PALUBA
March 29, 2024, 01:57:45 pm *
Welcome, Guest. Please login or register.

Login with username, password and session length
News:
Važno
Za sve članove foruma Paluba.Info, apel da uzmete učešće na samo u glasanju već i u temi.
Link do teme je ovde
 
   Home   Help Login Register  

Prijatelji

▼▼▼▼

Mesto za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Del.icio.us Digg FURL FaceBook Stumble Upon Reddit SlashDot

Pages:  1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 [11] 12 13   Go Down
  Print  
Author Topic: Vinovnici sloma Srbije  (Read 14618 times)
 
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 120



« Reply #150 on: May 29, 2022, 01:36:04 pm »

Žalosne pojave.


U ratovima narodi razvijaju ne samo napon svoje fizičke već na prvome mestu moralne i duhovne snage. Sve te osobine jednoga naroda u ratu potenciraju, na prvome mestu one dobre, ali u slučajevima neuspeha i one rdjave. Ovaj svetski rat doveo je, da srpski narod pokaže sve svoje moralne, duhovne i fizičke sposobnosti i osobine i on ih je pokazao u što je moguće jačoj meri: njegovim dobrim osobinama divili su se i prijatelji i neprijatelji. Ali je propast srpske države donela sobom i to zlo, da su i rdjave osobine izbile na videlo, koje ne mogu ni malo služiti na čast ni jednome narodu, pa ni srpskome. U tim rdjavim osobinama i pojavama progovorićеmo u ovom članku, jer se zlo može samo onda iskoreniti ako se na njega ukaže prstom i kad se podvrgne javnoj kritici.
Jedna od rdjavih i žalosnih pojava koja se naročito razvila od vremena okupacije jeste denunciranje. Jedno vreme ova žalosna strast uhvatila je bila takve razmere, da su denuncijacije vlastima toliko bile dosadile, te su morale preko novina da opomenu lica, podložna ovome poroku, ne bi li se tako na taj način odvikla od te bedne i podle navike. Nema ništa gore ni odvratnije nego podlim putem lomiti vrat svome suparniku ili ličnom neprijatelju. Ali u ovome slučaju taj je greh još gori i odvratniji, što se dostave daju tudjincima. Zbog izvesnog broja nesavesnih, prostih i nevaljalih ljudi može ceo narod u očima tudjinaca izgledati gori i nevaljaliji nego što je. Carske i kraljevske vlasti nisu uzimale u obzir denuncijantske dostave, ali je verovatno na njih napravila rdjav utisak ta pojava, i po njoj su mogli doneti veoma rdjav sud o celokupnom karakteru srpskoga naroda. Dostavljači nisu dakle svojim postupcima sebi ništa koristili, a bacili su medju tim ljagu na obraz celoga srpskoga naroda.
U red nemilih i odvratnih prijava spada pisanje anonimnih pisama i takvih sa lažnhn potpisima u kojima se vlasti i njihovi predstavnici grde ili im se preti osvetom, ubistvom, pokoljem i tome sličuo. Ta je pojava isto tako za najveću osudu. Anonimnim pretnjama služe se samo krajnje kukavice, a u isto doba i vrlo ograničeni ljudi. Svaki pametan čovek zna da se pretnjama u opšte, a najmanje beizimenim, ne može napraviti nikakav utisak, niti kakav rezultat postići. One su samo produkat poltronstva i ograničenosti onih, koji ih pišu, i mogu dati povoda, da se, kao i zbog denuncijacija, dobije vrlo rdjava slika o moralnim i karakternim osobinama srpskoga naroda. Sinovima naroda, kome u ovome ratu niko nije, sporio junaštvo, ne priliči da se služe tim podlačkim sredstvima i da kaljaju ime i ocrne obraz onih junaka, kojima je lice bilo vazda svetlo na megdanu. Tako mogu raditi samo izmeti, koji nisu pravi predstavnici dobrih osobina srpskoga naroda. Ako ima i takvih glupaka, koji iz ma kakvih svojih političkih uverenja i razloga misle da će pretećim pismima postići ma kakav efekat, oni se grdno varaju, jer takav postupak je samo izliv, kako je se lepo pok. Pera Todorovlć izrazlo 'srdite nemoći'. Samo bednik, fizički i moralno slaba individua, može svoje neraspoloženje i srdžbu izražavati putem anonimnih pretnja.
Ukazavši na ove ružne pojave, koje su proizvod gluposti, nevaljalstva, beskarakternosti i srdite nemoći pojedinih lica, hoćemo da konstatujemo, da su te pojave samo žalosna posledica nesrećnih prilika u koje je naša otadžbina zapala krivicom svojih upravljača, a da nisu ni malo karakterne osobine srpskoga naroda u njegovoj većini. Po ovim žalosnim izuzetcima pogrešno bi bilo izvoditi opšti zaključak, da su to osobine srpskoga naroda, jer se većina pravih Srba odlikuje otvorenošću i junaštvom, a ko te osobine nema on može biti samo izmet srpskog naroda. Tešimo se još i time, da ovakvi postupci nisu mogli poteći iz inteligentnih i otmenijih krugova, ali ne treba da dopustimo ni da prostaci, pa ma kako bili ograničeni i bedni, ne nanose ljagu srpskom imenu.
Na posletku u svakom žitu ima kukolja, a naša je dužnost da u interesu svoga glasa i imena taj kukolj trebimo, a to ćemo učiniti kad ukažemo prstom na ove koliko bedne toliko i glupe pojave denunciranja i kukavnih anonimnih pretnja.  - Jedan gradjanin.
Beogradske Novine, 99/1918.
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 120



« Reply #151 on: May 29, 2022, 01:50:21 pm »

Pisma iz Švajcarske.


XIII.
Od naših prijatelja iz Srbije dobivamo često pisma u kojima nam stavljaju pitanja o našima na solunskom frontu. U tome pogledu ne možemo im mi dati gotovo nikakvih obaveštenja, jer smo vrlo malo i sami obavešteni pošto vlada krije kao zmija noge, da se sazna šta se tamo radi. Znamo samo toliko da je penzionisano i iz vojske udadjeno oko 200 oficira.
O prilikama koje ovamo i u Francuskoj vladaju daćemo opširnija obaveštenja. Puštam prijatelja St. P. koji je prikupio potrebne podatke, da on sve iznese, ono što i mi ovamo manje više svi znamo.
'Više je od godinu i po dana, odkako je otpočelo deljenje i slanje pomoći sirotnim porodicama u Srbiji. Kažu, da Crveni Krst šalje tu pomoć činovnicima iz zajma naročito uzetog za ovaj cilj; licima slobodnih profesija šalje se pomoć iz skupljenih priloga sa različitih strana, ali razni glasovi kruže o rukovanju s novcem, skupljenim za taj cilj. Vele, da je prošle godine došlo do svadje izmedju narodnih poslanika i Pašića, koji nikom nije hteo dati računa o grdnim sumama priloga, koji su slati preko njega lično, naročito iz Rusije. Kad se Pašić pretprošle godine bio vratio iz Rusije doneo je sobom preko dva i po miliona franaka. Tom sumom (pored onih drugih u dispozicionom fondu, koje iznose pet miliona) on sam lično rukuje.
Prvo mu je bilo, da iz te sume, odmah u prolazu kroz Nicu, podeli po nekoliko hiljada radikalskim narodnim poslanicima, Peri Jovanoviću zvanom 'komiti', poznatom drekavcu u skupštini, dao je pedeset hiljada (50.000) da ih sa Sretenom Kojićem, tribunom iz Zakute, dele onima, kojima oni i njihovi partijski prijatelji nadju da treba podeliti.
Fond za deljenje pomoći privatnim licima u Srbiji nedovoljan je i za to se pomoć deli nepravično. U početku je odbor za deobu pomoći bio sastavljen iz nekoliko lica, ali posle radikali izbaciše iz njega sve opozicionare i postaviše same čiste radikale. Sa Krfa, iz Nice, iz Soluna iz Parisa, šalju ministri i radikalni poslanici gotove spiskove, tako, da se u samome odboru malo i deli. Uz to su u odbor zaseli partijski ljudi, koji i ono malo para što pretekne preko poslaničikih spiskova šalju svojim ljudima, i to obično veće sume i tamo gde nema velike nužde, dok sirotinja po varošima, a naročito u Beogradu, skapava i muku muči. Imali smo prilike videti ovake karte iz Beograda: jedna sirota udovica zanatlije, kojoj je muž umro od zaraze a sin poginuo dobiva samo 50 franaka, dok se ženi jednog partizana, koja nema dece, a ima svoju kuću i stalni mesečni prihod šalje 250 franaka. Ima puno primera u kojima sirote žene, naročito zanatlija, malih trgovaca i činovnika, koji su izgubili po dva, tri (pa i više članova, kukaju da im se što pošlje, kojima odbor šalje samo 50 do 100 franaka, i to najviše dva put godišnje, dok familijama svojih pristalica, koje su u mnogo boljem položaju, koje nikog nisu izgubile ili nemaju nikog u ratu, šalju po četiri do pet puta više i to ili svakog meseca ili svakog drugog meseca. Na vama je u Srbiji da ovo ocenite, pa ako ste sa ovim zadovoljni, onda ne krivite drugoga, nego prave krivce, koje iznesosmo. Sada se, veli, u Beograd ne šalje više od 50.000 mesečno, a to znači na 5-6000 lica po 60 do 90 franaka. Šta je to za 20 i više hiljada nevoljnih lica što su sad u Beogradu bez svojih hranitelja?! Samo iz partijskih razloga ne pristaju da pošlju izvesne sume porodicama u Srbiji, da oni dele pravim nevoljnicima, jer ih samo oni tamo mogu znati. Molbe za pomoć gomilaju se i sad ih ima 55.000 nerešenih. Prema ovome, one nikad neće doći na rešavanje!
Zašto se ovako čini i ako para ima, i ako novac stiže neprestano? Sama Amerika dala je za dve godine na ime pomoći sirotinji u Srbiji vrlo velike sume. Pa gde je taj novac?
Ili Pašić i taj novac troši isto kao i dispozicioni fond na svoje ljude i na novine, koje ga hvale i brane. Sama 'La Serbie', u Ženevi košta mesečno preko 7000 franaka, a ustanovljena je samo radi toga, da dr. Laza Marković, Milan Djordjević, Jovan Tomić, Pera Taletov, Mihailo D. Marinković i drugi imaju honorare pored drugih plata i dijurna. Redakcija lista 'La Serbie' je u isto vreme i partijski dom radikalskog kluba u Ženevi. Oko njega se pribiraju djaci, koji kad izjave da prilaze radikalima dobivaju pomoć u novcu pa čak i u odelu. Uobičajena Pašićeva metoda.
Izgleda vam čudotovato, da u jednoj stranoj varoši, danas, kad nemamo zemlje ni čega, čujete o jednoj ovakoj partijskoj terevenki. Medju tim, to je samo jedan tek deo čuda, što ih radikali pokazuju u svojim posljednjim danima carovanja.
Sama Ženeva ima skoro više nadleštva i činovnika no Srba izbeglica. Tu je finansijska delegacija u kojoj stanuje Milan Djordjević, stari razvodnik i statista narodnog pozorišta, sa tucetom činovnika, koji pored plate primaju i dnevnice. Pa tu je policijska delegacija sa Manojlom Lazarevićem i drugim policijskim činovnicima i preko 45 špijuna koji se nalaze na spisku; pa konzulat sa trećim tucetom činovnika, medju kojima se nalazi kmet beogradski Mitrović, sa 30 franaka dnevnice sem plate, a i bez posla; pa školska inspekcija, pa još 20-30 ijudi, koji se nalaze ovde onde na nekim 'poverljivim poslovima' ili 'misijama'. Od njih se ne može maći. Čak u Zürichu, gde je malo Srba ustanoviše radikali gradjansku i djačku policiju.
Kad bi se samo polovina tih žbirovskih plata utrošila na pomoć porodicama koje su ostale bez hranitelja! Ali ko bi onda dostavljao, agitovao, ucenjivao, spletkario, lagao i time održavao trošno carstvo radikalsko. Neka skaplje sve, samo neka žive oni. To je deviza radikalskih svemoćnika ovde u Švajcarskoj, isto kao оnih u Parisu, Nici, Marselju, Krfu i Solunu, o kojima se ima tek prava priča pričati.
Ovaki postupci ne mogu se ničim braniti. Ovo su fakta opšte poznata koja ne može niko oboriti. Pojedini radikali i poneki podlaci iz ostalih partija, kojima je stalo do masnog zalogaja, do dobrih plata i dijurni, pokušavaju pravdati ovakav način radikalskog gazdovanja i nagradjivanja. Vele, treba dati prilike ljudima da u stranom svetu reprezentuju Srbiju, naročito s obzirom na sadanju skupoću, a posle vele, treba dati prilike inteligenciji da živi. Nijedan se od ovih razloga neda pravdati. Ako je potreba za nekim nadleštvom ili ustanovom, tu može biti 2-3 čoveka, najviše 5 ljudi, a ne 20 i 30, pa da svi bez kakve potrebe 'reprezentuju' Srbiju. Što se tiče navoda da se daje prilika inteligenciji da živi, i to je sušta laž, sva ova gospoda na spiskovima i masnim dijurnama ne pripadaju inteligenciji, a posle i oni, koji pripadaju inteligenciji, otkuda to da se potrefe sve sami radikali ili njihove prišipetlje. Medju tim onaj deo inteligencije, koji nije s njima muči se, biva ganjan i izložen je najvećoj bedi i neprilici, čega je posledica nekoliko samoubistava!'
Povodom ove teme, reći će naš prijatelj J. S. R.:
'Dužnost je sviju nas ovamo da sve slučajeve nepravde, bezakonja, samovolje, nesavesnosti i nemorala beležimo, pa da posle rata izdamo jednu knjigu, iz koje će potomstvo, ne mi (jer mi svi znamo šta je i kako je) imati da vidi šta je radila jedna nesavesna i nesposobna vladavina, koja je zemlju upropastila, pa posla njene propasti, kao maroder, još je pljačka'.
Da se posledice ovakog rada, kakav je gore iznešen, osećaju i kod vas u Srbiji, to znamo iz mnogobrojnih pisama i karata, a dosta i iz oglasa u 'Beogradskim Novinama', jer ima često lica i familija, koja ni dan današnji nisu nikakvu pomoć dobile, a ubiše se, siroti, pišući pisma i davajući oglase.   St. V. J.
Beogradske Novine, 106/1918.
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 120



« Reply #152 on: May 29, 2022, 02:16:38 pm »

Pisma iz Švajcarske.


XIV.
Čudnovato je i žalosno da se o zlu radu, o nesavesnosti i tiraniji jedne vlade može toliko pisati, i toliko strašnih stvari iznositi, a ovamo neprestano tvrdimo, kako je Srbija demokratska zemlja, a u demokratskim zemljama treba bajagi da je volja narodna i javna svest jača od svih ličnih i partijskih prohteva! Tako je bilo u Srbiji i pre njene propasti, tako je i danas u najtežim prilikama po srpski narod. To znači: iii je demakratizam laž ili da kod nas nije pravi demokratizam. Po rečima jednog našeg skorog i vrlo iskusnog činovnika, ima u tome i jednog i drugog. U demokratskim zemljama samo se govori o narodu, o njegovoj volji, o tome kako je narod suveren, kako je on 'izvor i utoka vlasti', ali to je samo na rečima, dok u stvari političke vodje i demagozi, lažući narod i pod firmom naroda, vrše ono što oni sami hoće, a imaju zgodan zaklon, ko božem oni to ne rade sami i na svoju ruku, već u ime naroda i što narod tako hoće. To su govorili i kad su zaduživali zemlju silnim miliоnima, i kad su narodu svake godine povećavali porez, i kad su objavljivali rat, i sad kad čine ova čuda i pokore gde se Srbi nalaze. A kod nas Srba ovaj se demokratizam još u toliko više izopačio, što nemamo dovoljno nezavisne inteligencije ili jedan stalež koji bi bio dovoljno jak da ne zavisi od vlade i od državne kase. Činovnici kritikuju vladu na samo, ali kad je u pitanju da izgube platu, ili kad je u izgledu da što god ćare, klasu ili dijunu, podviju rep i ćute. Ovde imamo nekoliko opozicionalaca medju većim činovnicima, ali kad se njima obraćamo oni obično nadju kakav izgovor, da sad nije zgodno vreme ili tome slično, samo da se ne ispolje prema vladi i da ne dodju u nezgodan položaj. Pa i mnogi nezavisni ljudi, samo iz želje za što većom ili nesolidnijom zaradom moraju da ćute i ne prave vladi smetnje, nego je još pomažu. Zbog raznih opančarskih i sličnih afera naši su trgovci postali zavisni od vlade, a naročito oni koji liferuju državi kao Milorad Pavlović, naprednjački narodni poslanik i drugi. Naprednjaci su se u tome pogledu najviše obrukali i kompromitovali, počevši od Dr. Voje Marinkovića, saradnika 'La Serbie', njegovog brata Mike Marinkovića, pa Milorada Pavlovića, Miloja Šilje, do bednih prišipetlja Dušana Djokića i Danila Živaljevića.
Takve su naše prilike stvorile. Da vlada, radikalni klub i pojedini ljudi mogu biti svemoćni, i da mogu ono raditi što se do sad radilo, i što se na nesreću i dan današnji radi.
Eto samo primera sa zloglasnim Avramom Levićem, koga je jedam opozicioni ministar penzionisao, a za tim odmah drugi radikalni postavio za nekog inspektora finansijskog, i kao takav evo već drugu godinu sedi u Lozani sa dijurnom od 35 franaka dnevno i vrši finansijske 'kšeftove' sa Bencinom Buli i ostalim maherskim društvom, te finansijske operacije radikalskih ministara i agenata imaće da dobiju naročitu glavu u ovim pismima.
Prava slika života naše kolonije u Francuskoj je. U Nici je Andra Nikolić sa celim skupštinskim osobljem. Tu su prave fuzionaške orgije. Pored svojih plata i dijurne od 30 franaka dnevno fuzionaški poslanici povukli su grdne zajmove, i većina od njih kao Sreten Kojić, pop Minić, Pera Komita, advokat Vasić, Uroš Lomović, Nastas Petrović, Miša Trifunović, Mališa Atanacković vuku specijalan dodatak od 1200 franaka, a Andra Nikolić još 3000 franaka mesečno iz fonda za 'dostojno zastupanje' srpskih interesa. A ono se smatra u tome, da imaju para za kocku u Monte Karlu. Jedan od fuzionaških poslanika iz Paraćina otvorio je u društvu s jednom sumnjivom ženom kafé-šantan. Radisavu Mitroviću, koji je bolestan u Parisu, pored vanrednog dodatka Pašić je dao sada još 25.000 franaka na lečenje. Pravo je pomoći svakoga u bolesti i nevolji, ali zar se sme poklanjati 25.000 ljudima, koji su do sada imali 900 franaka mesečno redovnog prihoda i zajmove i poklone iz Pašićevog 'ruskog fonda'?
A šta se čini za nesrećne naše bolesnike, što boluju od tuberkuloze po bolnicama, za porodice onih, koji umiru od tifusa i malarije u Solunu i Bizerti, i one, koji poslednju snagu žrtvuju u ubistvenom noćnom radu po fabrikama municije. Šta smo svi mi ostali za tu zemlju, ako ona ima srca i brine samo za radikale, a druge sve ostavlja i baca u propast?
U tom broju fuzionaških poslanika, koju su blagovali u narodnom znoju, je i poznati djilkoš Velizar Janković. Dok nije postavljen za ministra on je vukao 2000 franaka specijalnog dodatka od Pašića. Ne treba ni pomenuti da je bivši radikalni poslanik i bivši štampar Aca Stanojević u tome društvu velike gospode i sa velikim prihodima. Ko malo zna prilike u Srbiji, davno je morao biti na čisto s tim, odkuda novac Aci štamparu, da posle propasti svoje štamparije i zaduženosti od jednom kupuje kuću i živi kao veliki rentijer. U Nici se on vidi svakog dana naduven kao u Beogradu, kao da prkosi onima, koji služeći trideset godina državi, nemaju danas šta da pošlju svojim porodicama u Srbiji. On prima od Pašića 2000 franaka mesečno.
Što se tiče raznih srpskih kancelarija u Nici, u njima je na platnim spiskovima preko 200 lica. Na čelu je, razume se, kao u svima mestima gde srpske izbeglice žive, srpska policija. U takozvanoj policijskoj delegaciji u Nici na spisku je 110 lica, od kojih je 20 na javnom spisku, 90 na tajnom spisku. Pošlo je u Nici preko 4000 Srba, tu je i glavna mreža špijuna, koja čini veliko zlo oninin, koji se radikalskim krstom ne krste.
Da li bi toga zla moglo biti da opozicija vrši svoju dužnost? O tome se svako pita. Ima čak ljudi, koji tvrde, da medju opozicionarima, pa čak i narodnim poslanicima, nije jedan, koji prima od vlade u ovom ili u onom obliku povlastice, da bi ćutao. Ranije su pomenuti neki napredinjaci, koji s radikalima već odavno u jedan rog duvaju. Ali nisu mnogi ni iz drugih stranaka bolji. Tako na primer samostalac Velisav Vulović, kao ljuti opozicionar zazeo na dijurnu od 100 franaka dnevno u nekom ekonomskom odboru u Parisu. A gde li je omladina larmadžija oko 'Dnevnog Lista', koja jе celoj Srbiji dodijala drekom i moralisanjem? Sad se sklonila na dobra mesta s dijumama pa ćuti tako isto. Miloš Savčić izede se što nema nikakvog preduzeća i neprestano priča kako više ne može da najami pozajmica ovom svetu. Naprednjački poslanik Milorad Pavlović špekuliše i troškari se s preostatkom kase Opšte Privredne Banke, dok ulagači ne mogu dobiti ni marjaša. Narodnjački poslanici drže se najsamostalnije, ali su sada u velikoj rezervi, a i zbog toga što medju njima nema sada nijednog većih sposobnosti. Glavno je, da se protivu zla niko ozbiljno ne bori.  St. V. J.
Beogradske Novine, 108/1918.
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 120



« Reply #153 on: May 30, 2022, 09:01:59 am »

Pisma iz Švajcarske.


XV.
Najgore je naše zlo, koje vodi svoje poreklo od stvaranja radikalne stranke, što je partija istaknuta nad državom. Ima u svetu raznih država, ima raznih oblika vladavine, ima čak i partizantstva, ali ga nigde nema u tolikoj meri, a najmanje da ima toga da je partija i partijski interes preči i jači od države i državnog interesa, kao što je bio slučaj u Srbiji, za vreme svemoći radikalne stranke, i kao što je sada sa Srbijom u izgnanstvu. Kad je u pitanju partijski interes, prestaju svi obziri, svi zakonski propisi i svi moralni obziri. Otuda je kod nas i poteklo nepoverenje u državnu vlast i izbegavanje dužnosti prema državi. Masa naroda vidi, da onaj koji je malo istaknutiji u vladajućoj stranci ima veliku slobodu kretanja, koja se kosi sa državnim interesima i postojećim zakonima. Za njega ne važi ni zakon o porezi kao za ostali svet, već plaća kad mu je zgodnije. Policijske vlasti su prema njemu nemoćne, na sve strane ima povlastice i u opštini i kod državnih vlasti. Partizani gledaju da se na svaki način izvuku iz neprijatnih i težih obaveza i dužnosti koje im država i društvo nameće, i onda kod mase sveta ubijaju ugled i poverenje prema državi i prema nepristranosti zakona, koji treba da za sve podjednako važe. Kad se ovako učini prodor u zakone, onda svaki gleda da se time koristi, i otuda je za Srbiju lepo priličio izraz razgradjena zemlja.
Zbog toga su pojedini partizani mogli da se tako osile da ne fermaju vlast u zemiji, kao zloglasni pop Minić i mnogi drugi njemu podobni u raznim krajevima Srbije. To su bile formalne dahije, koje su činile što im srce žudi i što im interes diktira. Partizanstvo je, kao što rekosmo biio svemoćno i jače od države.
Gospodin L. Ž. je ispričao ovaj primer: Za vreme rata bio sam u jednoj varoši u unutrašnjosti baš u doba kada je najvećma besnio pegavi tifus i ostale zaraze. U našu varoš beše poslat jedan francuski sanitetski major da uguši zarazu. Jedna od prvih mera, koju je on bio preduzeo, bila je da se održava što veća čistoća. Zato je naredio desinfekciju varoši, čišćenje kafana, krečenje nužnika, i t. d. Ni jedna od ovih mera nije se mogla izvršiti, jer se niko od glavnijih i uglednijih gradjana nije hteo povinovati naredbi, a kad je francuski major pitao sreskog načelnika, što ne kažnjava gradjane, ovaj je odgovorio da nesme, jer su to većinom ugledni privrženici vladine partije. Francuz, koji je došao iz republikanske demokratske zemlje čudio se i krstio, kako vlast nema toliko moći da jednu potpuno opravdanu, neophodnu i opštekorisnu meru ne može da izvede.
Takvih primera ima na stotine, i nema valjda čoveka u Srbiji, koji nije imao prilike da svakoga dana posmatra takve pojave. Tako je bilo u svima oblastima državne uprave. Kako je nekad bilo u slobodnoj Srbiji, isto je tako, čak i gore, u sadanjoj Srbiji na strani. Radikali imaju svoje organizovane klubove u svakome mestu. To im je bila prva briga po prelasku iz Albanije, pošto su ti klubovi posredničke radnje za nameštanje na dobra mesta, izradjivanje dijurne i izvlačenje iz vojske. Tako je u svima mestima: u Parisu, Marselju, Nici, Ženevi i svuda. Kad dodješ u Paris, ako hoćeš ma što, moraš prvo da zakucaš na vrata kome radikalskom agentu. U Parisu je srpska kolonija dosta velika, a veliki je i broj zvaničnih kancelarija. Na čelu je poslanstvo, u kome je pored poslanika Vesnića i činovnika našlo uhljebija i mnoštvo Pašićevih ljubimaca. Tu su razne individue, kao na primer radikalski korteš Bajić, koji se natresa na svakoga, ko nije preporučen od radikalnog partijskog kluba. Veliku vlast ima vojni izaslanik, propali ministar vojni Dušan Stefanović, takodje Pašićev ljubimac.
U Parisu je šef za izbeglice profesor Svetolik Radovanović, koji je udao kćer za jednog propalog grčkog gospodina, te je i ovaj takodje dobio uhljebija u srpskoj delegaciji. Tako pored tasta, koji prima platu i pored nje mesečni dodatak od 1500 franaka, i ovaj Grk grize srpskih 500 franaka mesečno. Srpska vlada. koja je 'posvršavala' sve druge brige, stigla je, da za ovog Grka izradi u Atini oslobodjenje, od vojske. Pašić u ostalom samo te stvari i radi. On je svog rodjenog sina ne samo izvukao iz vojske, nego ga čak postavio (kao djaka) u Parisu na zgodlno mesto od 300 franaka mesečno, kako bi mu olakšao raskalašan život da ne padne na njegovu sirotu kesu, jer se inače mnogo istrošio meseca januara, plaćajući troškove za pompeznu svadbu svoga 'dobroga' sina, koji se oženio sa jednom Grkinjom. Možete reći, da Pašić nije kriv, što mu sin nije dobar, ali može li se braniti od toga, što ga je ne samo oslobodio od vojske nego bacio još na državnu kasu. To je najodvratniji primer nemorala i pljačke. I onda nije čudo, što Pašić izvlači iz vojske sinove svih radikalskiii poslanika i agenata i trpa ih u poslanstva sa dobrim dodatcima.
'Stručni' policiski pomoćnik Radovanoviću jе zloglasni Vasa Alеksić. Od ovakvih individua, koje su u crno zavile krajeve, u kojima su nekad agovali, zavisi sudbina nesretnih srpskih izbeglica na strani. Kao da su naročito birani, svud su na vlasti najgori medju najgorima, svakako za to, što su im poverile najgore stvari za izvršavanje. To poneki put priznaje i po neki čestit pošten radikal. Ali ono što je na vrhu, sve je jednako.
Po kafanama drže se često sastanci i konferencije, na kojima se obično isteruju partijski računi. Tu je junak dana advokat Čeda Kostić - opet jedna individua, koja nešto znači u poslednjim danima radikalskog carstva.
U Marselju je finansijsiko radikalsko carstvo. To je radikalski odbor Luke Ćelovića, načelnika Vildovića i advokata Djoke Karajovanović, koji dele zajmove. Zajmovi se dele prema preporukama radikalskih klubova. Spiskove pravi odbor, a odobrava ih lično Stojan Protić.
Ova čelenka radikalska je ministar, koji živi van ministarstva, sam u Francuskoj, i vuče pet puta onoliko dnevnice, koliko vuče njegov stručnjak Lević, to jest 150 (sto i pedeset) franaka dnevno, pored plate ministarske i poslaničke dnevnice, što ukupno iznosi 215 (dvestotine i petnaest) franaka dnevno. O tome se zvanično zna, a koliko vuče iz fondova to on sam zna.
Kako rekoh, radikalski su klubovi u svima mestima gde ima srpskih izbeglica. Ko hoće da dobije mesto ili da iz Francuske predje u Švajcarsku, ima da se obrati radikalskom klubu, odnosno njegovim šefovima: Obradu Blagojeviću, Milanu Gjordjeviću, Lazi Markoviću, Dobri Mitroviću ili Tomiću. Po njlhovim naredbama postupa i policiska delegacija i konsulat, pa čak i vojne vlasti. Kad koga treba izvući iz vojske, onda ga Crveni Krst upućuje, po rešenju radikalnog kluba, u Tulon kao kurira s naročitom preporukom i taj se uvek vraća. Školovaniji ljudi od ugleda i časti, koji nisu hteli prodati svoju savest i upisati se u radikalce, izbacivani su na ulicu i oglašavani su za vojne begunce, i ako za vojsku nikada nisu bili sposobni.
Eto gazdovanja, poštenja i pravde radikalske! Da je tako, svaki se može preko svojih kartom uveriti. Ali to nije sve. Solun je kruna svega.
Beogradske Novine, 109/1918.
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 120



« Reply #154 on: May 30, 2022, 09:04:14 am »

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* поп Михајло Минић.jpg (102.36 KB, 572x797 - viewed 1 times.)
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 120



« Reply #155 on: May 30, 2022, 09:07:47 am »

Kako je Bratianu usrećio Srbe.


U vremenu rumunjske neutralnosti Bratianu je, koji je tada bio ministar predsednik i ministar vojni, obećavao Srbima sve moguće koristi, pa je izmedju ostalog naredio, da se za srpsku vojnu upravu izradi 300.000 pari cipela. Kako sad 'Gazeta Bucarestilor' donosi, Bratianu je ovu nabavku ustupio jednom svome političkom jednomišljeniku, bukureškom milijunaru i tvorničaru koža, koji je tom prilikom učinio vrlo dobar pazar. On je mjesto djonova i potpetica od skupe kože dao mnogo jeftiniju debelu hartiju. Ova stvar je imala još jedan dogadjaj, koji se istina nije ticao Bratianovog štićenika, koji je svoj dobitak sa svim mirno strpao u džep, nego srpskih časnika, koji su u ovu stvar bili umiješani. Srpski general Stefanović je zbog toga stavijen u penziju a jedan srpski poručnik je od srpskog ratnog suda osudjen na smrt i strijeljan.
Beogradske Novine, 111/1918.
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 120



« Reply #156 on: May 30, 2022, 09:43:45 am »

Pisma iz Švajcarske.


XVI.
Ovih smo dana imali prilike da razgovaramo sa jednim našim starim i uglednim višim oficirom, koji je zauzimao vrlo ugledne položaje u vojsci i u državi. Predmet razgovora, naravno, da je bio rat, njegov razvoj i izgledi. Tom smo prilikom imali čuti vrlo važnih i lepih misli i napomena, koje treba i šira publika da sazna. Stari je gospodin ovo rekao:
'U oceni rata treba biti objektivan, jer će se samo na takav način moći dobiti pravilan sud. Ako se podje sa gledišta simpatija ili antipatija, ili sa gledišta onoga što je nama milo, nećemo nikada pravilno gledati na stvari, niti oceniti situaciju i pravićemo neprestano pogrešne račune.
Na žalost u našoj politici se tako radiio, i zato je neminovno moralo doći do ovakih rezultata.
Ne laskam, niti uobražavam, ali sam tvrdo uveren, da mi vojnici imamo pravilnije poglede na višu politiku. Velika je šteta što naši državnici nemaju gotovo nikakvog vojničkog obrazovanja, jer da su ga imali makar i u manjoj meri, ne bi pravili ovakve pogreške. Jedan strateg mora uvek računati sa realnim činjenicama, i samo na osnovu njih može praviti svoje kombinacije.
Nama se vojnicima prebacuje, da smo suviše oduševljeni Nemačkom. To nije apsolutno tačno. Mi nismo naročito oduševljeni Nemcima, ali samo zato što smo upućeni da mislimo realno i pametno, mi smo pravilno ocenili vrednost i snagu Nemačke i nismo se prevarili.
Da smo Nemce trebali uzeti i suviše ozbiljno, mnogobroini su razlozi. Nije samo razlog poslednji nemačko-francuski rat, u kome su Nemci ostali pobedioci i zasnovaii svoju carevinu. Znajući osobine nemačke nacije, njihove vojničke tradicije, državnu organizaciju, mi smo smatrali, i dogadjaji su pokazali, da je Nemačka najjača vojnička sila na kontinentu.
Kad smo uporedjivali Nemačku s njenim protivnicima, mi smo imali na umu ove tačke gledišta.
1. Nemačka ja po svome geografskom položaju uklještena izmedju velikih sila, i zato je prinudjena bila da i dan i noć misli na što jače razvijanje svoje vojne snage, da bi mogla s uspehom voditi rat na dva fronta. Ovaj, dakle nezgodan geografski položaj, prosto je primoravao Nemačku da postane što jača vojnička sila, jer bi svaka labavost u tome pogledu stavljala u pitanje njen opstanak.
2. Posledica je toga snažno državno i vojničko uredjenje Nemačke. Vlada je uvek u stanju i mimo Reichstaga da preduzme sve mere koje se tiču vojske, njenog jačanja i borbene sposobnosti. Godine 1898. izvršeno je preoružanje nemačke artiljerije, i kad je bilo potpuno gotovo, vlada je tek onda izišla pred Parlament i tražila potrebne kredite. U drugim državama trajala bi nekoliko godina borba oko toga dok Parlament primi jedan takav zakon, ceo bi svet znao da se sprema naoružanje, i neprijatelj bi mogao blagovremeno saznati pa čak i osujetiti takvu meru od vrlo velike važnosti.
3. U Nemačkoj je monarhija vrlo jaka i to je garancija za uspešno razvijanje vojske i vodjenje ratova. Politika i strategija su u jednoj ruci, a to je od neobične važnosti. Strategija nije ništa drugo do politika nastavijena drugim sredstvima. Svaka podela rada, naročito u ratu, vrlo je štetna pa čak i opasna.
4. Vaspitanje vojničko nemačkog naroda takvo je da mu nema ravna u Evropi. Oficirski kor je sastavljen iz najboljih i najsolidnijih elemenata, odgajen u ratničkim tradicijama i vaspitan u duhu, koji je omogućio nemačke pobede u ranijim ratovitna.
Kada se sve ovo ima na umu, onda je uporedenje sa nemačkim protivnicima na njihovu štetu.
Francuzi jesu zaista hrabar i ratnički narod, ali on je u opadanju, naročito brojnom i njegovo je unutrašnje uredjenje slabije od nemačkog. Englezi su žilav i hrabar narod, ali bez vojničkog uredjenja, koje se počelo tek za vreme rata uvoditi. To je improvizacija, koja može samo biti dobra negativno, ali ne obećava uspehe u pozitivnom smislu. Odvratnost Engleza prema stalnoj vojsci i kasarni sad im se sveti. O Rusima neću ni govoriti, jer su oni imali samo broj i ništa više. Oni mogu imati dobre vojnike, ali je pitanje da li mogu imati dobre vojskovodje.
Ovo pitanje o vojskovodjama, to je najglavnije, i to se obično kod laika i šire publike i ne dodiruje ili se lako preko njega prelazi. Medjutim ono je od najvećeg značaja.
Hrabrost, organizacija, naoružanje, tehnička sredstva mogu biti na obema stranama podjednaka - kod kulturnih naroda to i moraju biti - ali će ipak ona strana biti u nadmoćnosti koja bude imala genijalnijeg vojskovodju. To je vekovno iskustvo, i od toga ne može niko jednog istinski vojnički obrazovanog čoveka, razuveriti.
Kod šire publike se precenjuje značaj tehmičkih sredstava u ratu. Ona su, nema sumnje od velike važnosti, ali niti su bitno ni pretežno, kako se to sad obično misii. Tehnička sredstva su od nadmoćne važnosti u borbi protivu divljačkih plemena, kada se strelama, kopljima i kremenjačama stave na suprot brzometne puške i topovi i mitraljezi. Kod kulturnih naroda, koji su u stanju i sami da imaju ta tehnička sredstva, ili, ako ih nisu imali, da što brže do njih dodju, to nije od bitne važnosti.
U ovome ratu izišlo je na vidik dosta velikih vojskovodja na svima stranama, ali su Nemci bili te sreće da imaju ipak najdarovitije vojskovodje. Zato se s ovim faktorom mora više računati nego li sa tehnikom, ma koliko ona bila savršena i zadivljavajuća.'
Pošto je u tome pravcu naš stari gospodin opšimo razlagao, prešao je na naše srpske prilike.
'Ja nisam partizan, i na prvome sam mestu vojnik, ali vam otvoreno kažem da sam protivnik radikala. I to ne od juče, od našeg sloma, već od postanka radikalne stranke.
Radikali se hvale i hvalili su se, kako su oni naoružali vojsku i vodili uspešne ratove. To nije istina.
Radikali su biii protiv vojske, naročito protiv stajaće vojske, i to su uneli u svoj program. Radikalni program u pitanju vojske nije ni dan današnji izmenjen. Da su imali vlast, oni ne bi stajaću voisku ni služenje u kadru nikada ni zaveli, ali je to zavedeno 1883. bez radikala i protivu volje radikala.
Vi mladja generacija ne možete ni iz bliza pojmiti kakva je ogromna i silna razlika izmedju narodne i stajaće vojske. Srpski je narod bio uvek hrabar, vaši očevi i dedovi nisu bili kukavice, ali ko je ratovao 1876. i 1877. taj je znao kako je to teško ratovati s narodnom vojskom. Ja sam u prvome turskom ratu bio komandant bataljona narodne vojske u rudničkoj brigadi, to je elita naše vojske, pa nijedan ofanzivan zadatak nisam mogao da izvršim s uspehom, dok su moji vojnici u odbrani, bili izvrsni. Od 1883. do ovih ratova sve je prošlo kroz kasarnu što je po godinama za borce, k tome smo imali jak i profesionalan oficirski kor, ne narodne starešine, i zato se naša vojska u ovim ratovima mnogo bolje, upravo nesravnjeno bolje pokazala i postigla u balkansikim ratovima brze i sjajne rezultate, ma da je elemenat isti, koji je i ranije bio.
Radikali nemaju, dakle, nikakvih zasluga za vojsku, i da je po njima, mi u opšte nikakve vojske ne bi ni imali.
Zato ni jedan pravi voinik nije mogao nikad simpatisati radikalima, i radikali su gajili potajnu mržnju prema vojsci uvek. Javno nisu smeli ustati protiv nje, jer bi je imali protiv sebe, ali su svakom prilikom gledali da stvore u vojsci pometnju. Oni su sistematski stvarali zavadu u oficirskom koru posle 29. maja, kao što su to nastavili i posle balkanskih ratova. Nešto su malo uspeli u svojim zlim umišljajima, jer su kod izvesnog broja oficira, koji im je prišao iz špekulacije ili, ranije, iz naivnosti uveli nevojnički duh i nevojničko shvatanje. Na sreću ovaj radikalski uticaj nije bio ni suviše jak ni suviše trajan, ali je ipak pričinio štete vojsci i proizveo izvesne nemile pojave. Sadanje pobune u vojsci su posledica radikalnog uticaja, i ako su te pobune upravljene protivu vlade.'
Na pitanje o ishodu rata, stari je gospodin rekao sledeće:
'Tu se ne može biti prorok, i svaki onaj koji uobražava da može apsolutno tvrditi ova će ili ona strana pobediti pada u pogrešku. Ali ima nešto, a to je verovatnoća. Na obema su stranama velike brojne snage, jake volje, i obe strane žele i hoće pobedu. Snage su takve, da jedna drugoj ne može nametnuti moralno, i za sada su svi izgledi na strani centralnih sila.'  St. V. J.
Beogradske Novine, 113/1918.
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 120



« Reply #157 on: May 31, 2022, 07:25:39 am »

Pisma iz Svajcarske


XVII.
U ovome pismu mislim pisati o jednom pitanju, koje će vas neobično interesovati, a to je pitanje o miru, a mi smo ovde u Švajcarskoj u tome zgodnom položaju, da možemo biti dosta dobro obavešteni. Izneću sve što se ovde zna i govori o pitanju mira. Jedan naš stari poliličar pre nekoliko meseci rekao nam je oni karakterističnu stvar:
Moje je tvrdo uverenje da obe grupe sila pored najžešćih boraba i pored svih ratničkih izjava svojih ministara održavaju izvesnu vezu u neutralnim zemljama i stalno su u kontaktu, da mogu diskutovati o miru. To je iz ovih razloga verovatno: što ni jedna ni druga strana ne može prvo zaključiti primirje da bi pregovarala o miru, jer bi dala protivnoj strani vremena da se još bolje spremi, ako ne bi došlo do sporazuma i zaključenja mira. Zato one ispituju teren, podnose predloge, i kad stvar bude toliko zrela, do mira će doći mnogo brže nego što se svet nada, pored sve ratne huke i buke.
Jedna od tih zgodnih neutralnih zemalja, gde protivnici na razne načine održavaju kontakt, jeste Švajcarska, koja je u tome pogledu najzgodnija, što kod nje postoji čvrsta volja da po svaku cenu održi neutralnost, te prema tome sve strane imaju u njoj poverenja.
Koliko se moglo saznati ovde su prvo dolazili emisari malih država, jer su one zgodnije, da posluže kao pipci, preko kojih se može ispitati protivničko raspoloženje. Da li su to male države uvek radile u sporazumu sa svojim velikim saveznicima teško je oceniti, ali ima glasova i znakova. da su htele činiti pokušaj na svoju ruku.
Medju tim velike sile stalno održavaju taj kontakt, i koliko se moglo saznati, najvećma je sporno pitanje izmedju Engleske i Nemačke. To je pitanje belgijsko. Nije istina, kao što se obično tvrdi, da je najveća smetnja pitanje o Elsas-Lotaringiji. Pitanje Elsasa-Lotaringije istakli su Englezi iz dva za njih glavna razloga, prvo da što više vežu Francuze za sebe, znajući njihovu osetljivost i slabost i drugo, da na taj način naškode Nemačkoj, ne što bi Elsas i Lotaringija bile toliko važne i korisne po Francusku, koliko štetne po Nemačku, jer bi Nemačka gubitkom tih provincija izgubila svoj strategijski položaj na Rajni, koji bi se okrenuo u korist Francuza.
U samoj stvari Englezima je stalo isključivo do Belgije.
Nemačka je izjavila da neće aneksiju Belgije, a to do duše neće ni Engeska. I jedna i druga strana bile bi voljne da Belgija ostane što je, ali da bude strogo neutralna. Na prvi mah, čini se, da su oba protivnika potpuno složna u tome pitanju. Ali je baš u tome i največa teškoća.
Sama neutralnost nije dovoljna garantija ni za jednu stranu, jer se zna iz iskustva, da se medjunarodni ugovori pod pritiskom potrebe, gaze. Nemačka strahuje, da u budućem konfliktu Engleska ne pogazi belgijsku neutralnost, jer je Belgija po svome položaju kapija za upad u Nemačku. To isto strahuju Englezi od Nemaca, jer Nemci u Belgiji su u predsoblju Engleske. Treba imati sigurnije i realnije garancije nego što su sami ugovori, i to je pitanje zato teško, i ako na prvi mah izgleda tako prosto.
Ako u ovom pitanju dodje do rešenja, Englezi su voljni, da sva ostala pitanja brzo i lako reše.
Dakle i iz ovog se slučaja vidi, da se svaki prvenstveno bori za svoje sopstvene interese, a tudji su mu interesi sporedni. U ostalom tako i jeste, i sva je politička mudrost dovesti svoje sopstvene interese u sklad sa bitnim interesima svojih saveznika.
Opšte je ovde uverenje da će do mira doći preko Austro-Ugarske, u toliko pre, što je raspoloženje kod zapadnih sila u poslednje doba očito u korist Habsburške monarhije. Ovo je raspoloženje u toliko veće otkako je Rusija prestala eksistirati kao velika sila, jer su ranije Englezi i Francuzi moraii voditi strogog računa o osvajačkim željama Rusije prema Austro-Ugarskoj.
Kod nas Srba je takodje razvijena želja za mirom, ne zato što bi bili malodušni, već prosto iz razloga što smo uvereni da nam produženje rata ne bi ništa više donelo.
Kad imamo da biramo, da se još potucamo po svetu, da naš svet u mnogo čemu oskudeva, a da naša vojska još više gine, da bi dobili posle nekoliko godina ono što možemo i sad dobiti, onda je to greh i prema otadžbini i prema čovečnosti produžavati rat i narod izlagati sve većim nesrećama, koje nisu potrebne.
Svaki objekrtivni posmatrač odavde na čisto je s tim, da Srbija produženjem rata ne može više dobiti, no što bi dobila da se odmah zaključi mir. Ovo treba dobro upamtiti, pa docnije imati na umu one, koji su to sprečavali i narod izlagali nepotrebnim žrtvama'.
Švajcarski listovi donose, da u skoro predstoji jedna akcija Švajcarske, Španije i pape u korist mira, i da se bira samo zgodan momenat, pa drže da taj momenat nije suviše daleko, i da ta akcija neće ostati neuspešna, kao drugi dosadašnji pokušaji. Jedan ovdašnji list doneo je vrlo lepe razloge, zašto bi sporazumne sile mogle sada zaključiti mir, pa ipak da im se ne kaže da su to učinile iz slabosti i pod pritiskom nemačkih pobeda. Ti su razlozi zaista očigledni, jasni i ubedljivi, i u jednom od idućih pisama izneću gotovo ceo tekst toga članka.
Jedino se naši radikali plaše od mira kao djavo od krsta. Zna se zbog čega oni to čine. Iz onih istih razloga, zbog kojih su bili za neprestano dosadašnje produženje rata. Boje se polaganja računa narodu, strahuju od narodnog gneva i osude.
Ali nama, kojima je Srbija preča nego partija, nije do praznih fraza, nego pozitivnih rezultata i do spasavanja našeg naroda i naše države. Vreme će pokazati svakoga u pravoj boji i istaći njegovu istinsku vrednost. Vreme je najbolji sudija. Samo dok vreme pokaže svačiju vrednost narod pati. A možda za to baš i pati što nije umeo da se oslobodi svojih rdjavih vodja?  St. V. J.
Beogradske Novine, 117/1918.
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 120



« Reply #158 on: June 13, 2022, 12:10:20 pm »

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* Лука Ћеловић.jpg (231.66 KB, 573x798 - viewed 0 times.)
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 120



« Reply #159 on: June 13, 2022, 12:13:15 pm »

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* Добра Митровић.jpg (159.85 KB, 574x792 - viewed 0 times.)
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 120



« Reply #160 on: June 13, 2022, 12:15:11 pm »

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* Светолик Радовановић.jpg (99.91 KB, 570x789 - viewed 0 times.)
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 120



« Reply #161 on: June 14, 2022, 08:52:40 am »

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* Обрад Благојевић.jpg (67.79 KB, 573x798 - viewed 0 times.)
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 120



« Reply #162 on: June 14, 2022, 08:54:57 am »

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* Лазар Марковић.jpg (73.89 KB, 574x794 - viewed 0 times.)
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 120



« Reply #163 on: June 14, 2022, 08:57:06 am »

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]


* Стојан Протић.jpg (91.86 KB, 570x796 - viewed 0 times.)
Logged
JASON
Stručni saradnik - istorija
kapetan bojnog broda
*
Offline Offline

Gender: Male
Posts: 9 120



« Reply #164 on: June 14, 2022, 09:08:39 am »

Prva Srbija.


Period od prvog do drugog srpskog ustanka istorija ne može obeležiti kao period obnovljene srpske države posle propasti na Kosovu, 1389. godine. To je vreme samo ustanka, širih razmera, koji nije mogao dati zdravu osnovicu, na kojoj bi se mogla stvoriti država srpska. Jer, jedan jači potez oružanom rukom Turske zbrisao je sve napore oslobodjenja i obnavljanja države. Tek od 1815. godine, pod knez Miloševim ustankom, počinje egzistencija obnovljene Srbije posle Kosova. Retko je kome nepoznata istorija krvavih boraba u drugom ustanku do onog dana, kada je knez Miloš najzad ostao u elementu pobedioca, da posle, svojom diplomatskom veštinom obezbedi stvorene tekovine, a docnije ih proširi i da pravac svome nasledniku, mudrome knezu Mihailu. Za interosovanje je propratiti činjenice, koje su sledovale u uredjenju te obnovljene Srbije. Njih ćemo, u koliko nam dozvoljavaju istorijski izvori, izložiti na ovom mestu.

I. Redovna vojska.

Da bi dobio što bolju odbranu, Knez Miloš naredi, odmah posle Djakove pobune, u mesecu februaru 1825. godine, nahijskim i knežinskim starešinama, da iz svakog sela izbere po jednog ili dva zdrava i ugledna mladića, iz kuća dobrih i zadružnih, pa da ih upišu u vojsku i uče vojničkom vežbanju. Na dan 1. maja 1825. god. bilo je iz tadašnjih 12 nahija regrutovano 1147 mladića. To je predstavljalo prvu bojnu silu, u regularnoj vojsci obnovljene Srbije. Njih je knez Miloš nazvao 'upisni panduri', za razliku od običnih pandura, koji su imali svoje buljubaše. Tim nazivom hteo je Knez da prikrije od Porte ustanovljenje redovne vojske. Docnije, kad je to prošlo nezapaženo, 1826. godine knez Miloš prekrsti 40 požarevačkih upisnih pandura nazivom 'soldati'. A zatim, redom i postepeno, počeo je tim nazivom prozivati i ostale, dok najzad, 1827. godine svi upisni panduri ne dobiše zvaničan naziv 'soldati'.
Prva vojska bila je odevena u svoje narodno odelo i naoružana sa po dva pištolja, dugačkim nožem za pojasom i austrijskim karabinima, koji su kupovani po 60 groša komad, t. j. po tri i po dukata u zlatu. Ona se delila na: 'soldate nahijske' ili seoske, koji su bili po nahijama, pod komandom nahijskih i knežinskih starešina, i 'soldate bećare', koji su vršili službu u dvoru kneževom ili njegove porodice, u Kragujevcu i Požarevcu.
Glavni komandant ove prve srpske voiske i 'bećara' bio je kapetan Damnjan Glumac, bivši austrijski oficir, koji je sa bivšim austrijskim vojnicima – stražmišterima, vežbao vojsku, po austrijskim pravilima vojne službe. Docnije je došao i lajtnant Petar Popović i četvrti stražmišter Sava Svetić, koji je po nalogu kneževom otpušten 7. februara 1829. godine. Komandant Glumac imao je godišnju platu od 1200 groša, i kao takav ostao je do 1828. godine i poslednju platu primio 20. oktobra. Tada je, podnevši pismenu molbu, dao ostavku usled bolesti.
U polovini 1826. godine, po savetu Glumčevom, pojavi se kod kneza želja da uniformiše vojsku. Meseca marta 1827. godine učinjene su sve potrebne pripreme za to, a 27. istog meseca izdata je naredba za krojenje i šivenje vojnog odela Jakovu Jakšiću, kaznačeju narodnom u Kragujevcu. Docnije, kada je to odelo dotrajalo, knez nije odobrio njegovo obnavljanje, već je povratio vojsku u njeno narodno odelo. Razlog je bio taj, što vojnici preko uniforme nisu mogli nositi i silaj sa pištoljima i dugačkim nožem. Vreme vojne službe nije bilo odredjeno; zna se samo da su ti prvi mladići ostali u vojsci do 1836. godine.
Docnije, 1829. g., knez je ustanovio za sebe naročitu gardu, od najodabranijih mladića 'po stasu i ugledu'. Nazvao ih je 'kadеti', a bili su pod komandom kapetana Ilije Momirovića i Milenkovića. Po odstupu Glumčevom glavni komandant vojske bio je Toma Vučić-Perišič, dobro poznata ličnost u istoriji obnovljene Srbije.
1830. godine, na Prvozvanog Andriju, kad je na Vračaru, kod današnje palilulske crkve, na najsvečaniji način saopšten knezu hatišerif i berat, proizvedeni su i prvi oficiri u kneževoj gardi 16 najboljih 'podpraporčika' za 'praporčike'. To su: Miljko Miljković, Ilija Vukićević, Matej Radojković i Mihajiović, Spasoje Milosavljević, Ivan Vićentijević, Nikodije Popović, Janko Mihailović, Georgie Popović, Toma Katić, Stanojlo Petrović, Marko Marković, Miloš Tajsić, Pavle Prekić, Vasa Ilijć i Jefrem Gaić.
1. novembra 1832. godine bilo je u Kragujevcu prvih konjičkih gardista 56, a pešačkih 145. Za komandanta prve konjice bio je postavljen ritmajster Kosta Hranisavljević.
Do 1836. godine u obnovljenoj Srbiji nije postojala ni jedna baterija, i ako je bilo 11 starih topova, od kojih su se 9 manjih nalazili u 'ćuprijskom šancu', a dva veća, od kojih jedani krnjav, u Beogradu. U leto 1835. godine, za vreme posete sultanu u Carigradu, dobije knez Miloš 6 novih topova na poklon od sultana, sa celim topovskim priborom i 'sa svom amunicijom'. Oni su prispeli u Srbiju februara 1836. god., pod pratnjom kneževog kapetana Stojka Rankovlća i smešteni u Požarevcu i Kragujevcu. Tada je knez ustanovio dva artilerijska odeljenja, sa po jednom baterijom. Istog meseca poručio je u Beču još dva topa, zatim u leto 1836. god. dvnaest većih i manjih topova, od kojih su četiri bili dvanaesto-funtaši.
Prvom naoružanju puškama i sabljama pristupio je knez Miloš 1837. god. narudžbinom ovog oružja u Tuli. Ono je iznosilo sumu od 40.000 forinata. Odmah po ovom naoružanju knez je ustanovio u Požarevcu Višu Vojnu Školu, Vojnu Akademiju, - 'za više vojno obrazovanje'. Prvi upravnik bio je pukovnik Ilija Hadži-Milutinović. Tako je knez Miloš postepeno uredjivao prvu redovnu srpsku vojsku u obnovljenoj Srbiji za održanje reda i u zemlji i na granici.
Logged
Pages:  1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 [11] 12 13   Go Up
  Print  
 
Jump to:  

Prijatelji

▼▼▼▼

Prostor za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Powered by MySQL Powered by PHP Powered by SMF 1.1.19 | SMF © 2013, Simple Machines
Simple Audio Video Embedder

SMFAds for Free Forums
Valid XHTML 1.0! Valid CSS!
Page created in 0.035 seconds with 22 queries.