PALUBA
March 29, 2024, 01:27:03 am *
Welcome, Guest. Please login or register.

Login with username, password and session length
News: Važno - Pravilnik foruma PALUBAinfo
 
   Home   Help Login Register  

Prijatelji

▼▼▼▼

Mesto za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Del.icio.us Digg FURL FaceBook Stumble Upon Reddit SlashDot

Pages: [1]   Go Down
  Print  
Author Topic: Sovjetske odbrambene linije ka Zapadu, 1928-41.  (Read 2199 times)
 
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.
Rade
Administrator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 17 056


« on: November 27, 2021, 09:47:51 pm »

Uvod

Fortifikacije su kroz istoriju igrale ključnu ulogu u zaštiti strateških interesa Sovjetskog Saveza i njegovog prethodnika, carske Rusije. Prva utvrđenja se grade još u 18. veku, iz kog datira na daleko čuvena tvrđava Kronštat, zadužena za odbranu Sankt Petersburga. U isto vreme je bila utvrđena i obala Krima. Odbrana Sevastopolja je igrala bitnu ulogu u borbama u Krimskom ratu, koji je vođen od 1853. do 1856. godine. Pola veka kasnije, odbrana oko Port Artura, ruske pomorske baze u Mandžuriji, se pokazala kao znatno jači protivnik nego što su Japanci u početku mislili. Međutim, Rusi (i kraljevstva koja su dominirala regionom pre nego što su pripojena carstvu) su imali daleko dužu tradiciju pravljenja zamkova i tvrđava duž glavnih invazionih ruta koje su vodile sa zapada.

Naselja i gradovi kao što su Kingisep, Pskov i Sebež bili su utvrđeni za odbranu od poljaka, Šveđana i Tevtonskih vitezova. Ova tradicija se nastavila i tokom 19. veka kada je utvrđena Varšava, slično Brestu, najvećoj tvrđavi ruskog carstva tog doba. Ova velika utvrđenja su tokom Prvog svetskog rata relativno lako zauzeta od strane Centralnih sila, jer su napadali na slabo opremljenu i takođe slabo vođenu rusku vojsku. Rusi su kasnije tokom rata imali neke ograničene uspehe, ali se to pokazalo kao prekasno. Carski režim biva zbačen od strane boljševika, kada se uspostavlja i nova boljševička vlast koja je zatražila mir.  Ovaj preokret događaja je zapanjio zapadne države i uskoro su „Beli Rusi“, podržani bivšim ruskim saveznicima (Britancima i Francuzima) pokušali da  otmu vlast od Lenjina. U Građanskom ratu koji je usledio, Crvena armija Trockog je izgradila niz utvrđenih rejona, kako bi zaštitili novu vlast u Moskvi i Sankt Petersburgu. To su često bile fortifikacije, nešto jače od poljskih, ali su igrale važnu ulogu u osiguravanju pobede Crvene armije.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Tvrđava Kamenec Podolski u Ukrajini. Uspešno je odolevala napadima Turaka i Tatara. Kao prepoznata tačka strategijske važnosti, u neposrednoj blizini su izgrađeni fortifikacijski elementi

Vrednost ove odbrane u ruskom Građanskom ratu pokrenuo je debatu o obliku budućih sistema odbrane i iskustvima glavnih zaraćenih strana u Prvom svetskom ratu, a sve u sklopu razmišljanja o fortifikacijama u međuratnom periodu. U Sovjetskom Savezu, ishod tih rasprava je bila odluka da se izgradi niz fortifikacija, od bunkera, sa ciljem zaštite strateških interesa. Međutim, čak je i ovako relativno konzervativan poduhvat bio nemoguć, jer je sovjetska ekonomija nakon rata bila preslaba. Radovi na utvrđivanju zapadne granice konačno su započeti 1928. godine, ali su radovi zbog ograničenog budžeta bili izvođeni na svega četiri lokacije. Kasnije, kada je ekonomska situacija dozvolila, duž granice je izgrađeno još devet utvrđenih rejona. Nakon toga je program izgradnje usporen, ali je uspon nacizma i gotovo neumitno približavanje ratu, revitalizovalo program izgradnje, tako da je 1938. godine naručena izgradnja još 8 utvrđenih rejona, koji su trebali da popune praznine u postojećem sistemu utvrđenja. Međutim, potpisivanje Pakta o nenapadanju sa Nemačkom 1939. godine i kasnija podela Poljske učinili su Staljinovu liniju zastarelom. Zaustavljen je rad na većem broju lokacija, a sam sistem ovakve odbrane odbačen je u korist izgradnje nove fortifikacije duž revidirane granice, duž tzv. Molotovljeve linije.


* pskov.jpg (26.11 KB, 681x361 - viewed 1 times.)
« Last Edit: August 09, 2022, 08:24:23 pm by Rade » Logged
Rade
Administrator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 17 056


« Reply #1 on: November 27, 2021, 09:49:05 pm »

Konstrukcija i razvoj

Staljinova linija

Pričati o odbrani Staljinove i Molotovljeve linije nije moguće bez pominjanja fizičkih odlika zapadne granice tadašnjeg Sovjetskog Saveza. Možda je najočiglednija odlika enormna dužina granice, koja se u vreme početka radova na Staljinovoj liniji krajem 1927. godine protezala od Finskog zaliva na severu do Crnog mora na jugu. Deceniju kasnije, nakon aneksije istočne Poljske, granica se pomerila na zapad i produžila, tako da je iznosila oko 4500 km. Na polovini granične zone nalazile su se Pripjatske močvare, veliki šumovit i močvarni predeo. Kroz istoriju se ovaj predeo pokazao kao velika prepreka za napredovanje potencijalnog agresora, ali je igrala važnu ulogu i za Sovjete koji su vršili procene pri organizaciji odbrane zemlje. Ovaj deo fronta je zahtevao laku odbranu. Močvarni deo je zahtevao od Sovjeta da podeli svoje jedinice na dva dela, sa jednom delom koji će pokrivati Moskvu i Lenjingrad na severu i drugi deo koji će pokrivati odbranu regiona koji je bio značajan za zemlju sa stanovišta materijalnih resursa i proizvodnje hrane. Štaviše, zbog loših drumskih i železničkih veza kroz ovo područje, ove dve celine Crvene armije morale su da deluju samostalno, nezavisno jedna od druge. Komunikacije pravcem istok-zapad su bile bolje, iako je bilo relativno malo glavnih puteva, od tucanika. Granična zona je, međutim, bila dobro pokrivena železničkim komunikacijama koje su nakon 1939. godine bile proširene unutar poljske. To su bile pruge širokog koloseka i omogućavale su Sovjetskom Savezu vrednu prednost nad bilo kojim potencijalnim agresorom, jer je neprijatelj morao ili da modifikuje celokupnu svoju železničku mrežu ili će morati da zarobe dovoljan broj lokomotiva i vagona od Sovjeta kako bi koristili takav sistem železnice.

Da bi napadač povećao svoje šanse za uspeh, morao bi da obezbedi mostove preko mnogih reka koje su presecale region zapadne granice Sovjetskog Saveza. Kako su reke bile i široke i brze, predstavljale su korisnu prepreku oko koje se organizovala odbrana Crvene armije, a mnoge fortifikacije su se nalazile neposredno uz rečne tokove.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

Sovjetski planeri su sve napred navedeno imali na umu kada su projektovali sistem utvrđivanja granice. Njihovo razmišljanje, kao i razmišljanje svih u Evropi, bilo je pod utiskom dešavanja iz Prvog svetskog rata, ali za Sovjete je ipak bilo značajnije iskustvo iz Građanskog rata. Postojalo je dosta razloga za to. Prvo, za razliku od Zapadnog fronta gde su tvrđave Verdena bile ključne za francuski sistem odbrane, tvrđave su igrale relativno malu ulogu u borbama na istoku. Austrougarska utvrđenja oko grada Pšemisla bila su zauzeta od strane Rusa na samom početku rata, a Nemci su brzo zauzeli ruske tvrđave u Varšavi i Brestu. Drugo, mnogi oficiri ruske armije koji su se borili u Prvom svetskom ratu bili su ili mrtvi ili proterani jer su ratovali na strani Belih Rusa protiv boljševika, tako da Crvena armija nije mogla imati koristi od njihovog iskustva.

Ruski građanski rat

Tokom borbi protiv kontrarevolucionarnih snaga, Crvena armija radnika i seljaka, ili Crvena armija je izradila niz utvrđenih rejona (ojačanih rejona). Ove fortifikacije nisu bile namenjene samo za zaštitu mlade socijalističke države već su bile i odskočna daska za napadne operacije. Sa malo sirovina i bez industrijske baze za gradnju čvrstih utvrđenja, ove fortifikacije su bile izgrađene na jedini tada dostupni  način – ljudskom snagom. Do kraja Građanskog rata, završeno je 45 utvrđenja, ali je sa prestankom opasnosti od Bele garde došlo do napuštanja istih, a vlast se skoncentrisala na industrijsku i agrarnu reformu. Međutim, ono što je najbitnije u celoj priči je to da su Sovjeti prepoznali vrednost ovakvih objekata.

Prva faza gradnje – „ratna uzbuna“

Nakon Građanskog rata odnosi sa Zapadom postepeno otopljavaju, dobrim delom vođeni interesom za eksploataciju velikog sovjetskog tržišta. Ipak, u zapadnim krugovima je još uvek postojala bojazan od subverzivnih delatnosti Sovjeta, koji su podržavali političke ekstremiste u celom svetu. Sa oporavkom sovjetske ekonomije, u Londonu i Parizu su porasla strahovanja da će se ovo snaženje upotrebiti za jačanje Crvene armije – pretnje nezavisnosti malih država suseda.

Stoga su zapadne države pokušale da ojačaju baltičke zemlje kako bi mogle da se suprotstave mogućoj agresiji. Ova intervencija je zbunila boljševičku vladu, jer iako ni Britanija ni Francuska se nisu graničile sa Sovjetskim Savezom, njihovo mešanje u ovim zemljama im je davalo drugu priliku da destabilizuju ili čak zbace vladu. U stvarnosti, invazija nije imala perspektivu, ali je pretnja koja je bila na vrhuncu 1927. godine sa tzv. „ratnom uzbunom“ (Moskva je bila ubeđena da Britanija ohrabruje susede Sovjetskog Saveza da izvrše zajedničku invaziju, uz podršku britanske mornarice koja će obezbediti pomorsku blokadu) bila dovoljna da ubedi paranoično sovjetsko vođstvo da povuče poteze koji su bili neophodni za pripremu zemlje za odbranu.

Generalštab je kao prvi korak predložio gradnju niza utvrđenih rejona sličnih onima koja su uspešno korišćena u Građanskom ratu. Ideja je vođena raznim faktorima. Prvo, loše komunikacije su značile da će Crvenoj armiji trebati više vremena za mobilizaciju, nego što će to trebati susedima (neki od najrazvijenijih delova železničke mreže je izgubljena sa ponovnim crtanjem granica nakon Prvog svetskog rata, a uprkos velikoj želji i naporima – železnička mreža je bila daleko od realizacije). Stoga je bilo nužno postaviti odbranu na poziciji koja će usporavati nastupanje neprijatelja i omogućiti braniocu „da dođe do daha“. Drugo,  Sovjeti su smatrali da će napad doći sinhronizovano iz baltičkih država, poljske, Finske i Rumunije, podržane Britanijom i Francuskom. Izgradnjom fortifikacijskih rejona u ključnim područjima, bilo bi moguće držati front sa smanjenim brojnim stanjem, što bi omogućilo upotrebu jedinica za protivudar na određenim sektorima.

Tako je 1927. doneta odluka o gradnji četiri utvrđena rejona. Utvrđeni rejon Karelija je trebalo izgraditi u Lenjingradskoj vojnoj oblasti, kako bi se štitio Lenjingrad – industrijski centar, ali i simbol – rodni grad Revolucije, od napada iz Finske.

Sledeća dva rejona je trebalo graditi u Belorusijskoj vojnoj oblasti. Utvrđeni rejon Polock je pokrivao reku Dugavu i strateško železničko čvorište na granici sa poljskom i Letonijom,i ujedno blokirao put ka Smolensku i dalje ka Moskvi. Utvrđeni rejon Mozir je štitio železničke, drumske i rečne veze koje su bile skoncentrisane oko grada i blokirale jedan od ključnih prilaza pri napadu iz poljske. Utvrđeni rejon Kijev je trebao da brani glavni grad Ukrajine uz naslanjanje krila odbrane na reku Dnjepar. Bilo je sugerisano da se utvrđeni rejoni izgrade u Pskovu i Lepelu (na putu između Vitebska i Minska), ali radovi na ovim fortifikacijama nikada nisu bili započeti.

U leto 1928. novi načelnik štaba Šapošnjikov je zatražio 40 miliona rubalja za program izgradnje, ali je Vorošilov, narodni komesar za vojsku i mornaricu i predsedavajući Revolucionarnim vojnim komitetom SSSR, mogao da odobri svega 24 miliona rubalja. Kako je cena mitraljeksog bunkera iznosila 30 – 40 hiljada rubalja, odobrenje sredstava u iznosu od 24 miliona su značila da značajnu redukciju u broju fortifikacijskih elemenata koji su se mogli izgraditi. Međutim, na kraju su popuštene uzde i za potrebe izgradnje sistema odbrane je potrošeno oko 32 miliona rubalja.

Druga faza izgradnje

Sovjetska ekonomija je krenula da jača i raste nekon sprovedenih agrarnih i industrijskih reformi, što je napravilo mesta za uvođenje prvog Petogodišnjeg plana 1928. godine. Tako je doneta odluka da se proširi program fortifikacijskog uređenja linija odbrane. Trebalo je izgraditi još devet utvrđenih rejona, čime bi se ukupan brojh utvrđenih rejona popeo na trinaest.

Većina objekata je bila koncentrisana u Ukrajini. Sedam utvrđenih rejona se nalazilo u Kijevskoj vojnoj oblasti, kako bi se zaštitili vitalni industrijski i poljoprivredni centri. Sam Kijev je već bio zaštićen utvrđenim položajima na zapadnom obodu grada, a sada je bio bolje zaštićen utvrđenim rejonima Korosten, Novograd-Volinski i Letičev. Ovi utvrđeni rejoni su se pružali od Pripjatskih močvara do reke Bug i time branili grad od napada iz pravca poljske. Na drugoj strani ove vojne oblasti izgrađene su linije odbrane koje su štitile gradove uz granicu ili na mogućim pravcima dovođenja neprijateljskih snaga. Na jugu, utvrđeni rejoni Mogilev- Podolski, Ribnica i Tiraspol, pružajući se duž istočne obale Dnjestra, štitile su granicu i važnu pomorsku bazu u Odesi protiv potencijalnog napada iz pravca Rumunije. Na severu se nalazio utvrđeni rejon Kingisep, koji se protezao duž istočne obale reke Narva i završavao se na obali Baltičkog mora i na jugu na jezeru Peipus. Ovaj rejon je štitio Lenjingrad od napada sa zapada.

Utvrđeni rejon Pskov, koji se nalazio južno od jezera Pskov, duž reke Velikaje, štitio je grad od napda sa jugozapada. I Pskov i Kingisep bi po karakteristikama trebalo svrstati u utvrđene grupe položaja. Dalje ka jugu, u Zapadnoj vojnoj oblasti, utvrđeni rejon Minsk je štitio glavni grad Belorusije i delimično ztatvarao prazan prostor između utvrđenih rejona Polock i Mozir.

Treća faza izgradnje

Tokom tridesetih godina, politička karta Evrope se promenila, a sa njom i pretnja Sovjetskom Savezu. Britanija i Francuska su prihvatile socijalistički režim i uspostavile na mahove dobre odnose sa Moskvom. Daleko zabrinjavajući je bio preporod ohrabrene Nemačke. Već 1936. godine Hitler militarizuje Rajnsku oblast, a dve godine kasnije vrši anšlus Austrije i pripaja Sudetsku oblast. Ovakav razvoj događaja je naterao Sovjete da donesu novi program izgradnje.  Novi plan je bio zasnovan na naučenim lekcijama iz Španskog građanskog rata, gde su Sovjeti bili savetnici na strani Republikanaca. Borbe su pokazale da uprkos brzom razvoju mehanizovanih snaga, sposobnost novog oružja da donese  odlučujuću pobudu je više ograničena nego što je u početku pretpostavljano. Sovjeti su verovali da će napadnim operacijama dominirati, kao i do sada, artiljerija sa tenkovima koji podržavaju pešadiju. U stvari, činilo se da je razvoj naoružanja od Prvog svetskog rata na ovamo, ojačao branioca. Tako su na osnovu tih iskustava, Sovjeti odlučili da izgrade osam utvrđenih rejona duž fronta, veće dubine od prethodnih utvrđenih rejona.

Novi program izgradnje se ponovo skoncentrisao na Kijevsku vojnu oblast, gde su izgrađene odbrambene fortifikacije Šepetovka, Iziaslav, Starokonstantinov, Ostropolj i Kamenec Podolski. Njima su popunjene praznine u dosadašnjem sistemu utvrđenja i time načinila gotovo neprekidnu liniju odbrane oko Kijeva. Sledeća dva utvrđena rejona su izrađena u Lenjingradskoj specijalnoj vojnoj oblasti, u Ostrovu i Sebežu. Oni su trebali da popune prazninu između Pskova i Polocka, duž granice sa Letonijom, koju je Staljin video kao mogući kanal za napredovanje nemačkih trupa iz Istočne Prusiije. Oktobra 1940. Pskov i Ostrov su se spojili. I na kraju,  izgrađen je utvrđeni rejon ispred Slucka, koji je nastavljao odbranu Minska na jug, ka Pripjatskim močvarama.

Sovjeti su iskoristili priliku da ojačaju starije utvrđene rejone. Utvrđeni rejon Polock je trebalo ojačati dodavanjem 45 novih položaja, dok su za utvrđeni rejon Korosten planirali doradu 14 novih artiljerijskih položaja. Istovremeno, jula 1938.  je rast tenzija doveo do ponovne procene statusa različitih vojnih oblasti. Tada Beloruska i Kijevska vojna oblast dobijaju prefiks „specijalni“, koji je označavao da je toj oblasti povećan nivo pripravnosti kako bi se suprotstavila povećanoj opasnosti.


* staljinova_linija.jpg (120.06 KB, 869x1354 - viewed 5 times.)
« Last Edit: August 09, 2022, 08:24:39 pm by Rade » Logged
Rade
Administrator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 17 056


« Reply #2 on: November 27, 2021, 09:49:57 pm »

Molotovljeva linija

Tajni nemačko-sovjetski sporazum o nenapadanju (ili sporazum Molotov – Ribentrop) iz avgusta 1939. godine efikasno je uklonio Poljsku sa političke karte Evrope. Granica SSSR-a je time pomerena za oko 200 do 400 km na zapad i time povratila teritoriju koju je Sovjetski Savez izgubio u prvih par godina nakon Revolucije. To je nesumnjivo najznačajniji Staljinov diplomatski uspeh. Ovaj novi paket teritorije ne samo da je pomerio granicu dalje od nekih važnih gradova na zapadu Sovjetskog Saveza, već se pokazao i kao idealna odskočna daska za preventivne napade – jedinice Crvene armije na krajnjem zapadu Sovjetskog Saveza sada su bile bliže Berlinu nego Moskvi. Sovjetski Savez se sada nije više graničio sa Poljskom, već sa svojim ideološkim neprijateljem – Nemačkom. Najozbiljnija posledica ove promene je ta da bi napad Nemačke preko Poljske dao Crvenoj armiji upozorenje i vreme da mobiliše svoje snage iza Staljinove linije, što više neće biti slučaj, tampon zona između Nemačke i SSSR-a je nestala.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Molotovljeva linija

Ipak, u zimu 1939. izgledi za invaziju su bili daleka mogućnost, sa Nemačkom upletenom u rat sa Francuskom i Velikom Britanijom (tzv. „lažni rat“). Nakon nemačke invazije na Francusku, Holandiju, Belgiju, Luksemburg – izgledi za rat su još više opali. Ponavljanje Prvog svetskog rata je značilo da će ove tri zemlje biti uključene u krvavi rat koji će trajati mnogo godina, i čak ako Nemačka postigne pobedu – trebaće joj vremena da se oporavi. Sovjetski Savez se time činio bezbedan od napada, tako da je Staljin iskoristio priliku da u potpunosti izvrši asimilaciju svojih teritorijalnih proširenja.

Deo ovog procesa je obuhvatao i odluku o fortifikacijskom uređenju nove granice. Prezentovane su dve varijante: Prva varijanta je predviđala izradu fortifikacija duž same granice, dok je druga varijanta predviđala izradu fortifikacija nešto iza granične linije. Druga varijanta je imala brojne prednosti, od kojih su možda najbitnije bile te da bi se fortifikacije gradile van vidokruga potencijalnog neprijatelja i što bi se gradnjom iza granične linije dobio prostor koji bi se mogao pokriti minskim poljima i time usporilo napredovanje neprijatelja i dobilo na vremenu da vojnici prve linije posednu odbranu i obezbede mobilizaciju snaga rezerve.

Šapošnjikov, u to vreme načelnik generalštaba, je favorizovao drugi predlog i čak otišao i dalje, predlažući da se glavnina snaga Crvene armije postavi iza Staljinove linije, a  da se na novozauzetim teritorijama ostave samo snage osiguranja. Međutim, Staljin nije prihvatao takvo razmišljanje. On nije želeo da izgubi ove teritorije i za razliku od Šapošnjikova želeo je da brani te teritorije po svaku cenu. Za Staljina, gradnja fortifikacija duž novuspostavljene granice bi obezbedilo da se ne izgube napori koje je ranije ulagao. A paradoksalono, izgradnjom odbrambenih fortifikacija duž nove granice i držanjem glavnine svojih snaga na prednjim položajima povećao je šansu da se desi upravo ono što je hteo da izbegne.

Dok je debata o lokaciji fortifikacija rešena, na videlo su izašle rasprave o načinu utvrđivanja. General Hrenov, koji je vodio Glavnu vojno-inžinjerijsku upravu, predlagao je da se radovi koncentrišu na izgradnji poljskih fortifikacija, sa težištem na blokiranju potencijalnih pravaca dovođenja neprijateljskih snaga preprekama. Potom, ukoliko vreme dozvoli, druga faza izgradnje bi bila izrada stalnih objekata za odbranu. Međutim, njegov plan je odbačen, a umesto njega je razvijen plan gradnje hiljade betonskih bunkera. Sa početkom rada na planovima za nova pogranična utvrđenja, Staljin, svež od udara na zapadu, pokušao je da „protegne mišiće“ ka severnom susedu. U jesen 1939. je započeo pregovore sa Finskom oko utvrđivanja pozicije granice i izgradnje pomorske baze na finskoj teritoriji. Pregovori su propali, a granični incident u novembru je poslužio kao povod za početak rata.

Staljin je verovao da će Finci pružiti slab otpor, ipak, otpor je pružan sve do marta 1940. godine kada je potpisana kapitulacija Finske. Ipak, pre kapitulacije, Finci su uspeli da nanesu svom neprijatelju  ponižavajuće poraze. Jedan od razloga kvalitetne odbrane Finaca bila je i odbrambena linija, nazvana Manerhajmova linija. Nazvana po maršalu Manerhajmu, načelniku finskog Generalštaba, sastojala se iz niza artiljerijskih položaja, rovova i prepreka izrađenih po dubini, što je lomilo sovjetske napade. Iskustvo Crvene armije u Finskoj doprinelo je afirmaciji fiksnih fortifikacija, tako da je to bio jedan od par pozitivnih strana ovog kratkog i krvavog sukoba. Druga pozitivna strana se ogledala u teritoriji koju je Finska, pod odredbama Moskovskog mira iz maja 1940, bila primorana da da Sovjetskom Savezu. Teritorija je obuhvatala deo Karelijskog zemljouza sa gradovima Sortavala, Keksholm i Viborg, kao i poluostrvo Hanko – strateški važan rt u Baltičkom moru koji je štitio prilaz Lenjingradu. Ova područja, zajedno sa Murmanskom, bila su gotovo odmah utvrđena i uključena u sistem odbrane sa zapada. Zaključak izveštaja o pripremljenosti za odbranu, sačinjen istog meseca, govori o lošoj pripremljenosti za rat po svim pitanjima.

Objavljivanje ovog izveštaja doveo je u sumnju vrednost odbrambenih linija Sovjetskog Saveza, naročito posle nemačkih pobeda na Zapadu. Niti Mažino linija, niti su se odbrana Belgije i Holandije dokazale kao dorasle nemačkoj vojnoj sili. Efekat je donekle ublažen konstatacijom da su Nemci napali na nedovršeni deo Mažino linije, koji je pokrivao granicu sa Belgijom.

U jesen 1939. baltičke države ulaze u vojni savez sa Sovjetskim Savezom, a u proleće naredne godine marionetske vlade Estonije, Litvanije i Letonije su zatražile da se prisajedine Sovjetima. Za zaštitu novih teritorija je formiran Specijalni baltički vojni okrug i u njemu četiri utvrđenja koja su se pružala od Baltičkog mora duž granice sa istočnom Prusijom do stare Litvanske granice.

Slično tome, u proleće 1940. je izvršen pritisak na rumunsku vladu da ustupi Besarabiju i Severnu Bukovinu Sovjetskom Savezu, što je Rumunija i učinila nakon saveta iz Berlina. Tako je granica vojnog okruga Odesa pomerena dalje na zapad to obala reka Dunava i Pruta. Planirano je utvrđivanje duž reke Prut kako bi se ojačala već postojeća utvrđenja duž Dnjestra, ali utvrđeni rejoni Belcevo  i Kišinjev nikada nisu sišli sa crtaće table.

Najveći trud na izgradnji fortifikacija uložen je u Zapadnoj specijalnoj oblasti, koja je 11. jula 1940. godine formirana umesto dotadašnje Beloruske specijalne vojne oblasti. U leto 1940. započeti su radovi na utvrđenim rejonima Grodno i Brest, koji su štitili krila Bjalistočkog klina, a narednog proleća je započeta izgradnja još dva utvrđena rejona: Osovec i Zambruv – kako bi se stvorila čvrsta linija odbrane oko ispupčenja. U leto iste godine započinju radovi na novim fortifikacijama u Kijevskoj specijalnoj vojnoj oblasti, izgradnjom elemenata odbrane u utvrđenim rejonima Vladimir-Volinski, Strumilov, RavaRuskaja i Przemisl. To nije bio kraj. Sledeće godine započinju radovi na krajnjim tačkama linije: utvrđenom rejonu Kovel na severu i na utvrđenim rejonima Verkhne Prut i Njižni Prut na jugu. Pripremni radovi su započeti u Vojnoj oblasti Odesa na utvrđenim rejonima Černovci, Dunajskij i Odesa, na kojima je trebala da počiva odbrana od napada iz pravca Rumunije.

Vrednost nove granične odbrane zahtevala je proveru u ratnim igrama januara 1941. godine između generala Žukova, tada komandanta Kijevske specijalne vojne oblasti i general pukovnika Pavlova, komandanta Zapadne specijalne vojne oblasti, koji su demonstrirali zaludnost gradnje fortifikacija duž većeg dela krivudave granične linije.

Žukov je bio u stanju da prodre  duboko u Belorusiju, i tvrdio je da je razlog za to tanak pojas utvrđenja oko Bjalistočkog klina. Utvrđenja nisu adekvatno štitila jedinice, uz opasnost da lako budu opkoljene. Komentari Žukova nisu bili dobrodošli kod maršala Vorošilova i Pavlova. Uprkos tome, već sledećeg dana biva postavljen za načelnika Generalštaba i odgovoran za odbranu na zapadu zemlje, koju samo što je doveo u pitanje.

Jedan od prvih problema sa kojima se uočio bila je povećana potreba za materijalom potrebnim za sprovođenje intenzivnog plana izgradnje fortifikacija. Kako bi rešio ovaj problem, obustavio je radove na sedam utvrđenih rejona, jer je smatrao da aneksijom Poljske prestaje potreba za utvrđenjima na tom rejonu. U procesu gradnje opstao je utvrđeni rejon Kamenec Podolski duž reke Dnjestar na rumunskoj granici. Ostaje nepoznato da li je to bila isključivo njegova ili Staljinova odluka. Sugerisano je da se problem nedostatka oružja reši tako što bi se oružje proizvedeno za potrebe Staljinove linije preusmeravalo na novoizgrađena granična utvrđenja, što Žukov i Timošenko nisu smatrali pametnim potezom. Verovali su da bi to oružje bilo brzo izgubljeno u invaziji Nemaca, kao i da bi Staljinova linija, naoružana, imala neku vrednost u budućem sukobu. Kako god, Staljin nije uvažio njihovo mišljenje. Ipak, i pored ovog neuspeha, Žukov i Timošenko su preduzeli određene korake na oživljavanju stare Staljinove linije. Njihov plan je doprineo širenju glasina o nastupajućoj invaziji Nemaca. Aprila meseca Žukov izdaje naređenje da se Staljinova linija pripremi za rat. Tri meseca kasnije, kada je Crvena armija znatno ojačala, određeno je i ljudstvo za posedanje linije. Istog meseca Žukov naređuje da se fortifikacije duž granične linije naoružaju sa bilo kojim naoružanjem i da se ugrade zaštitna vrata koja bi štitila posade. Ovaj zadatak je dobio prioritet, čak i u odnosu na zadatke koji su se ticali ugradnje linija veze, napajanja i RHB zaštite bunkera. Tako je u trenutku napada Nemaca na Sovjetski Savez bilo izgrađeno 2300 otpornih tačaka. Ipak, statistika ne navodi podatke da je više od polovine ovih tačaka bilo naoružano samo mitraljezima, da položaji nisu bili povezani međusobno, nisu bili maskirani, kao i da nije bilo izvršeno zaprečavanje minskim preprekama.


* molotovljeva_linija_v.jpg (75.99 KB, 612x958 - viewed 1 times.)
« Last Edit: August 09, 2022, 08:24:55 pm by Rade » Logged
Rade
Administrator
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 17 056


« Reply #3 on: November 27, 2021, 09:50:52 pm »

Operativna upotreba

Septembra 1939. Nemačka je napala Poljsku i u četiri nedelje porazila hrabru ali beznadežno zastarelu poljsku vojsku. Nakon pobede, podeljen je plen u skladu sa ranije potpisanim Paktom o nenapadanju. Nakon kratkog predaha, Hitler usmerava snage na zapad i naređuje napad na Francusku, Holandiju, Dansku, Norvešku… Planirao je da izvede i napad na Britaniju, ali je iskrcavanje odloženo i potom otkazano zbog Geringovog neuspeha da porazi britansko vazduhoplovstvo. Pošto mu je plan osujećen, Hitler se još jednom okreće ka istoku, gde je video mogućnost da uništi boljševizam i osigura životni prostor za nemačko narod.

Operacija Barbarosa pokrenuta je 22. juna 1941. Na taj dan 3,6 miliona vojnika, podržanih sa 3600 tenkova i 2700 aviona stupilo je na teritoriju Poljske pod kontrolom Sovjetskog Saveza. Ove snage, najveće u evropskoj vojnoj istoriji, podeljene su u tri grupe armija, od kojih je svaka bila usmerena ka specifičnom cilju: Moskvi, Lenjingradu i Kijevu, sa ciljem uništenja Crvene armije. Nasuprot snagama  Sila osovina nalazilo se 2,9 miliona vojnika, 10 do 15 hiljada tenkova i 8 hiljada aviona – na papiru se činilo da su veće snage od onih kojima je raspolagao Hitler. Međutim, veći deo sovjetske opreme i naoružanja bio je zastareo. Staljinove čistke iz tridesetih godina uklonile su većinu sposobnog vojnog kadra. Uprkos ovim nedostacima, Crvena armija je hrabro odolevala napadima, ali se pokazala kao nedorasla novom načinu ratovanja- Blickrigu. U nizu velikih okruženja jedinica Nemci su uspeli da slome Crvenu armiju u zapadnim vojnim oblastima. Do jula meseca Grupa armija Sever je uspela sve sem da odseče Lenjingrad. Grupa armija Centar je do oktobra prišla Moskvi, a do kraja novembra uspela da dođe na svega 20 km od glavnog grada Sovjetskog Saveza. Na desnom krilu Grupe armija Centar, Grupa armija Jug je uspela da do sredine septembra sklopi obruč oko Kijeva.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] Nemački vojnici pored uništenog bunkera – utvrđenog položaja topova 76 mm

Gledajući ove rezultate, posmatrač bi mogao zaključiti da Molotovljeva i Staljinova linija i nisu učinili mnogo na zaustavljanju nemačkog napredovanja. Molotovljeva linija je građena užurbano duž novouspostavljene granice sa Nemačkom, tako da kada je nastupio iznenadni napad nemačkih oružanih snaga, linija nije bila ni potpuno izgrađena ni potpuno posednuta. Slična sudbina je zadesila i mnoga utvrđenja u Staljinovoj liniji, koja je bila u velikom stepenu i napuštena nakon aneksije Poljske. Međutim, generalizacije prikrivaju činjenice da je na ovim odbrambenim linijama bilo brojnih , ogorčenih borbi sa nemačkim snagama.

Nakon svega

Do kraja 1941. snage Sila osovine su došle do Moskve i skoro opkolile Lenjingrad. Na jugu, napredovali su ka Volgi i Staljingradu, koji će biti pozornica veličanstvene borbe i tačka prekretnica rata. Daleko u pozadini, nemački inžinjerci su, kao što su uradili u Belgiji i Francuskoj, pravili detaljnu studiju o sovjetskoj graničnoj liniji odbrane.

Rezultujući dokument, nazvan „Denkschrift: uber die russische: Landesbefestigung“ na skoro 500 strana, objavljen je 1942. godine i omogućio prikaz fortifikacija skoro odmah po osvajanju. U dokumentu su detaljno opisani različiti bunkeri, oružje i oprema u njima, kako su kamuflirani i kako su podneli vatru nemačkih jedinica. Opisan je i položaj fortifikacija i upotreba pasivne odbrane kao što su prepreke, prepreke za tenkove i mine.

Uskoro po objavljivanju dokumenta, ratna sreća se okrenula tako da je osvajačka vojska Sila osovine morala da se povlači. Kako bi zaustavili ili makar usporili napredovanje Crvene armije, Nemci su kao što su uvek radili, uspostavili seriju odbrambenih linija. Jedna od najznačajnijih bila je linija Panter. Ona je pretežno pratila protezanje severnog dela Staljinove linije od jezera Pejpus do Baltičkog mora na Narvi. Ipak, sovjetske fortifikacije obuhvaćene nemačkim linijama odbrane bile su predviđene za odbranu od napada sa zapada tako da se nije mogla lako prilagoditi za potrebe odbrane sa istoka. Sa nedovoljno resursa i vremena za pripremu odbrane, linija Panter se pokazala kao nedorasla sovjetskim snagama i brzo je slomljena. Slična sudbina je zadesila i nemačku odbranu izrađenu u Poljskoj, kao i obnovljeni „Istočni zid“, tako da se za manje od četiri godine od pokretanja operacije Barbarosa sovjetska zastava zavijorila na Rajhstagu.

Sa završetkom rata, granice u Istočnoj Evropi mahom su vraćene u predratno stanje. Poljska i baltičke države su ponovo uspostavljene, kao sateliti Sovjetskog Saveza. Predstavljali su svojevrsnu tampon zonu između Zapada i Sovjeta tako da utvrđivanje granice prema Zapadnu nije više viđeno kao prioritet. Ipak, javlja se potreba za utvrđivanjem granica ka Kini i Finskoj.

Vera u vrednost utvrđenja bila je suprotna u odnosu na iskustva sovjetskih snaga u početnom periodu rata, kada su Molotovljeva i Staljinova linija učinile vrlo malo na usporavanju nemačkog prodiranja. Razgovori oko odgovornosti za debakl iz 1941. uključujući i kritiku odluke da se linije odbrane stave u stanje rezerve, nakon rata su doživeli cenzuru. Međutim, u političkim manevrima koji su nastali posle Staljinove smrti 1953. neki od potencijalnih naslednika su nastojali da svoje političke protivnike povežu sa zločinima i vojnim promašajima prethodnika. Jedan od takvih primera bilo je i kaljanje ugleda i imena maršala Žukova. Žukov je nakon pobede u ratu dobio mnogo na popularnosti kod širokih narodnih masa i uskoro postaje ministar odbrane. Međutim, njegov odnos sa Nikitom Hruščovim se pogoršao, tako da je novi lider Sovjetskog Saveza nastojao da podrije Žukovljevu poziciju povezujući ga sa spornom odlukom o fortifikaciji nove granice, čak iako je Žukov na mesto načelnika Generalštaba došao svega šest meseci pre nemačke invazije. Kako god, Žukov je smenjen sa dužnosti i prognan iz Centralnog komiteta. Žukova su kritikovali i maršaj Birjuzov, koji je postao načelnik Generalštaba 1963. i maršal Rokosovski, ratni komandant fronta. Verovao je da je stare fortifikacije trebalo održavati i da je bila ludost graditi novu liniju Nemcima pred nosom. U stvari, originalni tekst Rokosovskog smatran je previše zapaljivim za režim Brežnjeva tako da je tek 1989. godine na videlo izašla necenzurisana verzija teksta. Žukov je u odbranu izjavljivao da nije bio srećan novim strateškim planom, ali da je imao poverenje u Staljina, te da preispitivanje vođinog mišljenja nikome dobra nije donela.

Posleratni period karakteriše i visoka bezbednosna kultura. Pristup državnim arhivama je bio vrlo ograničen, tako da je nemački Memorandum o sovjetskim utvrđenjima bio najkompletnija studija o graničnim utvrđenjima na zapadu Sovjetskog Saveza. Međutim, reforme sovjetskog predsednika Gorbačova učinile su sovjetske arhive dostupnijim, što je dovelo do pojavljivanja tekstova i knjiga koje obrađuju već pomenutu tematiku. Štaviše, nakon raspada SSSR-a, mnoga utvrđenja se sada nalaze u državama kakve su Belorusija, Litvanija i Ukrajina, gde je obezbeđen slobodan pristup građevinama.


* 788.jpg (111.22 KB, 698x458 - viewed 1 times.)
« Last Edit: August 09, 2022, 08:25:11 pm by Rade » Logged
Pages: [1]   Go Up
  Print  
 
Jump to:  

Prijatelji

▼▼▼▼

Prostor za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Powered by MySQL Powered by PHP Powered by SMF 1.1.19 | SMF © 2013, Simple Machines
Simple Audio Video Embedder

SMFAds for Free Forums
Valid XHTML 1.0! Valid CSS!
Page created in 0.026 seconds with 24 queries.