PALUBA
March 29, 2024, 01:37:33 pm *
Welcome, Guest. Please login or register.

Login with username, password and session length
News: Za sve probleme prilikom registracije obratite se mailom na brok@paluba.info
 
   Home   Help Login Register  

Prijatelji

▼▼▼▼

Mesto za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Del.icio.us Digg FURL FaceBook Stumble Upon Reddit SlashDot

Pages:  [1] 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13   Go Down
  Print  
Author Topic: Vinovnici sloma Srbije  (Read 14617 times)
 
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 120



« on: January 01, 2022, 01:23:53 am »

Vinovnici sloma Srblje.


Jedan od naših urednika obratio se je na jednog od najuglednijih aktivnih političara Srbije, koji je u posljednjim godinama zapremao vidjeno mjesto u svojoj otažbini, i ako obzirom na svoje uvjerenje nije pod prošlim režimom stajao u prvim redovima. Na temelju ovih informacija razdijelili smo ovaj napis u šest odjeljaka, a uvjereni smo, da će srpski narod, koji je od prirode bistar i moralan, uvjeriti se, da smo u pravu, a da je sve bila zabluda i laž, što mu je dosad posrestvom srpske štampe, agitacija i zborova bilo govoreno.

I.
Radikalna stranka.

Kad je riječ o radikalima, to pod tim imenom razumijevamo oba krila radikalne stranke - starije (fuzionaše) i mladje (samostalne) radikale - jer im je program, kako u pitanju spoljne, tako i u pitanju unutrašnje politike isti, a oba su krila podjednako bila pohlepna na vlast, na položaje u državnoj službi, na liferacije, provizije i koncesije, i oba su podjednako lagala i obmanjivala narod, da bi došli do većine i do vlasti, a podijelili su se u dvije grupe zbog čisto ličnih pitanja, jer za sve nije u isti mah bilo dovoljno mjesta. U oba krila radikalne stranke vodili su prvu ulogu neskrupulozni političari i obični demagozi bez šireg političkog horizonta, ni veće moralne jačine, većinom palanački advokati, (kojima je politika bilo sredstvo za zadovoljavanje ličnih ambicija i materijalnog blagostanja). Medju radikalskim političarima, koji su od 1903. godine suvereno upravljaii Srbijom, nije bilo ni jednog čovjeka od velikog političkog talenta, ni velike političke spreme, ni ljudi jakog morala - sve su to bili ljudi najprosječnijih sposobnosti, većinom polutanskog obrazovanja, čija je glavna politička aktivnost bila ići po sreskim i okružnim zborovima i laganjem obmanjivati narod, a raznim koncesijama (davanjem opštinskih utrina državnih šuma, puštanjem osudjenika s robije i davanjem novca na zajam) privezivati za sebe pojedine bukače i prišipetlje, koji su imali za sobom povlačiti seljake. Samo su se takvim sposobnostirna mogli najozbiljniji politički advokati i profesorčići dogurati da postanu narodni poslanici, ministri i što je vrlo važno, bogati ljudi. Cijela Srbija zna, da je na pr. jedan takav politički političar, gimnazijski profesor prije desetak godina morao uzajmljivati na mjenicu da dodje u Beograd, a sada ima u Beogradu kuću, koju je platio preko 30.000 dinara gotovog novca i papire od vrijednosti od njekoliko desetina hiljada. To se nije moglo steći za njekoliko godina od profesorske plate i poslaničke dijurne! U ostalom radikalni i samostalski 'političari', palanački advokati i profesori, prije svega za njih 'svetoga režima' nijesu imali, što bi rekao naš narod ni zašta da ih pas ujede, pošto su postali poslanici i ministri, za njekoliko godina postadoše imućni ljudi. Koliko je nedostatak istinskog talenta kod radikalskih prvaka svjedok je i taj fakt, što za Pašiča, koji je više od 30 godina na čelu radikalne stranke, ni sami radikali ne tvrde, da je politički genij, već samo ističu, kako je 'baja vešt', sposoban za sitne političke intrige i za pridobijanje Ijudi nemoralnim sredstvima: lažju i koncesijama.
Kada je kralj Milan ustao protiv radikala, on to nije učinio iz njeke naročite mržnje prema njima kao ljudima, već što ih je odmah prozreo kao politički nesposobne, a moralno nesolidne ljude. Radikalski program, zasnovan na idejama, koje su radikali primili od ruskih socijalista i nihilista, nije ni malo odgovarao ni duhu ni potrebama srpskoga naroda. On se mogao prilijepiti za nedoučena djaka učiteljske i velike škole, ali on nije mogao prianjati za srpskoga seljaka, koji je skroz patrijarhalan i koji ima sasvim drukčije pojmove o Bogu, vladaocu i državi od ruskih nihilista i srpskih radikala. Radikali nijesu seljake programom ni zadobijali, već lažnim agitacijama: govorili su, čim je godine 1881. stvorena radikalna stranka, da narod grca pod pritiskom poreza i da porez treba smanjiti na 'dukat i cvancik', govorili i narod dražili protivu činovnika, koji su debeli i sišu narodnu krv, govorili su protivu gradjenja željeznice tvrdeći, da prvi pisak lokomotive znači samrtničko zvono za Srbiju, iznosili su kako je kralj Milan prokockao užički okrug i t. d., da bi se mogla čitava knjiga napisati o svemu, čemu su oni lagali srpski narod. Pa i pored svega laganja, oni nijesu bili sigurni, da će narod povesti za sobom, već se poslužiše još jednim nemoralnijim sredstvom - paljevinama i ubijstvima, da pomoću terora zaplaše svoje protivnike u unutrašnjosti i da svijet zaplaše. Ovo su oni činili kad su bili u opoziciji i kad su bili na vladi. Dolazeći na vlast oni su upotrijebili još jedno sredstvo za pridobijanje seljaka i inteligencije, a to je korupcija: davanje opštinskog i državnog imanja, koncesija, velikih položaja bez obzira na školu i sposobnost. Tako su pod radikalima mogli postati viši državni činovnici, okružni načelnici, inspektori, načelnici ministarstava - bivše kafedžije, kasapi, učitelji. Školovani Ijudi, koji su njima prilazili, pravili su za tri četiri godine nevjerovatnu karijeru u državnoj službi, kakvu ni u jednoj uredjenoj zemlji ne bi mogli ni za dvadeset godina napraviti. Naravno, da cio taj šljam i sve te karijeriste morali svakom prilikom braniti radikale i zaklinjati se u jedinospasavajući radikalizam. U ostalom, ovo kratko naglašavanje već poznatih činjenica, u Srbiji je već vrlo dobro poznato svakome, samo se može njeko zapitati: pa kad je sve to tako, zar u Srbiji nije bilo ljudi, koji će to sve suzbiti i politiku postaviti na zdravu i moralnu osnovu, a narod obavijestiti?
« Last Edit: May 28, 2022, 11:37:06 am by Kubovac » Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 120



« Reply #1 on: January 01, 2022, 01:29:13 am »

Tih je ljudi bilo, a to su na prvom mjestu bili srpski kraljevi, oba posljednja Obrenovića, a sa njim i jedna stranka, koja je htjela od Srbije, da načini zaista evropski uredjenu zemlju, napredna stranka pod Piroćancem i Milutinom Garašaninom. Što oni nijesu uspjeli u borbi protivu radikalizma nije razlog ni u opravdanosti i jačini radikalnih principa, niti u sposobnosti i karakternosti radikalskih vodja, niti velike privrženosti srpskoga naroda radikalima, već u jednom drugom, vrlo jakom faktoru: u uticaju spoljne politike. Snaga radikalne stranke nije bila u njenom osloncu na narod u Srbiji, već u njenom naslonu na Rusiju. Od početka stvaranja Srbije Rusija se miješala u unutrašnje srpske poslove hoteći, da ima Srbiju uze sebe, ne da bi učinila Srbiju velikom i moćnom, nego da joj Srbija, koliko može, pomogne ostvarenju njenih ciijeva na Balkanu, u ranije vrijeme protivu Turske, u posljednje vrijeme protivu Austro-Ugarske. Čim je Srbija svršila svoju ulogu ili Rusiji bila nepotrebna, ova ju je nemilosrdno napuštala. To je bilo 1812. godine, kada je mirom u Bukareštu Srbiju prosto pustila niz vodu, zbog čega je došla katastrofa 1813. godine, to je bilo 1878. na berlinskom kongresu, kada je htjela oduzeti četiri okruga, koje ie srpska vojska osvojila bila i pridružiti novostvorenoj Bugarskoj, i da nije bilo prijateljske pomoći austro-ugarskog ministra spoljnih poslova grofa Andrassy-a, Srbija bi tada ostala bez Niša, Pirota, Prokuplja i Vranje! Rusija se uvijek bojala srpskih vladalaca, jer je računala, da vladaoci mogu bolje i pravilnije shvatiti interese svoje države nego narod, naročito jedan nov narod, koji nije kulturno razvijen, koji nema političkog iskustva, pa je računala, da će vladaoci prozrjeti namjere Rusije i uputiti srpski državni brod drugim pravcem, a ne onim, kojim želi Rusija, dok će narod, računajući na vjersko srodstvo, a nemajući političke uvidjavnosti, biti uvijek uz Rusiju. Zato je Rusija išla uvijek na to, da se vladalačka vlast u Srbiji ograniči i pomagala sve one političke težnje, koje su na to išle. Ruskim uticajem dobila je Srbija 1838. godine svoj prvi, takozvani 'turski ustav', kojim se kneževna vlast svodila na nulu. Tako je 1881. godine ona odmah prigrlila radikale, koji su htjeli da se kraijevska vlast potpuno ograniči: autokratska Rusija prihvata u Srbiji onu stranku, koja je postavila od uticajem ideje ruskih nihilista najvećih protivnika carizma i autokratije u Rusiji! Ta veza izmedju radikala i Rusije bila je tako tijesna i silna, da je na posljetku postala fatalna po Srbiju. Tim se spoljnim uticajem može dakle očigledno objasniti, zašto su radikali postali značajni i sudbonosni faktor u srpskoj politici: Kralj Milan, razočaran u Rusiji i postavši otvoren i iskren prijatelj Austro-Ugarske, bio je protivnik radikala više zbog njihove spoljne, nego Ii zbog unutrašnje politike. Istina je, da su radikali od januara 1881. do oktobra 1883. godine uspjeli, da dobiju veliku većinu u narodu, što se pokazalo na izborima skupštinskim, ali je isto tako istina, da je radikalizam poslije ugušenja timočke bune (novembra 1883.) bio u narodu potpuno satrven, i od toga doba do današnjeg dana radikali nikada nijesu dobili većinu iz opozicije, već samo kad su dovodjeni na vladu ili poslije promjena na prijestolu (1889. poslije abdikacije kralja Milana; 1.aprila 1893., kada je kralj Aleksandar zbacio namjesništvo i poslije ubijstva kralja Aleksandra 1903.). Obrenovići pak sa svoje strane dovodili su radikale na vladu samo tada, kada su sticajem spoljnih prilika morali praviti koncesije ruskom uticaju.
Iz ovoga jasno izlazi, da je snaga radikalne stranke u naslonu na Rusiju; na vladi radikali su bili slijepo orudje u rukama ruske diplomacije, i pod radikalima je Srbija, u pogledu svoga samoopredjeljenja prestavljala rusku guberniju, a u opoziciji pak Rusija je pomagala radikale, intrigirajući pomoću diplomacije i evropske štampe protiv antiradikalnih režima i davajući radikalima moralne i materijalne pomoći za borbu protivu svojih protivnika, specijalno dinastije Obrenovića, u Srbiji. Rusija nije bila daleko od sviju nasilnih mjera, koje su u Srbiji preduzimate, da se slomi dinastija Obrenovića: ni od zaječarske bune, ni od Ivan-danskog atentata na kralja Milana, ni od najmrskijeg zločina, ubijstva kralja Aleksandra.
Zato je razumljivo, što je Nikola Pašić, vodja radikalne stranke, došao do tolikog značaja u Srbiji, ma da ga, kao što je rečeno, ni sami radikaii ne smatraju za političkog genija - jedino iz slijepe privrženosti prema Rusiji.
Kolika ogromna razlika izmedju ranijih naraštaja i sadanjeg radikalnog. Radikali se, da bi došli do vlasti, stavljaju u službu tudje države, bez obzira na interese svoje zemlje i na iskustvo svoje rodjene istorije. Srbija je svoje pozitivne, ma da skromne, uspjehe zadobijala uvijek kada nije vodila rusofilsku politiku. To je uvidjao jedan nepismeni, ali istinski genijalni seljak, Miloš Obrenović, kada nije 1828. godine htio poći u rat sa Rusijom protivu Turske, u kome je ratu Rusija izišla praznih šaka, ali poslije koga je Miloš, baš zbog svoje uzdržljivosti, bio priznat od Porte za nasljednog kneza Srbije, što je bio jedan dobar korak nezavisnosti Srbije. Isto je tako jedan samouk, ali istinski talentiran državnik Srbije, Ilija Garašanin, odolio 1854. iskušenju, da pridje Rusiji protivu Turske (Krimski rat), zbog čega je Srbija, na pariškom miru 1856. učinila još jedan napredak u svojoj nezavisnosti - došla je pod zaštitu svih evropskih sila. God. 1878. Srbija je morala, pomoću grofa Andrassy-a da spasava krvavo stečena četiri okruga od Rusije, koja je Srbiju gurnula u dva rata protivu Turske.
Ovo je uporedjenje najbolji dokaz, sa koliko su pameti, morala i istinskoga rodoljublja naši preci vodili politiku, a sa koliko sadanji radikali na čelu s Nikolom Pašićem.
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 120



« Reply #2 on: January 01, 2022, 09:28:13 am »

II.
Dinastija Karagjorgjevića.

Dinastija Karagjorgjevića nije nikad bila osobito popularna u Srbiji. Jedino za rodonačelnika dinastije, Kara Gjorgja, vezane su bile uspomene narodne kao na vodju prvog ustanka, ali i o samome Kara Gjorgju bila su podijeljena mišljenja kod samih suvremenika. U Kara Gjorgju je narod gledao dobrog Srbina i hrabrog četnika i ništa više. Kara Gjorgje je bio bez ikakvih državničkih sposobnosti, koja se slabost prenijela i na njegove potomke. On je bio nestalan i dao se od drugoga voditi. Pri kraju prvoga ustanka Kara Gjorgje je bio potpuno pod uticajem vojvode Mladena Milovanovića i ruskoga političkog agenta Nedobe, koji mu je savjetovao, da napusti Srbiju 1813. godine i sam sa njim prešao preko Save. I sam izbor Karagjorgjev za 'Vrhovnog Vožda' srpskog naroda nije potekao zbog toga, što je Kara Gjorgje bio poznat sa svojih sposobnosti, ili ugledan u narodu, već jedino s toga, što nijedan ugledan čovjek u Šumadiji nije htio da uzme na sebe tako krupnu odgovornost, kao što je podizanje naroda na Turke, već je htio da tu odgovornost baci na kakvog čovjeka 'bez kuće i kućišta' da u slučaju neuspjeha odijum Turaka na njega padne. Osim toga je Kara Gjorgje bio poznat kao ljut i strog čovjek, a to je bilo vrlo potrebno radi održavanja discipline medju ustaničkim četama. Tako je više sticajem prilika, nego li eminentnim sposobnostima Kara Gjorgje postao vodja ustanka u Šumadiji, pa je poslije svoju vlast prenio i na zapadnu i istočnu Srbiju, gdje su vodje ustanka bili kud i kamo sposobniji i ugledniji Ijudi, kao što su Jakov Nenadović, Prota Mateja Nenadović, Milenko Stojković I Petar Dobrnjac. Osim toga Kara Gjorgje je bio avanturistička priroda: on je poslije propasti Srbije 1813. godine došao u vezu sa grčkom heterijom u sporazumu sa njom došao u Srbiju 1817. da otpočne borbu protiv Turaka. Tu je ubijen od smederevskog vodje Vujića Vuličevića sa znanjem kneza Miloša, a po naredbi Porte. Milošu su njegovi protivnici to upisivall u težak grijeh. Mi nećemo braniti moralnu stranu Miloševog postupka, ali je sad poslije sto godina, vrlo zgodno povući pararelu izmedju Miloševog postupka i Karagjorgjeve namjere i rada Karagjorgjevog unuka Petra.
Poznato je, da je 1815. godine MiIoš poslije ustanka u Takovu izvojevao Srbiji veliku autonomiju, koju je tako reći svake godine učvršćivao i širio i time udario temelj modernoj Srbiji. Da je Miloš puštao Kara Gjorgja, da počne ponovo borbu sa Turcima, Srbija bi sigurno izgubila i tu s mukom stečenu autonomiju i pitanje je, kad bi se tek docnije ukazala prilika, da se ponovo oslobodi od Turaka. Situacija je u Evropi bila tako nepovoljna za ma kakav ustanak, da bi svaki pokušaj te vrste unaprijed bio osudjen na propast. Poslije bečkog kongresa (1815.) načinjena je bila 'Sveta Alijansa' ili savez legitimističkih vladara, austrijskog i ruskog cara i pruskog kralja, u cilju da se spriječe sve bune, ne samo u Evropi nego čak i u Turskoj, priznajući prvi put pravo turskom sultanu, da pripada evropskoj zajednici država. Pomoći, dakle ne bi ustanici ni s koje strane dobili, a sama snaga hrišćanske raje ne bl bila dovoljna, da strese tursko gospodarstvo, kao što svjedoči grčki ustanak od 1821., koji je uspio tek 1827. godine kada je bio potpomognut od Rusije, Francuske i Engleske. MiIoš je radio kao dobar rodoljub i mudar političar: on je volio i onoliko samostalnosti koliko je 1815. godine zadobio bio za Srbiju, što je bilo sigurno, nego potpunu samostalnost i veću Srbiju, što ne samo da je bilo nesigurno, nego je stavljalo u pitanje i dotadanju tekovinu. Da je Petar Karagjorgjević 1914. godine uradio ono što je Miloš Obrenović učinio 1817., Srbija nebi doživjela ovu katastrofu!
Karagjorgjev sin Aleksandar bio je miran i povodljiv čovjek i kao vladar (1842 – 1858.) vrlo slab i pod uticajem 'Saveta', koji je imao u svojim rukama svu vlast. Pravi gospodar Srbije bio je gotovo za sve vrijeme njegove vlade vojvoda Toma Vučić Perišić. Ali je njegova a i Srbije sreća, što su tadanji državnici, pored svih mana primitivnih Ijudi, bili dobri rodoljubi i trezveni ljudi. Oni nisu dopustili, da se Srbja za vremena krimskog rata povede za Rusijom i da reskira svoje stečene slobode, već su šta više uspjeli, da Srbija poslije toga rata izidje sa uspjehom, jer joj se kao nagrada za neutralnost data veća garancija njenoj samostalnosti - stavljena je bila pod zaštitu svih evropskih velikih sila.
Kada je Aleksandar Karagjorgjević uslijed nepopularnosti bio zbačen sa kneževskog dostojanstva i u Srbiju povraćena dinastija Obrenovića (1858.) on je u progonstvu mislio na osvetu i povratak na prijesto, i kao plod te njegove težnje došlo je ubijstvo kneza Mihajla Obrenovića (29. maja 1868.), najpopularnijeg srpskog vladaoca do danas. Ali ubijstvo kneza Mihajla nije pomoglo Aleksandru ništa: narodna skupština je izabrala za kneza sinovca Mihajlovog Milana, a nad dinastijom Karagjorgjevića izrekla prokletstvo.
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 120



« Reply #3 on: January 01, 2022, 09:30:10 am »

Aleksandrov sin Petar, pretendent radio je svima silama, da se dokopa prijestolja srpskog, ali nikako nije imao uspjeha, jer je dinastija Obrenovića bila omiljena u narodu i imala vrlo jake i talentirane predstavnike. Broj pristalica Karagjorgjevićevih mogao se na prste izbrojati, a u narodu je jedino Jasenica važila kao kraj, gdje ima najviše privrženika Karagjorgjevićevih. Kao pretendent, Petar je samo želio prijesto, ali se nije spremao, da može vladati jednim narodom. Po svršetku više vojne škole u Parisu, on provodi život jednog besposličara, posjećujući samo čuvene kockarnice po Evropi. Kakve su bile njegove duševne sposobnosti najbolje može ilustrovati fakt, kad je izabran za kralja Srbije, o njemu i njegovom životu nije se imalo gotovo ništa pisati osim to: da je u njemačko-francuskom ratu 1870. pobjegao iz njemačkog ropstva i preplivao Loiru i da je 1876. vodio jednu ustaničku četu u Bosni protiv Turaka. Ni jedan fakt, ni jedna anekdota, koja bi ga ilustrovala kao neobičnijeg čovjeka od duha ili velikih djela, pored sve težnje tvoraca novog stanja, da ga u što boljoj svjetlosti prestave narodu. Kad se nije imalo šta o njemu ni mnogo ni dobro reći, tješili su svijet: da je star i staložen čovjek i da neće zemlju uvlačiti u kakve avanture. Petar je došao u Srbiju i fizički I duševno slomljen u 56 godini svoga života. Njegova je pojava razočarala i ono malo pristalica u zemlji: poslije povratka njegovog u Srbiju 1903. godine, može se pouzdano reći, da ni u smederevskoj ni u kragujevačkoj Jasenici nema ni jednog više Karagjorgjevića, ma da su ta dva sreza, kao što je rečeno, važila kao leglo Karagjorgjevića. Pored lične nepodobnosti i on je patio od nasljednog nedostatka njegove familije: dao se od drugog voditi. Kao što je pod Karagjorgjem bio svemoćan vojvoda Mladen Milovanović, pod Aleksandrom Karagjorgjevičem Vučić Perišić, tako je pod Petrom Karagjorgjevićem postao svemoćan Nikola Pašić, ovaj u toliko više, što je naročito podržavan od strane Rusije. Samo je Pašićeva svemoć u njekoliko bila ograničavana od oficira zavjerenika, sa kojima je Petar bio u sporazumu za ubijstvo kralja Aleksandra, pa prema tome u obavezi, jer su ga uvijek imali u rukama, i ništa nije smio činiti, što bi moglo izazvati njihov gnijev. Tako je zlim udesom Srbija dobiIa 1903. godine jednu nesposobnu dinastiju, nesposobnog i pri tom u mučko i mrsko ubijstvo umiješanog kralja. Petar Karagjorgjević i njegova dinastija, nisu bili popularni i narod je zaista žalio Obrenoviće, ali što je kraljoubicama ispalo za rukom, da uspješno izvrše prevrat može se objasniti jedino centralizacijom Srbije. Kao što nije Paris pravi prestavnik mišljenja i osjećaja francuskog naroda i opet daje ton u politici i nameće svoju volju cijeloj Francuskoj, tako je slučaj i sa Beogradom u Srbiji. Zavjerenici, koji su u svoje ruke dobili beogradski garnizon imali su samim tim cijelu Srbiju u svojim rukama i njoj su svoju volju nametnuli. Stavivši Srbiju pred svršeni čin, oni su se udružili sa oba radikalna krila, koja su bila zakleti protivnici Obrenovića, a našli su i topal prijem u Rusiji, koja je biia srećna, da se oslobodi jedne neposlušne dinastije, koja je na prvom mjestu gledala interese svoje države, ne hoteći da bude poslušnik ruske politike. Dobro poznat je fakt, s kakvim je cinizmom tadanji ruski poslanik u Beogradu, Čarikov, čiji je stan bio preko puta dvora, otišao pred konak, da vidi mrtvo tijelo kralja Aleksandra, koje su ubice izbacile bile pod prozor njegove spavaće sobe! Predavši se u ruke Rusiji, zavjerenicima i radikalima, Petar je postao njihovo slljepo orudje, a da bi kakvu takvu formu dao svome nevladalačkom držanju, on se sakrio za frazu, da je 'ustavan kralj'.
Nemajući nikakvih političkih ideja, a u koliko ih je imao one su se slagale sa radikalima, bojeći se u isto doba svoga naroda, kod koga nije bio ni malo omiljen, - Petar Karagjorgjević je svoju sudbinu povjerio bio radikalima i zavjerenicima, da se, starajuči se o sebi, staraju i o njemu. Njima je, naravno, takav kralj, bio dobro došao, jer su oni bili postali pravi gospodari zemlje i činili su sve, da njega i sebe održe na vlasti. Osim toga oni su mu se odužili i na drugi način, jer bogateći sebe bogatili su i njega. Od sviju državnih zajmova dobar dio provizije došao je u džep i Petru Karagjorgjeviću, koji je kao pretendent, sve svoje imanje u Ugarskoj i Rumunjskoj upropastio bio na agitacijama i na kocku, tako, da on danas, uslijed svog 'ustavnog' držanja stoji na nekoliko milijuna franaka.
Petar Karagjorgjević nije imao sreće ni u svojim sinovima: stariji, Djordje, potpuno je nеuračunljiv, da je morao abdicirati na prijestolonasljeđje, a mladji Aleksandar, slabotinja, koji je potpuno pod uticajem radikala.
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 120



« Reply #4 on: January 02, 2022, 12:42:12 pm »

III.
Zavjerenici.

Medju glavne vinovnike propasti Srbije dolaze zavjerenici, gradjanski i u vojsci, jer su oni uništili jednu dinastiju, koja je imala neosporno velikih državničkih sposobnosti i koja je uspjela da Srbiju oslobodi od Turaka, da je učini nezavisnom i uvede u red kulturnih evropskih država. Obrenovići su lagano, ali siguruo vodili Srbiju naprijed, i mogu se uporediti sa valjanim, pametnim i vrijednim domaćinom, koji sa svojih deset nokata stekne izvjestan imetak, pa ga postepeno uvećava i obazrivo pazi, da ga ne okrnji, ne stavljajući nikad mukom stečenu gotovinu na kocku s izgledom na neku uobraženu ogromnu dobit. O zlom radu zavjerenika u vojsci ovdje nećemo govoriti, jer mu nije mjesto, samo ćemo napomenuti, da su oni, iz ličnih razloga, uklanjali i zapostavljali najbolje srpske časnike i stalno održavali pocijepanost u vojsci, koja ni dan današnji nije otklonjena.
Ali je njihov uticaj na spoljnu politiku bio fataIan. Oni su, da bi pred narodom koliko toliko opravdali svoj zločin, igrali ulogu velikog patrijota, ali nemajući ni velikih sposobnosti ni državničke uvidjavnosti, našli su se na jednom terenu sa radikalima i postali, kao i radikali, orudje, pomoću kojih je Rusija upotrebljavala Srbiju za svoje političke smjerove. U posljednje doba, organizovani u jedno tajno udruženje, oni su i van granica Srbije nastavili onu zločinačku politiku, koju su otpočeli ubijstvom kraIja Aleksandra. Samo su bili toliko pIitkoumni, da su mislili, da će njihovi zločini van Srblje ostati nekažnjeni, kao što im je ostalo nekažnjeno ubijstvo svog vlastitog vladara. Samo kazna nije pogodila jedino prave krivce, nego je postigla i cio srpski narod, počevši od vojnika, pa do slabih žena i nejake djece.
Istina je, da su se oni poslije balkanskih ratova zavadili bill sa radikalima u namjeri, da im otmu vlast, pregoneći se oko toga: koji su zaslužniji za uspjehe u oba balkanska rata: oni ili radikali.
Medjutim i jedni i drugi nijesu bili u pravu. Što je Srbija izašla pobjedilac iz oba rata ima se pripisati sretnim prillkama i tradicijonoj hrabrosti srpskoga naroda, kao i zaslugama kralja Milana za srpsku vojsku. Kralj Milan je osnovao stojeću vojsku, brojno je umnožio, materijalno spremio i stvorio veliki broj časnika (od 1898-1900. kralj Milan je uvećavao vojsku sa preko 300 časnika godišnje, što je sve trajalo do 1903. god.), što je učinio sposobnom za ofenzivan rat. U ranijim ratovima, pored sveg oduševljenja i poznate hrabrosti srpskog naroda, narodna vojska nije bila u stanju da pokaže osobite rezultate u ofenzivi. Osim toga časnici, koji su se naročito istakli u oba balkanska rata, kao Živojin Mišić, Milovan Nedić, Dragutin Milutinović i Boža Terzić, ne samo da nisu bili zavjerenici, nego su bili njihovi najljući protivnicl.
Ali sva ta raspra bila je kao čarobnim štapićem stišana, čim je trebalo poslužiti i Rusiji. Organ zavjerenički 'Pijemont', koji je početkom 1914. bjesomučno bio napadao, i najstrašnije im prijetio za vrijeme ministarske krize, koju su zavjerenici u maju 1914. bili izazvali, na jedan put, sutra dan po završenoj krizi (28. maja) ne samo da ni riječju ne pominje radikale, nego donosi sa svim indiferentno uvodni članak 'O djačkim izletima' i napušta potpuno borbu protivu radikala. Osamnaest dana poslije toga dešava se ubijstvo austrijskog prijesfolonasljednika u Sarajevu!
Poslije ubijstva zavjerenici nisu krili svoju radost i javna je tajna bila, da su ga oni, po savjetu dragomana ruskog poslanstva Mamulova, bili pripremiIi. Karakteristično je i to, da je Pašićeva vlada poznatu austrijsku notu - ultimatum - gotovo cijelu primila, osim tačke u kojoj se traži, da austro-ugarski organi povedu istragu u Srbiji povodom ubijstva nadvojvode Franje Ferdinanda motivišući to kao krnjenje suverenstva Srbije. Medjutim ona je pristala bila u svome odgovoru na notu, da će izmijeniti tačke ustava o slobodnoj štampi, čime se više krnji suverenost Srbije, a nije htjela pristati na jedno tako prostu imedju državama uobičajenu stvar, kao što je vodjenje istrage od strane stranih organa. Ta praksa postoji u Francuskoj i Njemačkoj, jer obe ove države činile su usluge te vrste ruskoj vladi; a 1868. god. Srbija se koristila tom praksom, te su neki organi vršili istragu u Ugarskoj povodom ubijstva kneza Mihajla. Samo je nečista savjest radikala i zavjerenika odrekla Austro-Ugarskoj tu uslugu, a srpskom narodu prestavila kao krnjenje suverenih prava nezavisne države! Rat, koji je 1914. god. potekao izmedju Austro-Ugarske i Srbije niti je rat za odbranu Srbije, ni rat za ujedinjenja srpstva, već jedan čisto režimski rat. Da su bili Obrenovići na vladi, takav bi se sukob riješio promjenom vlade. Pod Petrom Karagjorgjevlćem Austro-Ugarska je biia prinudjena da silom oružja izvrši promjenu režima u Srbiji i stvori povoljne osnove za dobro susjedstvo. Zavjerenici i radikali, koji su imali da plate ceh, tome su protivstali, i jedan rad za odbranu svojih ličnih interesa prestavili su narodu kao rat za odbranu nezavisnosti Srbije. Mjesto da padne njekoliko glava pravih krivaca, palo je njekoliko stotina hiijada nevinih žrtava.
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 120



« Reply #5 on: January 02, 2022, 12:57:05 pm »

IV.
Političke stranke.

Ranije je pomenuto, da su stariji radikali i samostalci stranka jednog istog programa, kako u spoljnjoj tako i u unutrašnjoj politici, i da su ih samo lične razlike razdvojile u dva logora. Naročito su se u spoljnoj politici utrkivali, da što više istaknu svoje rusofilstvo, samo što su stari radikali, kao starija grana, već bili uhvatili veoma duboke veze u Rusiji, a Pašić je važio kao najpouzdaniji ruski prijatelj, zbog čega je u režimu poslije 1903. postao svemoćan u Srbiji. Ne mogući konkurisati radikalima u spoljnoj politici, samostalci su se zadovoljili, da dodju do uticaja u unutrašnjoj, naročito se naslanjajući na zavjerenike, jer je ovima bilo opet potrebno, radi svoje sigurnosti i političkog uticaja držati starije radikale u šahu pomoću jedne takodje režimske stranke. U novome režimu poslije 1903. g. oba radikalna krila postaju faktori, u čijim je rukama sudbina Srbije, i pored svih trvenja u ličnim pitanjima, oko postavIjanja činovnika, liferacija i koncesija, ipak sačinjavaju blok, kad treba braniti režim od 29. maja bilo od spoljnih bilo od unutrašnjih protivnika.
Stare stranke: napredna i liberalna, koje su pod Obrenovićem igrale istorijsku ulogu, osudjene su bile na nemoć s jedne strane uslijed nasilničkog i korumptivnog režima, koga su radikali bili zaveli, s druge strane, što su i one, da bi mogle konkurisati radikalima, uzele demokratsko obilježje. Radikali su uspjeli, da demokratizam i rusofilstvo predstave kao patrijotizam i to je radikalsko shvatanje uticalo mnogo i na stare stranke. Liberalna stranka pod vodstvom Stojana Ribarca i dr. Voje VeIjkovića konstituisala se 1904. g. kao nova stranka sa demokratskim programom. Ranije je ona važila kao rusofilska u politici, ali poslije smrti Ristićeve, ona je prestala važiti kao rusofilska, vodeći više antibugarsku politiku, a ne izjasnjavajući se za naslon ni na koju grupu sila. Većina njenih prvaka ostala je i dalje u duši rusofilska, i samo je u toliko bila protivna Pašićevoj politici, u koliko je ova prije 1913. bila bugarofilska, a poslije te godine uslijed nepovjerenja u sposobnost Pašićevu, da svoju politiku izvede.
Naprednjaci pod vodstvom Stojana Novakovića nijesu u svoj program unijeli demokratske principe, ali su se u praksi služili demagoštvom, naročito braća Marinkovići, Pavle i Voja. Što je fatalno, Novaković napušta tradicije naprednjačke spoljne politike i prelazi sa svojom strankom u rusofile. To je dalo povoda jednoj grupi naprednjaka na čelu sa Živojinom Perićem i dr. Jovanom B. Jovanovićem, da se odvoji i da u časopisu 'Nedeljnom Pregledu' pledira za austrofilsku politiku. Ova se grupa 7. aprila 1914. godine konstituirala kao nova konzervativna stranka, kojoj je, osim vrlo velikog broja naprednjaka prešlo i vrlo mnogo uglednih ljudi bez ranijeg stranačkog obilježja. U unutrašnjoj politici stranka autoriteta i zakonitosti, u spoljnoj poIitici austrofilska, konzervativna je stranka razvila jedan za srpske prilike zaista ne osobito popularan, ali istinski državnički program, po narod i državu veoma koristan. Ljudi, koji su osnovali ovu stranku, nijesu trčali za popularnošću ni za ličnim koristima, već su hladno i objektivno posmatrali prilike u Srbiji i u Evropi, i na osnovu toga izradili program, koristan po zemlju, bez obzira na to, hoće li se kome dopasti ili ne. U ovome slučaju ne važi narodna izreka, da više očiju više vide, jer ljudi jedne od najmanjih stranaka u Srbiji bolje su vidjeli šta čeka Srbiju od radikalske politike u opšte, a spoljne na po se, nego gotovo sve ostale stranke u Srbiji. Treba čitati 'Nedeljni Pregled' za 1908., 1909. i 1910. g., pa da se uvidi, sa koliko su državničke uvidjavnosti osnivači konzervativne stranke pretresali politička pitanja i kako su predvidjeli sve ove dogadjaje. Samo na žalost, konzervativci nisu imali ni dovoljno snage ni vremena, da bi mogli pokazati uspjeha. Oni su imali protiv sebe radikale, zavjerenike i dinastiju, koji su u pitanjima spoljne politike imali još i ostale stranke u Srbiji, cio državni aparat i gotovo cijelu štampu. Nelojalnim sredstvima, kao što su bune u narodu i pobune u vojsci, konzervatinva stranka se nije htjela služiti, jer je i sama zato osudjivala radikale, smatrajući da Srbiju treba uvesti u red evropskih uredjenih zemalja, a ne ostaviti je, da i dalje bude zemlja slična južno-američkim republikama. Naročito je konzervativna stranka mogla, da je htjela, pomoću vojske izvršiti prevrat, jer je velika većina časnika njoj simpatisala zbog njene odlučne protivnosti prema kraljoubicama zavjerenicima, ali se ona nije htjela upuštati, da jedno zlo liječi drugim, već je kao sveti princip istavila zakonitost. Zbog svega ovog konzervativci su doživjeli, da ih radikali nazivaju izdajnicima, zbog njihovog austrofilstva. Medjutim, sad se, poslije ove strašne katastrofe, može vidjeti, ko je istinski izdajnik: ili ljudi, koji su htjeli prijateljstvo s Austro-Ugarskom, da bi sačuvaIi Srbiju, ili ljudi, koji su htjeli neprijateljstvo sa susjednom monarhijom i time uveli zemlju u propast.
Mora se još pomenuti, da je u Srbiji bila još jedna stranka odlučno protivna Rusiji, a to je socijalistička, inače brojno najslabija stranka u Srbiji, zbog toga, što u nedostatku industrije u Srbiji nema uslova za širenje socijalizma. Socijaliste su u spoljnoj politici bili za slogu balkanskih naroda, protivu uticaja sviju velikih sila. Lanjske godine oni su tražili zaključenje mira s Austro-Ugarskom, zbog čega su od radikalima naklonjene štampe nazivani agentima i plačenicima Njemačke.
Kao što se vidi, radikali su za svoju spoljnu politiku imali samostalce i naprednjake pod vodstvom Stojana Novakovića, dakle ogromnu večinu u skupštini, nacionalci su bili neodredjeni, a protiv sebe su imali samo konzervativce i socijaliste, inače dvije antipodne stranke u unutrašnjoj politici. Pašić je svoju svemoć upotrijebio ne samo u unutrašnjoj, već naročito u spoljnoj politici, proklamujući načelo, da je svaka druga politika, koja nije rusofilska, izdajnička. Cijela štampa u pogledu spoljne politike bila je uz vladu: Pašić nije mario, da ga nazivaju lično najpogrdnijim imenom i za unutrašnju politiku najžešće osudjuju, ali je bodrim okom pazio, da ništa ne promakne u listovima protivu njegove spoljne politike. Osim listova, koji su većinom zavisili od dispozicijonog fonda, on je za propagiranje svoje spoljne politike organizovao i specljalna udruženja kao što su 'Slovenski Jug' i 'Narodna Odbrana', u koje su uvlačeni ljudi i iz drugih stranaka, da bi one i tim načinom bile vezane za njegovu rusofilsku spoljnu politiku. Štampa, politički zborovi i ove organizacije, imale su za cilj, da u narodu uguše svaki smisao za zdravu i realnu politiku, a pred inostranstvom opet predstave, kako je cio narod u Srbiji bezuslovno za rusofilsku politiku.
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 120



« Reply #6 on: January 03, 2022, 11:55:01 am »

V.
Inteligencija.

Ma koliko da je srpski narod u novome režimu davao većinu radikalima u Narodnoj Skupštini, ipak se ne može reči, da je cio srpski narod radikal jer je taj isti narod davao ranije većinu i drugim vladama, pa nije bilo gotovo vlade u Srbiji, koja nije mogla sebi istjerati većinu. Radikali su imali većinom pristalica kod inteligencije, i zato možemo veći dio srpske inteligencije s pravom smatrati kao jednog od vinovnika propasti Srbije. Što je inteligencija odobravala radikalnu politiku, naročito spoljnu ima dva glavna uzroka.
Prvi je uzrok njena nedovoljna kultura i slaba naučna strana. To važi ne samo za nižu inteligenciju, učitelje i sveštenike, nego i za akademski obrazovane ljude, koji nijesu išli na studije u inostranstvo. Rezultati školovanja u Srbiji bili su vrlo slabi, i još je pok. Vlada Karić, poznati geograf i oštar osmatralac u svome značajnom djelu 'Srbija' s bolom konstatovao polutanstvo srpske inteligencije. Takvu je inteligenciju biio lako pridobiti za radikalske ideje u spoljnoj i unutrašnjoj politici, jer ona nije imala ni dovoijno znanja kriterijuma, da pravilno ocijeni tačnost radikalskih teorija. Osim nješto malo stručne spreme u opštim, a naročito političkim pitanjima, inteligentan Srbin se nije gotovo ni malo raziikovao od svoje neškolovane sredine, i jedan državni savjetnik, pukovnik ili načelnik imao je isto tako naivne i naopačke pojmove na pr. o snazi Rusije, o namjerama Njemačke kao i svaki opštinski ćata, bakalin i piljar. Radikaii su zaista imali uspjeha u svome demokratisanju, što su doveli inteligenciju na isti duševni nivo sa narodom. Čudnovata je stvar, da je narod u Srbiji prosječno uzevši veoma trezven i bistar, medjutim njegova inteligencija uslijed polutanskog školovanja i uskoće horizonta u Srbiji od nauke nije imala velike koristi, a izgubila je prirodnu bistrinu.
Drugi je uzrok, što je inteligencija prihvatita radikalnu politiku u njenoj moralnoj slabosti. Mnogi, inače pametni, a naročito u inostranstvu školovani ljudi nesumnjivo su i po svojim užim sposobnostima i po svojoj spremi daleko odskakali od prosječnog tipa inteligentnog Srbina, pa su pored svega toga odobravali radikalnu politiku, mada su u duši ili u privatnim izjavama bili protivu nje. To je poticalo iz slabosti karaktera, a glavni je uzrok, što je naša inteligencija prosječno siromašna, a vrlo veliki dio nje potiče iz velike sirotinje, koja mučeći se i poslužujući svršava školu. Takvi ijudi, namučeni u mladosti, po svršenoj školi teže da dobiju što bolji položaj u državnoj službi, iii da prave što bolju karijeru.Oni to mogu postići samo, ako se pokažu odani vladajućem režimu. Uslijed toga vidimo, da veliki dio istinske inteligencije iz straha, da ne izgubi državnu službu ili da bi u njoj bolje napredovao, postaje pristalica politike, za koju nema istinskog unutrašnjeg uvjerenja. Osim ovih ima i takvih, koji, ako nijesu siromašni, u težnji za što boljim položajem, naročito ministarskim, prilaze vladajućoj stranci i da bi se pokazali kao pouzdani, svima sredstvima i u svim prilikama brane i propagiraju vladinu politiku. Ko god je htio, da pod radikalima postane veliki činovnik ili ministar, on je preko novina i preko udruženja kao što su 'Slovenski Jug' i 'Narodna Odbrana' pokušao da igra vidnu ulogu. Ima priličan broj ljudi, koji su u privatnim razgovorima cijenili Njemačku i diviii se njenoj kulturi, nijesu potcijenjivali Austriju, niti je smatrali kao 'vjekovnog neprijatelja', pa su ipak u javnosti napadaii obe ove zemlje, što su žešće mogli. Jedan bivši ministar, njemački djak, koji je u svome resoru uveo mnoge institucije po ugledu na Njemačku, nazivao je preko novina Nijemce varvarima. Bilo je i takvih, koji su predlagali izbacivanje njemačkog jezika kao nastavnog predmeta u gimnazijama.
U ovoj borbi za egzistenciju ili u trci za materijalnim koristima i zadovoljenjem sujeta, veliki dio srpske inteligencije postao je sljepi pristalica radikalne politike, naročito kad se uvidilo, da je Petar Karagjorgjević radikalski kralj i da je radikalski režim osiguran za dug niz godina. Velika je protivnost shvaćanju političkog morala izmedju naroda srpskog i njegove inteligencije. Dok su pristalice naprednjaka i liberala u narodu ostale vijerne svojim strankama i čak se pod radikalnim režimom relativno umnožile, pored sveg dugog opozicijonarstva ovih stranaka, dotle je masa naprednjačkih i liberalnih sinova, koji pripadaju inteligentnoj klasi, prišla starijim ili mladjim radikalima, radi karijere ili materijalne koristi.
Veliki dakie dio srpske inteligencije, ili iz nesposobnosti ili iz koristoljublja, kriv je što je štetni radikalizam, a naročito njegova spoljna politika, postao svemoćan u Srbiji i upropastio jednu lijepu i vaijanu zemlju, koju su stvorile starije generacije, istina sa manje naučne spreme, ali zdravoga i nepomućenoga uma, zadahnute iskrenim rodoljubljem i sa silnom jačinom karaktera.
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 120



« Reply #7 on: January 03, 2022, 12:09:58 pm »

VI.
Kako je obmanjivan narod?
a) Prije rata.

Radikali su odmah po svome postanku bili odlično primljeni u Rusiji, koja je pomoću njih sprovodila svoju politiku u Srbiji. Kao takvi oni su se deklarirali kao nepomirljivi protivnici Austro-Ugarske, i svima se silama trudili, da u srpskom narodu posiju sjeme mržnje prema Habsburgškoj monarhiji, nazivajući je 'vjekovnom neprijateljicom'. Ne možemo reći, da je srpski narod osjećao njeku naročitu privrženost prema Austriji, ali je vrlo dobro shvatio potrebu normalnih i dobrih odnosa i daleko je bio od svake mržnje prema njoj. Srpski narod, koji je u prošlosti u svim ratovima Austrije protivu Turske (od god. 1685- 1791) učestvovao dobrovoljno uz austrijsku vojsku, nije mogao smatrati svoga neprijatelja u susjednoj monarhiji.
U narodu se vrlo često moglo čuti, a i sad se čuje izreka, da je prvi komšija preči i od najbližega srodnika. Težnje srpskoga naroda, kako u srednjevjekovnoj tako i u suvremenoj Srbiji, bile su uvijek upućene na jug i najveća je želja srpskog naroda bila osvetiti i osloboditi Kosovo. Mržnja prema Turcima bila je razumljiva i opravdana, i za ratove protivu Turske nije bilo potrebno nikakve agitacije ni stvaranje javnoga mišljenja. Posljednji rat s Turskom, 1912. god. došao je neočekivano, nijesu činjene nikakve agitacije kod naroda, pa je ipak cio srpski narod ušao u taj rat s najvećim oduševljenjem. Silna pak agitacija protiv Austro-Ugarske jasan je dokaz, da u srpskom narodu nije postajala mržnja prema njoj, niti je on shvatio potrebu takvog jednog konflikta, već je valjalo vještačkim (umjetnim) sredstvima pripremiti teren za jedan takav rat.
Ali bjesomučnost radikalskih agltacija prema Austro-Ugarskoj dostigla je vrhunac, kada se engleski kralj Edvard VII. približio Rusiji i dovršio svoju politiku 'okružavanja' Njеmačke. Rusija je mislila, da pomoću Engleske povede ponova aktivnu politiku i podigne svoj prestiž u svijetu, koga je izgubila u ratu sa Japanom. Sad je Srbija za njene kombinacije protivu središnjih vlasti postala važan faktor i valjalo ju je više nego ikad imati uza sebe. Rusija je imala sve vlastodršce u Srbiji uze se: radikalna oba krila, dinastiju i zavjerenike, samo je još valjalo pripremiti narod. Radikali su uzeli, da ovaj zadatak izvrše i izvodili su ga svima sredstvima, naročito pomoću štampe. Svi skoro listovi pa čak i stručni, osim dva tri izuzetka, bili su predobijeni za ovu politiku sijanja mržnje.
Potrebu rata sa Austro-Ugarskom oni su ovako argumentovali: Austro-Ugarska je saveznica Njemačke i njena avangarda u 'Drang nach Osten'. Sukob se nameće sam sobom, i ako ga Srbija ne bi ni htjela, i u tom sukobu Srbija će sigurno naći potporu sila spurazuma. Ovaj od najglavnijih radikalskih argumenata počiva na skroz netačnoj osnovi, i potrebno je jednom za svagda znati, da je to bauk, kojim je Rusija mislila da zaplaši balkanske narode i priveže za sebe. Istina, da je izreka 'Drang nach Osten', potekla od čuvenog njemačkog nacijonalnog ekonoma Lista, ali o njoj u Njemačkoj niti ko misli, ni govori. To svi koji su živjeli u Njemačkoj i prate njemačke listove znaju vrlo dobro (čak je jedan radikal dr. Laza Marković, profesor univerziteta to potvrdio u aprilskoj svesci 'Dеla' za 1914. god.). Njemačka, koja hoće da postane svjetska sila, teži za vladavinom na moru, i za koIonijama, a Balkan i Turska su zemlje naseljene, pripadaju staroj kulturi, i ne predstavljaju objekt kolonijalne ekspanzije. Navod, da Njemačka štiti Tursku i pravi bagdadsku željeznicu iz osvajalačkih i kolonizatorskih osnova skroz je netačan, jer Njemačka štiti Tursku iz onih istih razloga, iz kojih su je u toku od dva vijeka štitile prvo Francuska, a poslije Engleska, da ne bi Rusija uzela Carigrad, i time se poremetila ravnoteža sila u Evropi. Ni Francuskoj, ni Engleskoj nije niko pripisivao osvajačke težnje prema Turskoj. Medjutim Rusija, iz po nju opravdanih razloga, potrebom za izlazom na jedno svjetsko more, teži da osvoji Carigrad, i cijela njena politika posljednjih 200 godina upućena je stalno u tome pravcu. Za to se prije može reči o ruskom prodiranju na Balkan, nego o njemačkom, što u ostalom sama Rusija i ne krije, i onda Rusija predstavlja pravu opasnost za samostalnost svih balkanskih država, pa i Srbije. Rusija i radikali uspjeli su, da poluobrazovanoj srpskoj inteligenciji, kojoj apsolutno ne dostaje poznavanje povjesničkih fakata prestave stvar naopako, i da je pridobije za jednu skroz po Srbiju štetnu politiku. Koliko su trezveniji ostali balkanski narodi dokaz je taj, što je strah da Rusija ne uzme Carigrad uticao na Rumunjsku, Bugarsku i Grčku da ne pridju silama sporazuma. O Austro-Ugarskoj su radikali dvojako govorili: prvo su je prestavljali kao zemlju, koja hoće osvojenja na Balkanu, Srbiju i sve do Soluna, a poslije kao zemlju potpuno trulu, koja će se pri prvom sukobu raspasti, na suprot tvrdjenju srpskih konzervativaca kako Austrija nema osvajačkih namjera niti je opet trula, već konzervativna država u spoljnoj politici, kojoj je cilj, da sačuva svoj posjed, dakle najpogodniji susjed za jednu malu državu.

Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 120



« Reply #8 on: January 03, 2022, 12:19:27 pm »

Da bi Austro-Ugarsku prestavili kao zemlju na pragu propasti, koja samo pomoću tiranije preživljuje svoje posljednje dane, radikali su doveli u Beograd izvjesan broj mladjih ljudi, većinom nedovršenih djaka iz sviju krajeva jugoslovenskih, prestavljajući ih naivnom svijetu kao ugledne političare, žrtve austrijske objesti. Ovi 'mučenici' i 'emigranti' provodili su se lijepo o trošku dispozicijonog fonda i jedini im je bio posao, da u novinama i brošurama stvaraju mržnju protiv Austro-Ugarske i da joj proriču skoru propast. Sve ove avanturiste u vezi sa ostalom od vlade zavisnom štampom propovijedali su dan i noć rat s Austrijom, i sve to njihovo pisanje i cio rad nijesu mogli slutiti na dobro. Mali broj uvidjavnih rodoljuba bio je jako zabrinut uslijed ovake politike, pa je čak i poznati veliki srpski anglofil Nikola S. Jovanović-Amerikanac, koji je 1906. obnovio diplomatske odnose izmedju Srbije i Engleske, u organu konzervativne stranke 'Srbija' divnim dokumentovanim člankom 'Zločin ili ludilo' osudio srpsku štampu naročito 'Poiitiku', i iskreno se založio za popravljenje odnosa sa Austro-Ugarskom. Ali su svi takvi glasovi bili glas vapijućeg u pustinji.
Dok se tako narodu prestavljala Austro-Ugarska, dotle se Rusija naročito uzdizala i isticala kao najjača vojnička sila, čija će vojska mjesec dana po objavi rata biti u Beču i Berlinu. Najpovršniji poznavalac geografije i historije znao bi, da je Rusija istina velika prostorom i stanovništvom, ali je rijetko naseljena, kulturno i ekonomski nerazvijena, i pored sve svoje vojničke snage nesposobna za jedan dug rat. Rusija dosad nije ni jedan rat vodila kako treba, čak ni ratove protiv Turske u osamnaestom vijeku, kada je ova bila u potpunoj vojničkoj dekadenciji, što je dalo povoda kralju Friedrichu Velikom, da rat od 1768. do 1774. okarakteriše kao rat 'ćoravih protivu slijepih'. Sadanja generacija vrlo dobro zna, kakve je Rusija imala muke u ratu sa samom Turskom god. 1877., i da je tek pomoću Rumunja odnijela pobjedu na Plevni, a tako isto je još u svježoj uspomeni rat s Japanom.
O Francuskoj je trebalo znati, da je njeno stanovništvo u stagnaciji, a da je Engleska samo velika pomorska sila i nesposobna za kontinentalne ratove, i da je svaka ratna akcija sila sporazuma protivu dvije silne vojničke monarhije prvoga reda, kao što su Njemačka i Austro-Ugarska, bila unaprijed osudjena na neuspjeh.
Svi pomenuti i opravdani razlozi gubili su se pred sebičnim interesima režima, koji je svoju sudbinu bio vezao sa Rusijom i prema ovoj morao igrati ulogu najposlušnijeg vazala i pred strahovitim neznanjem i nesposobnošću srpske inteligencije, koja je bajke i falsifikovana fakta primala kao savršeno tačnu istinu.
Ta gomila skroz lažnih informacija, izvrnutih fakata i raznih političkih apsurdnosti toliko je raširena medju narod, naročito medju inteligenciju, da normalnom čovjeku, kad čuje srpske razgovore o spoljnoj politici, izgleda da se nalazi u kakvoj ludnici. Samo takvim zaludjivanjem svijeta može se objasniti kuraž, kojim su radikali izazvali i prihvatili rat s Austro-Ugarskom, jer su bili potpuno uvjereni, da ne će naići na veliko i opasno protivljenje kod naroda.
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 120



« Reply #9 on: January 03, 2022, 12:37:45 pm »

b) Za vrijeme rata.

Rat, koji su radikali pripremali i u društvu sa zavjerenicima izazvali, predstavili su narodu preko žurnalistike i svojih agenata kao nametnut i kao prirodnu posljedicu njemačkih i austrougarskih težnja prema Srbiji. 'Tako je moralo biti' ili 'do ovoga je moralo doći' bile su stereotipne fraze, kojima su ljudi od režima pravdali rat, koji je, kao što je ranije dokazano, bio čisto režimski rat. Njihovi privrženici su uspjeli, da poluinteligentniju klasu i do današnjega dana održe u tom uvjerenju, spriječavajući pažljivo sve, što bi narodu moglo da otvori oči. Medjutim je narod, u samome početku rata, instinktiviio bio osjetio, da je obmanjivan i postepeno mu se počeo skidati mrak s očiju. Protivu dinastije, radikala i zavjerenika, a medju oficirima i vojskom počelo se javljati otvoreno nezadovoijstvo, što je prinudilo Pašića, da u polovinl novembra 1914. sastavi koalicioni kabinet od starijih i mladjih radikala i naprednjaka, koji su i inače odobravali Pašićevu spoljnu politiku; jedino su se nacijonalci uzdržali od ulaska u vladu, zahvaljujući državničkoj uvidjavnosti Dr. Voje Veljkovića.
Kad je otpočeo rat, ne samo da Rusi i njihovi saveznici nijesu za mjesec dana umarširali u Beč i u Berlin, nego su na protiv središnje vlasti znatno prodrle na neprijateljsku teritoriju. Sve legende o svemoći Rusije i snazi Trojnog Sporazuma počeše se razbijati, i narod je počeo uvidjati, gdje ga je režim doveo. Ranjeni vojnici javno su psovali kralja Petra i Pašića i govorili su, da su oružje trebali okrenuti protiv njih, a ne protivu Austrijanaca. Vojnici na frontu govorili su: 'ulegosmo u duboku vodu sa kratkom tojagom', a oficiri su odobravali kritiku od strane vojnika, ma da su inače savjesno vršili svoju dužnost. Laži režimskih trabanata, kao što su Pašić i nesvjesni novinari, da je Austrija trula, i da svi jugoslovenski vojnici ne će ni puške ispaliti, već se predati ili i sami se pobuniti, realnost je strahovito demantovala. Sve ove pojave učinile su, te su radikali i za vrijeme rata morali nastaviti onu obmanjivačku politiku, kojom su se služili i prije rata. Naročito se pozadina kljukala lažnim i tendencijoznim vijestima, koje su često bile tako glupo izmišijene, kao da su sračunate na djecu ispod deset godina. Režimlije i svi oni, koji su se htjeli režimu dodvoriti ili kakve koristi od njega zadobiti, smatrali su za dužnost, da brane i hvale vladinu politiku, da proriču srećan svršetak i da šire najgluplje i najfantastičnije vijesti i da optimizam indentifikuju sa patrijotizmom. Neuspjesi saveznika predstavljani su kao duboko smišljene strategijske kombinacije savezničkih vojskovodja; uspjesi središnjih vlasti kao fatalne pogrješke ili Pirhove pobjede. Javni lokali po gradovima, naročito u Nišu bili su centralna mjesta za širenje svih tih optimističkih glasova; pojedinci su se naročito utrkivali u kombinovanju povoljnih izvještaja, u čemu je jedan inspektor ministarstva dostigao bio rekord. Poltronstvo i glupost bilo je uzelo toliko maha, da su se normalni ljudi osjećali kao u ludničkoj atmosferi. Dva su glavna motiva rukovodila režim i beskarakterni dio srpske inteligencije, što su tako revnosno širili optimističko shvatanje: prvo, što su se bojali, da se narod ne osvijesti i ne podigne na njih, a drugo što su donekle i sami sebe zavaravali ne mareći za propast naroda i države, već bojeći se za svoje plate i položaje. Mogla bi se napisati čitava knjiga o zlonamjernim lažima, koje su proturali svi režimski ljudi, počevši od Spalajkovića u Petrogradu i ministara u Nišu, pa do posljednjeg polupismenog ćate u kakvom zabačenom selu. Ta bi knjiga bila svjedodžba nesavjesnosti, cinizma i nemorala ljudi majskoga režima, koje ni iskra Ijubavi ne veže za zemlju i narod, već samo lični interesi za vladavinom i bogaćenjem.
Kada su u polovini prošle godine porazi sporazumnih sila bili uzeli takve razmjere, onaj manji broj političara, protivnika radikalske spoljne politike smatrao je, da je došao pogodan momenat, da se bar blagovremeno zaključi zaseban mir, kada već nije mogao spriječiti rat. Ovi su političari pokušali bili, da u 'Zastavi', koju je pokrenuo bio Momčilo Janković, propagiraju svoje ideje, ali je režim upotrijebio sva sredstva, da spriječi ovaj pokret, kao što je spriječio i pisanje 'Radničkih Novina', organa socijalističke stranke, koja je takodje bila za zaseban mir. Režim nije htio da dopusti ni samu pomisao o zasebnom miru, ne s toga što je iskreno vjerovao u pobjedu sporazuma - jer Pašić ako nije genijalan, nije ni toliko glup – već s toga, što je bio u obavezi prema Sporazumu, kome je dao srpsku vojsku u najam, i iz čisto sebičnih razloga, što bi zaključenje mira otvorilo oči narodu i srušilo trošnu zgradu od laži, pomoću kojih su radikali izazvali rat: režim bi morao propasti, i on je bez ikakove griže savjesti pretpostavio propast zemlje svojoj rodjenoj propasti.
Nikada srpski narod nije imao nesavjesnije i nesposobnije upravljače nego pod vladom Petra Karagjorgjevića. Srpski je narod u svojoj istoriji imao, nekoliko velikih katastrofa, ali su one bile posljedica nužnosti i rezultat borbe opravdanih principa. Sadašnja katastrofa bila je nepotrebna i mogla se apsolutno izbjeći, da su upravljači Srbije bili na prvome mjestu dobri Srbi i pošteni ljudi, da nisu dali svoj narod u najam tudjim interesima i svoju ličnu sudbinu pretpostavili opštoj stvari.
Svaki dobar Srbin, koji voli svoju zemlju, treba s najvećim preziranjem i gnjušanjem da okrene glavu od vinovnika narodne propasti, da ne vjeruje njihovim lažnim došaptavanjima, koja su sračunata na to, da gnijev narodni otklone sa sebe, a najmanje pak da očekuje od njih obnovljenje svoje zemije, jer, ako je srpski narod zaslužan bolje budućnosti, on je ima da očekuje s druge strane.
- Beogradske Novine, 155-163/1916.
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 120



« Reply #10 on: January 10, 2022, 12:39:44 pm »

Politički život Srbije


Kao Srbin, koji je dosegao duboku starost i proživeo ražličite mene u našem državnom i političkom živrotu pišem ove retke mojim sunarodnicima, da neki iz njih izvuku neku pouku, ali mnogi će, bojim se, smatrati me za partizana, ma da to nisam nikad bio, nego samo revnosan činovnik, koji je služio svoju državu bez obzira na političke prilike.
Počeću od osnivanja radikalne stranke, a to je godina 1880. kada sam bio skroman činovnik. Ja sam tada bio mlad čovek, ali sam beležio važnije dogadjaje, i uveren sam da te moje zabeleške sadrže mnogu korisnu pouku.
Iskreno reći, mi smo mladji ljudi tada bili oduševljeni za radikalni pokret. Tada je to bilo sasvim prirodna stvar, ali danas to ja objašnjavam sasvim drukčije. Mi smo Srbi narod, koji je naučio da se bori za svoju slobodu pod Turcima, i sve ono što je bilo ponosito i nezavisna duha, i u slobodonj Srbiji smatralo je da treba da se bori protivu vlasti. Budući više od četiri stotina godina pod turskom vladavinom naš je narod naučio da bude buntovan protiv tudjinske vlasti, pa kad je dobio i svoju sopstvenu državu i svoju sopštvenu vladavinu, on je smatrao da je to dika i ponos biti buntovnik. Tome je doprinela i ta okolnost, što je pri stvaranju srpske države i organizovanju vlasti ostalo mnogo turskog duha u vladajućim krugovima. Oni, koji su bili predstavnici vlasti, zvali se oni vojvode, kneževi, načelnici ili kako mu drago, shvaćali su vlast isto onako kao turske paše, subaše i kabadahije; nisu smatrali da je zakon najviša volja, već njihov 'ćef'. To je izazvalo revolt, i prirоdnо je, što je u narodu manje više biio isto nеpoverenje prema srpskim vlastima kao i prema turskim. Zato je, može se slobodno reći, bio bonton biti opozicionar i revolucionar u novoobnovljenoj kneževini Srbiji. Ovome urodjenom duhovnom raspoloženju došle su u indat i ideje sa zapada. U toku devetnaestoga veka Evropom su vladale liberalne i demokratske ideje, i sve su našle silnoga odziva u srpskoj inteligenciji. Naši mladi ljudi, koji su se školovali na zapadu u Nemačkoj i Francuskoj došli su napojeni liberalnim idejama zapada, koje su našle plodno zemljište u dušama mladih Ijudi onog naroda, koji je tek bio oslobodjen turskog gospodarstva. Tako se u pedesetim godinama stvorila u Srbiji liberalna stranka kao kontrast tadanjem oliigarhijskom režimu savetnika. Raznim političkim sticajima, koliko unutrašnjim toliko i spoIjašnjim ovaj pokret naših liberalaca našao je najjačeg izraza u svetoandrejskoj skupštini od 1858. godine koja je zbacila dinastiju Karagjordjevića i ponovo na presto povratila osnivača nove Srbije Miloša Obrenovića i njegovu dinastiju. Sada kad čovek hladno razmišlja veoma interesantna pojava. Miloš je bio izvikan kao despot, i kao takav prinudjen da napusli presto Srbije. Režim Aleksandra Karagjorgjevića, sa gledišta evropskoga bio je parlamentaran. Mesto kneza, koji je bio svemoćan, Srbija je dobila oligarhiju 'sovjеtnika' u čijim je rukama knez bio samo orudje bez volje. I protiv takog sistema podigao se ceo liberalni pokret u Srbiji!
Ipak se ne može sporiti, da naši liberalci nisu bili u pravu. Oni su na prvome mestu vodili računa o narodu, koji nije znao za zapadnjačke ideje i samo je računao sa dinastijama, a posle toga, oni su bili srećni što je odmah posle Miloša došao na presto Srbije (14. sept. 1860.) Mihajlo, koji je proklamovao da je: 'zakon najviša volja u Srbiji' i težio da pomoću savesnog i obrazovanog činovništva, poput prosvećenih apsolutista XVIII veka stvori od Srbije modernu i zakonsku državu. To je bio silan napredak prema orjentalskim pojmovima, koji su dotle vladali u Srbiji kako kod onih koji su predstavljali vlast, tako kod onih koji su imali slušati vlast. Mihajlova je vlada zadobila srce sviju Srba i do današnjeg dana on je ostao najpopularniji vladalac Srbje, ma da je on faktički bio apsolutistički vladar. Njegova je vladavina poučan primer za sve vladavine do sad u Srbji. Srpski je narod bio protivan svakom despotskom sistemu po primeru turskom, ali isto tako protivan i svakom sistemu koji je njemu sa zapada u ime demokratskih principa pripovedan. Na žalost, vladavina Mihajlova trajala je samo osam godina i posle njega Srbija je bačena u vrtlog unutrašnjih borbi, koje su se kretale oko toga, da li će vladalac biti jači faktor od onih elemenata, koji su težili da ograniče vladalačku moć. Namesnišlvo, po tragičnoj smrti kneza Mihajla dalo je ustav od 1868. godine, koji je vodio računa o ovome raspoloženju. Jovan Ristić, šef namesništva i sam je bio liberal, i pod utiskom liberalnih ideja i podsticajem prilika dao je Srbiji prvi ustav, koji se slobodno sme nazvati evropskim. Taj je ustav garantovao narodnom predstavništvu - skupštini velika prava, jer dotle su narodne skupštine biile samo skup zvaničnih predstavnika opština, srezova i okruga bez učešća narodnog u izborima. Ovaj bi ustav bio u stanju da decenijama zadovolji prilike u Srbiji, da se početkom sedamdeselih godina nije javio jedan nov pokret – radikalski. Njegov je tvorac Svetozar Marković, koji se školovao u Rusiji i pod uticajem ruskih nihilista stvorio jedan politički program, koji je kod omladine u Srbiji naišao na oduševljen prijem. Danas se o Svetozaru Markoviću sudi drukčije. I sam Jovan Skerlić, nekadanji socijalist, a potonji samostalski demokrata, u svojoj studiji o Svetozaru Markoviću morao se ograditi od naivnosti i detinjastog doktrinarstva Markovića, a Slobodan Jovanović ga je u svojoj studiji na prosto smrvio. Da, sve je to tako, ali je Sv.Marković imao silnog uticaja na formisanje političkih ideja, a te su ideje postale polilički faktor s kojim se moralo računati. Pod uticajem tih ideja i ideja koje su Pašić i njegovi drugovi doneli iz Švajcarske kao Bakunjinovi učenici stvorena je 1880. radikalna stranka, od toga doba najvažniji faktor u potitičkom životu Srbije. Svi mladji Ijudi bili su njome oduševljeni, i smatralo se kao kukavičluk ili krajnja ograničenost biti protivnik radikala. Veštom novinarskom borbom i agitacijom po zborovima radikalna je stranka bila uhvatila jakoga korena u narodu. Tu velika zasluga pripada Peri Todoroviću, kako je Slobodan Jovanović u svojoj studiji o Peri Todoroviću lepo objasnio. Ali i protivnici radikala, naprednjaci nisu bili beznačajni ljudi. Cvet tadanje srpske inteligencije pripadao je toj stranci. Treba pomenuti samo imena Milutina Garašanina, Milana Piroćanca, Čede Mijatovića, Stojana Novakovića, Milana Kujundžića, Vukašina Petrovića, Djoku Pavlovića i dugih, pa da i sadanji naraštaj razume šta je značila ta stranka. Koliko je biIa jaka borba izmedju naprednjaka i radikala u unutrašnjoj, toliko je isto bila jaka i u spoIjašnjoj politici. Naprednjaci su bili protivu sentimentalne rusofilske politike radikala, ističući kao suprotnost realne prilike, koje su Srbiju nagonile na prijateljstvo s Austro-Ugarskom monahijom i pomoću ovog prijateljstva joj omogućavale razvijanje na jugu.
Radikali su bili besni i silni u borbi zato, što ih je Rusija pomagala. Borba izmedju kralja Milana i radikala nije bila čisto unutrašnja borba već borba izmedju ruskog uticaja i kralja Milana, koji je težio da se njega oslobodi.
Meni je pričao jadan od glavnih osnivača radikalne stranke, čovek velike spreme i fine inteligencije, da je on napustio radikalnu stranku još u početku samo s toga, što je ona u svoj program bila unela, da se svaki okrug ili srez može proglasili nezavisnim od Srbije, ako se ne slaže s opštom politikom. Takovih 'burgija' bito je puno u program radikalne stranke i one su i do današnjeg dana ostale.
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 120



« Reply #11 on: January 10, 2022, 12:40:58 pm »

Od 1880. g. imali smo u Srbiji tri stranke; liberalnu Jovana Ristića, koja je izvojevala Srbiji u dva rata četiri okruga, radikalnu pod vodjstvom Nikole Pašića i Pere Todorovića i naprednjačku pod vodjsvom Milana Piroćanca i Milutina Garašina. Od toga doba do danas prilike su se samo u toliko izmenile što smo dobili socijalističku stranku, koja danas ima dva poslanika u skupštini: Lapčevića i Kaclerovića, i radikalne disidente takozvane samostalce, stranku bez naročitog obeležja i bez talentovanih vodja, više nezadovoljnika, koji su se izdvojili iz radikalne stranke i pridošlice od spekulanata iz ostalih partija.
Liberalna stranka sišla je sa pozornice 1880. g. kada je ustupila mesto naprednoj stranci. U unutrašnjoj politici važila je ona tada kao nazadnjačka stranka, ma da je stvarno bila liberalna prema ranijim prilikama, a u spoljnoj poliiici se naslanjala na Rusiiu. Ristić je bio vrlo dobro zapisan u Rusiji, a naši stariji liberaili su bili toliko oduševljeni za Ruse, da su bili za podsmeh mladjoj generaciji. Sećam se kao mladić, da sam iz krugova tih ljudi slušao, kako u Rusiji ima tako veliko kandilo da crkvenjak mora da sedne u čamac pa da ga zapali. Ili da ima jedan manjež u kome 40.000 Kazaka izvode svoje igre. Ti naivni obožavaoci Rusije pričaii su još tada kako ruski top tera na daljinu od tri dana hoda, a svaki je ruski vojnik jači od desetorice vojnika ma koje bilo druge narodnosti. Ove kuriozne naivnosti prepričavam sada samo s toga, što sam u toku ovog rata uvideo da i danas u Srbiji ima ljudi, koji su verovali u takve naivnosti, i da je cela naša državna politika više manje zasnivana bila na takvim pretpostavkama.
Naprednjaci su važili kao austrofili, i njih su radikali hteli s toga da predstave kod naroda kao 'izdajnike'. Zaista je kralj Milan s naprednjacima zasnovao veoma prijateljski odnos sa susednom Monarhijom, i čak je bio zakijučio tajnu vojnu konvenciju, ali kad sam pročitao tekst te konvencije koji je Stojan Protić 1909. god. bio objavio, video sam, da ona ne samo nije bila strašna i ponižavajuća po Srbiju, nego da joj je osiguravala velike dobitke na Jugu.
Radikali su predstavljali narodu srpsko-bugarski rat 1885. g. kao bratoubilački, ali je taj isti narod 1913. nagnao srpsku radikalnu vladu u rat protiv Bugarske! Iz toga se vidi, da kralj Milan i naprednjaci nisu vodili 'nenarodnu' politiku, vеć obrnuto, raidikali su bili ti, koji su kod naroda mutili svest o zdravoj i realnoj politicl. Radikali su nazivali kralja Milana i naprednjake izdajicama i upropastiteljima Srbije, a sad smo doživeii i svi smo svedoci da su radikali upropastili Srbiju. Mogao je kralj Milan kao čovek i vladalac imati svojih nedostataka, ali je njegova polltika bila zrela, trezvena i korisna po Srblju. Ako su i jednom vladaocu dogadjaji dall za pravo to su kralju Milanu. Zato je dužnost svakog Srbina da mu reče: 'Bog da ga prosti, i svetao mu spomen bio!'
Sad moram prećl na jedno pitanje, koje je i mene ranije bunilo, ali s kojim sam danas na čisto, a to je da li su radikaii zaista pravi izraaz narodne volje i narodnog mišljenja?
Dugo sam o tome razmišljao i fakta pribirao i došao do zaključka da nisu. Ali su oni veštačkim sredstvima postigli izvesne uspehe kod naroda i tako pogrešno stvorili mišljenje, da je narod uz njih. Oni su u narodu ubistvima, paljevinama i raznim terorom stvarali uverenje da imaju većinu, a kad su došii na vladu pomoću listova iz disposicionog fonda, pomoću koncesija, davanjem položaja, ustupcima partisanima i gonjenju protivnika uspeli da stvore veštačku većinu. Tu im je išla i slabost karaktera njihovih protlvnika. Samostalci su se džapali proiiv radlkala samo dotle dok nisu uspeii da dobiju koje ministarsko mesto u vladi ili kakvu masnu koncesiju, inače su puštali radikale da žare i pale, naročito su im ostavljali odrešene ruke u spoljnoj polltici. Liberali, pod novim vodjama Ribarcem i Veljkovićem težili su da se predstave što većim demokratama, ali im nisu mogli konkurisati, i zato nisu imali uspeha, ma da je njihova stranka bila sastavliena iz solidnih elemenata. Naprednjaci su u tom pogledu zacrnili. Po smrti Garašanina i po propasti dinastlje Obrenovića, ta je stranka došla u ruke običnih larmadžija i špekulanata kao što su braća Marinkovići, Pavle I Vojislav, koji su se borili za sebe lično da postanu ministri i poslanici na strani, a ne za kakvu veliku ideju. Časan izuzetak u tome čini grupa naprednjaka koju su vodili Živojin Perić i Dr. Jovan B. Jovanović, koja se od njih odvojila i osnovala konservativnu stranku. Ta je grupa pokazala toliko nesebičnosti, toliko kuraži i političke uvidjavnosti, da je retkost u Srbiji, ko poznaje ideje naših političkih špekulanata i sitničara. Sve što je ova grupa pre rata, počev od aneksione krize, radila, pokazuje njenu političku zrelost i neobičnu sposobnost. Kad čovek čita članke u 'Nedeljnom Pregledu' i u 'Srbiji' organu konservativne stranke, obuzme ga divljenje i poštovanje prema ljudima, koji su još tada predvidjali sadanje dogadjaje i pokazali neobičnu političku zrelost i sposobnost. Sve što su ostale novine pisale izgleda nam danas kao detinjarija, laž i glupost.
Srpskom narodu ne može se sporiti bistrina i uvidjavnost. Pored svega toga on je vodjen od nesposobnih političara i političkih šićardžija. Odkuda to? To se može objasniti sticajem okolnosti i moralo bi se ući u psihologiju masa, pa da se svaki poseban slučaj raščlani. Tome nije ovde mesto. Ali je mesto naglasiti, da srpski narod baš zbog tih svojih lepih sposobnosti ume proceniti kojim putem valja ići, koje se politike valja kloniti i koju valja prihvatiti.       T. M.
Beogradske Novine, 5/1918.
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 120



« Reply #12 on: January 12, 2022, 11:24:27 am »

Odocnjeno uvigjanje.


I.
'Beogradske Novine' donijele su u svome posljednjem broju izjave mišljenja raznih poslanika srpske narodne skupštine, koji se sad nalaze u Ateni. Ti srpski političari govore sad o potrebi, da se coûte que coûte zaključi mir sa Austro-Ugarskom i iz njihovih izjava izlazi, da su oni za ljubav toga mira gotovi, da žrtvuju svoje dosadanje vogje Petra Karagjorgjevića i Nikolu Pašića. Uredništvo je na tu vijest, koja je sama po sebi dosta značajna, nadovezalo primjedbu, da ta žudnja srpskih političara za mirom i suviše docno dolazi, da Petra Karagjorgjevića i Nikolu Pašića nije potrebno više ni žrtvovati, jer se o tome pobrinula već sama sudbina.
Doista je Srbiji mir potreban, ali će ga ona dobiti na drugi način, no što ga sebi zamišljaju poslanici srpske narodne skupštine u progonstvu. Bolje rečeno, ona ga već ima, jer od onog trenutka, kada je Austro-Ugarska posjela srpsko zemljište, ona radi na tome, da u ovoj nesretnoj I zemlji ponovo uspostavi mir i red. Što taj posao nije lahak, što ona mora hiljade teškoća savlagjivati, da bi došla do svog cilja, djelo je baš do onih srpskih političara u progonstvu, koji danas govore o miru, i čiji je cio rad od trinaest godina ovamo, od groznog ubijstva posljednjeg Obrenovića, bio upravljen na to, da zemlju survaju u rat, u čiji je nesretni ishod za Srbiju mogla sumnjati samo njihova zaslijepljena zanešenost.
Ti isti ljudi, koji danas o tome govore, da svoje vogje žrtvuju, bili su najvjernije pristalice Petra Karagjorgjevića i Nikole Pašića. Radikalne stranke bile su falange, koje su se stavile u najam službe Rusiji i svi su iz te službe imali svojih lićnih koristi. Radikal, a to znači voditi antiaustro-ugarsku politiku, bilo je, od 1903. godine u Srbiji isto, što i dobra trgovina, a tajne arhive ruskog poslanstva u Beogradu izvjesno će imati da pričaju mnoge pojedinosli o tome, na koliko je obilatan način ruski car plaćao učinjene mu usluge.
Ali se zločin povećao time, što su oni odlazili u unutrašnjost zemlje i svojom nesavjesnom agitacijom trovali narod. Dotle srpski seljak nije ništa znao o kakvom neprijateljstvu sa moćnom susjednom monarhijom. Naprotiv, sa oca na sina, sa sina na unuka nasljegjivani su uvijek osjećaji divljenja prema staroj Hapsburškoj državi, čiji su vojnici prolivali krv za oslobogjenje Srbije u vremenu, kada ruski car kao takav nije ni postojao. Za srpskog seljaka, pojam o moći i sjaju nije bio njegov vlastiti kralj u Beogradu, niti stric u Petrogradu, nego car u Beču. Za srpskog seljaka nije bio car sviju Rusa, nego je bio car Austrije i kralj Ugarske oslobodilac iz turske vladavine, i od turskog jarma. On nije imao nikad prilike, da to svoje gledište preinači, jer je uvijek na samom sebi iskusio, koliko je vjerna i jaka ruka, koju Austro-Ugarska nad njegovom zemljom drži. Mnogi od skupštinskih poslanika, koji su se dušom i tijelom odali ruskoj službi, svakako će se još dobro sjećati godine 1885., kada je austro-ugarski poslanik graf Khevenhüller poslije bitke kod Pirota stupio pred pobjedonosne Bugare i njima u ime svoga uzvišenog suverena zapovijedio da stanu. Kako izgleda u istini rusko prijateljstvo iskusili su u ovome ratu, kada je Rusija od njih na odlučan način zahtjevala, da Srbija svoja osvojenja u balkanskom ratu mora ustupiti Bugarskoj. Rusija je tada zahtjevala od Srbije ni više ni manje, nego da se sama iskasapi iz čiste odanosti u službi svetog panslavizma. (Drugi članak slijedi.)
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 120



« Reply #13 on: January 12, 2022, 11:31:20 am »

II.
Panslavizam je bilo vještačko stvaranje aveti, sa kojima je Rusija zasjenivala male slovenske narode na Balkanu, i primamljivala ih u svoju službu. Razumljivo je, da je ova ideja sjedinjenja sviju slovenskih naroda imala primamljivosti naročito za jugoslovenska plemena, jer je kod njih slavna prošlost balkanskih naroda opet izgledala, da će uskrsnuti. Srbi su imali nekad veliku državu, kojoj nije bio dosugjen dug život. Ali uspomena na velikog Dušana nije se izgubila kod srpskoga naroda i živahnula je naročito, kada je Rusija došla sa svojim panslavističkim fantazijama, i pokazivala Srbima u magjijskom ogledalu ponovno stvaranje Dušanovog carstva. Srbi, koji su isto toliko obdaren narod koliko i zalugjen, zanosili su se ovim snovima, i ne pitajući se mnogo, da li su oni ostvarljivi ili ne.
Ali kako izgleda u stvarnosti taj panslavizam, koga su Rusi eksportovali na Balkanu? To je u stvari samo šareno nacionalno okićeno odijelo ruskog imperijalizma. Znamo iz privatnih izjava ruskog ministra spoljnih poslova Sazonova, kako odgovorni činioci u Rusiji zamišljaju stvarno taj panslavizam. Po njihovom je mišljenju cilj, kome panslavizam ima da teži svima sredstvima, sjedinjenje svijn slovenskih plemena - to je tačno – ali pod žezlom ruskoga cara. To znači upravo: Rusija sada budi nacionalne zahtjeve malih slovenskih plemena, da bi ih poslije lakše i bolje upregla u svoj jaram. U kratko rečeno, Rusija hoće mala slovenska plemena, da oslobodi, da bi ih poslije za vječita vremena podčinila svojoj vlasti.
Najbolji dokaz za tačnost ovog tvrgjenja pruža Bugarska. Rusija je povela 1877. godine rat protiv Turske za oslobogjenje Bugarske od turske vlasti. Sa svim nezavisno od toga, da Rusija samo svojom vojskom nebi dobila ovaj rat protiv Turske, da ruskoj vojsci, koja je bila u očajnom položaju, nisu priskočili u pomoć rumunjski vojnici, ona nebi ni Bugarsku, koja je tada, razumije se, bila posjednuta ruskim četama, nikada više oslobodila svoje vlasti, da najzad Austro-Ugarska nije energično protestovala protiv samovlasne ruske vlasti, koju je 'oslobodilac' provodio u 'oslobogjenoj' Bugarskoj. Bugari su prosto iz turske vlasti potpali pod rusku vlast, i pri tom su još napravili samo vrlo rgjavu razmjenu. Turčin je uvijek bio blag gospodar, koji je svoje podanike ostavljao, da u njihovoj zemlji rade šta su i kako su htjeli, baćuška car poslao je pak u Bugarsku svoje kozake i žandarme, кoji su se revnosno trudili Bugarima da objasne pravu rusku vladavinu. General Kaulbars, šef ruske vojne misije, koja je poslije protjerivanja kneza Aleksandra Battenberškog došla u Sofiju u oktobru mjesecu 1886. godine, da u Bugarskoj 'zavede red', ponašala se u Bugarskoj ne kao u nekoj samostalnoj državi, nego kao u nekom ruskorn generalnom gouvernementu, tako da je njen rad, i pored sve blagodarnosti, koju su Bugari osjećali prema Rusima, Bugarima ipak najzad prekipio, i 'ruski reformator' morao je, da obustavi svoj slavni rad. Ali sa ovim neuspjehom Rusija se nije zadovoljila. Njeni agenti postarali su se za to, da se u zemlji ne uspostavi red. Stambulov, taj veliki Bugarin, koji je cio svoj život posvetio radu na veličini otadžbine, pao je kao žrtva od razbojničke ruke, koja je bila plaćena ruskim zlatom. Kralj Ferdiriand, koji je nastavio rad Stambulova, i napravio Bugarsku velikom i moćnom, najomraznutija je ličnost na petrogradskom dvoru. Ali držanje je Rusije za vrijeme balkanskog rata otvorilo oči čak i rusofilskim strankama u Bugarskoj o pravoj ljubavi baćuške cara prema Bugarima, i danas svatko u Bugarskoj zna, da je Rusija oslobodila Bugarsku od turske vlasti samo zato, da bi od Bugarske stvorila posljednju etapu za svoje prodiranje na Carigrad. Sama Rumunjska nije dovoljno jaka da zadrži Rusiju na ovome putu. A Bugarska pak, podčinjena ruskoj želji, značila bi pak otvorena vrata za Carigrad. Zato Rusija nije nikada ni mogla željeti jaku Bugarsku. (Sljeduje treći čianak.)
Logged
ssekir75
poručnik fregate
*
Offline Offline

Posts: 4 194


« Reply #14 on: January 12, 2022, 09:36:41 pm »

одакле је ово? немам сад времена да читам, летимично сам прегледао. тешка лаж да карађорђевићи нису били омиљени у србији, као што би била исто таква да су били. познато је да су срби још од слома првог устанка и милошевог успона (а док је карађорђе био жив) били жестоко подељени између ове двојице, а то се наставило и касније на њихове потомке. али ако је неки владар био вољен, цењен и поштован, био је управо стари петар.
Logged
Pages:  [1] 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13   Go Up
  Print  
 
Jump to:  

Prijatelji

▼▼▼▼

Prostor za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Powered by MySQL Powered by PHP Powered by SMF 1.1.19 | SMF © 2013, Simple Machines
Simple Audio Video Embedder

SMFAds for Free Forums
Valid XHTML 1.0! Valid CSS!
Page created in 0.04 seconds with 22 queries.