domaćim forumima zaljubljenika u naoružanje, pronašli smo fotografije na kojima pešmerge ponosno nose o svom ramenu hrvatske puške.
I jednako ih srčano koriste. Hrvatska se prodajom ovog oružja progurala između mnogo moćnijih i utjecajnijih zemalja i proizvođača oružja na područje koje je u fokusu svih relevantnih trgovaca oružjem.
S vojnog aspekta, ne treba sumnjati da je riječ o velikom uspjehu proizvođača ove puške, tvrtke HS produkt iz Karlovca. S političkog stajališta, nije ništa manji uspjeh ministra obrane koji je uspio proturiti prodaju sasvim novog oružja direktno na ratno područje.
U svoj sili svjetskih proizvođača, Hrvatska je uspjela prodati oružje koje su do sada koristili samo njezini vojnici i u relativno malom broju. Hrvatski vojnici su sve do prije nekoliko godina u inozemnim misijama prvenstveno koristili njemačku Heckler i Koch G36 pušku, dok su VHS pušku koristili u malom broju i prvenstveno u svrhu testiranja.
Kao rezultat tih testiranja, iz prvog modela nastao je dorađeni VHS-D model, za koji sami proizvođači kažu kako je donio toliko preinaka da je riječ zapravo o novom modelu.
I to modelu koji očito dobro “gari”. Prvi kontingent ovih pušaka u Irak je otpremljen još pred ljeto prošle godine, kada je Hrvatska bila među prvim zemljama koje su odlučile pomoći Kurdima u naoružavanju kako bi se suprotstavili nadirućoj Islamskoj državi.
O toj činjenici službenu je objavu u to vrijeme dao i State Department, navodeći nas između sedam država koje su priskočile u pomoć s oružjem. Istu odluku potom su, u kolovozu, donijele i Njemačka, Češka, Italija i Francuska. Već iz samog popisa vidi se da je riječ o velikim proizvođačima oružja kojima je Irak idealna prilika za unosne poslove, a da je pri tom posao moralno čist prema domaćoj javnosti. No, izgleda kako je Hrvatska šansu iskoristila možda i bolje od drugih.
Njemačka je tako prije svega priliku iskoristila da bi ispraznila skladišta oružja koje bi ionako uskoro morala sama uništiti. Najveći dio njemačke pomoći Kurdima su puške G3 koje je njemačka vojska koristila od 1959. do 1997. godine, kao i protuoklopni sustavi Milan, za koji Njemačka u skladištima čuva nekoliko tisuća raketa uskladištenih još u vrijeme hladnog rata. Nijemci su se, naravno, pobrinuli da u pošiljke naoružanja ubace i nekoliko tisuća novih pušaka G36, standardnog naoružanja njemačkih vojnika.
U kategoriji hrvatske VHS-D, postoji još desetak pušaka, redom proizvoda tvornica sa stoljetnom reputacijom. U odnosu na njih, glavna primjedba hrvatskom oružju bila je da nije testirano u borbenim uvjetima. Hrvatska je, dakle, nesumnjivo napravila sjajan posao, gledano s aspekta proizvođača naoružanja.
Sigurnosni rizikDok je s jedne strane riječ o dobrom poslu, u izračun isplativosti sigurno treba uključiti i sigurnosni aspekt. Izlaže li se Hrvatska ovakvim aranžmanima osveti terorista, osobito s obzirom na broj dobrovoljaca koji su se Islamskoj državi pridružili iz nama susjedne BiH? Je li domaći sigurnosni aparat spreman na takvu prijetnju? Kolika je opasnost da se trgovanje oružjem, makar ono bilo moralno neupitno potrebna pomoć borcima protiv terorista, na kraju plati hrvatskom krvlju, na hrvatskom teritoriju?
Profesor, dr. sc. Mirko Bilandžić sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, stručnjak za terorizam, smatra kako opasnost od nekakvoga terorističkog napada u Hrvatskoj, s obzirom na angažman u slanju oružja Kurdima, nije ni veća ni manja nego što je to bilo prije slanja pomoći protivnicima Islamske države.
- Hrvatska je članica NATO saveza i antiterorističke koalicije, a članstvo u tim savezima donosi svoje prednosti i obveze. Na samitu NATO saveza u Walesu u rujnu 2014. godine jasno je definirano tko su neprijatelji i tko su saveznici u tom sukobu, i iz toga proizlaze i određene obveze za članice saveza. Svaka zemlja u tom angažmanu slijedom strateške orijentacije sudjeluje sukladno svojim mogućnostima, neke vojno operativno, neke u logistici, neke u ljudima, a neke u slanju vojne pomoći.
Dakle, slanje oružja od strane Hrvatske normalna je stvar. Što se tiče eventualne osvete terorista, mora se znati da su teroristi racionalni u svojem postupanju, premda im pojedine akcije mogu izgledati da su poduzete iz iracionalnih razloga. Dakle, oni jasno definiraju konkretni politički cilj koji žele postići, metu i najbolje sredstvo za postizanje tog cilja. U tom smislu, Hrvatska je u toj strateškoj igri na periferiji njihovih interesa, beznačajna je za njihove strateške ciljeve osim na razini simbolizma.
Što se tiče sposobnosti hrvatskih obavještajnih službi, prof. Bilandžić drži kako nema razloga sumnjati u izjave državnih dužnosnika koji tvrde kako su naše službe spremne i sposobne izaći na kraj s bilo kakvom prijetnjom:
- Naše su službe ustrojene, postoje utvrđene procedure i mehanizmi postupanja, te i u tom slučaju imamo prednost pripadnosti određenom vojnom savezu i zajedničkog obavještajnog djelovanja. Mislim da nema razloga dovoditi u sumnju njihovu sposobnost i spremnost u protuterorističkom kompleksu.
Kako bi se dalje kooperativnost kakvu je pokazala Hrvatska u slučaju Iraka mogla razvijati, odnosno može li se sličan angažman očekivati i, primjerice, Ukrajine za koju SAD sve glasnije zagovara pomoć u naoružanju? Prof. Biladžić smatra da će sukob u Ukrajini teško eskalirati u veliki vojni sukob.
Sporazum je neizbježan- Tvrdio sam, kada je svrgnut predsjednik Viktor Janukovič, kako je to kraj Ukrajine kao države kakvu smo poznavali do tada, i u zemljopisnom, i u političkom smislu. Mislim da je teško očekivati direktni sukob zapada s Rusijom zbog Ukrajine, te da će se rat morati okončati sporazumom koji će uzeti u obzir i strateške interese Rusije, osobito po pitanju pristupanja Ukrajine NATO-u. Sve ide upravo u smjeru takvog dogovora u kojem će i Rusija i Zapad morati preuzeti dio odgovornosti kako bi se sukob zaustavio.
Nažalost, mogli su, i morali, to učiniti odmah, a da oko pet tisuća ljudi ne izgubi živote.
Kontingent težak 30 tonaPrve pošiljke pištolja HS i jurišnih pušaka VHS, ukupno 30 tona, u Irak su otpremljene u travnju i svibnju prošle godine, kada su europske zemlje još bile daleko od odluke da Kurdima i iračkoj vojsci naoružanjem pomognu u borbi protiv džihadista. S obzirom na težinu pošiljke, bila je riječ o nekoliko tisuća komada pušaka, odnosno o puškama proizvedenim kao prva veća serija za potrebe HV-a. Očito je oružje zadovoljilo probu, pa su naručene veće količine. Ukupno bi tako u Irak trebalo otići 20-ak tisuća komada jurišne puške, dok je HV stoga stavljen na čekanje.
Od pobunjenika do džihadistaHrvatska je ranije, nakon izbijanja sukoba u Siriji, slala znatne količine naoružanja pobunjenicima, uglavnog zaostalog oružja jugoslavenske proizvodnje. Apsurd je u cijeloj priči da je dobar dio tog naoružanja završio u rukama džihadista, kako Islamske države, tako i Fronta Al-Nusra, postrojbe Al Kaide u Siriji. I jedni i drugi ‘proslavili’ su se brojnim zvjerstvima kako nad zarobljenicima, tako i nad civilnim stanovništvom istrebljujući, primjerice, cijele lokalne kršćanske zajednice.
MARIJO KAVAIN,
Slobodna Dalmacija
