Vinovnici sloma Srbije

[JASON]

II.
Što se trgovine i financija prije rata tiče, to je uvoz tekao isključivo posredovanjem beogradskih trgovaca, koji su zemlju snabdjevali robom. Samo je poslije žetve bilo trgovačko doba i ono je trajalo tri mjeseca. U ostalom vremenu je u nekoliko vladao trgovinski zastoj, i ta okolnost objašnjuje želju i potrebu za dugoročnim kreditima. Do sada se o srpskom trgovcu moglo samo najbolje govoriti; nadati se je, da će on svoj dobar glas očuvati i pri sadanjim velikim obračunavanjima. Izvoz su vršile mnogostrano banke u unutrašnjosti zemlje.
Najgora strana je srpskog privrednog života bilo novčano stanje. Najviša je zakonita stopa kamate bila 12%. Ali nema skoro ni jednog seljaka, koji nije morao mnogo više plaćati a govori se, da 25% do 30% nije bila nikakva rijetkost. U tom pogledu vlada nije ništa činiia. 'Uprava Fondova', osnovana u cilju, da seljaku pruži jevtini kredit, nije mogla odgovoriti tom zadatku. Propisi su bili vrlo komplikovani. Ona je krajem godine 1912. protivno cilju svoga osnivanja, izdala trgovcima 39.9 milijuna, a seljacima samo 5.6 milijuna. Pretjerivanja u cijeni pozajmljivanja novca dala su povoda vladi, da godine 1907. prilikom obnavijania povlastice Narodnoj banci, ovoj naredi, da samo onim bankama stavi svoj novac na raspoloženje, koje se obvežu, da od onih, koji bi im se obratili za zajam neće naplaćivati veću kamatu nego 4% preko cijene vlastitog zajma. Značajno je, da se je od 83 beogradska novčana zavoda samo njih 35 odazvalo tome uslovu, a u godini 1913. od 200 srpskih banaka samo 68. Ostali su novčani zavodi i dalje lihvarili i pozajmljivali su novac kod onih banaka, kojima je novac Narodne Banke stajao na raspoloženju. Seljak, kome je novac bio potreban, bio je upućen na male novčane zavode u unutrašnjosti, koji su ga pljačkali, pa i seoski trgovci, koji su seljaku pozajmljivali na zelen. trgovali su vrlo nepošteno. Ovdje su poljoprivredne zadruge bile pozvane da učine svoje, i tome se bilo pristupilo. Kao što je ranije pomenuto, postojalo je u zemlji godine 1913. oko 200 banaka, ali je samo njih osam imalo preko milijun dinara uplaćenog kapitala, a skoro 80% imale su manje od 300.000 dinara. Manjem broju prvorazrednih solidnih zavoda stajao je na suprot veliki broj nesolidnih.
Bilans je plaćanja Srbije bio skoro uvijek aktivan i Srbija je svoj budžet od skoro 130 milijuna dinara dosta lako izvodila. Državni dug je prije rata iznosio 750 milijuna, nije dakle relativno bio veliki.
Privredni razvitak Srbije, koji je bio u sve većem poletu, poremećen je prvo balkanskim ratom, a poslije svjetskim ratom. U balkanskom ratu, pošto je on vodjen van granica, zemlja nije mnogo trpila, samo je zaostala proizvodnja uslijed oskudice u radnoj snazi i prometnim srestvima. I u svjetskom je ratu Srbija pretrpila velike štete samo na spoljnim, graničnim tačkama, a poglavito u gradovima. Mnoga su industrijska preduzeća uništena, glavnoj snazi zemlje, njenom poljoprivrednom bogatstvu, rat nije mogao nanijeti mnoge štete, već ni s toga, što u untrašnjosti zemlje i nije bilo velikih borbi.
Prošlo je već godinu dana od kako je Srbija zaposjednuta i zanimljiva je istorijska uspomena, da je prije 200 godina, u godini 1717. od Austrije bila posjednuta i ostala više od dvadeset godina austrijska. - Odmah je, pošto su savezničke čete zaposjele zemlju, izvršena administrativna podjela oblasti izmedju monarhije i Bugarske. Granična linija je još uvijek Morava. Bugarski je dio veća polovica Srbije po bukareškom ugovoru, u austro-ugarskim je rukama manji dio, kojl je ipak toliko veliki, kao donja i gornja Austrija zajedno, a prema izvršenom popisu stanovništva u julu ove godine iznosi broj stanovništva 1.37 milijuna, dakle približno toliko koliko Štajerska. Austro-ugarskom okupacijonom oblasti upravlja vojna glavna gubernija, koja je ustanovljena u januaru. Zemlja je, odgovarajući ranijoj političkoj podjeli, podijeljena u 13 okruga i 54 kotara (srezova). Deset je okruga staro srpska oblast, a tri od njih pripadaju krajevima, koje je Srbija pridobila. Gubernija je podijeljena u 16 odjeljenja, koja su podčinjena dijelom vojnom glavnom guverneru, a dijelom gradjanskom guverneru.
Privrednom odsjeku podleži šumarski i poljoprivredni referat i tehničko odjeljenje. U prvo je vrijeme djelatnost ovih privrednih odjeljenja bila velika, jer su se prije svega morali stvoriti uslovi da bi zemlja mogla opet doći do svoga razvitka. Gradovi su bili skoro prazni, stanovništvo se razbjeglo u unutrašnjost, a zemlja je boleštinama bila opustošena. Cijeni se da broj onih, koji su od zaraze za vrijeme rata pomrli, iznosi oko 300.000, dakle skoro 10% od cjelokupnog stanovništva. I mnogi od hrabrih austro-ugarskih vojnika pali su kao žrtva zaraze u Srbiji. Jedan je od najvećih uspjeha vojne uprave ujedno i znak kulture prvoga reda u tome, što su zaraze potpuno ugušene; od januara nema ni jednog slučaja kolere u zemlji, pjegavi tifus je ugušen, u Srbiji vlada zdravstveno stanje, kakvog nije bilo ni u mirno doba.

[JASON]

III.
Jednovremeno s borbom protivu zaraza vodjena je i borba protivu gladi. Kako je veći dio trgovaca bio odsutan, a roba se zbog postojećih prenosnih srestava nije mogla donositi osnovala je u tu svrhu vojna glavna gubernija središnje smjestište robe, koje je potrebnu robu, naročito životne namirnice, dobavljalo iz monarhije, pa ju je u prvi mah dijelilo neposredno narodu, a docnije posredovanjem trgovaca, koji su se bili vratili svojim domovima. Izmedju januara i maja uvezeno je u zemlju robe za više od deset milijuna kruna, a tom se djelatnošću povratio i trgovački život. U maju se stanje već toliko bilo popravilo, da se mogao otvoriti saobraćaj putničke i privatne robe. Putem naredbe su uredjene carinske prilike, te je carinsko smjestište robe time ispunilo svoj cilj i moglo je obustaviti svoj rad. Na njegovo je mjesto došlo središte za promet robe, koje je uredjeno po oprobanom primjeru te ustanove ut Poljskoj. Rad se tog odjeljenja vremenom znatno proširio. Središte prometa robe jeste ono nadleštvo, koje vodi računa o potrebama zemljinim, sa od obiju ministarstava, odnosno zajedničkog ministarstva finansija zahtjeva one kontigente, koji su dovoljni radi podmirenja tih potreba. Sa onim, što monarhija daje za srpske privredne oblasti, mora se nastojavati da se izadje na kraj, a taj rad, pravedna podjela potreba u zemlji, pripada središtu za promet robe. Ono to tačno vrši za izvjesnu glavnu potrošačku robu, kao šećer, so, petroleum, jer se jedino tim načinom mogu otkloniti nejednakosti u snabdjevanju zemlje. Središte prometa robe obavještava monarhiju o prilikama proizvodnje i potrošnje, daje obavještenja u pitanjima carinskim, putničkim i saobraćajnim, upućuje na izvore, gdje se roba može nabaviti i prodati, učestvuje u privrednom iskorišćavanju zemjje, u kratko, ono je neka vrsta središnje trgovačke komore.
Staranje o poljoprivrednoj proizvodnji tako je isto zadatak gubernijin. Obdjelavanje zemlje spada u djelokrug poljoprivrednog odjeljenja, koje je još dok su se čete u Srbiji borile, otpočelo bilo sa jesenjim zasejavanjem. Ovo nije ispalo kako valja, ali je s proljeća zasejano, razumije se pomoću vojske, koliko je bilo više moguće, i svakako je lijep uspjeh, kad je oko 65% cjelokupne ziratne zemlje moglo biti zasejano. U tu je svrhu razdijeljivano sjeme za usjev a razdato je seljacima skoro za pola milijuna kruna poljoprivrednih sprava. I ako je žetva bila samo srednja, ipak ona može da podmiri ne samo potrebe stanovništva, nego će moći zadovoljiti donekle i potrebe vojske, koja se nalazi na bojnom polju. U idućoj će sezoni Srbija biti sva obdjelana, a naredjeno je i prinudno djubrenje.
Cjelokupnu je žetvu, i to kako žita, tako i voća i groždja, uzaptila gubernija, a njeno iskorišćavanje je povjerila novo ustanovljenom odjeljenju, središtu za iskorišćavanje žetve. Vrlo docno osnovano, naime u julu, dakle u sredini sezone, ono je ipak brzo izvelo svoje uredjenje i s vremenom je uzelo u svoje ruke svu žetvenu proizvodnju: kao žito, kukuruz, voće, rakiju, vino a ono, što je trebalo preraditi, izvelo je o svome trošku. U velikoj je količini ukiseljen kupus i izradjen je pekmez od jabuka toliko, da će moći podmiriti godišnju potrebu svih vojnih bolnica. Jedan rad za ugled bilo je uredjenje iskorišćavanja voća u Srbiji, dakle naročito sušenje šljiva i kuvanje pekmeza. U tome je središte za iskorišćavanje žetve moralo naročito razviti svoj rad, jer pekmezara nije bilo, koji su u mirno doba krstarili po krajevima, naročito u drvima sirotnim sa svojim kazanima, pa su od šljiva, koje su od seljaka otkupili, kuvali pekmez. Najuspješniji pokus je pri tome bio, zamjena bakarnih kazana sa željeznim, koji su bili naročito spremljeni. U zemlji je bilo uredjeno 52 mjesta za kuvanje i ishod je, u prkos ovogodišnje loše žetve, bio vrlo povoljan, jer je izvezeno oko 1500 vagona suvih šljiva i 500 vagona pekmeza, od kojih je glavni dio putem ovih nadleštava za ishranu stavljen stanovništvu na raspoloženje. Pošto skoro 80% srpskih voćnjaka leži u austro-ugarskom okunacijonom dijelu, po sebi se razumije, da će se kulturi voća i iskorišćavanju voća pokloniti naročita pažnja. Cijelo uredjenje svih odjeljenja središta za iskorišćavanje žetve toliko je dobro oprobano, da će se. što je za veliku pohvalu, u tom odjeljenju iduće godine vrlo malo što morati mijenjati.

[JASON]

IV.
Unovčavanje stoke je vršila intendantura. Sa svim je prirodno, da je zemlja zbog rata u stoci mnogo osirotjela, ali gubiici ipak nijesu bili tako veliki. Dokaz je o tome, što je Srbija podmirivala znatan dio potrebe okupacione vojske u mesu. Od 1. decembra bila je u Srbiji najviša cijena mesu ova: govedjina kg. 3.70 K, teletina 4.40 K, ovćetina 2.20 K, svinjetina sa slaninom 6.50 K, bez slanine 5 K, i ove su cijene bile daleko veće nego li one u mirno doba. Srbi su istina još prije rata bili vrlo nezadovoljni, jer cijena po kilogramu pečenice od 70 para skočila na jedan dinar. Intendantura je medjutim ostvarila i ugledno gajenje stoke. Izdate su naredbe o poštedi stočnog stanja, otvorene su kasapnice, a poklonjena je velika pažnja i unovčavanju i iskorišćavanju svih stočnih otpadaka, naročito kože i vune.
Rudarska i šumska nadleštva radila su tako isto vrlo živahno na svome polju, sve ranije radnje su preduzele koliko je više moguće svoj posao. Vadjen je ugali, bakar i olovo, nabavljena je potrebna količina drva. Sa svim je prirodno, da je za napredak u svemu ovome potrebno veliko ulaganje novca, našto se sada teško ko riješava.
Veliki značaj pripada akcijama, koje su se bavile naplatama potraživanja povjerilaca iz saveznih zemalja. Prije nekoliko mjeseci osnovano je središte za zaštitu povjerilaca u južnoj zaposjednutoj oblasti, koje u svakom pogledu potpomaže gubernija, a kome je zadatak, da povjeriocima pomogne da dodju do svog novca i da se svi podjednako zadovolje. Punim pravom gubernija ne dozvoljava nikakvi izuzetak. Pobrinuto je, da se naplate vrše na jedan način, da se privredno stanje dužnikovo što je moguće manje ošteti. U izgledu je, da će se u skorom vremenu ukinuti moratorij, koji u Srbiji još traje; zemlji je dakle radi uporavIjenja dato vremena više od godinu dana, te su se trgovci, naročito što se povećanja vrijednosti njihovog stovarišta tiče, u svome stanju popravili. lzgledi za povjerioce se jako mijenjaju, prema struki trgovine. Tekstilne radnje su većinom poštedjene od ratnih šteta. Ova će potraživanja, koja su procentualno i najveća, svakako dobro proći. Zbog toga, što se novčani zavodi ne nalaze u zemiji, često je trenutno stanje dužnika takvo, da oni istina na čas ne raspolažu novcem, ali da je ipak dobro, i ako samo za sada ne mogu doći do svoje imovine. Razumije se, da su Ijudi i kod svojih dužnika mnogo izgubili. Postepeno postupanje dovešće ovdje daleko prije i bolje do cijelji, nego li beskorisna odlučnost. Moratorij istina nije još ukinut, ali su već sada izdata nekolika naredjenja, na osovu kojih se može pribaviti osiguranje u slučajima, u kojima povjeriocima iz saveznih, odnosno neutralnih država zaprijeti kakva opasnost. Tako je izdata naredba o prinudnoj upravi i nadzoru nad trgovačkim i poljoprivrednim preduzećima i več je postavljeno nekoliko prinudnih uprava. Izdata je naredba o zabrani plaćanja za neprijateljske države, i zabrana o prenosu imanja. Već su ukinute odredbe moratorija, u koliko se one tiču kirije i zakupa. Gubernija je interese povjerilaca već i praktički zaštitila. Baš sad je izvršena akcija otkupljivanja pamuka pod upravom središta za prodaju robe i veći dio dobijenog novca se izdaje povjeriocima. I središte za promet robe će blagodatno učestvovati time, što će pri podjeli izvoznih kontigenata voditi računa naročito o onim trgovcima, koji, prema svojim prilikama, plaćaju svoje dugove. Naplata poreze, - koja je nedavno vršena samo kao pokušaj - naplačeno je oko 15 milijuna kruna - tekla je veoma brzo i lako, tako da zemIja doista nije bila suviše jako opterećena. Najzad je seljak, koji sačinjava 90% stanovništva, dobio za svoje proizvode više nego Ii dvostruku najvišu cijenu - on danas pliva u novcu. SeIjaci danas kupuju luksusne predmete i  bez razmišljanja plaćaju najviše cijene.
Plaćanja se vrše u svemu našim novcem, dinar je skoro isčezao; svakako kao posljedica pogrješnog razumijevanja izvjesnih naredaba o vrijednosti dinara i od strane stanovništva a i drugih mjesta. To je pitanje vrlo teško riješiti i do sada nije riješeno. All se svakako pokazala velika uvidjavnost u tome, što se prije kratkog vremena odustalo od prinudnog tečaja za dinar, te je on ostavljen samom sebi.
Monopoli su glavni izvor prihoda. Uvedeni su oni isti monopoli, koji su postojali i za vrijeme srpske vladavine. Postoji monopol soli, duhana, žigica i petroleja. Svi ti monopoli se nalaze u rukama ugarskih banaka.

[JASON]

V.
I ako je količina one robe, kojoj je izvoz kontingentiran, po sebi razumljivo neznatna, ipak ima dosta tražene, za izvoz slobodne robe, kao što je staklo i porcelanska roba, izvjesne vrste gradjevinarskih predmeta, željezna roba, drva i tome podobno. Objašnjenja o tome pruža vrlo poučljiva brošura središta za promet robe. Zemlja je vanredno sposobna za prijem svake vrste robe, plaća dobro, ne mora se davati na poček, pa i danas možda ima još izvjesne, naročite luksuzne roba, koja bi se mogla iz monarhije uvoziti. Pod vojnom upravom u Srbiji su ustanovljene opet redovne prilike. Osim u gradovima nigdje ne vlada oskudica, poljoprivredniku je dobro, zdravstveno stanje i prilike javne bezbijednosti su svuda dovedene u red. Sve jačim napredovanjem umirenja vojna uprava je i sama spriječila vojnički uticaj time, što je vremenom ustupala znatno veći uticaj gradjanskoj upravi. Baš se u tome pravcu, pošto se rumunjska opasnost sa svim otklonila, pokazala znatna promjena. Ne može se istina prećutati, da se taj napredak u izvjesnim krugovima, koji imaju najvećeg interesa u tješnem privrednom zbliženju prema Srbiji, dosta sporo izvodi. Ako u tom pravcu ima kakvih želja, onda se one kreću većinom u jednom pravcu, kome se opravdanost ne može oporeći. Tiče se želje, da se proizvodnja kao i svaka privredna akcija ne monopolizira, da je po mogućstvu vrše privatna ili privredna društva. Kod privatno-privrednog rada pružila bi se prilika, da se takvi lični odnosi razviju izmedju trgovaca i izmedju proizvodjača i potrošača, ta bi mogla biti oslonac ponovnom poletu dobrovoljnih privrednih odnosa poslije rata. Kod vojničkih uredjenja postoji bojazan, da bi ona neposredno poslije rata mogla prestati. Do sada se doista skoro sva privredna preduzeća nalaze u rukama vojne uprave sa isključenjem skoro svakog privatno-privrednog posredovanja. Da li će se, ako vojna uprava o tome bude vodila računa, banke u Austro-Ugarskoj, koje su za preduzeća uvijek raspoložene, poslije primiti uloge privrednog uredjivanja, ili bi bilo bolje ako bi se tog posla latile mnogi privredno cjelishodni savezi, koji su se kao središta obrazovali za vrijeme rata skoro u svakoj ratnoj oblasti, nećemo o tome ovdje govoriti. Pojedina bi središta vjerovatno stručno pravilnije posao razvila, dokle bankama možda nedostaje stručno znanje, ali su one zato naklonjenije za preduzeća, obilatije u radu i svakako mnogostranije. Postoji utisak, kao da je nedostatak veze ili bolje rećeno medjusobna zavist mnogih, vrlo mnogih ekspozitura banaka, koje su u Beogradu osnovane, uništile smjerove, koji bi odgovarali ranije opisanim željama, te je svaki projekat zbog toga u samom svom začetku uginuo.
Privreda će morati pokušati, da se prilagodi karakteru naroda. Karakter naroda, što je sa svim prirodno, a o čemu uči i svaki list privredne povjesnice Srbje, ima najveći uticaj i na privredne odnose. Srbija ima, kao što se to nalazi i u drugim balkanskim zemljama, dvije sa svim suprotne strane. Gradski stanovnik se sa svim razlikuje od seljaka. Gradovi u opšte, sa malim izuzetkom, u odnosu prema selima imaju vrlo mali broj stanovništva, ali vrše ogroman uticaj na sela. U gradovima se ne može ni poznati karakter zemlje. Naročito je Beograd jedan rdjavi evropski grad, te je i razumljivo, što je svojim brzim širenjem primio rdjave osobine zapadnih gradova mnogo brže nego li dobre. Srbija je upravo jedna lijepa kuća sa lošom fasadom, a ta je fasada Beograd. U njemu se u glavnom, vodila politika, i to politika, koja je rukovodjena ličnom sebičnošću, naročito u poslijednjim godinama. U njemu se proletarijat inteligencije bavio politikom, koja je davala prihode, jedan mali broj radikalnih i najradikalnijih politčkih  zanesenjaka propovijedao je ovdje mržnju protivu monarhije. Ovdje su Rusi, rasipajući svoje rublje, radili i lako i kako su htjeli. U ostalom su i francuski zajmovi biii poglavito političke prirode, a taj se politički pravac zajmova naročito ispoljavao osnivanjem banke Franco-Serbe godine 1910. Već i zbog brojne većine seljačkog svijeta došlo je dotle, da su gradlije mogle pridobiti seljački svijet za ideje, koje su na žalost bile neprijateljske prema monarhiji. Da se kroz Srbiju češće putovalo, i da se raspoloženje u zemlji i laka povodljivost naroda onako isto iskorišćavala kao što su Rusi činili, možda bi bilo mnogo što-šta drukčije. Danas imamo Srbe kao neprijatelje prema sebi. Ali je naiviša tačka savladana. Izazivači i podbadači su iz zemlje uklonjeni i rava se, da one bajke, koje su nas prestavljale kao neprijatelje, ne odgovaraju istini. Kad se taj osjećaj bude učvrstio i ličnim se dodirom s narodom ustanovi uzajamno povjerenje, moćiće budućnost još sve popraviti.
Beogradske Novine, 31/1917. 

[JASON]

Neistine o srpskim zarobljenicima.


Poluzvanični list njemačke vlade, 'Norddeutsche Allgemeine Zeitung', piše: Švajcarski list 'Tribune de Genеve' donio je u svoje vrijeme pod naslovom: 'Doživljaji dvojice Srba, pobjeglih iz Njemačke' izvještaj, u kojemu se u glavnom veli ovo:
'Poslije njihovog zarobljavanja u Srbiji, oktobra 1915. godine, ova su dvojica Srba bila izložena najgorim patnjama i svima mogućim zlostavljanjima od strane Nijemaca i Austrijanaca. Nekoliko dana nijesu dobili nikakve hrane, ali su ih u naknadu za to što više tukli i u opšte zlostavljali. U januaru 1916. godine prevedeno je oko 5000 srpskih vojnika u zarobljenički logor u Ulmu (Wittemberška), gdje je za njih počelo pravo mučeništvo. Tamo su po vas dan bili zatvoreni u barakama, propadali su od zime i dobijali su nedovoljno hrane. Dnevni obrok hljeba iznosio je 200 grama, hrana je bila sve jedna te ista, a samo nedjeljom izdavano je po parčence mesa. Uslijed toga je 800 Srba umrlo od iznurenosti, a nekolicina, koji su zatečeni, kako prose kod Francuza i Rusa, smještenih u susjednom logoru, strijeljani su. I ovdje je bilo i batina i drugih zlostavljanja. Kada je krajem aprila veći dio zarobljenika raspodijeljen na rad po selima, morala je čitava hiljada ostati u barakama, jer su ljudi bili toliko iznureni, da više nisu bili ni za kakav rad'.
Povedеnom istragom pak, produžuje 'Norddeutsche Allgemeine Zeitung', utvrdjena je nеtačnost gore navedenih tvrdjenja. U švajcarskom se listu zlonamjerno prikazuju kao mučenje izvjesne mjere, koje su naredjene baš u interesu zdravlja i bezbijednosti zarobljenika: Naime Srbi, koji su krajem januara prevedeni u Ulm, imali su da izdrže karantin od dvadeset i tri dana, - koliki je najmanji rok, u kojemu je moguća zaraza, - da ne bi oni medju njima, koji bi eventualno bili zaraženi pjegavcem, zarazili ostale zarobljenike, no ovi izdvojeni zarobljenici bili su za vrijeme karantina smješteni i hranjeni kao god i ostali zarobljenici. Da bi se što bolje izvelo izdvajanje, bile su barake za izdržavanje karantina opkoljene ogradama od bodljikave žice, visokim tri metra, ali time zarobljenicima nije bio odsječen ni svjež vazduh niti slobodan izgled. Osim toga bio je ostavljen izmedju baraka i ograde dovoljan slobodan prostor ('krug') za slobodno kretanje. No pošto bi medjusobnim dodirom zarobljenika kroz ogradu bilo moguće prenošenje zaraze, to je zarobljenicima, koji su se nalazili pod karantinom, bilo strogo zabranjeno da pridju bliže od jednog metra ogradi.
Zarobljenički stanovi bili su dobro uredjeni. Svaki je zarobljenik imao slamnjaču i ćebe, a oni koji su ležali pored zidova, imali su dva ćebeta. Barake su grejane tako da je zimi temperatura u njima bila uvijek od 16 do 20 stepeni Reaumurovih. Kako su to i priznavali inteligentniji srpski zarobljenici, većina je od njih pri dovodjenju u logor bila jako iznurena od dugoga ratovanja u toku poslednjih godina, pa su oni s toga dobijali i izdašniju hranu, čiji se jelovnik stalno mijenjao, dok je dnevni obrok u hljebu iznosio 300 grama. Pored svega toga umrlo je od ukupno dovedenih 3443 (a ne 5000, kao što se u ženevskom listu veli) srpskih zarobljenika 94 njih (a u članku švajcarskog lista tvrdi se, kako ih je umrlo 800!). Svi su oni umrli od iznurenosti i to tri četvrtine odmah u samom početku po njihovom dovodjenju. Nikad nijedan zarobljenik nije zlostavljan. Ma da su srpski zarobljenici uobičajenim prekomjernim pušenjem sami štetili svoje zdravlje, pošlo je ipak za rukom, da se oni shodnim liječenjem i dobrom hranom toliko osnaže, da se najveći dio njihov mogao razaslati na rad, pošto je prethodno jedna za to naročito odredjena sanitetska komisija pregledala svakog pojedinca, je li sposoban za rad.
Prema ovim konstatacijama članak, što ga je donijela 'Tribune de Geneve' nije ništa drugo, nego li zlonamjerna izmišljotina, koja ide na to, da se Njemačka ponizi u očima neutralaca. Najbolje se ta tvrdjenja mogu pobiti izjavom jednoga člana amerikanske ambasade u Berlinu, poslanika Jacksona. Ovaj se gospodin, pročitavši gore navedeni izvještaj u 'Tribune de Gеneve', našao iz vlastite inicijative pobudjen, da 11. septembra 1916. godine posjeti zarobljenički logor u Ulmu, gdje je pomoću tumača sam ispitivao pojedine srpske zarobljenike o tačnosti tvrdjenja švajcarskog lista. Tome razgovoru nije niko prisustvovao od Nijemaca. Pošto je razgledao logor i razgovarao sa mnogim Srbima, on je izrično izjavio, da su mu svi Srbi bez razlike rekli, da nemaju da se požale ni na hranu ni na postupanje prema njima. G. Jackson veli, da je po njegovom mišljenju navedena švajcarska vijest o stradanjima srpskih zarobljenika potpuno neosnovana.
Na to bi se još moglo primjetiti, da bi se - čak u slučaju da navedena netačna fakta odgovaraju istini, - ovo moglo objasniti nemilosrdnim ratnim pravilom 'oko za oko, zub za zub'. Na ime najbolji je odgovor onima, koji izmišljaju i šire takve vijesti, ako se oni potsjete na sudbinu austro-ugarskih zarobljenika u Srbiji, gdje su mnoge hiljade propale uslijed rdjavog postupanja i raznovrsnih patnji.
Beogradske Novine, 35/1917.

[JASON]

Laži o načnu ratovanja austro-ugarskih četa u Srbiji.


Samo se po sebi razumije, da rat nije nikakav prijateljski sastanak, gdje jedan drugom pravi učtive komplimente i gdje se svi prisutni utrkuju u medjusobnim pažnjama. Rat je nemilosrdan, a svaki onaj, koji se izbliza upozna sa njime, neće moći da nadje ma kakvih draži u njemu. Tako se u ratovanju austro-ugarskih četa protivu Srba, koji su po prirodi strasni, a uz to još i razdraženi agitacijom, pothranjavanom od strane Rusije, nije moglo i bez nekih strašnih ali nužnih mjera. Ni od jedne vojske ne može se tražiti da ona dopusti, da joj se skupo plaćeni uspjesi izigraju uslijed napada gradjanskog stanovništva, koje je u ovom ratu, bez razlike doba, uzrasta i pola, često prekoračavalo postojeće medjunarodne uredbe o vodjenju rata.
Tek prije nekoliko mjeseci desilo se opet, da su razbojničke čete u blaževskom kraju ubili iz zasjeđe nekolko c. i k. žandarma, mučili ih i ubili, da poslije mrtva tijela njihova onakaze na isti način, kao što se to dešavalo u Mačvi u jesen 1914. god.
Razmije se, da oružjem osvojeno zemljište nije baš obetovana zemlja, ali pomirivanje sa sudbinom s jedne strane, a velikodušnošću s druge strane, može se mnogo što-šta ublažiti.
Pojedini elementi u srpskom narodu nijesu htjeli da se pomire sa sudbinom, pa se stoga, - kao što se u jednom aktu komande balkanskih trupa c. i k. ministru spoljnih poslova od 6. marta 1915. god. otvoreno priznaje, - na osnovu prava samoodbrane u ratu, moralo pristupiti izvjesnim represalijama, kao što su pogubljavanje gradjanskih lica i neredovnih trupa (komita), za koje je dokazano, da su na svirep i podmukao način samovoljno učestvovali u borbi protivu c. i k. četa. Samo činjenica, što je u opšte i došlo do takvog izjašnjenja od strane komande balkanskih trupa ministarstvu spoljnih poslova, kojim se komandi c. i k. balkanskih trupa podnose na uvidjaj i mišljenje tvrdjenja jednog dopisnika neutralnih listova, naklonjenog sporazumu, koji je prema iskazu autoriteta na polju kriminalistike jedan patološki tip, u naprijed suzbija sve sumnje, koje bi se mogle javiti u pogledu savjesnosti austro-ugarskih činilaca. Klevete švajcarskog pamfletiste R. A. Reissa svakako da nemaju značaj kakvih dokumenata sa dokaznom snagom. No da bi se u svakom zbilja objektivnom posmatraču suzbila i posljednja iskra sumnje odnosno ovih pakosnih izmišljotina, koje često formalno izvrću u suprotno stvarne činjenice, odlučili su mjerodavni činioci da izdadu brošuru 'Laži o načinu austro-ugarskog ratovanja u Srbiji' ('Die Lügen über die österreich-ungarische Kriegsführung in Serbien'). Ovdje se doduše samo i bez komentara u službenom tonu, nabrajaju zvanično utvrdjene činjenice, ali baš zato one imaju više vjerodostojnosti od napisa, sastavljenih bolešljivom fantazijom i iskićenih senzacijanim slikama hemičara i fotografa Reissa, koji se prikazuje uglednim pravnikom i policijskim stručnjakom, čovjeka, za koga svi, koji ga poznaju, tvrde, da je već prije rata gajio neograničenu mržnju prema Njemačkoj, mržnju koju može pokazati samo renegat. Čudnovata prošlost ovoga čovjeka i sud njemačkih naučničkih krugova o njemu iznijeti su u jednom mišljenju, koje je krajem juna 1915. god. dao sada već pokojni profesor gradačkog univerziteta, dr. Hans Oross, neosporno autoritet prvoga ranga na polju kriminalistike, a koje je mišljenje priloženo brošuri u faksimilu.
Ne hoteći da gubi mnogo riječi o tom patološkom fantastu, brošura iznosi nekoliko slučajeva o jesenjoj vojni 1914. godine u Srbiji, koji su izvadjeni iz 'Zbirke dokaza o povrijedi medjunarodnog prava od strane država zaraćenih sa Austro-Ugarskom, zaključene 31. januara 1915. god.' što ju je izdalo c. i k. ministarstvo spoljnih poslova. I to u smjeru da opravda potrebu izvjesnih preduzetih represalija, na osnovu kojih je g. Reiss izveo svoja lažna i drska tvrdjenja.
Već 24. avgusta 1914. godine, veli se u brošuri, uputio je tadanji austro-ugarski ministar spoljnih poslova grof Berchthold c. i k. predstavništvima u neutralnim državama informativne telegrame, koji u prijevodu sa francuskog glase:
'U očevidnoj namjeri, da opravda neprijateljsko držanje srpskoga življa prema našoj vojsci, srpska je vlada podigla niz optužbi protivu naših vojnika. Nasuprot tome dao je izvidjaj, preduzet u šabačkom kraju, do sada slijedeće rezultate: Kod Šapca su u više maha nalaženi onakaženi austro-ugarski vojnici. Tako je nadjen jedan poručnik, koji je bio rasporen, a stomak mu je bio napunjen kukuruzom; daije, jedan vojnik, kojemu su bile izdubljene oči, a očne duplje ispunjene dugmetima od uniforme; drugi jedan vojnik opet bio je razapet na krst, pošto mu je prethodno odsječena glava, ruke i noge.

[JASON]

Gradjanstvo u Šapcu i u okolnim mjestima često je, većinom iz zasjede, pucalo na našu vojsku, naročito na oficire i patrole, i to čak i onda, kada je Šabac več 24 sata bio u našim rukama; krivci su prema postojećem pravu strijeljani. Iz jedne šabačke fabrike pucalo je nekoliko gradjanskih lica u više maha na naše trupe, a sa njenoga dimnjaka na oficire, koji su se nalazili na ručku. Fabrika je spaljena. Blizu Mišara uhvaćeno je nekoliko stanovnika, koji su pucali na naše čete na njihovom prolazu.
Kada je jedan oficir oslobodio jednu ženu, koja se nalazila medju ovim napadačima za to, što je bila u drugom stanju, ona je iz zasjede ubila iz revolvera istog ovog oficira. Za vrijeme borbi na Tekerišu jedno je odjeljenje istaklo bijelu zastavu,našto je austro-ugarski zapovjednik naredio da se prekine paljba i približavao se tome odjeljenju, koje ga je na 300 koraka dočekalo brzom paljbom. Jedna dvanaestogodišnia djevojčica ranila je iz puške jednog artiljerca, dok je zavatao vode iz bunara. Često su srpske čete pucale na austro-ugarske ambulante. Tako su na primjer poginuli bolničari, koji su prenosili jednog ranjenog pukovnika'.
24. augusta 1914. godine baron Giesel iz vrhovne komande dostavlja grofu Berchtholdu izvještaj, koji je bio stigao sa bojišta na donjoj Drini, a prema kojemu je bilo slučajeva, da su srpske čete unakažavale ranjenike i zarobljenike, da su bombardovana previjališta, zloupotrijebljena bijela zastava i t. d. Bilo je slučajeva, da je gradjansko stanovništvo, medju njima žene i djeca, u pozadini austro-ugarskih četa pucalo i bacalo bombe na ove. Kod poginulih komita nadjeni su metci, napunjeni ekserima i komadima bakarnog vitriola.
U izvještajima c. i k. komande VIII. korpusa i c. i k. komande V. vojske od 24. i 25. augusta 1915. godine, datiranim iz Bijeline, javlja se za ove dalje slučajeve: Uhvaćeno je jedno lice, koje je pokušalo izvršiti skrnavljenje leša jednog oficira, kojemu je htelo odrezati genitalije. Nadjen je leš jednoga pješaka iz 10. pješačkog puka, kojemu je bila odsječena glava i ruke. Bilo je još i drugih slučajeva onakažavanja, i to: izbodenih očiju, odsječenih ušiju, odsječenih genitalija, rasporenih stomaka (za ove je slučajeve javila, označavajući tačno vrijeme, mjesto i svjedoke, XXI. pješačka divizija). Dalje se javljaju opet slučajevi trovanja bunara, zloupotreba bijele zastave i upotrebljavanja trubnih znakova austro-ugarske vojske (na pr. znaka 'prekini paljbu!'), da bi se zabunile austro-ugarske čete. Za bombardovanje previjališta i drugih bolničkih postrojenja javljaju 6. i 21. divizija.
Dalji izvještaji kako c. i k. komande VIII. korpusa, tako c. i k. etapne komande V. vojske javljaju za slučajeve svireposti i prekršaja medjunarodnog prava kako od strane redovnih, tako i od strane neredovnih četa - komita i gradjanskog stanovništva. Naročito žestokih ispada bilo je u selu Prnjavoru. Ovdje se gradjansko stanovništvo isprva prividno mirno predalo, da poslije s ledja napadne austro-ugarske čete puščanom vatrom i bombama. Natporučnik Raunacher od štabnog odreda i jedne domobranske divizije lično je konstatovao trovanje dvaju bunara u Prnjavoru. Jedan kaplar i šest ljudi nadjeni su u Prnjavoru sa izbodenim očima i rasporenim stomakom, u koji su bili sipali soli. Ovo je konstatovao vojni sveštenik, koji je izvršio opela. Starješina žandarmerijskog voda javlja za iskaze prebjeglih srpskih vojnika, kako on tvrdi Muslimana, da je bilo čak i onakažvanja vlastitih srpskih ranjenika od strane i regularnih četa.
I c. i k. komanda XIII. korpusa javlia c. i k. komandi V. vojske iz Male Tavne pod 25. avgustom 1914. godine, da se prema iskazima srpskih zarobljenika (Muslimana) dešavali istupi od strane srpskih četa prema zarobljenicima i ranjenicima. Ti zarobljenici tvrde da je kap. Mihajlović komandant bataljuna u jednom puku III. poziva naredio svojim ljudima: 'Zarobljene Švabe ne smiju se ubijati, već se moraju mučiti'. Isto su tako zarobijenici pričali, da su jednom husarskom podoficiru odsječene ruke, pa onda vezane mišice, pa da je u tom stanju posadjen na konja, koji je u galopu otjeran. Drugom jednom čovjeku prosječena je, kako oni tvrde, maramica s obiju strana, pa mu je poslije provučen konopac kroz tijelo, pomoću kojega je obješen, dok je pod njime zapaljena vatra. Drugi su ljudi naticani na bajonete i tako nošeni ovamo onamo. Poručnik Nikolić od pionirskog voda 53. pješačkog puka, koji je bio zarobljen, odmah je ubijen bajonetima. Izvještaju o tim nedjelima dodaje komanda XIII. korpusa  slijedeću primjedbu: 'S naše strane se zarobljenici hrane i u opšte dobro tretiraju. Samo nad komitama i gradjanskim licima, koja se uhvate sa oružjem u ruci, izvršuje se smrtna kazna, ali se ona prethodno nikako ne zlostavIjaju: domovi, iz koji se iza ledja puca na naše čete, pale se'.

[JASON]

Kraljevsko-ugarski 25. domobranski pješački puk javlja: U borbi, кoja se 16. avgusta 1914. godine vodila na Krupnju, nadjen je narednik Ivan Lončarić iz druge čete toga puka sa rasječenim vratom, pošto je prethodno već bio previjen i odnesen iza streljačkog stroja. Istoga dana našle su rezerve, koje su nadirale za prvim borbenim redom, nekoliko potpuno onakaženih leševa, koji se uslijed toga onakažavanja nijesu više ni mogli poznati. Istoga dana umakao je jedan srpski zarobljenik iz streljačkih strojeva, protrčao je čak kroz rezerve, pa je tamo jurnuo na teške ranjenike, koje je poklao, dok ga nije ubilo sanitetsko osoblje. Za vrijeme odstupanja poslije borbe na Loznici 21. avgusta opažene su srpske komite, koje su išle za srpskim borbenim redovima, gdje su ubijali zaostale ranjenike. Za vrijeme istog odstupanja bili se neki ranjenici sklonili ispod jednog malog vijadukta podrinske željezničke pruge, pa su tamo ubijeni, kada je na njih naišao srpski streljački stroj. Za sve vrijeme odstupanja na srpskom zemljištu zatečene su u svima selima žene, djeca i stariji ljudi, kod kojih je bilo oružja i mnogo municije. Ovi su često s ledja ili s boka pucali na vojsku, koja je prolazila i bacali bombe na nju.
Pusčanih napada od strane ženskinja i staraca bilo je 13. avgusta blizu Lipnice, 17. avgusta blizu Velikog Graca, 18. avgusta kod kuća olovnog rudnika sjeverno od Marjanovice, a 20. avgusta kod Jareblce; 14. avgusta pucano je kod Lukice na previjališta, a 17. avgusta javlja carsko i kraljevski 79. pješački puk, - koji je osim toga naišao na otrovane bunare kod Lipnice i Breljevske crkve, - da su jednom, podnaredniku toga puka odsječene obje ruke. Jednom poginulom vojniku, što ga je našla sanitetska patrola 5/63. brdske baterije blizu Krupnja, bili su odgrizli nos i uši. Pojedini austro-ugarski vojnici, koji su se predali (na pr. na Zavlačkom visu) pobijeni su, i to neki od njih nabijeni na kolac. Seljaci, žene i djeca često su pucali na bolničare, koji su iznosili ranjenike (blizu Brezjaka poginuo je tako jedan bolničar).
Štab jedne c. i k. pješačke brigade, kako se vidi iz jednog izvještaja od 20. avgusta 1914. godine, upućenoj komandi 48. pješačke divizije, gotovo je svakodnevno opažao, kako je stanovništvo u pozadini pucalo na trupe i na komoru. Pored drugih konstatacija o represalijama, koje su uslijed toga postale ružne, u tom se izvještaju pominje i izvještaj generalštabnog oficira, dodijeljenog toj brigadi, kapetana Grudnera o tome, kako je naišao na teško ranjenog rezervnog kadeta Turanya iz 78. pješačkog puka, koji je molio toga kapetana da naredi, da se on iznese iz toga mjesta (Kozjaka), pošto poskrivani mjesni stanovnici stalno pucaju s prozora na ranjenike, koji se vraćaju. Ove su podatke potvrdili dva podoficira istoga puka, koji su na tom istom mjestu ranjeni puščanim metcima ispaljenim kroz prozor. Krivci su u ovome slučaju uhvaćeni, medju njima se nalazila jedna žena, naoružana dugačkim nožem.
U izvještajima raznih višili komandi c i k. komandi V. vojske, telegramima barona Giesela grofu Berclitlioldu, odjelnog savjetnika pl. Wiesnera grofu Berchtoldu, grofa Brehtholda c. i k. predstavništvima u neutralnim državama, dalje iz bilježaka c, i k. vrhovne komande balkanskih snaga, kao i u zapisniku o saslušanju, izvršenom u c. i k. ministarstvu spoljnih poslova sa rezervniin kapetanom Modestom Urbanom, svuda se nalazi čitav niz raznovrsnih povreda medjunarodnog ratnog prava od strane nerodovnih, a po neki put i od strane redovnih srpskih četa, kao i od strane gradjanskog stanovništva. Često je polazilo za rukom, da se uhvate krivci i kazne na osnovu priznatih ratnih propisa. Iz jedne primjedbe general-majora Lawrovskog u njegovom izvještaju c. i k. komandi 48. divizije vidi se: da su u prkos svemu tome austro-ugarske čete bile srazmjerno vanredno blage, jer se tu veli: 'U ostalom, ja sam mišljenja, da su naše čete bile i suviše čovječne s obzirom na podlo postupanje protivnikovo (u prethodnom stavu bilo je riječi o ispadima, što su ih bili izvršili u prvom redu djeca), koji je stalno u zaledju vojske napadao pojedine vojnike i komoru'. Isto tako i podmaršal Eisler u svome izvještaju c. i k. komandi V. vojske naglašava gledište, 'da sе stanovništvo i njegova svojina mora štediti, već za to da se ono ne bi bez razloga ogorčilo i da bi steklo dobro mišljenje o Austro-Ugarskoj, no da se neminovno mora pribjeći najoštrijim represalijama, čim bi stanovništvo pokušavalo napade na trupe. Stanovništvu se jasno mora pokazati, kolika je razlika u postupanju s obzirom na njegovo držanje; ono mora da bude svjesno, da je u njegovoj ruci odluka, hoće li se sa njima postupati blago ili strogo'. Na kraju službenog izvještaja, kojim se od strane c. i k. komande balkanskihi trupa odbijaju napadi sporazumnog novinara željnog senzacija veli se: 'Koji samo toliko koliko poznaje pojedina plemena naše domovine, neće dugo dvoumiti o tome, od koga se prije može očekivati onakažavanje ljudi i skrnavijenje leševa: od nas ili od naroda, koji je ubio vlastiti kraljevski par i austro-ugarskog prijestolonasljednika, upotrebivši pri tome sva potrebna sredstva'. Brošura, koja je izdata na njemačkom i francuskom jeziku namijenjena je neutralnim čitaocima, da bi oni uvidjeli, da su publikacije g. R. A. Reissa djelo jednog političkog smutljivca i patološkog psevdo-kriminaliste.
U kakvu vrstu ljudi spađa taj Monsieur Reiss, vidi se iz činjenice, da je on primao novaca od srpske vlade. U jednom sanduku sa aktima, nadjenom u Kosovskoj Mitrovici, nadjen je medju ostalim i djelovodni protokol srpskog ministarstva spoljnih poslova o povjerljivim blagajničkim izdacima, gdje se medju ostalim nalaze slijedeći stavovi: 'Tek. broj 4923, datum 11/8. 1915. Poslanstvo u Parizu, 234, 15/7. moli da mu se pošlje na popunu kase 1300 din., izdatih g. Rajsu i N. Petroviću za njihov put u Pariz i London.'
'Tek. broj 5588, datum 9/9. 1915. Poslanstvo u Londonu, broj 798, 15/7. potvrdjuje prijem poslatih 250 din., koliko je bilo izdato oko predavanja profesora Rajsa. Pov. br. 2195.'
Najzad se ovome može dodati da je g. Reiss ne samo dobro stajao kod N. Pašića i njegovih kolega ministara, nego čak i kod samog prijestolonasljednika Aleksandra, koji je odobrio,da mu pisac posveti jedan egzemplar svoga napisa sa posvetom, koja ovdje sljeduje u faksimilu:

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Beogradske Novine, 58/1917.

[JASON]

Austro-Ugarska i Arbanija.


Sappski biskup, dr. Gjordje Koletsi, koji je prije kratkog vremena bio primljen od cara i kralja Karla u Beču u audijenciju, izjavljuje u 'Reichs-post' o budućnosti Arbanije: Arbanasima naših dana često spočitavaju nejedinstvo i nedostatak narodne svijesti. Mora se medjutim naglasiti, da je ovom duševnom stanju jednog dijela pojedinih arbanaških plemena kriva činjenica, što je otomanska vlada u prošlosti Arbanase gotovo posve napustila. Prirodno je dakle, da su plemena koja su prepuštena sama sebi, u velike izvrgnuta utjecaju iz vana, te da su pred tim utjecajima iščezavala uvjerenja i nastojanja pojedinih lica. Tako je bilo privremeno nemoguće, da se pojedini dijelovi zemlje okupe u jednu cjelinu, a najuplivnije ličnosti sklone na zajednički rad. Otkako su Arbaniju zaposjele c. i k. čete, iščezavaju ova separatistička nastojanja, te sve političke ličnosti zajedno sa pojedlnim vodjima počinju da shvaćaju, šta to znači imati ujedinjenu domovinu i kako je potrebno, da se radi za budućnost i ujedinjenje domovine. A u tom i jest sav rad i djelovanje c. i k. vlade, koja naš narod vodi ovom razumijevanju domovinske ljubavi. Naš je narod već davno shvatio, kako je monarhija jedina sila, koja u istinu iskreno nastoji oko ostvarenja ujedinjene Arbanije. To je Austro-Ugarska sad ponovno dokazala svojim djelima, radeći svim raspoloživim sredstvima na tome, da naš narod odgoji za idealno jedinstvo. Pa ako u početku ovu namjeru monarhije nijesu shvaćali svi Arbanasi, to se nema pripisati neprijateljstvu, nego nesporazumku.
Uspostavljenje je jednoga reda u Arbaniji na najboljem putu i ako još dosad možda nije dosegla namjeravane savršenosti. Teškoće, koje su se u tom pogledu pojavljivale, bile su vanredno velike, pošto se zemlja nalazila u posvemašnjoj anarhiji. Tomu se ne treba niko da čudi, pošto treba promislitl, da je u zemlji nicala jedna revolucija za drugom, najprije protiv otomanske vlade, a onda protiv srpske invazije za vrijeme balkanskoga a poslije i za vrijeme svjetskoga rata. Te su revolucije narušile u zemlji svaki poredak. Prijašnji se haos do skrajnosti povećao. Neki unutrašnji dijelovi zemlje, planinski predjeli, nijesu uopšte poznavali nikakve vladine sile.
U prkos tim haotičnim prilikama uspjela je c. i k. vlada da pribavi poštovanje vlasti, a mir i sigurnost zemIji. Tako je na primjer vlada mnogo postigla u pogledu predjašnjeg običaja krvne osvete, koja je bila na dnevnom redu, a koja je sad postala rijetkost. Da, sad se krvna osveta s pravom smatra u javnosti kao akt varvarstva, dok je do skoro vazila kao izliv junaštva. Radosno izjavljuju sad gorštaci, da sad ne moraju više da se tovare gvoždjem (puškama i jataganima), kad se od doma udaljuju. Sad se već može govoriti o opštem razoružanju; a to je izvela Austrija za godinu dana, mada su njezine čete imale mnoge druge zadatke da riješavaju. Narod je zadovoljan, što bar može u miru da jede svoj 'suvi hljeb'. Naravno, da čete nijesu još mogle sve da dovedu u red i da nesporazumi, koji su ovdje ondje u zemlji izbili imaju da se pripišu intrigama spoljnih neprijatelja monarhije i zemlje.
Sve vjeroispovjesti ispunjene su dubokim i iskrenim osjećajima odanosti prema monarhiji. Medju vjeroispovjestima ne postoji više predjašnja protivnost i nadati se je, da će se ove vremenom približiti i spojiti u čvrst savez, te da spreme našoj otadžbini onu bolju budućnost, koju može samo uz monarhiju postići. Mi smo svagda isticali, pa i sad naglašavamo, da nas zbog toga monarhija ne smije za dugo godina ostaviti same sebi, ako nije rada, da se zemlja opet vrati u predjašnje haotičko sranje, te da djelo monarhije dodje u pitanje, pošto je Austro-Ugarska do sad već toliko truda i troška podnijela i toliko krvi svojih sinova prolila, da taj cilj postigne. Budućnost će pokazati, da Arbanija pod mudrom upravom i organizacjjom c. i k. vlade ne će biti zemlja, za koju su izvjesni financijski krugovi tvrdili, da ne vrijedi toiiki trud. Iz usta časnika slušamo izlive ushićenja o Ijepotama i čarima naše zemlje. Mi imamo odlične luke i ribom bogata jezera i rijeke, a za poljoprivredu se prostire široka ravnica od Škodre do Preveze, pa Kosovo polje, a sve je to do sad slabo obradjivano a obradjeno propadalo, jer nije bilo uredjenog izvoza. Stručnjaci su utvrdili, da su naše gore bogate mineralnim blagom. Stočarstvo i poljoprivreda procvjetaće, čim se red u zemlji odomaći.
Vlada će imatl u Arnautima elemenat sposoban za kulturu. Arnauti sami žele uvodjenje modernih ustanova i smatrali bi željeznicu kao lijep početak ovog nastojanja. Rijeke, koje se razlijevaju, treba solidnim načinom ograni- čiti na njihova korita kako bi se dobilo zemlje za obradjivanje. A da bi se moglo u svima tim i drugim korisnim pravcima napredovati, potrebno je da se svuda otvaraiu narodne škole, iz kojih će Arnauti izlaziti kao dobri činovnici, sudije i profesori.

Beogradske Novine, 81/1917.

[JASON]

Kulturni rad u Arbaniji.


Prije nekog vremena se napunilo godinu dana, od kako su austro-ugarske čete poslije uspješne vojne zaposjele kraljevinu Crnu Goru; 10. januara pao je glavni bedem zemlje - Lovćen, visok 1700 metara, a nekoliko dana docnije zauzeto je bez borbe i Cetinje. Pošto je zauzet i Bar i Ulcinj, ova je mala država potpuno okupirana. Poslije Crne Gore došla je na red Arbanija. Köosvessova vojska nadirala je sa sjevera, a Bugari sa istoka, dok je srpska vojska nastavljala svoje povlačenje ka Jadranskom moru; za njom su pošli Talijani, koji su u dračkoj bitci toliko potučeni, da su morali napustiti zemlju sve do Avlone. Austro-Ugarske čete ulazile su jedno za drugim u sve važnije gradove i počele su sa sistematskim podizanjem smrtno iznurene zemlje.
Od toga je vremena, - piše svome listu dopisnik velikog njemačkog lista 'Hamburger Nachrich- ten' izvršen miran i beskrajno plodan rad. Osvajači u zemlji nijesu tako reči našli ništa, već su sve morali početi iz početka. U prvom redu moralo se voditi računa o tome, da se zemlji nabave najpotrebnije životne namirnice; njive su bile u ne može biti gorem položaju, žita skoro u opšte nije bilo, a stanovništvo je u skorom vremenu očekivalo glad. Sve se moralo uvoziti, i to največim dijelom pomorskim putem uz velike opasnosti, i to je jedna od mnogobrojnih do sada još nepoznatih zasluga austro-ugarske mornarice, što su se sve te opasnosti uspješno izbjegle. Pošlo je za rukom, da se koliko toliko naknadno izvrši obrada zemljišta i da se nadoknadi ono što je nedostajalo, tako da se zemlja spase od najveće nevolje. Posiije toga vaijalo je dobro zapeti. Opet je austro-ugarska uprava stajala pred sličnim teškim zadatkom kao nekada u Bosni, čak šta više još sa mnogo težim zadatkom, nego što je bilo uredjenje Bosne, pošto je Austro-Ugarska tamo zamjenila jednu istina lošu, ali ipak organizovanu državnu upravu. U Arbaniji pak nikada nije bilo nikakve uprave. Ovdje su se medjusobno borili mnogostruki uticaji, koji su paralisali ono malo poštenih pokušaja, kojih je bilo. Uslijed ove zbrke intriga, i gdje je svaki vukao na svoju stranu, propao je i pokušaj stvaranja nezavisne Arbanije pod knezom Wiedom. Ovaj pokušaj ima samo tu jednu zaslugu, što je dao zastrašujući primjer, kako ne treba da se radi. Doduše je svjetki rat i u Arbaniji stvorio čistu situaciju - talijanske škole više nikad neće otvoriti svoja vrata, a i san o talijanskoj vlasti na istočnoj jadranskoj obali, sahranjen je za vječita vremena. Dalje je svršeno i sa vlašću Esada Toptanskog i njegovih pristalica, a on sam napustio je zemlju i oglašen je za izdajnika. Sam pak narod imao je za ovu godinu dana vremena, da učini uporedjenje izmedju Esadove politike, koja se rukovodila talijanskim uticajima kao i ličnim prohtjevima, pooštrenim zajedničkim težnjama cjelokupnog sporazuma, i austro-ugarske uprave, koja se stara samo za fizičko i u pametnoj mjeri za tjelesno blagostanje stanovništva. Arbanija doduše još nije stekla jedinstvo, do koga će se samo teško doći, a koje će biti stvoreno samo postepenim razumnim saznanjem pojedinih plemena, koja stanuju u zemIji. Ali za to je postignuto jedinstvo u radu na privrednom podizanju cijele zemlje. Nestalo je postolovstava, trke za koncesijama, jednom riječju cijelog seblčnog načina eksploatacije od strane najraznovrsnijih elemenata, a na njihovo mjesto stupila je čvrsta, nepristrasna i svijesna vojna uprava, koja je u ovome ratu već na toliko mjesta počinila prava čuda. To važi i za Arbaniju.
Onaj, koji je zemlju poznavao prije rata, zanijemiće od čuda, kada po zaključenju mira ova zemlja bude otvorila vrata trgovcu, industrijalcu i putniku u opšte. Dok ranije gotovo nije bilo nikakvih putova, sada Arbanija već ima mnogo stotina kilometara dobro izgradjenih drumova, grade se mostovi, isušavaju bare, a time se medjusobnom saobraćaju otvaraju mnogi krajevi, koji su dotle bili prirodnim preprijekama odvojeni jedan od drugog. Iz tih popravki saobraćaja izrodiće se svakako i privredni polet; svi koji poznaju zemlju, uvjeravaju, da u njoj ima mnogo prirodnoga blaga: metala, uglja, petrojeja; dalje, da su ravnice u Arbaniji dosta plodne i dovoijne,  da ishrane dosta malobrojno stanovništvo. Maslina će opet steći stari svoj značaj, a u mjesto dosadašnjeg kukuruza, sijaće se žito i sadiće se krumpir. Već sada je uvedeno dosta poljoprivrednih sprava i mašina, na čiju se upotrebu stanovništvo postepeno navikava: najzad će isčeznuti drveni plug i drugi prepotopski alati. I na polju umne kulture imaće mnogo da se uradi. Ovdje će morati, da se otpočne iz početka, Osnovne škole moraju sačinjavati osnovicu; te škole ne smiju biti onakve, kakve su podigli Talijani, gdje je nastava imala samo cilj, da narod potalijanči. One moraju biti na narodnoj, t. j. na arbanaškoj osnovi, kao što ih je stvorila Austro-Ugarska, a u medjuvremeuu proširiia preko cijele zemlje.
Time je istaknuto pitanje o daljoj političkoj budućnosti zemlje, a ujedno dodirnut i vrlo važan ratni cilj dunavske monarhije. Iz po gdjekojih momenata proizlazi, da se takva vremena, kakva je preživiia ova nesrećna zemlja, neće više vratiti. Austro-Ugarska će držati svoju ruku nad Arbanijom i ova će, kako to glasi u pozivu vojnog zapovjednika povodom jednogodišnjeg posjednuća arbanske zemlje vojskom cara i kralja, čija je osoba u predstavi tog primitivnog naroda obvijena naročitim nimbusom moći i slave, po mogućstvu što skorije stupiti u prava samouprave. Do toga je do duše još dug put, ali cilj je postavljen i taj cilj neće biti prisajedinjenje, ali svakako jedini uticaj u svima političkim stvarima. I za Austro-Ugarsku ne može više da ostane formula, kojom se mislilo prije svjetskog rata i poslije balkanskih ratova izlaziti iz raznih neprilika, formula, koja glasi: Što je arbansko, neka bude arbansko. Takovo riješenje značilo bi povraćanje staroga zla, koje je oštrina mača sad izgoniia. Takvo bi riješenje preokrenulo prije svega pobjedu, koju je monarhija na tom bojnom polju već izvojevala i koju čvrsto drži u rukama. I kako će, po svemu sudeći, Italija izići iz ovoga rata pobijedjena i oslabljena, te neće moći da misli na politiku daljih osvajanja u Sredozemnom moru, to neće moći ni da smeta novom stanju stvari, a to je ratni cilj, koji se podjednako tiče i Njemačke i Austro-Ugarske i njihovih saveznika.
Tako izgleda arbansko pitanje u pravoj svojoj svjetlosti, jer nije uzalud zbog njega prije ovog rata visio čitavu godinu svjetski mir o jednom končiću. Da su tada bili spretmni protivnici, oni bi još onda upotrebili to pitanje kao razlog za napad. To, što danas radi monarhija u Arbaniji, jeste rad kulturni, koji treba da uzdigne zemlju i da joj povrati nekadašnji njezin ugled. I zato mora Arbanija da učestvuje u tom radu, koji je Austro-Ugarska stavila sebi u zadatak.

Beogradske Novine, 85/1917.

[JASON]

Privredne prilike u Srbiji.


Prije nekog vremena održao je pred austrijskini trgovcima i industrijalcima predavanje delegat c. i k. austrijskog ministarstva trgovine, koji je u isto vrijeme fungirao u Beogradu kao upravnik ispostave austrijskog trgovinskog muzeja. Ovo predavanie izišlo je štampom u organu austrijskog trgovačkog muzeja. S dubokim razumijevanjem i iskrenim saućešćem govorio je predavač dr. Gustav Ullmann o Srbiji, koja je samo ludom politikom nesavjesnih svojih državnika stigla na rub propasti. On je objektivno ocrtao privredne prilike u današnjoj vojnoj glavnoj guberniji, sjetio se više puta prijateljskih veza i pokazao put, kojim se treba da ide, da se uspostave stare trgovinsko-polltičke prilike.
Ova sveska, u kojoj je izašlo predavanje dr. Ullmanna, stigla je u neutralno i neprijateljsko inostranstvo i tu je neprijateljska štampa ovo predavanje upotrijebila kao izvor napadaja protiv vojne uprave u Srbiii. 'Le Тemps' donio je pod naslovom 'L'exploitation de la Serbie par I'Autriche-Hongrise' seriju članaka, u kojlma citira djelimično ovo predavanje i dopunjuje ga primjerenim komentarima. Iste ove članke preštampala je 'La Serbie' koja izlazi u Ženevi, da tako pomogne raširiti izvraćanјa svog francuskog druga medju emigriranim Srbima.
Kritičar sila sporazuma imade vrlo lako stajalište. Nije teško porediti sadanje prilike a Srbiji s prilikama prije rata i naravno, da ovo poredjenje mora ispastl na štetu sadanjega stanja. Ovaj rat oštetio je čitavu Evropu i nijednomu narodu nije Iako. Nigdje ne vladaju danas prilike kao i prije; nije Iako ni neutralnim zemljama. Zašto bi onda Srbija jedina ostala poštedjena od privrednih posljedica ovoga svjetskoga rata?
Onim časom, kad se promijeni privredna granica, nastupa po sebi i promjena privredne strukture područja. Već prema tome, da li stanovito područje pripada kojoj agrarnoj zemlji ili industrijalnoj oblasti s brojnim stanovništvom promijeniće se potraga za životnim namirnicama, a prema tome i njihove cijene. Dok je istočna Galicija bila zaposjednuta od Rusa, porasle su cijene svim industrijalnim artiklima u Lavovu, osobito luksuznoj robi, pa je dostigla upravo fantastičnu visinu. Ovo je biia naravno posljedica visoke carine.
Srbija je ratom postigla ono, za čim je uvijek težila, a to je slobodan i neograničen izvoz životnih namirnica u monarhiju. U broju 5. 'La Serbie' tuži se dopisnik, što su porasle cijene životnim namirnicama u Srbiji. Naravno on iznosi neistinite i pretjerane podatke, što se sve dade vrlo lako kontroIirati. Mi se na ovom mjestu nećemo upuštati u potankosti, već otvoreno priznajemo, da su cijene životnim namirnicama doista znatno porasle i pitamo - polazeći sa opšteg privrednog stajališta,-  ko imade koristi otuda, što su cijene porasle? Doista samo producent, a to je u ovom slučaju srpski seljak. I to je ono, što gospodu u Švajcarskoj osobito peče, jer se plaše, da će izgubiti svaku podlogu za uspješnu svoju propagandu, da će izgubiti srpskog seljaka. Sama pomisao, da bi se srpski seIjak mogao da osjeća bolje pod vojnom upravom, sili političare od zanata, koji su u Švajcarsku izbjegli, da upotrijebe i najsmiješnija sredstva propagande. Na kraju svoga članka dopisnik .'La Serbie' mora doduše priznati, da je danas srpskom seljaku dobro i da raspolaža velikim gotovinama, i da umanji utisak ove činjenice veli, da sva gotovina, koja se danas nalazi u posjedu srpskoga seljaka sastoji iz novčanica austro-ugarske banke, koje da nemaju nikakove vrijednosti!
Čini se da 'La Serbie' ne cijeni visoko inteligenciju srpskoga seljaka. Svakako je znak slabosti i nemoćnog bijesnila, kad neko mora da se služi ovako sugestivnim lažima.

Proučimo li mirno tendencilozne glose piščeve, a to je u ovom slučaju g. Maks Hoschiller, moramo opaziti, da on zapravo potpuno priznaje naš privredni rad, jer nabraja sve ono, a to nije malo, što smo preduzeii, da se zemlja privredno opet podigne.
Ne možemo očekivati, da čitaoci 'La Serbie' ozbiljno misle, da mi nećemo iskoristiti za sebe sva privredna vrela jedne zaposjednute zemlje. Da ovo možemo potpuno izvršiti, potrebna je prije svega bolja i marljivija metoda rada, nego što je to dosad bio običaj u Srbiji. Ako mi dakle danas tražimo od srpskoga seljaka intenzivniji rad i ako ga učimo, kako će obradjivati bolje svoja polja, to je samo korak naprijed prema višoj kulturi, a u isto vrijeme pokazuje našu tvrdu odluku, da preduzmemo sve, kako da se odrvamo od sramotne želje naših neprijatelja, da nas izmore gladju. Ne može dakle očekivati nitko od nas, da se damo u tom smesti možda od pasivne rezistencije domaćega stanovništva. Dopisnik 'La Serbie' izdaje nam najbolju svjedodžbu, kad tvrdi, da sмo mi već počeli s obradјivanjem i zasijavanjem u ono vrijеme, dak su na jugu zemije trajale još borbe, da smo u prkos nesigurnih prilika u proljeće 1916. godine zasijali šezdeset od sto zemljišta, da smo 1917. god. zasijali sve, više nego je ikada bilo zasijano u mirno vrijeme, a ovi podatci natjeruju u laž samog dopisnika, kad tvrdi, da smo iz zemlje izvukli svu stoku, jer kako bl mogli bez stoke da na jesen zasijemo 42 od sto, a na proijeće 20 od sto cijeloga zemljišta.
Pisac članka mora priznatl, da mi sve zemaljske produkte plaćamo i to dobro plaćamo, pa da se utješi, ruga se našoj valuti. Pisca bi prošla voIja, da se ruga, kad bi znao, što danas govori srpski seljak. Postoji rečenica kod srpskoga seljaka: 'Pod Pašićem spavali smo na sIami, a pod carem Franjom na parama'. Ove pare su doduše samo krune, ali i s ovim se krunama plaća sve boIje nego ikad prije. Dok je u prijašnja vremena srpski seljak bio sretan, da za metar žita dobije 12 do 15 dinara, plaćao je prezreni ured za iskorišćavanje žetve prošle godine 33 krune za istu količinu žita. Jednako se dobro plaćaju i ostale žitarice i poljoprivredni produkti. Iako plaćamo sve dobro, ipak cijene životnim namirnicama nijesu toliko porasle kako to tvrdi 'kraljevski srpski presbiro na Krfu'. U Beogradu stoji danas kilogram govedine 4 krune i ovo je ciiena, koja danas ne postoji nigdje u cijeloj Evropi!
Da su uvedeni bezmesni dani i karte za meso, to valja neće začuditi srpske i francuske čitaoce 'La Serbie', jer oni to danas imadu isto u Francuskoj i drugim zemljama, kud su se sklonili. Kad 'presbiro s Krfa' govori, da govedina danas u Beogradu stoji 12 kruna, ne možemo na ovakove gluposti i laži odgovoriti ništa.
Zabranom klanja ženske stoke ispod dvije godine i svinja ispod 50 kila, pošlo je za rukom, da se očuva mlada stoka za rasplod i pošto se brojenjem stoke došlo do vrlo povoljnih rezultata, moglo se započeti s eksportom u pozadinu i na naš pobjedonosni front, a da tako nije oštećeno stočarstvo u Srbiji. Zbog ovoga eksporta, kojega srpska vlada nije mogla da osigura, srpski seljak danas spava na novcima.
'La Serbie' prebacuјe nam takodjer sјajnu organizaciju sušеnja šljiva i kuvanje pekmеza i zgraža se nad našom bezobraznošću, što mi ove artikle upotrebijavamo u našim bolnicama. Naravno pisac ne će u isto vrijeme da javi svojim čitaocima, da mi za ovu robu danas plaćamo tri i četiri put više cijene nego li u mirno vrijeme. Posve je prirodno naše nastojanje, da u zaposjednutim dijelovima zemlje prodajemo artikle naše industrije, a jednako je prirodno, što dohotcima iz raznih monopola nastojimo pokriti djelimično naše upravne troškove. To isto bi radila na našem mijestu i srpska vlada - i zacijelo ne bi bila glupa kao što nismo glupi ni mi. Sile sporazuma sigurno ne će očekivati od nas, da mi njima prepustimo uvoz u Srbiju.
Iako je prošle godine biia žetva zbog suše dosta slaba, ima u zemlji dovoljno životnih namirnica, jednako za naše čete kao i za stanovništvo. Niko nam ne može prebaciti, što smo mi srpskom stanovništvu odredili istu kvotu brašna kao i našim gradjanima u pozadini. Ostaćemo i dalje na putu, kojim smo pošli i nećemo se dati zaplašiti člancima 'Le Tempsa' i 'La Serbie'. Ne ćemo ugrožavali ničiji život, kako to tvrdi ženevski list, ali ćemo i na dalje sa svom ozbiljnošću raditi na tom, da se podigne produkcija životnih namirnica u zemlji i da tako ojača eksportna i importna sposobnost zemlje. Ovako podupiremo blagostanje u zemlji zacijelo bolje, nego li je to dosad činila bilo koja srpska vlada.

Beogradske Novine, 88/1917.

[JASON]

Za koga se žrtvovao srpski narod?
^{(Protest iz Švajcarske)
(Naročiti brzojav 'Beogradskih Novina')
Beč, 18. aprila.}


Iz Haaga pišu 'Političkoj Korespondenciji': U amsrerdamskom listu 'Het Volk' obraća se srpski socijalista Ilija Milkić, koji sada živi u Švajcarskoj, neutraicima protestom protiv beskorisnog žrtvovanja srpskog naroda, koji je u samoj stvari upravljen protiv sila četvornog spotuzuma.
Mi Srbi, tako se veli u protestu, ulazimo već u šestu godinu rata, naime od 1912. Srpska socijal-demokracija glasala je protiv svih tih ratova. S toga ona ne nosi nikakvu odgovornost za tu nesreću. Uprkos velikih gubitaka od kolere i tifusa u godinarna 1912. i 1913. Srbija je ipak bila u stanju da protiv Austro-Ugarske postavi vojsku od preko 200.000 ljudi. Poslije ogromnih gubitaka u borbama s tim neprijateljem ona je još jednom prikupila više od 100.000 ljudi, pa je najzad 1915. god. pozvala sve gradjane pod oružje. Tako je zemlja od početka rata izvela na bojno polje oko 500.000 vojnika. Sto hiljada je propalo u godini 1912. i 1913., dakle 15% od stanovništva, koje broji 4.2 milijuna (600.000 je učestvovalo u ratu). Od svega toga je ostala jedna gomilica od 50.000 vojnika. Gdje je ostatak? Uzevši, da se 50.000 nalaze u ropstvu, onda je 500.000 propalo. Nevolja gradjanskog stanovništva je i suviše teška. Kad je 1914. god.objavljen rat, zemlja je bila osiromašila i iznurena od ranijih ratova. Zbog iznenadne mobilizacije hiljade porodica ostale su bez ikakvog dohotka. Kad je otpočela austro-ugarska ofenziva, stanovništvo je bjegalo na zapad, bjegunci su većinom provodili pod vedrim nebom. Tri austro-ugarske ofenzive pogoršale su ovaj položaj. Od tifusa god. 1914. umrlo je oko sto hiljada duša. Glad je učinila ostalo. Kao član odbora za potpomaganje u Beogradu, poznato mi je, da je naša zemljoradnička zemlja morala god. 1915. dobavljati brašno iz Amerike. Poslije petnaest mjeseci rata i grdnih nevolja Srbija je koncem 1915. god. napadnuta s tri strane, a s četvrte je iznevjerena. Vojska je bila primorana, da se s teškim gubitcima povuče. Srpsko vojno vodstvo i saveznici nijesu znali spriječiti, da Bugari ne odrežu jedinu željeznicu, koja preko Niša vodi na jug. Tako se nije mogla vojska da povuče prema Egejskom moru, nego je morala bez životnih namirnica preko neprohodnih albanskih zemljišta odstupati prema Jadranu. Stanovništvo je išlo za vojskom: starci, žene i djeca morali su da prevale na stotine kilometara bez hrane i skrovišia. Nebrojeno je od njih bijedno propalo u srpskim i arbanaškim gudurama, dok maleni ostatak, došavši kao nekim čudom do Jadranskoga mora, nije ondje našao one pomoći, kojoj se od saveznika nadao, pa se morao poslije neizrecivih fizičkih i moralnih patnja vratiti u domoinu, zaposjednutu od neprijatelja. U svemu iznose srpski gubitci 80 po sto vojske i 35 po sto od građanskog stanovništva.
Protest završuje ovim riječima:
Ne miče se ni jedna ruka, da popravi sudbinu srpskoga naroda. Naprotiv, ostatak se srpske vojske još uvijek upotrebljava u ratne svrhe, a saveznici ništa ne čine, da snabdiju zemlju sa životnim namirnicama, kako su to činili u korist Belgije i sjeverne Francuske. Sam švajcarskl pomoćni odbor za Srbiju javlja u svom izvještaju od 16. o. mj.: 'Gradjanskom se stanovništvu u Srbiji ne mogu poslati živežna sredstva i to zbog otpora sila sporazuma'.

Beogradske novine, 108/1917.

[JASON]

Srpski narodni poslanici u inostranstvu.


Prije nekoliko nedjelja zabilježili smo, da je srpski novinar Sveta Jakšić, bivši urednik beogradske 'Štampe', izdao u Švajcarskoј brošuru, u kojoj teško optužuje srpsku vladu u inostranstvu i srpske narodne poslanike, koji su za njom pošli. Kao što će se čitaoci sjećati, Jakšič je u toj brošuri ispričao, kako su srpski ministri i narodni poslanici pomogli, da se olakša srpska državna blagajna u svom bjegstvu iz zemlje kroz Italiju, kakav su veseo život provodili srpski bjegunci-političari u Rimu i Nici na račun narodne imovine i kako su malo vodili brigu o narodu u Srbiji, koji su ostavili u najvećoj bijedi. Optužba je podignuta u formi, koja ostavlja utisak, kao da je jedan od upućenih iz budi kog razloga počeo da izbrbljava što zna. Tako zvana srpska vlada, koja za sad zasjedava na Krfu, vrlo je neprijatno dirnuta tom brošurom, jer se boji, da će našim obnarodovanjem njezine sadržine i u zemlji zaostavši narod za nju doznati. S toga je ustala da se brani, ali vrlo jadno, jer ne pobija navode Jakšićeve, već ga optužuje kao veleizdajnika i poziva ga da predstane istražnoj vlasti srpskog ministarstva unutrašnjih poslova na Krfu da odgovara po toj optužbi. Ovakav odgovor srpske vlade na Jakšićeve optužbe jest doduše na svom mjestu, ali nažalost ni malo nije podesan, da je opere od onih silnih optužaba, koje je Jakšić protiv nje podigao. Ko se još sjeća, kako je velika bila sloboda štampe u Srbiji, na koju se je Pašić u svom odgovoru na austro-ugarski ultimatum i pozivao, taj će se nemalo čuditii, otkud sad da se pisac u inostranstvu stavlja pod optužbu zbog veleizdaje, što se usudio da napada vladu i narodne poslanike zbog njihovih sumnjivlh novčanih računa i nimalo čednog načina života. Gonjenjem Jakšića, kojl je nekad kao novinar služio srpskoj vladi, ta vlada više utvrdjuje nego što pobija njegove navode. 

Beogradske Novine, 114/1917.

[JASON]

Uzroci i ciljevi rata.


^{Filozof Adolf Lasson koji je sad u 85 godini života, izdao je 1868. godine djelo pod naslovom: 'Kulturni ideal i rat', iz kojega uzimamo glavne misli i to iz poglavlja 'Rat intervencija, borba za čast i uticaj'. Ovi izvodi filozofa Lassona, koji nijesu našli do sada zaslužene pažnje u javnosti, izgledaju danas kao da su ispisani u sredini dogadjaja sadašnjega vremena. Njihova vanredna aktuelnost leži u velikim poukama, koje nalaze izravno obrazloženje u sadanjem svjetskom sukobu naroda.}

Zacijelo se već pokušalo, da se cijeli niz povoda, koji bi mogli dovesti do rata, ukloni opštim principom, da se nijedna država ne smije umiješati u unutarnje prilike druge države. Ovaj princip neintervencije, izrečen u takvoj općenitosti, nije drugo nego prosta besmislica. Prilike svakoga pojedinoga naroda uvjetovane su prilikama drugoga naroda, koji s njime stoji u bližem doticaju. Bude li ovaj uslov bilo kakvom nastalom promjenom ili drugim kojim abnormalnim prilikama opasan za susjedni narod, ili je tim prilikama egzistencija sopstvene države momentano ili u budućnosti bitno ugrožena, onda nema sumnje, da će - ako imalo imade izgleda da bi to moglo dovesti do povoljnijih rezultata, - nastupiti ratno stanje. Zahtjevati od jedne države velikodušnost, blagu pažnju, i nježne obzire, nije drugo nego tašta sentimentalnost. Država bi zaboravila svoju dužnost, kad bi iz dobrodušnosti ili nježnih osjećaja propustila zauzeti se za svoje interese kao i interese svojih gradjana onoga časa, čim bi se pružila mogućnost, da se ti interesi mogu u istinu i trajno sačuvati. Samo obziri na tudju moć mogu jednoj državi staviti prepreke, da se širi. Ako jedna intervencija ne pruža povoljne mogućnosti za uspjeh, onda ta intervencija i bez obzira na bilo kakve principe, izostaje; obećaje li pak ona uspjeh, onda je ne samo opravdana nego može postati upravo i dužnost države prema sebi samoj.
Država, kojoj se ne svidja sumnjivo dobročinstvo takve jedne intervencije, može to sebi da zabrani; pravo da se ta intervencija otkloni, može se postići samo silom. Kućno pravo gradjana zaštićuje javna sila; država kao takova imade to kućno pravo samo u toliko, u koliko se sama može da zaštiti. Samo ona država može uspješno da zaštiti svoje kućno pravo, koja može nepozvanog gosta baciti na polje; inače ostaju svi protesti pa i sve molbe uzaludne. Pa u tom se i sastoji to prvenstveno pravo, koje može da očuva samo sila i čvrsta odluka, da se ona u slučaju potrebe pametno i energično upotrebi, kako bi se stvorio dovoljan prostor za samostalni razvitak, kako bi se očuvao ponos i kako se ne bi trebalo trpjetl nikakvo tudje umješavanje u vlastita riješavanja.
Neka se promisli samo slučaj, da u jednoj državi sve više nastaju takovi odnosi, koji su kadri uzdrmati sve dosadašnje temeljne principe, na primjer kad bi jedna anarhistička stranka sve više i više ojačavala; susjedna je država sličnu stranku samo teškom mukom suzbijala, ali vidi da će njezina muka biti potpuno uzaludna od kako je opasnost u vlastitoj zemlji pojačana prilikama u susjednoj zemlji: Ko će u tom slučaju toj ugroženoj državi, koja posjeduje za to dovoljno moći, poreći pravo da se u svrhu mogućnosti vlastitog opstanka posluži svojom silom i u toj susjednoj državi uspostavi onaj red, koji joj je potreban da ne bude i sama ugrožena? Ili jedna druga država postaje zbog slaboće i unutarnjeg truleža pukim oružjem jedne druge države: neima li treća država, koja bi pojačanjem ove posijednje bila oštećena, i te kakvo pravo da propadajuću državu bilo silom opet uspostavi ili ju potpuno ili djelimice sebi podvrgne u slučaju, kad sve opomene na oprez ne bi koristile? Jedna zemlja, koja u glupoj tvrdoglavosti svoje tržište zatvara stranoj državi, - a ta se strana država ne može odreći trgovačkog prometa s njome, - može potpunim pravom biti primorana, da svoje trgovačke zakone promjeni. Dalje, jedna zemlja, koja je žarište vječnih nemira, prevrata, trzavica i vulkanskih izljeva, koje se od vremena na vrijeme uvijek ponovno ponavljaju, a koje susjednu zemIju podjednako uznemiruju i drže je u neprestanoj napetosti, takva zemlja ne smije da prigovara, ako je pogodjen susjed u slučaju potrebe i silom primora na održanje reda, kako bi mogao u budućnosti nesmetano kročiti svojim ciljevima.
U središtu zemaljske kruglje sakuplja jedan veliki narod, koji se dosad raspadao u mnoge pojedinačne države sve svoje sile, koje je dosada uzaludno trošio u medjusobnim trzavicama, u svrhu svoga jedinstva i osnutka čvrstog državnog središta. Taj proces razvijanja još nije dovršen, ovo je djelo tek djelimično zaključena i priznata činjenica. Moćni susjed toga naroda, čija je premoć počivala djelimično samo na spomenutoj unutarnjoj slabosti susjednoga naroda, vidi svom pozitivnošću već unaprijed, da će izvršeno razvijanje one države uništiti njegovu dosadašnju prividnu ili stvarnu premoć. Da li može iko razborit da tom susjedu prebaci ratne namjere i kažnjivu sebičnost, ako nastoji da prama promjenjenim prilikama pojača i svoju vlastitu ratnu spremu i sposobnost? Nije zadaća države, da viče protiv nemirne sebičnosti svoga susjeda, nego je zadaća države da bude na oprezu i da bude spremna za svaki slučaj.
Svakomu je pojedincu teško, da se spusti sa onog stepena društvenog položaja, koji je dosad zauzimao. Čast je jednog naroda medjutim čast mnogih milijuna. Poniziti ma bilo i samo prividno čast države, jedan je vrlo opasan čin, mnogo opasniji i od samoga ulaska u jedan veliki rat. Jer narod, koji je jak i sposoban za život, može od jednog poraza da se opet oporavi, ali ako je tom narodu potkopana čast, onda je uzdrman i temelj njegove države, pošto se ta država u tom slučaju nalazi u stadiju unutarnjeg rasula, i pošto su gradjani takve države prema njenom opstanku posve ravnodušni. Država, koja je izgubila svoju čast, može lako da zadobije jednu tešku bolest, od koje bi neizlječivi organi vrlo lako mogli da otpadnu. Jedan državnik, koji je u času, kad je stajala u igri čast države, kupio mir sramotnim koncesijama, dobro je države daleko teže oštetio, nego Ii onaj vojskovodja, koji je izgubio jednu bitku i neku provinciju ostavio u rukama neprijateIja. Svrha države, da svakome pojedincu pruži sigurnost za njegove najviše interese i da budno pazi na čast, dostojanstvo i slavu domovine, ne smije biti neispunjena u nijednoj krizi, jer će se inače uzdrmati temelji države, a oslabiti svijest o moći i časti države, koja živi u svakom gradjaninu, a ujedno nalaže poštivanje i sa vanjske strane. S gubitkom svoje časti gubi država i pravo na svoju egzistenciju. Za usluge, koje država traži od svojih gradjana, kao i za žrtve, koje je svaki pojedini bezuslovno dužan da doprinese cjelini, mora ona da nešto i uradi; a to naročito vrijedi za vanjske poslove. Ako država na ovom području ne ispuni svoje zadaće, onda nastaje ono gorko ironično raspoloženje, u kojem se gradjanin od države, koju ima da nosi i uzdiže, odvaja i ne mari ako i sam doprinese njenom poniženju; ili pak nastaje ono raspoloženje, u kojem gradjani države smatraju državnu silu prostom policijskom institucijom i tiranijom, koja se usudjuje da upotrebljava svoju snagu samo prema slabim i golorukim gradjanima, dok se plaši svakog i najmanjeg otpora jedne izvanjske sile.
Čast države počiva većiin dijelom u njenom uticaju na druge države; u tome, da se njezin glas kod drugih država uvažava, njezin savjet prijateljski prihvaća, a njezini interesi po mogućnosti čuvaju. Istom u tom uticaju vlastite države osniva se onaj živi državni osjećaj, koji odlikuje moćne narode. Prava je slava jedne države, ako je ona u stanju da svim svojim gradjanima osigura ličnu i imovnu bezbjednost te da snažno zaštiti sve interese države protiv svake strane državne sile, a od svakoga onoga pa bio to ne znam ko, koji joj nanese štetu ili drugu kakvu nepravdu, da odlučno traži zadovoljštinu, isto onako kao da joj je ta šteta nanesena u vlastitim granicama. Interesi se jednoga naroda protežu na cijelu zemaljsku kruglju. Jedan narod sa živahnim pouzdanjem u sebe, koji od svoje države na čitavom svijetu traži zaštitu svojih interesa, nije sebičan, nije pretjeran, nego jedan hrabar i valjan narod.
Razumije se, da imade i krivog shvaćanja slave, - od čega često pati čitav jedan narod. U tom je slučaju ta ljubav za slavu jedno tašto frazerstvo. Nije slava, nego prosto razmetanje, ako se na pr. izmedju ostaloga ponosno samopouzdanje pretvori u precjenjivanje samoga sebe, ako se jedan narod u mijesto solidnog i tihog kulturnog rada i napretka posluži djelima sile prema spolja, koja nijesu u skladu ni sa vlastitim interesima ni sa interesima opšte kulture, nego služe jedino svrsi da se zadovolji pohlepnost. S time u vezi stoji i naklonost umješavanja u tudje prilike u nadi, da će se dotičnik dati prestrašiti i načinjenom bukom pokolebati. Svaki narod pa i svaki pojedinac mora biti ozbiljan i promišljen prema svim mogućnostima sudbine. Naročito ozbiljna mogućnost jednoga rata treba da ispuni svačije grudi s onim uzdignutim osjećajem, kojim gleda u oči svojoj teškoj dužnosti svaki hrabri muž. Lakomisleni govori i drske prijetnje sa borbom na život i smrt, iza kojih nije koncentrisana dovoljna snaga i iza koje ne stoji čvrsta volja; nadalje tašto samopouzdanje, koje lakomisleno precjenjuje vlastite sile i zbog nepoznavanja tudjih prilika dovodi do pogrješnih predrasuda: - to sve može da proizvede samo preziranje i ogorčenje. Ko ima moći nek pokuša; ko svojoj sili ne vjeruje, neka se ne pača u tudje prilike, kad zna da samo silom može postići poštivanje svom mišljenju i savjetu.

Beogradske Novine, 130/1917.


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[JASON]

U laži su kratke noge.


Pored rata na bojnim poljanama, vode sporazumne sile još jedan sporedni rat protiv središnjih vlasti. Ova borba, koja kuje svoje oružje u kaljužama moralne pokvarenosti, izbija samo kad i kada na površinu. Ponekad izbije laž, taj vjeran i nepokolebljiv saveznik naših neprijatelja, kao otrovni mjehurić iz močvare protivničke podlosti i kao munja osvjetljuje polje, na kojem sebi dostojni saveznici nastoje, da cijelim arsenalom svojlh kleveta, izopačenja i izmišijotina izazove obret sadanjega rata u svoju korist. Na čelu sviju stupa engleska plaćenička štampa sa zvučnim frazama, proračunano, da zavara neutralne države, U tom je radu podupire čitav niz propalih eksponenata u Francuskoj, a i u Švajcarskoj, koji ove laži raznose na sve strane svijeta. Osobito 'La Serbie', koja se još uvijek prikazuje kao neko glasilo srpskog naroda, zauzima u stanovitom smislu vrlo simptomatično značenje kao podstrekač onih misli i elemenata, koji zlovoljnim pogledom motre iz Londona one dijelove Balkana, koje su zaposjele središnje vlasti. Za to se ne treba čuditi, ako ova novina svojim čitaocima priča s dana u dan o strahotama, koje vrši vojna uprava u zaposjednutim dijelovima Srbije. Ne iznenadjuje dakle, što ova novina iz dobro iniormiranog vrela - a svi su klevetnici od uvijek dobro informirani - javlja u svojim stupcima strahote, koje danas vladaju u Srbiji, pa širi lažne vijesti i onda, kada joj je već toliko puta dokazano protivno.
Prije kratkog vretnena prenijela je 'La Serbie' vijest londonskog 'Timesa', da je prijašnji srpski minister predsjednik Jovan Avakumović umro u zarobljeničkom logoru u Nezsideru u Magjarskoj i to na vrlo sraman način. Bivši vodja liberalne stranke vučen je od magjarskih vojnika poslije invazije godine 1915. bos i go preko 200 kilometara do Beograda. Poslije toga je interniran. Njegova žena, koja je ostala u Srbiji umrla je takodjer na glas o smrti svojega muža. Ovo nekoliko riječi, strašnih riječi nije naravno bilo dovojno 'La Serbie' i ona donaša dalje svoje 'autentične' izvještaje. Prema ovim izvještajima nalazio se Avakumović za vrijeme svog interniranja u 'užasnom stanju'. Njegove su haljine bile poderane, ličio je više na divljaka, nego na čovjeka i propadao je u najvećoj bijedi. Na kraju svojeg izvještaja pita licemjerni dopisnik, koji su razlozi prisilili austro-ugarske vlasti, da su internirale ovog slabog starca i dozvolile da propadne na takav tragičan način.
Svaki, koji pozna prilike koje vladaju u koncentracionim logorima u monarhiji taj od prvog početka nije vjerovao ovim pričanjima 'La Serbie'. Ali Srbi u Švajcarskoj, kojima su u prvom redu bile posvećene ove publikacije, pa onda i neutralnom inostranstvu, kojima neprijateijska štampa s dana u dan puni uši ovakovim i sličnim strahotama, ipak moraju na kraju krajeva da nešto vjeruju. Nema sumnje, da su i najumjereniji barem nešto vjerovali, jer ovakove optužbe ne mogu, da se isisaju iz prsti. Medjutim oni, koji su slijepo vjerovali kao i skeptičari začudiće se kad će doznati, da bivši srpski ministar predsjednik Jovan Avakumović još i danas živi u Czegedu u Ugarskoj i da je hvala Bogu zdrav. Ovo nam dokazuje jedan zvaničan napis, kojega je 'pokojnik' sam sastavio, napisao i potpisao. Ova Avakumovićeva izjava, koju su kao svjedoci potpisali činovnik belgijskoga poslanslva u Srbiji Dušan Mušicki i šabački parohi Pavle Stojanović glasi:

'Izjava, kojom ja potpisani na žeIju ovdašnjeg zapovjedništva potvrdjujem, da sam na 20. januara 1916. godine iz Beograda interniran u Czegled. Iz Beograda putovao sam za Czegled željeznicom pod običajnom stražom, pa sam separiran od drugih zarobljenika dobio stan u oficirskom paviljonu konjičke vojarne, koji se sastoji iz dviju soba. Hrana i stan su dobre.
Postupak od strane vlasti zapovjedništva i stanovništva bio je uvijek human i bezprijekoran. Uživam potpunu slobodu. Za vrijeme mog interniranja nijesam bio nikada ozbiljno bolestan.
Kao najbolji dokaz o mom položaju neka služi, da moja žena i ćerka žive, na moju želju, ali ipak dragovoljno zajedno sa mnom od 24. jula 1916. pa sve do danas.

Czegled na 9. maja, 1917.                          Kao svjedoci:
Jovan Avakumović s.r.                                 Dušan Mušickl s. r., činovnik belgijskog poslanstva u Beogradu;
ministar predsjednik u penziji.                     Pavle Stojanović s.r., paroh iz Šapca.  

Tu je nepotreban svaki dalji komentar. Značajna je sama tehnička nespretnost, kojom 'La Serbie' laže. Ova novina nije se barem ni toliko potrudila, da dozna u kojem je gradu interniran narodni mučenik Avakumović. U svojoj smjelosti ili gluposti ova je novina onako po volji navela jedno mjesto u Ugarskoj, gdje se navodno dogodio ovaj zločin i nije se brinula, da će ova sama činjenica pobuditi sumnju kod onih, koji su bolje orijentirani od nje. Ali ovo je način kojim postupa 'La Serbie' od prvog početka. Ona bez izbora izmišlja klevete i iznaša ili po volji kako joj najbolje prija.
Kolika bijeda vlada u Srbiji najboIje se vidi iz hiljade pisama, koja dnevno dolaze u ruke zvaničnih cenzora, pa jedan samo izvadak iz ovakovog pisma prikazuje najbolje privredno stanje u zemlji:
'…Tako isto imam vi javti da su moji svi kućani živi i zdravi što i vama od Boga želimo tako isto i tvoji kućani su zdravi u opšte svega imaju i novaca više nego ikad, kad ste vi bili kod kuće…'
Drugi jedan pisac piše u svom pismu:
'…Kod nas je dosta klima hladna ovog vremena i o šljivama se ne zna rezultat oćeli imati. Moja opština koju sačinjavaju pet sela, nikad nije bilo ovoliko uzorano i posejano samo u ime Boga požurte da ovo okopamo i sradimo, pa nam ništa više ne treba. Slavu smo juče dobro proslavili a i danas se u gostima naIazimo. Novaca kulture i obrazovanosti mnogo više imamo nego kad je Pašić upravljao. Vlasti su nam dobre i obezbedjeni smo od rdjavog, te nama seljacima ne treba bolja zaštita samo da zaradimo da imamo hleba…'
Tako izglеda situacija u 'siromašnoj, od bezobzirne vojne uprave namučenoj zemlji'. Nasuprot takvih dokumenata mora da otprhne poput slamke u vazduh kuča laži i prevare, oko čije izgradnje se list 'Serbie' sa svojim istomišijenicima muči već od tolikog vremena. Istinski glas Srbije nema naime svoga sjedišta u Ženevi. Slučaj ministarskog predsjednika Avakumovića i švajcarski krič o bijedi u domovini nijesu ništa drugo nego bjesomučni izlivi usijanih glava, koje su izgubile svaku stvarnu vezu sa rodnim svojim krajem. Te činjenice ne može da promijeni ni ona bujica riječi, kojom ti usijanci veličaju svoj patriotizam. Sadašnja Srbija i njezina budućnost živi samo u narodu i domaćem ognjištu. Gdje plug seljaka obradjuje plodnu zemlju njegovih otaca, ondje vlada radost i zadovoljstvo. Ondje se najbolje znade, koliko vrijedi ta današnja 'opaka vojnička uprava'.
Beogradske Novine, 146/1917.


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]