PALUBA
March 29, 2024, 12:19:14 am *
Welcome, Guest. Please login or register.

Login with username, password and session length
News: Važno - Pravilnik za prenošenje vesti na forumu PalubaInfo
 
   Home   Help Login Register  

Prijatelji

▼▼▼▼

Mesto za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Del.icio.us Digg FURL FaceBook Stumble Upon Reddit SlashDot

Pages: [1]   Go Down
  Print  
Author Topic: Rusija razmatra ponovnu ugradnju balističkih raketa u železničke vagone  (Read 10252 times)
 
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.
Rade
Administrator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 17 056


« on: November 18, 2019, 06:28:42 pm »


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

U Rusiji je kreiran unificirani raketni sistem „Jars“ različitog tipa baziranja, uključujući i model za ugradnju u železničke vagone.

Istovremeno, trenutno ne postoji železnička platforma na koju bi se ugradili elementi raketnog sistema, obzirom da je stari železnički kompleks БЖРК (боевой железнодорожный ракетный комплекс) povučen iz upotrebe još 2005, a projekat novog kompleksa pod nazivom „Barguzin“ zvanično je još uvek zamrznut.

Osobenost БЖРК je ta da ga je spolja gledano teško razlikovati od običnog železničkog vagona, sem što je u vagonu umesto konvencionalnog tereta – raketa. U slučaju ratne opasnosti, vozovi sa ovako „naoružanim“ vagonima upućuju se širom zemlje na svoje položaje za lansiranje raketa. Kako se na prugama nalaze i drugi teretni vozovi, teško je odrediti koji je „bojevi“.


* aUTOBGRDwVI.jpg (220.18 KB, 746x558 - viewed 71 times.)
Logged
torpedo011
poručnik bojnog broda
*
Offline Offline

Posts: 5 222


« Reply #1 on: December 06, 2019, 10:59:04 pm »

Ствар код БЖРК-а је у томе што он није изгледао као ''чист'' теретни воз већ је имао и вагоне са прозорским окнима. Дакле нека врста мешовитог воза која споља није имала војне ознаке. О каквом возу је било реч објаснићу у наредним редовима:

БЖРК

БЖРК (рус. Боевой железнодорожный ракетный комплекс) представљао је посебан воз у саставу својетских односно руских стратегијских ракетних снага, способан да лансира међуконтиненталну балистичку ракету са нуклеарним бојевим главама.

Идеја о оваквом сложеном систему способном да се креће по шинама и напада циљеве на другом крају земљине кугле није настала у Совјетском Савезу већ у САД-у. Почетком 60-тих година 20-ог века Американци су имали замисао да сместе своје међуконтиненталне ракете ''мињутмен'' у железничке вагоне и да их лансирају из возова. У плану је било да се направи 30 композиција које би носиле укупно 150 пројектила (5 ракета по возу). Пројекат је обустављен 1961. године због превисоке цене, а произведени вагони су коришћени само за превоз балистичких пројектила до силоса. Касније, током 80-тих, Американци поново долазе на исту идеју само што овог пута уместо ''мињутмена'' на возове желе да поставе ракете типа ''пискипер''. И овај пројекат је био напуштен на крају 1991. године што због високих трошкова, што због краја Хладног рата. Између осталог, америчка војска је навела да је овакав систем неподесан јер је пројектил рањивији у вагону него у бетонском силосу под земљом, као и да би одржавање коштало више него код стационарних постројења.

У Совјетском Савезу у слично време настају такође исте идеје о покретним лансирним системима на шинама. Три конструкторска бироа су предњачила:

1. ОКБ-586 (будући Јужмаш) предлагао је размештање ракета РТ-12 средњег домета на железничке композиције;
2. ОКБ-301 (НПО имени С.А. Лавочкина) је имао идеју о постављању крилате ракете «Буря» на вагоне;
3. ОКБ-1 (РКО «Энергия» имени С.П. Королёва) је осмислио комплекс на бази ракете РТ-2 са дометом довољним да погоди САД.

На крају је контрукторски биро ''Јужно'' добио посао. 13. јануара 1969. године донето је Наређење о производњи покретног бојевог железничког ракетног комплекса. За главне конструкторе постављени су Владимир и Алексеј Уткин, браћа. Владимир је имао задатак да конструише ракету док је Алексејев део посла била лансирна рампа за исту. Предузеће задужено за производњу био је Павлоградски механички завод. За потребе овог система развијена је посебна ракета РТ-23 УТТХ. Испитивања су трајала од 1985-1987 године у свим климатским условима (од тундре до пустиње), а на полигону Плестецк изведено је укупно 32 лансирања.

Први БЖРК је ступио на бојево дежурство у октобру 1987, а производио се све до 1991. године. Укупно је произведено 12 ракетних комплекса. У Совјетској армији, тачније у ракетним стратегијским снагама, БЖРК је био у саставу три ракетне дивизије:

- 10-та градијска ракетна дивизија у Костромској области
- 52-га ракетна дивизија у затвореном граду Звездани
- 36-та ракетна дивизија у завореном граду Кедровом.

Свака дивизија се састојала из четири ракетна пука, а један ракетни пук је чинио један воз (3 дивизије по четири пука = 12 возова).

Русија је 1993. године потписала споразум СТАРТ 2 према ком се обавезала да уништи ове системе. Иако Дума никада није ратификовала споразум 2000. године, руска држава је свеједно уништила 10 од 12 система од 2002 до 2007 године, а два преостала је предала у музеје. 2005. године систем је званично изашао из оперативне употребе.

Logged
torpedo011
poručnik bojnog broda
*
Offline Offline

Posts: 5 222


« Reply #2 on: December 06, 2019, 11:14:53 pm »

Састав воза/система

Систем БЖРК се заправо састоји од једног посебног воза. Један воз чини по формацији један ракетни пук. Воз се састоји од:

- три дизел-локомотиве М62;
- командног модула, укључујући командни пункт, вагоне за смештај особља што све укупно чини 7 вагона;
- три лансирна модула;
- вагон-цистерне са резервним погонским средствима.

Споља воз је изгледао као мешавина теретног и путничког воза. Углавном је имао до три путничка вагона, све остало су били теретно вагони који су споља деловали као хладњаче или поштански вагони сиве боје. Укупно воз би у свом саставу имао 17 вагона и три локомотиве. 

Један лансирни модул састојао се од три вагона: пункт за управљање лансирном рампом (уређајем), лансирна рампа (уређај) и агрегат за снадбевање. Један лансирни модул је имао по једну МБР. Сваки воз је имао по три МБР-а. Сваки модул је могао да функционише независно од воза тј. могао је да гађа и лансира без обзира да ли је у саставу воза или није.

Три путничка вагона имала су четири осовине (два обртна постоја по две осовине) док су остали вагони имали по осам осовина због повећаног оптерећења и носивости.
Logged
torpedo011
poručnik bojnog broda
*
Offline Offline

Posts: 5 222


« Reply #3 on: December 06, 2019, 11:23:17 pm »

Изглед воза

На следећој фотографији се види спољашњи изглед и састав воза. На челу су три локомотиве М62. Иза њих иду три путничка вагона серије 61 (који долази у разним подверзијама, али је споља углавном исти) зелене боје и не разликује се од осталих путничких вагона у редовном железничком саобраћају. Након тога иду вагони хладњаче произведени у Брјанску.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* 56411.jpg (315.23 KB, 1200x774 - viewed 67 times.)
Logged
torpedo011
poručnik bojnog broda
*
Offline Offline

Posts: 5 222


« Reply #4 on: December 07, 2019, 10:20:23 pm »

Модел америчког ракетног воза на макети.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]



* 1512226611190240314.jpg (39.71 KB, 640x380 - viewed 62 times.)
Logged
Solaris
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 12 357


#vragu i rat#


« Reply #5 on: December 08, 2019, 06:18:41 pm »

https://en.wikipedia.org/wiki/LGM-118_Peacekeeper

https://en.wikipedia.org/wiki/Peacekeeper_Rail_Garrison


Nebih se čudio da imaju i sad nešto ovakvo aktivno.

poz.
Logged
kumbor
Stručni saradnik - opšti
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 17 447


« Reply #6 on: December 08, 2019, 11:23:03 pm »



Amerikanci nemaju, skoro sam uveren u to, jer mislim da nikad nije ni ušao u širu službu.
Logged
Perun
poručnik korvete
*
Offline Offline

Posts: 3 668


« Reply #7 on: December 09, 2019, 08:08:46 am »

Americki je otkazan krajem 80ih
Logged
Kubovac
Global Moderator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Posts: 9 464



« Reply #8 on: August 01, 2023, 01:01:00 pm »

Na ratnim šinama: Ruski vozovi za lansiranje balističkih projektila

Analitičari unutar NATO-a smatraju da bi se hipotetička upotreba nuklearnog oružja u Ukrajini realizovala sa posebno opremljenog voza ili manjeg oklopnog transportera.

Ruska agresija na Ukrajinu je u proteklih godinu i po dana u fokus svetske javnosti vratila mnoga zaboravljena oružja, vojne strategije, kao i političku ideologiju za koju se smatralo da se raspala zajedno sa raspadom SSSR-a, početkom ’90-ih godina.

Jedan od koncepata ratovanja i vojne strategije koji je „prenesen“ iz SSSR-a je i upotreba „naoružanih vozova“, kako za transport vojnika, naoružanja i opreme, tako i za vršenje direktnih vojnih aktivnosti.

Tradicija duga 170 godina

Ove jedinice su mnogo starije nego što se misli – formirao ih je još car Nikolaj I, 1851. godine. U to vreme, ovo je bila najmodernija ovakva jedinica u Evropi. Više od pet hiljada pripadnika je do početka 20. veka radilo na obezbeđivanju izgradnje pruga širom Rusije, sve do Dalekog istoka. Takođe, ove jedinice su bile zadužene i za formiranje novih vojnih garnizona i transport oružja, učvršćujući tako snagu i uticaj Moskve čak i u najudaljenijim predelima. Jedinice su imale i svoju sopstvenu telegrafsku i železničku poštansku mrežu, a preko nje je i vođena komunikacija Moskve sa dalekim severom i istokom. Prava snaga ovog vojno-železničkog sistema se pokazala za vreme rata sa Turskom od 1877. do 1879. godine, kada su praktično svi vidovi naoružanja transportovani vojnim vozovima.

Vozovi i pružni pravci su bili i glavno sredstvo snabdevanja jedinica na frontu tokom Prvog svetskog rata, kada je, uprkos razaranjima, izgrađeno još oko 1.300 kilometara novih pruga i dodato 500 kilometara telegrafskih linija.

Za vreme Drugog svetskog rata, nemačka armija je na istočnom frontu konstantno bombardovala železničke pruge, skladišta i vozove, upravo zbog njihove izuzetne važnosti za snabdevanje trupa na terenu.

Početkom ’50-ih godina, nova realnost Hladnog rata je stavila veoma razvijenu železničku mrežu (većim delom pod kontrolom sovjetske armije) u potpuno novu ulogu. Naime, Kremlju je bio potreban način za tajni razvoj nuklearnog oružja (kao i novih tehnologija, poput lasera i ubrzivača čestica). Rešenje je nađeno u izgradnji „zatvorenih gradova“.

Izgradnja zatvorenih gradova

Zatvoreni gradovi su bili nepoznati čak i ruskoj javnosti sve do pada Berlinskog zida, a građeni su daleko od puteva i razvijenog sveta, pa je jedini način za ulazak i izlazak iz njih bio – vozom. Blindirani vozovi su bili pod upravom vojne obaveštajne službe GRU i imali su nadimak „cvrčak“ (rus. сверчок). Ljudi koji su radili na železnici ’60-ih i ’70-ih su na prugama često viđali vozove bez putničkih vagona, sa vojnim oznakama, najčešće u centralnom Sibiru i na Dalekom severu. Krajem ’80-ih će se saznati da su сверчок vozovi putovali ka i iz zatvorenih gradova Arzamas, Talnah, Čeljabinsk-65, te u oblast Nižnjeg Novgoroda. U ovim gradovima-fabrikama se proizvodio nuklearni i hemijski program oružja, a takođe se radilo i na razvoju sovjetskog svemirskog programa.

Nakon raspada SSSR-a, dekretom predsednika Borisa Jeljcina iz septembra 1992, formirana je krovna federalna služba koja je upravljala celom železničkom mrežom, kako civilnom, tako i onom za vojne namene. Ovaj dekret je 1995. unapređen, i formirana je Federalna železnička služba Rusije. Njime su određene i jedinice ruske armije (podeljenih u različite brigade) koje će koristi ovu mrežu. Ove pozicije se nalaze u Abakanu i Brjansku (5. i 9. železnička brigada), Volođi i Krasnodaru (38. i 39. brigada), te Omsku i Volgogradu (48. i 333. brigada).

Nakon 2000. godine, vojni vozovi su korišćeni za snabdevanje i transport u Drugom ratu u Čečeniji, a naročito u borbama za grad Grozni. Jedna od četiri vozne kompozicije za snabdevanje je korišćena i za vreme rata u Gruziji 2008, za naoružavanje jedinica u Južnoj Osetiji i Abhaziji.

Pobunjenici u Donbasu su takođe naoružavani prvenstveno transportom vozovima od 2015. do 2019. godine. Po otvaranju sukoba u Ukrajini prošle godine, četvrta kompozicija (najnovija), nazvana „Jenisej“, je korišćena za snabdevanje jedinica u severnoj Ukrajini, pre svega za transport oklopnih vozila i protivvazdušnih sistema.

Voz kao nuklearni lanser

Sam sistem „Jenisej“ je bio strogo čuvana tajna, koja je iznenadila čak i dobre poznavaoce ruskog naoružanja, kao i međunarodne eksperte. Cela kompozicija je oklopljena i napravljena od kompozitnih legura, koje su prvi put razvijene za novu generaciju ruskih tenkova. Da se ne radi o „običnom“ vozu jasno je odmah – na nekoliko mesta su postavljeni sistemi ZU-23 za odbranu od manjih letelica i dronova, kalibra 23×152. Voz pokreću dve dizel-električne lokomotive CH-ME3, snage po 1.300 „konja“. U zavisnosti od konfiguracije, „Jenisej“ može biti dužine do 130 metara.

Druga kompozicija koja se koristi u Ukrajini nosi naziv „Volga“ i namenjena je elektronskom izviđanju, deminiranju pruge i transportu opreme specijalne namene. „Volga“ je starijeg dizajna, sa čeličnim oklopnim pločama debljine 20 milimetara, koje su na osetljivim mestima pojačane vrećama sa peskom. Kao i „Jenisej“, i „Volga“ ima sistem ZU-23 za odbranu od letelica. Ova kompozicija je i kraća, sa dve CH-ME3 lokomotive i šest vagona. „Volga“ je krajem prošle godine unapređena novim vagonom iz kojeg se mogu lansirati dronovi za izviđanje terena.

Na oba ova vozna sistema se može priključiti sistem „BZ-h-RK“, poznatiji kao „Barguzin“. On se sastoji iz dva ili tri posebno dizajnirana vagona, koji su u u suštini železnička verzija sistema za lansiranje balističkih projektila. Sistem je „univerzalan“, tj. može podržati više tipova različitih projektila – Bulava, Jars, Avangard ili seriju RT-23.

„RS-24 Jars“ je nova generacija balističkih projektila koji su u odnosu na svoje prethodnike manji, brži i imaju bolje letne karakteristike. U zavisnosti od namene, projektil „Jars“ može biti i MIRV, tj. imati nekoliko potpuno nezavisnih nuklearnih bojevih glava, koje nakon lansiranja pogađaju različite mete.

Analitičari unutar NATO-a smatraju da bi se hipotetička upotreba nuklearnog oružja u Ukrajini realizovali upravo sa ovakvog voza ili manjeg oklopnog transportera, te da je lansiranje sa pozicija ispod zemlje (iz balističkih silosa) sa ruske teritorije praktično isključeno.

Ukrajina danas poseduje nekoliko modernih zapadnih PVO sistema koji bi lako mogli da detektuju lansiranje „Jars“ ili „Topol M“, još dok je projektil u ruskom vazdušnom prostoru.

Druga opcija za balističko železničko lansiranje je „RT-23 Molodec“. Sličan sistemu RS-24, „Molodec“ (NATO ime „SS-24 Scalpel“) je pokretan čvrstim gorivom, sa letom u tri faze, što ga čini mnogo težim za rano detektovanje, budući da ima mali toplotni otisak.

Iako su zvanično oba sistema povučena u okviru „Start II“ programa, Rusija se u februaru prošle godine povukla iz svih međunarodnih sporazuma o nuklearnom naoružanju, što joj (teorijski) otvara prostor za korišćenje ovih projektila. Nekadašnji ruski predsednik i premijer Dmitrij Medvedev je već nekoliko puta izjavio da „Rusija zadržava pravo na korišćenje nuklearnog oružja“. Nedavno je ponovio ove tvrdnje, te dodao da „u slučaju da ukrajinska kontraofanziva protiv ruskih snaga uspe, jedina preostala opcija je ona nuklearna“.


Izvor
Logged
Pages: [1]   Go Up
  Print  
 
Jump to:  

Prijatelji

▼▼▼▼

Prostor za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Powered by MySQL Powered by PHP Powered by SMF 1.1.19 | SMF © 2013, Simple Machines
Simple Audio Video Embedder

SMFAds for Free Forums
Valid XHTML 1.0! Valid CSS!
Page created in 0.028 seconds with 22 queries.