Istorija razvoja automobila marke ADLER

[vitez koja]

Adler Typ 12 N - 3 G Kübelwagen (1933-1935)

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
   
Adler Typ 12 N - 3 G Kübelwagen je vozilo nastalo 1933.godine, na osnovu civilnog modela "Standard 6" za potrebe nemackog Reichswehr-a. Proizvedeno je od strane firme Adlerwerke u 1.898 primeraka.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Korišćen je pre i na početku Drugog svetskog rata. Ova vozila imala su 2 sedišta, kuku za vuču i mali prostor za prevoz tereta, koji se mogao pokriti ceradom.  Pomocu zadnje kuke moga je da povuce prikolicu od 700 kg. Na bočnim stranama vozila bili su rezervni točkovi a na zadnjoj strani bili su ostali rezervni delovi za vozilo i druga oprema. Pokretao ga je šestocilindrični motor od 60 KS zasnovan na 2.9 litarskom motoru iz Adler Standarda 6.

Automobil je korišćen za transport rezervnih delova, rezervnih točkova za motocikle i verovatno municije.
 
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Tezina samog vozila bila je 1.610 kg, nosivost 1.070 kg (bruto težina 2.680 kg). Dimenzije vozila su: duzina 4.400 mm, sirina 1.700 mm, visina 1.820 mm. Visina od zemlje 265 mm. Međuosovinsko rastojanje 2.900 mmmm. Sirina tockova 170 mm. Sposobnost penjanja 18 °. Radijus okretanja 14 metara. Zapremina rezervoara za vozilo 70 litara, prosecna potrosnja 11,7 litara na 100 km.



Nemačka nomenklatura za ovo vozilo je bila Kfz.18, sto je znacilo: Borbeno vozilo sa šasijom srednjeg putničkog automobile.

Njegova proizvodnja prestala je 1935.godine, kada je vojsci ponudjen 3Gd Kubelwagen.

[vitez koja]

Adler 3Gd Kubelwagen (1936-1940)



Adler je između 1936. i 1940. godine proizveo 3Gd Kubelwagen za potrebe Wehrmachta.

  [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Adler 3Gd Kubelwagen je bio naslednik Adler Tip 12 N-3 G. Da bi se razlikovao od svog prethodnika, zaobljena je prednja maska hladnjaka. To je odgovaralo linijama civilnih verzija modela Trumpf, Primus i Diplomat iz 1936. godine.
   

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Tehnički, nije mnogo promenjeno u odnosu na prethodnik 12N-3G. Imao je isti šestocilindrični motor od 60 KS kao tip 12 N-3G, koji je konstruktivno zasnovan na 2.9 litarskom motoru iz Adler Standarda 6 iz 1920-ih i za čijeg naslednika Adler Diplomat je samo malo poboljšan. Međutim, u poređenju sa Adler Kubelwagen tipa 12N-3G, šasija je značajno proširena. Duzina vozila je bila 4,8 metara a sirina 1,8 metara, pa je ukupna tezina bila 2.210 kg. Maksimalna brzina je bila 80 km/h, sa prosecnom potrosnjom od 17 litara na 100 km. Radijus kretanja sa punim rezervoarom se kretao oko 410 km. Međuosovinsko rastojanje je produženo za više od 50 cm, što je negativno uticalo na off-road mogućnosti.
   

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Da bi vozilo moglo da  primi četiri ili pet osoba uključujući i vozača isto je opremljeno kukom za vuču lakih artiljerijskih orudja ili lake prikolice.

U periodu od 1936. do 1940. godine proizvedeno je oko 4.300 primeraka Adler 3Gd Kubelwagen, nakon cega je proizvodnja prestala.

[vitez koja]

Adler W61, W61K (1937-1939)


Adler je za potrebe Wermachtu razvio model kamiona nosivosti 1,5 tone pod oznakom W61. Adler W61 je pokretao 6-cilindrični motor vodeno hlađen, zapremine 2.5 litara, snage 58 KS. Broj brzina, napred/nazad: 4-1. Dimenzije 4980 x 1960 x 2030 mm, medjuosovinsko rastojanje 3300 mm. Kočnice su hidraulične. Masa praznog vozila 2250 kg. Maksimalna brzina 80 km/h. Širina točka 215 mm.. Radijus okretanja 13,5 metara. Opterećenje prikolice 1000 kg. Kapacitet rezervoara za gorivo 120 litara, prosecna potrosnja 6,7 litara/100 km.

  [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Navedeni kamion, proizvodio se i u verziji hitne pomoći - W61K sa 9 sedišta. Verzija W61K je takođe poznata kao standardizovana ambulantna bolnica Kfz.31.
   
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Kamion W61u nekim prilikama korišćen je kao Kfz.4 protivvazdušno vozilo, a pojedini primerci W61K su korišceni kao radio vozila.


U periodu od 1937. do 1939. godine proizvedeno je oko 500 (prema drugim izvorima oko 900) kamiona modela W61 i 1500 vozila hitne pomoći W61K.

[vitez koja]

Hk.301 (1938 - 1940)


Godine 1938. Adler je napravio pokušaj stvaranja vlastitog polugusenicnog vozila-traktora za Vermacht - model LVS (Leichte Vehrmacht-Schlepper).

Prvi prototip bio je model Hk.300 A1, koji je vrlo sličan vozilu SdKfz.10 koje je dizajnirala firma Demag. Prototip Hk.300 A1 je bilo otvoreno polugusenicno vozilo, pogonjeno sa 4-cilindričnim Maybach motorom od 65 KS, težine 3 tone, maksimalne brzine 65 km/h. Posadu vozila su cinile dve osobe.
 
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]



Godine 1939. napravljen je drugi prototip Hk.300 A2 pogonjen motorom HL28 od 78 KS, koji je takođe proizveo Maybach. Prototip Hk.300 A2 je bio identican predhodnom modelu, a razlikovao se po tome sto je imao ram sa ceradom radi zastite posade i lica/tovara koji se prevozi od losih vremenskih uslova.
 
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]



Godine 1940. predstavljen je treći prototip - Hk.300 A3. Bio je pogonjen Maybachovim  motorom HL25. Ova verzija je bila teža od prethodne.
 
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]



Takođe je stvoren još jedan prototip - A3F sa zatvorenom kabinom za putnike. Težina je bila i dalje 3 tone, maksimalne brzine 65 km/h. Posadu vozila su cinile cetiri osobe.

  [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]



Dalja evolucija prototipa Hk.300 je bio prototip sledeće serije - Hk.301 iz 1941.godine. U odnosu na seriju Hk.300 razlika je bila samo u povecanju brzine na 80 km/h i sto su putnici u transportnom delu imali naslone za ledja. Nakon proizvedenih pet primeraka dalja proizvodnja je obustavljena.
 
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[vitez koja]

Adler V40T Kubelwagen (1941)


Eksperimentalni Adler V40T Kubelwagen,  slično vozilo 3Gd Kubelwagen, proizvedeno je 1941. godine za potrebe Luftvaffe. Po neproverenim podacima navodno je napravljeno sest primeraka.
 
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

U zimu 1941/42.godine, ministar Fritz Todt (zadužen za obnovu puteva i železnice u Sovjetskom Savezu), napravio je inspekciju vozila na istočnom frontu - 30 km ispred Moskve. Tom prilikom, Adler V40T Kubelwagen se pokazao veoma dobro.

U toku operacija snaga Wehrmachta  u Severnoj Africi svih 6 vozila poslato je na ratiste. Nezna se sta je bilo sa njima, ali serijska proizvodnja Adler V40T Kubelwagena nije započeta.

[vitez koja]

Leichten Wehrmachtsschlepper (1942)

  
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

1942. firma Adler  dobija naređenje da izradi dva prototipa vozila pod nazivom leVS (leichter Vehrmachtschlepper = light militari tractor) sa jednostavnim dizajnom i lako prilagodljivom namenom za prevoz u teškim uslovima na istočnom frontu. Sasija LeVS je vrlo jednostavna: točkovi od presovanog čeličnog lima, gume sa niskim pritiskom, trake-gusenice od čelika sa suvim osovinama i lančanik-točkovi identične onima sa tenkovima. Kabina (prednja) i motorni prostor postavljeni su na isti način kao na kamionu. Vozilo bi pokretao cetvovocilindricni motor  Maybach HL 30 koji omogućava maksimalnu brzinu od 27 km/h. Pod tela je u stvari jednostavna ploča.

Pod vozila trebao je da omoguci montazu raznog artiljerijskog orudja i druge nadgradnje. Određeni primerci trebali su biti proizvedeni bez kabine kako bi se tu montirala posebna nadgradnja.

U maju 1942, Adler je proizveo pojednostavljenu verziju laganog polu-pratećeg transportera. Izradjena su tri prototipa, koji su opremljeni motorima Maibach HL 42 od 100 KS sa širokim tragovima. Prototipi su imali potpuno oklopnu kabinu vozača i motorni prostor. Verzija sa ravnom platformom planirana je da se koristi ne samo za transport robe, već i za postavljanje protivavionskih topova. Međutim, 1943. godine razvoj je prekinut, a svi napori bili su fokusirani na razvoj i proizvodnju serije SdKfz 250 i "Raupenschlepper Ost" (gusenicni traktor za istočni front).



[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[vitez koja]

Na vrhuncu Drugog svjetskog rata, Adler se priključio proizvodnji polu-gusjeničnih transportera D7 (Sd.Kfz.10) i Hk16 (Sd.Kfz.11), koji su razvili Demag i Hanomag, respektivno. Istovremeno, kompanija je sastavljala Maybach benzinske motore, sklopove za transmisiju tenkova i prikolica Tigar.


Sd.Kfz. 10

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Sd.Kfz. 10 (Sonderkraftfahrzeug - specijalno motorno vozilo) bio je nemački polugusenicar koji je bio široko rasprostranjen u Drugom svetskom ratu. Njena glavna uloga bila je vuca lakih artiljerijskih orudja kao sto su 2 cm FlaK 30, 7.5 cm LEIG, odnosno 3.7 cm PaK 36 protiv tenkovskog topa 20 mm. Pored vuce art.orudja moga je da prevozi do 8 osoba ili da vuce prikolicu.

Sd.Kfz. 10 je bio jedinstven među nemačkim polugusenicarima je koristio sasiju, a ne okvir. Pokretao ga je sestocilindricni vodom hlađeni Maybachov benzinski motor . Imao je poluautomatski prenos Maybach Variorex-transmission SRG 102128H (Schaltreglergetriebe 102 128 H) sa sedam napred i tri inverzne brzine. Mogao je da dostigne brzinu od 65 km / h (40 mph), dok je brzina krstarenja bila 45 km/h Godine 1942. Luftwaffe je ograničila svoja vozila na brzinu od samo 30 km / h (19 mph) kako bi produžila život gumenih ulozaka na gusenicama.

Za upravljanje vozilom su korišćeni gusenice i točkovi. Gornji deo tela imao je transportni odeljak koji je posebnim boksom odvajao vozača od dela za posadu. Deo za posadu je mogao da poveze 6 osoba. Sedišta su bila na bočnoj strani vozila, sa sprostorom za opremu ispod sedišta. moglo je da primi šest muškaraca. Vetrobransko staklo ispred vozaca moglo je da se preklopi napred a moglo se I skinuti-ukloniti. U zadnjem delu transportnog  odeljka montirana je (upper part) cerada-platno, koja je kada je podignuta, sluzila kao vetrobran. Četiri bočna komada mogla su se montirati kako bi zaštitili posadu od loseg vremena.

Sedam fabrika proizvodilo je različite modele Sd.Kfz. 10. Demag je napravio oko 1,075 od 1938. do novembra 1942. Adler-Werke 3.414 primeraka između 1938. i decembra 1943. Büssing-NAG je proizveo 750 između 1938. i decembra 1942. godine. Muhlenbau und Industrie A.G. (MIAG) završio je između 1939. i 1941. godine. Mühlenbau und Industrie A.G. (MIAG) je napravio oko 600 između 1939. i novembra 1942. Österreichische je završio oko 3.075 komada od 1940. do decembra 1943.

[vitez koja]

Postojalo je vise varijanti Sd.Kfz. 10:


- Sd.Kfz. 10/1 je vozilo za namenjeno za detekciju hemikalija-bojnih otrova. Pre izbijanja Drugog svjetskog rata planirana je proizvodnja od samo devedeset komada za isporuku hemijskim jedinicama (Nebeltruppen),  u periodu 1940-42.godine, ali proizvodni plan od 3. maja 1940. navodi da je proizvodnja bila od trideset mesečno do 400 komada godisnje. Proizvodnja je obustavljena 1943.godine.
 
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


-Sd.Kfz. 10/2 bilo vozilo za hemijsku dekontaminaciju vozilo nosivosti 200 kg. Kapacitet tovarnog prostora je bio za osam buradi do 50 kg hemikalija za dekontaminaciju. Sd.Kfz. 10/2 je imao dva rezervoara za gorivo kapaciteta 86 litara.Sd.Kfz. 10/2 bio je dugačak 4,83 metra, širok 1,9 metara i visok 1,95-1,7 metra, u zavisnosti od toga da li je tovarni deo natovaren ili ne. Težina praznog vozila je 3.890 kilograma a natovarenog 4.900 kilograma. Najveća brzina je bila samo 10-20 km/h. U periodu 1938-39.godine proizvedeno je 60 primeraka.
 
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


-Sd.Kfz. 10/3 (laki poluguseničar za dekontaminaciju prskanjem) je opremljen cisternom od 500 litara i sistemom raspršivanja kako bi se postavile barijere za otrovne gasove. Raspršivaća mlaznica se okretala levo-desno kako bi pokrila širinu od 16 metara.

U period 1938-39.g. proizvedeno je oko 67 primeraka.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
 
Dana 15. aprila 1942. godine, Visoka komanda vojske (Oberkommando des Heeres - OKH) naredila je da se cisterne I sistem za prskanje sa 65 vozila demontiraju, a vozila modifikuju za transport protivtenkovske municije. Vozila su trebala biti izdata za popunu jedinica Nebeltruppen. Modifikovana vozila su opremljena raketnim bacačima Nebelwerfer ili protivtenkovskim topovima.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
 

 -Sd.Kfz. 10/4 transportovao je protivavionski top 20 mm Flak 30 na specijalnoj platformi sa preklopnim bočnim i zadnjim panelima. Ova platforma je specijalno dizajnirana za montažu Flaka 30 i nije mogla prihvatiti montažu Flaka 38 ili obrnuto. Da bi se smestio oružje, vozilo je bilo šire i veće od normalnog, sirine 2.02 metara i 2 metra visine a težina praznog vozila je bila 4,075 kilograma. Na platformi za posadu bila su postavljena četiri preklopna sedišta. Kanisteri sa municijom su pričvršćeni sa strane, a na zadnjim panelima svaki od njih sadržao je 20 round magazine each (?).Sd.Kfz. 10/4 je obicno sa sobom vukao prikolicu za municiju (Sd.Ah. 51 - Sonderanhanger-specijalna jednodelna prikolica).

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
     
Od 1940. godine, vozila su bila su opremljena oklopima preko prednjih branika za zastitu od puscane vatre, a od 1942. godine montirana je zaštita od loseg vremena. Flak 38s su montirani na Sd.Kfz. 10/4s  početkom 1941. godine, iako platforma nije proširena.


-Sd.Kfz. 10/5 je transportovao protivavionski top 20 mm Flak 38. U tom cilju od 1942.godine izvrseno je prosirenje platforme na 2156 mm kako bi se mogao montirati top. U početku, vozila modifikovana za Flak 38 nisu imala poseban naziv, ali su ga dobila 1943.g. Ova vozila su imala ploče koje su pokrivale prednji deo vozila sa motorom, vetrobran i obe strane kabine vozača.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


   

[vitez koja]

Sd.Kfz.11


Sd.Kfz. 11 (Sonderkraftfahrzeug - specijalno motorno vozilo) bio je nemački polugusenicar koji je bio široko rasprostranjen u Drugom svetskom ratu. Njena glavna uloga bila je vuca lakih artiljerijskih orudja od 3.7 cm FlaK 43 protivavionskog topa do haubice 10.5 cm leFH 18  . Pored vuce art.orudja moga je da prevozi do 8 osoba ili vuce prikolicu.Oko 9.000 primeraka je proizvedeno u periodu od 1938. do 1945. godine, što ga čini jednim od brojnijih nemačkih taktičkih vozila II sv.rata.


Sd.Kfz. 11 je pokretao Maybachov šestocilindrični vodom hlađeni benzinski motor zapremine 4.171 cm3 HL 42 TRKM od 100 konjskih snaga pri 2800 o/min. Transmisija je bila Hanomagova U 50 sa četiri napred i jednom nazad brzinom. Maksimalna brzina bila je 52,5 km/h i mogao je savladati vodenu prepreku dubine 5 metara. Rezervoar za gorivo imao je zapreminu 110 litara. Radijus kretanja 275 km. Težina vozila je 7.200 kilograma, a nosivost tereta 1.800 kilograma. Dimenzije: dužina – 5500 mm, širina – 2000mm, visina – 2200mm, visina od tla – 320mm;


Sd.Kfz. 11 se proizvodio u dve verzije nadgradnje. Verzija "artillery" imala je odeljak za municiju koji je odvajao prostor vozača od dela za posadu. Odeljak za municiju je imao vrata koja su se otvorala sa svake strane vozila i mogla su se podesiti za različite veličine municije. Klupe na bočnim stranama vozila, sa skladištem ispod sedišta, mogle su primiti šest osoba. Posada je ulazila u transportni prostor sa zadnjeg dela vozila. Vetrobransko staklo moglo se spustiti napred na haubu motora a moglo se i ukloniti. Konvertibilna ploča od platna postavljena je iznad odeljka za municiju. Pričvrscivala se za je vetrobransko staklo i na zadnji deo prostora za posadu kada je podignuta. Bočni delovi bili su montirani radi zaštite posade od losih vremenskih uslova.
   
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


Verzija "engineer" imalla je tri klupe sedišta za posadu, a na gornjem delu zadnjeg tela postavljeno je konvertibilan platno. Prilikom podizanja pričvršćivala se za vetrobran. Bočni delovi bili su montirani radi zaštite posade od losih vremenskih uslova. Na zadnjem delu vozila bio je prostor za odlaganje, ispod sedišta posade.
   
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


Borgward i Hanomag su prvobitno izgradili Sd.Kfz. 11 šasije, ali kasnije, 1943.g., Adlerwerke iz Frankfurta, Horch iz Zwickaua i Škoda iz Mladá Boleslave  ukljuceni su u plan proizvodnje. Dana 20. decembra 1942. godine u službi je bilo 4209 primeraka. 2133primeraka napraljeno je 1943.g. i 1308. komada 1944. godine godine. Preko 9000 je izgrađeno do 1945. godine.

[vitez koja]

Postojalo je vise varijanti Sd.Kfz.11:


-Sd.Kfz. 11/1:Za vreme rata napravljena su dva vozila koja su imala ovu oznaku. Prvo vozilo, verzija Sd.Fkz. 11, bilo je namenjeno za transport municije za minobacac Nebelwerfer od 35 ili 40 mm. Odeljak za municiju posedovao je police za držanje granata i njihovog pogonskog sistema sa vratima koja su se otvarala sa strane. Kasnija verzija kreirana 1944. godine, bilo je vozilo za protivvazdušnu odbranu. Imalo je oklopljenu prednju konstrukciju Sd.Kfz. 251 i montiran 2cm Flak 38 protivavionski top.
   
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


-Sd.Kfz. 11/2 je srednji poluguseničar za hemijsku dekontaminaciju. Kapacitet tovarnog prostora je bio za osam buradi od 70 kg hemikalija za dekontaminaciju. Burad su se postavljala na platform preko sklopivih spoljnih šina.
   
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]



-Sd.Kfz. 11/3 je srednji poluguseničar za dekontaminaciju prskanjem opremljen cisternom od 500 litara i sistemom za raspršivanje kako bi postavio barijere za otrovne gasove. Raspršivaća mlaznica se okretala napred i nazad kako bi pokrila širinu od 16 metara. U toku 1937.g. proizvedeno je 125 primeraka ovog vozila.
   
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


-Sd.Kfz. 11/4, poluguseničar je vozilo za transport municije jedinicama koje koriste raketni bacač Nebelverfer od 41 cm. Mogao je prenositi minobacačke granate od 10,5 centimetara, 36 raketa od 15 centimetara ili 21 cm, kao i šest osoba posade lansera.
     
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


-Sd.Kfz. 11/5 srednji poluguseničar je vozilo za transport municije jedinicsma koje koriste raketni bacač Nebelverfer. Za razliku od Sd.Kfz. 11/4, imao je drvenu nadgradnju sa dva odeljka. Prednji prtljažni prostor bio je otvoren (taj deo je nedostajao kod ranijeg modela). Drugi odeljak je imao klupe za sedenje okrenute ka bocnom delu vozila sa drzacima za puške sa svake strane sedišta.
   
[attachment=10][attachment=11]

[vitez koja]

Sd.Kfz.325 (1943)


Usred rata (1943.g.) na osnovu  teškog traktora "Lauster LV3", firma "Adler" po uputstvima Luftvaffe-a napravila je dva uzorka teškog aerodinamičnog tegljača pod oznakom Sd.Kfz.325, koji su trebali da se koriste za nivelisanje terena pista vojnih aerodroma i evakuaciju oštećenih aviona.
     
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Mašina je opremljena sa dva zadnja šuplja metalna tocka sa spoljasnjim rebrima prečnika više od 3 m sa visokom nadgradnjom i dva prednja dvojna krilna tocka sa pneumatskim gumama. Vozilo su pokretala dva vazdušna hlađenja motora Maybach HL42 od 82 KS, montirana iza kabine. Bruto težina vozila je bila 7650 kg. Dimenzije vozila su 6035x3100x2680 mm.

[vitez koja]

U proljeće 1945. godine, Adlerova fabrika je potpuno uništena od strane savezničkih avijacija.

  [ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Adler je planirao da nakon zavrsetka rata oživi proizvodnju Trumpf opsega ali nalog za proizvodnju nije nikako došao. Pokušaj nastavka automobilske industrije sa novim modelima nakon rata bio je napušten 1948. godine. Mnogi su verovali da je to bio rezultat prećutnog sporazuma sa drugim proizvođačem automobila kako bi izbegli konkurenciju. Bez obzira na pravi razlog, obnovljena fabrika, smeštena u ulici preimenovanoj u Kleier-Strasse u znak poštovanja Adlerovog osnivača, privremeno se vratila na proizvodnju motocikala što MB 250S (sve do 1957.godine) i pisaćih mašina. Godine 1954. prodata je prva električna pisaća mašina.
   
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] [ Attachment: You are not allowed to view attachments ]



Fabriku te godine kupuje Grundig, pa ona postaje član Grundig grupe. U takvim uslovima Adler se sve više usredotočio na proizvodnju kancelarijske opreme. Kasnije je kupuje Olivetti, koji je, razumljivo, bio zainteresovaniji za pisaće mašine nego za motorna vozila.

[Dreadnought]

Adler Trumpf Junior 1G/E (1934–1941)


Adler Trumpf Junior je mali porodični automobil koji je Adler predstavio početkom 1934. Adler Trumpf je do tada bio dostupan dve godine, a Trumpf Junior je zamišljen kao sličan ali manji automobil koji bi proširio ponudu i uzeo deo rastućeg tržišta malih jeftinih automobile sa pogonom na prednje točkove.

Razvoj Trumpf Junior bio je zajednički rad Hans Gustav Röhra i njegovog kolege, glavnog inženjera Adlera Josefa Daubena.
    
Motor je bio četvorocilindrični četvorotaktni zapremine 995 cm3, snage 25 KS pri 4000 obrtaja u minuti. Isti  je omogucavao maksimalnu brzinu od 90 km/h. Snaga je isporučena na prednje točkove pomoću četverostepenog manuelnog menjača pomoću ručice postavljene na osovini upravljaca.
  
Kada je lansiran početkom 1934. godine, automobil je bio u verziji male limuzine (sedan/limuzina) i malim dvokrilnim "Cabrioletom" sa preklopnim krovom od platna.

Za 1935. Adler je proširila asortiman Trumpf Juniora, koji se tada nudio pored Limousine i Cabrio-Limousine, sa dva i četiri sedišta i sa dva sportska modela.

Na početku 1936. Trumpf Junior (1G) zamenio je Trumpf Junior (1E). Motor i medjuosovinsko rastojanje od 2,630 mm su bili nepromenjeni, ali je dužina povecana za  390 mm. Od 1936. do završetka proizvodnje 1941. godine, konfiguracija modela nije menjana. Potrošnja 9 l / 100 km. Maksimalna brzina 90 km/h; 88 km/h. Masa praznog vozila 780 kg-820 kg.Ukupna težina 1130 kg-1140 kg. Dužina 3860 mm; 4250 mm. Širina 1450 mm; 1470 mm. Visina 1460 mm;1520 mm. Međuosovinsko rastojanje 2630 mm. Trag prednjeg/zadnjeg tocka 1210 mm. Krug okretanja 11,7 m.

Tela "limuzina" i "kabrio-limuzina" za automobile iz 1936. godine isporucivao je Ambi-Budd, dok je proizvodnja kabrioleta sa cetvoro sedista bila podeljena između Ambi-Budd-a i Karmann-a iz Osnabruck-a. Elegantna i skupija kabina kabrioleta dolazila su od različitih drugih kreativaca uključujući  i Wendler. Kompanija Wendler je bila nemačka kompanija Stellmacherbetrieb i proizvođač karoserija, koja je bila smeštena u Reutlingenu.

U avgustu 1939. Adler je proizveo 100.000-ti Trumph Junior koji je do tada postao daleko najprodavaniji automobil i kako su se stvari kasnije ispostavilo, svih vremena. Verzija 1934-35 (1G) proizvedena je u 23.013 primeraka, a do kraja proizvodnje 1936-1941. godine 78.827 od verzije (1E).

Adler Trumpf Junior, Budimpešta, 1936. godina.


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[Dreadnought]

Adler Trumpf Junior, 1936. godina.



[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[Dreadnought]

Još jednom Adler Trumpf Junior, 1941. godina.



[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]