Vinovnici sloma Srbije

[JASON]

Rusija protiv velike Srbije.
^{(Naročiti brzojav 'Bеograd. Novinа'),
Stockholm, 31. maja.}


'Novoje Vremja' donosi uvodnik o Srbiji, pridržavajući se u njemu obavještenja, koja svakako potiču iz petrogradskog srpskog poslanstva. U uvodniku se izmedju ostalog veli: Srpski poslanik je upitao novu rusku vladu, kakvo je njeno gledište u pitanju velike Srbije. Vlada je odgovorila: Rusija će, istina, u interesu uspostavljanja Srbije uložiti sаv svoj upliv, ali se nikako neće zauzimati za ostvarenje velike Srbije. Poslije mira Rusija će voditi sa svim novu spoljnu politiku, u kojoj Balkan i pored prijateljstva, koje će mu Rusija i u buduće ukazvati, neće igrati nikakvu ulogu.
Isto tako je ruska vlada izjavila, da neće nikako potpomagati zahtjeve Rumunjske na Bukovinu i Erdelj.
Beogradske Novine, 148/1917.

[JASON]

Topovska hrana.
^{Srpska odjelenja u Sarrailovoj vojsci.}


Ostaci srpske oružne sile, koji su uvršćeni u Sarrailovu vojsku, da tobož pripomognu u ponovnom osvajanju Srbije, a u istini da svršavaju poslove sporazuma sila, šalju se sa surovom bezobzirnošiću u prve linije, te moraju, pod prijetnjom da će inače četvorni sporazum dići ruke od Srbije, igrati žalosnu ulogu topovske hrane. Medjutim se Francuzi i Englezi ne staraju ni o najnužnijim potrebama, koje bi mogle olakšati položaj ostatcima srpske vojske. Od svih dijelova Sarrailove vojske jedino srpski pukovi trpe veliku oskudicu u sanitetskoj spremi i potrebama, koja se pri svakoj ponovljenoj ofenzivi upravo katastrofalno osjeća. To ne tvrdimo mi, nego sami Srbi, koji se tamo bore. Jedan od njih, Dragutin Proskovac, u svome pismu upućenom listu 'Srpski Dnevnik', koji u New-Yorku izlazi, obraća pažnju američkim Srbima na ovo žalosno stanje. U broju od 8. decembra pr. god. izašlo je nekoliko takvih pisama, u kojima se opisuju borbe kod Kaimak Čalana. Taj opis propraća pomenuti list svojim uvodom, u kome se veli:
'U opisu Praskovca vidimo mi jednu neobično strahovitu činjenicu: Naša vojska nema čak ni dovoljnu sanitetsku spremu. Ona se danas nalazi, u kom su pogledu naši bogati saveznici trebali da se pobrinu, u onom istom stanju, u kome je bila siromašna Srbija, kada se sama morala da pobrine za sanitetsko uredjenje i spremu. Naši vojnici umiru i to s toga, što nemaju dovoljno bolničara, koji bi ih odnijeli na previjalište. S novcem, koji je utrošen na putne troškove naših izaslanika - na zborove u Pittsburgu - moglo se poslati oko 500 boiničara u Maćedoniju.'
Poslije ovih uvodnih riječi list donosi pisma pomenutog Praskovca, u kojima se o zaprepašćujućoj oskudici sanitetske spreme i uredjenja ovo saopštava:
'Kaimak Čalan je stajao dobrovoljačko odjelenje 359 vojnika i 19 časnika ranjenih i poglnulth. Od njih je 259 ranjeno, a za toliki broj imamo svega 4 nosila i jednog iznurenog i namučenog bolničara, koji nema vremena za spavanje. Meni je bilo naredjeno da ranjenike prenesem u bolnicu. Imali smo jednu nestalnu bolnicu u kraj potoka, sa svim blizu bojišta. Ali je magla bila toliko gusta, a put je vodio izmedju zapuštenih i isprekrštanih grobova, koji su dijelom bili snabdjeveni i ogradama, tako da bi teško bilo i zdrava čovjeka odvesti u bolnicu, a kamo li ranjenoga. Poredjali smo vojnike od bojišta do bolnice, medju kojima sam se nalazio i ja i oni su neprekidno vikali: 'Ovamo ranjenike! Ovamo ranjenike!' Nesretni ljudi su lagano vodjeni u malim odjelenjiina. Onaj, koji je u ruku bio ranjen, pomogao je onome, koji je bio ranjen u nogu, bolničari su nosili teško ranjene. Jedan je bolničar i sam bio teško ranjen kad je iz borbe iznosio svoga druga, pa je od rane i umro. Kako su ranjenici dospjeli do bolnice pravo je čudo i kazuje, koliko je taj narod izdržljiv. I meni zdravom bilo je i suviše teško prelaziti preko ovog stijenja i kamenja, pa tako dospjeti do bolnica Na koji su način drugi dospjeli, naročito oni, koji su bill ranjeni u nogu, pravo je čudo. Većina je od njih obrnula pušku, cijev prema zemlji, kundak su uzeli pod mišice, pa su se tako pri hodu kao sa štakom pomogli. Oko ponoći sam stigao u bolnicu. Teško ranjene sam ostavio, a one, koji su mogli ići, odveo sam u glavnu bolnicu. Oko 2 sata po ponoći došao je časnik iz puka sa svojim vojnikom i on je doveo još 50 ranjenika. Sve nijesmo mogli dalje otpraviti, jer za tako veliki broj niti smo imali nosila, niti bolničara. Jedan dio ranjenika smo natovarili na konje, koje su nam komordžije pozajmile,i poslasmo ih u pozadinu. Kakve i kolike su muke ovi jadnici pretrpili, to se ne može opisati. Jednog ranjenika sa slomljenom nogom podigosmo, kako je to već bilo moguće, na jednu mazgu, a ovu smo vezali za konja, na kome je bio drugi ranjenik. Po dva do tri konja morao je voditi jedan bolničar, vojnik ili komordžija, jer nijesmo imali dovoljno bolničara. Dogadjalo se i to, da je tako natovarena mazga u pomrčini pala u tamu ili se inače spotakla, pa je ranjenika zajedno s teškim samarom zbacila sa sebe. Francuzi i Englezi imaju za svaku satniju po 8 bolničara, na previjalištu imaju jake mazge, svaka s dva sedla, na koja se ranjenici namjeste, a mazge ih odsesu do automobila, koji se nalaze u blizini. Naši dobrovoljci imaju svega dvoja nosila, i ona su polomljena, pocijepana i iskrpljena'.
Biio bi sa svim izlišno ovaј opis ma kojim načinom komentarisati. Različnost, koja zjapi izmedju ovih stvarnih prilika i ništavnih fraza, kojima najgori drekavci četvornog sporazuma hoće da utješe Srbe, govori tako jakim govorom, da je neumjesno slabiti je ma kojim našim primjedbama.
Beogradske Novine, 154/1917. 


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[JASON]

Blaženoj seni kralja Aleksandra I.
^{Ovaj članak je napisao i poslao uredništvu kralj. srpski major Lazarević, koji se sada nalazi zarobljen u Bugarskoj.}


Poste tvoje tragične smrti 29. maja 1903. godine, i posle onih strašnih uniženja kroz koja je tvoja zemlja prolazila za ovih poslednjih 14 godina, skupismo se da ti užežemo kandilo blagodarnosti, da u kandilo koje na tvome grobu gori, nalijemo još jednu kap narodne suze, suzu pokajanja, koja nikad sagoreti neće.
Jadni kralju, jadni gospodaru, kako je veličanstven bio dolazak tvoje zvezde na ovaj svet, a kako strašan, krvav i težak zalazak.
Rodio si se onda, kad su tvoji oficiri, tvoja vojska, krv prolivali za spas i sreću otadžbine i veličinu tvoju, kad su topovi na Deligradu bili upravljeni protivu opšteg neprijatelja, a svršio si sa životom, od kuršuma revolverskih tvoga oficirskog kora!
Narod koji te je blažen, sa osmehom na usnama dočekao, koji je u tebi gledao eru, sjajne budućnosti, ostvarenje svojih davnašnjih nada, spustio te je u grob pucnjem iz revolvera, kuršumima, krvlju, ranama tvojim, izrešetanog, isfalatanog na kajiševe!
I u koliko je tvoj dolazak na svet bio radosniji, u toliko je končina tvoja strašnija i svirepija bila, u toliko je sramota naroda srpskog jače odblesnula, u toliko je rastanak sa tobom dirljiviji blo, jer nam ti ode, neoplakan suzama narodnim!
Ode, a za sobom ostavi ipak, i provaliju, u koju upade ceo tvoj narod!
I to ko te mučki, zlikovački izmrcvari? - Ruka srpskog oficira, i to onih istih koji su ti za života ruke ljubili. Ona ista vojska, koja ti se na vernost klela; sa onom istom rukom, koja se je uzdizala da prizivajući Boga za svedoka, kletvu na vernost tebi položi!
Danas, više nego ikad, za ovih poslednjih četrnaest godina, od kako si mučki ubijen od tvojih oficira, upiremo svoje oči k nebu, moleći se Bogu za spas duše tvoje!
A ta naša molitva, iz porušene i upropaščene Srbije, u toliko je jača, u toliko ugodnija Bogu, jer je šalje narod ogrezao u bedu i nesreću, koga vlasnici srpski, ubice tvoje, konačno upropastiše.
Ti si raspet... a s tobom i naša otažbina, ti si umro; ali ti se otadžbina već četrnajest godina u agoniji guši!!
Ruka istih onih zlikovaca, koja je tražila tvoje prijateljstvo, koja ti je za života farisejski pružana, pre četrnajest godina, ona je nemilosrdno prebila u komade veze koje si ti sa narodom imao, skrhala i poslednji izdanak loze Obrenovića!
Danas, gledajući crnu pustoš, koja se je razlila po Srbiji, svu nesreću koja nas je snašla od onih istih zlikovaca koji tebe ubiše i državu srpsku upropastiše, šaljemo tople molitve Gospodu Bogu za spas tvoje namučene duše!
Ovako bedni i nevoljni, upropašćeni, uniženi i osramoćeni prosimo u Boga milost za spas duše tvoje!
Ti sa nebeske visine, vidiš ovu katastrofu našu, u koju pade tvoj neblagodarni narod ... vidiš one tužne majke, kako ubradjene crnom šamijom, skrštenih ruku i uprtih k nebu očima, šalju tople molitve Gospodu Bogu, za spas duše tvoje i večno prokletstvo ubicama narodnim i tvojim. Ti vidiš ova ojadjena i izlomljena srca?
Ti vidiš prave prijatelje tvoje i tvoga naroda, koji su se danas oko tvoga groba skupili, da ti pokažu, koliko su te neizmerno voleli? Koliko te danas poštuju!
Avaj!... Danas, kad im ti više nisi u stanju da pomogneš!... Danas, kad tvoj narod zajedno sa tobom, prestavlja tužnu grobnicu! Kad si i za tvoje ubice, kukavice, bezopasnim postao?
Ti vidiš ovaj prevareni narod?
Ti vidiš onu masu siročadi, i udovica, majki i očeva, koji proklinju ubice tvoje, ubice naroda srpskog?
Ti vidiš tašte nade naroda tvog?
Vidiš prazan presto, porušene ideale, uništen i unesrećen narod?
Da, danas je osvanuo najžalosniji, najteži, najturobniji dan u tvojoj bivšoj Srbiji! On je osvanuo težak… nečuveno težak... Tvoje Srbije nema više!
Ono, što si godinama stvarao, propalo je…
I baš danas narod žuri, da sa tvoga groba, potraži pokajanja za dela svoja. Isti onaj narod, koji je govorlo da ga ne voleš, isti onaj narod koji se je iskariotski smejao, kad su ti mučenički venac na glavu metali... kad su te izmrcvarenog kroz prozor bacali!
Da, danas je baš ceo narod srpski video, koliko si vredeo, danas vidoše i oni zlikovci koji te onako zverski iskasapiše, šta si i koliko vredeo.
Danas, su tek i oni uvideli da je Bog protivu njih, danas je narod video, šta mu je nekadašnji zločin doneo!
Danas je narod svesan, da je te razbojnike, glad za vlašću i žedj za krvlju naterala da te ubiju!
Mračni zlikovci, izabraše noć, ovu istu noć pre četrnajest godina, da u njoj sakriju svu svoju niskost, sav svoj zlikovački podvig, sram i stid!
O, Veliki Mučeniče! Kralju naš! Pod svirepim udarcima tvojih oficira, ti si život predavao Bogu, gledeći u oči te zlikovce! Ti si ih gledao, a oni, besomučni, pusti, žedni krvi tvoje, tvoj pogled nisu razumeli. Oni nisu ni slutili, da je taj isti njihov nož, koji je rasparao srce tvoje, još svirepije zaparao u srce Srbije, da je tvoja smrt, smrt naroda srpskog, da je tvoj pogled govorio: 'Siroti narode!'
Nisu... jer su oni bili i slepi i gluvi, sa užasom u rukama i mračnim razbojničkim borama na čelu ...
Izdahnuo si pod svirepim udarcima sabije, kuršuma i nogu zločinačkih… Tebе je nеstalo... a u Srbiji se zacarila despotska volja njihova, koja im je bila preča i od naroda i od otadžbine. Anarhija zaverenička zaustavi progres… zemlja otpoče da bludi u nedogled!
I ovim ljudima, ženama, ovoj deci, što danas tako žurno koračaju grobu tvome, srce zadire u pomisao, jer su izgubili sve… i svoje ljude, i svoje očeve, i svoju otadžbinu…
Oni punih četrnajes; godina savijahu kolena pred njima, oni su gledali kako se punih četrnajes godina zlikovci baškare po ovoj zemlji, kao da samo oni imaju na život prava, negirajući Pravdu i Boga, veličajući zločin i prokletstvo. Oni su vladali a narod je morao da ćuti. Bog je bio samo Bog na nebu, oni behu zemaljski bogovi!
Zločinci! O, sramni sinovi ove zemlje!... Zašto zatvoriste oči pred Pravdom, pred istinom?... Zašto otadžbini ubrizgaste otrov u krv?... Vi, 29. maja, osetiste samo toplotu; ali je narod sagoreo… Otadžbina lagano sagorevaše!
Cvetovi, sa drveta, koje posadiste u prozorje 29. maja, dadoše plodove punih otrova!... Jasan majski dan, postajao je sve mutniji i mutniji. Nebo je sve oblačnije postajalo, dok nije nestalo i poslednje zvezde dok zemljom nije ovladao mrak.
Sa samrtnog odra tvoga, rasprostirao se čudnovat dah, koji je naslućivao blisku katastrofu.
Razbojnici, bez vaspitanja, bez prošlosti, ordinarni maroderi, gazili su po narodnom telu nemilostivo, a prava vlast beše samo igračka u rukama njihovim. Tvoje ubice postadoše gospodarima naroda tvog!
Da, oni tvoj narod odvedoše na poslednji basamak, sa koga se u bezdnju silazi!
Zločinci, zaslepljeni vlašču i materijalizmom, ne behu u stanju da sondiraju dubinu te bezdne, u koju narod svoj spuštaju!
Ti ih vidiš, sa nebesne visine, kako se danas potucaju po svetu, kako prose, kako nigde mira i stanka nemaju, kako ih se svaki ratosiija! Vidiš li ih Kralju kako su izbezumljeni?!
Držali su, da će samo tvoj dvor upaliti, medjutim od toga je plamena cela Srbija sagorela! Oni se spasoše, a narod izgore, jer je tu ostao, a oni utekoše daleko... daleko.
Sad se tek uveriše kako je ljubav njihovih pristalica prolazna a mržnja prema njima trajna! Iskreno i predano, donosimo na tvoj grob, buket cveća nakvašen suzama narodnim, koje će kao dragi kamen blistati, i prislužujemo ovo kandilo blagodarnosti, naliveno čistim suzama narodnim, sa željom da doveka gori. Slava neka ti je Kralju naš!
Prokiete neka su ubice tvoje, tvoga doma i naroda srpskog!
Amin!

Major Lazarević.
Beogradske Novine, 157/1917.  

[JASON]

Narod nije kriv.
^{Od jednoga poznatog srpskog književinika dobili smo slijedeći napis. Iznašamo ga, a sud prepuštamo javnosti.}


U 157. broju 'Beogradskih Novina', od 10. juna o. g., izašao je povodom četrnaeste obletnice od tragične smrti Kralja Aleksandra I. jedan srcem pisan, dirljiv i tačan članak, iz neizvežbanog ali iskrenoga pera srpskoga majora Lazarevića. Skovitlan plemenitim i preteranim bolom, pisac je pri tom pao i u jednu pogrešku: okrivio je i suviše srpski narod zbog ubistva nesrećnoga mladog kralja.
Mrski zločin od 29.maja (11. juna) 1903. naišao je u širokim slojevima narodnim na negodovanje, osudu, pa čak i na prokletstvo. Seljanke su se u većini okruga ubradjivale crnim povezačama, devojke su jadikujući kose raspletale, a seljaci su sušu ili grad pripisivali nevino prolivenoj krvi vladaočevoј.
Do srpskog se naroda, dakle, krivica može sastojati jedino u tome, što svoje osudjivanje zločina nije pretvorio i u kaznu. Ali se on za to mora izviniti, jer narod ne može sam nikakvu akciju ni da organizuje ni da izvrši bez učešća inteligencije, koja je prirodni vodja svakoga naroda. Na žalost, ogromna večina srpske inteligencije ne samo što je prihvatila kraljeubistvo, nego ga je i veličala, ugušujući svojim gromkim slavopojem glas maloga broja uvidjavnih političara i visoko moralnih rodoIjuba, koji su od početka do kraja dosledno smatrali: da je 29. maja (11. juna) 1903. izvršen u Srbiji jedan običan krvavi zločin, koji ni po ljudskim ni po božjim zakonima ne može ostati nekažnjen.
Srpska je inteligencija odobravala taj zločin, nešto zbog političke nezrelosti, a najviše iz prosta računa, jer je novi režim omogućavao lako dokopavanje vlasti i materijalno ćelepirenje. Na taj je način u novom režimu ili 'svetom stanju' - kako je kod nas rado nazivano vreme posle 29. maja 1903. - političko ubistvo postalo neka vrsta dopuštenog sredstva u političkoj borbi i time je Srbija kao država najedanput prenesena u Srednji Vek! Neosporno su se kod nas, usled strasne zaošijanosti političke borbe, dešavala i ranije politička ubistva, ali njih tada nije niko odobravao, već se uvek trudilo, da se ona dovedu u uzročnu vezu s makar kakvim drugim motivom, kojl stoji izvan politike (zelenašluk, ljubavna afera, komšijska zavada i tome slično). Od 29. maja 1903- na ovamo, medjutim, ubistvo je u Srbiji doživelo skoro rang jedne političke dogme. Režimski su listovi kovali u zvezde krvavo verolomstvo zakletih oficira, a Narodna Skupština je odavala svečano priznanje zavereniclma, koji su proglašavani herojima narodnim. Dr. Milenko Vesnić, pravnik čuven i u stranom naučnom svetu, predložio je tada, da se ustanovi orden Karagjorgjeve zvezde, te da se njime vidno i zahvalno obeleže oficiri i adjutanti, koji su svoga miropomazanog Kralja mrcvarili, čizmama gazili i leš mu kroz prozor bacili! Političari su se u dnevnim listovima utrkivali, da se udvore kod zaverenika, a pravnici su u stručnim časopisima ('Arhiv za pravne i društvene nauke') dokazivali opravdanost i umesnost ubistva.
Posledica je svega toga bila, da su politička ubistva uzela maha u zemlji. U tomrucima beogradske policije, usred bela dana, premlaćeni su žandarmskim kundacima kontrazaverenički oficiri Milan i Maksim Novakovići, a u unutrašnjosti zemlje progutala je pomrčina nekih dvanaest poslanika iz predjašnjih Skupština pod Obrenovičima. Političkim protivnicima pretilo se javno i otvoreno ubistvom, naročito pri skupštinskim izborima, te narod nije ni mogao niti smeo da manifestuie svoje pravo mišljenje o ubistvu Kralja Aleksandra. Pored sve spoljne forme ustavnosti, Srbija je tada u samoj stvari bila jedan janičarski pašaluk, po kome su vršljali zaverenici i njihove prišipetlje.
Zbog takvog naopakoga shvatanja, koje je vladalo kod ondašnjih zvaničnih krugova naše nesrećne Srbije, stvoreno je u celoj Evropi, i demokratskoj i konzervativnoj, pogrešno mišljenje o srpskom narodu: da je krvožedan i da ga raspinju ubilački instinkti. A to ne odgovara istini, jer se narod srpski, u svojoj flotantnoj masi, buni protiv ubistva. Naš je narod ratoboran i hrabar, a poznato je da hrabri narodi raspolažu s viteškim osobinama karaktera, koje apsolntno isključuju mučko ubistvo.
Što srpski narod nije kaznio kraljoubice, ne može služiti kao dokaz, da je bio uz njih. Ali ga je ipak postigla kazna, jer zbog njihovog zločina ispašta on ni kriv ni dužan. Medjutira, osim narodnoga suda, koji može zakasniti ili u opšte izostati, postoji jedan viši, neumitni sud, koji nikad ne izostaje - sud božje pravde, od koga još niko pobegao nije. Narodna poslovica veli: Bog je spor, ali dostižan. On izvesno vreme pusti krivca ne samo nekažnjenog, no mu čak pruži mogućnost da dospe do uspjeha i slave, te se ovaj zavarava nadom, da ga je kazna u opšte mimoišla. Ali su putevi božji neispitani, i odmazda sustiže zločinca baš onda, kad joj se najmanje nadao i kad mu najteže pada.
Ta neizbežna, strašna kazna božje pravde već je sustigla ubice potonjeg Obrenovića; ali je ona - avaj! - pala i na nevini narod srpski, zato što nije imao snage u sebi, da nad zločincima kaznu izrekne. Kako je božja pravda velika i sveopšta, i u kolikoj meri upravlja ona sudbinom naroda i odgovornih pojedinaca, vidi se po tome, što obuhvata ne samo neposredne vinovnike jednoga zločina u istoriji, no i one koji su taj zločin blagoslovili. Zbačeni ruski imperator Nikolaj II., bio je venčani kum jadnom mladiću Aleksandru Obrenoviću, pa ipak je odobrio njegovu nasilnu smrt i jedini od vladalaca prikačio o carski mundir - Karagjorgjevu zvezdu. I baš u trenutku pune svoje moći i slave, Nikolaj II., ošinut munjom revolucije, srušio se s prestola… Bog je spor, ali dostižan!
Beogradske Novine, 159/1917.

[JASON]

Slike iz Srbije, Duhovski prilog 'Beogradskih Novina'.


[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Beogradske Novine, 144/1917.

[JASON]

Na dogledu trogodišnjice.
^{Uspomene iz prvog dana rata.}


Oko podne, u utorak 28. (15.) jula 1914., dobila je beogradska 'Politika' iz Niša telefonski izvještaj od svoga dopisnika, - (tada se vlada sa cijelom centralnom upravom već nalazila u Nišu) da je ministar predsjednik i ministar spoljnih poslova dobio otvoren brzojav iz Beča od austro-ugarskog ministra spoljnih poslova grofa Berchtolda, čija je sadržina skoro doslovno ovako glasila: 'Austro-ugarska vlada nije zadovoljna odgovorom srpske vlade, s toga će Austro-Ugarska sama sebi pribaviti zadovoljenje'. – 'Politika' je odmah izdala vanredno izdanje i beogradski svijet je već u podne toga dana čitao ovaj značajni brzojav austro-ugarskog ministra spoljnih poslova. Svijet se bio uzrujao, a beogradski politički krugovi tumačili su sadržinu gornjeg brzojava kao objavu rata Austro-Ugarske Srbiji. Razumije se, da ih je bilo dosta, koji su riječi 'sama sebi pribaviti zadovoljenje' tumačili i na drugi način, mislili su, da se to zadovoljenje ne mora baš oružjem pribaviti, nego kakvim oštrim represalijama, dakle, tumačenje samo radi utjehe i - nadanja, da će se vrlo ozbiljna zaoštrenost izmedju Austro-Ugarske i Srbije ipak moći riješiti mirnim putem. Cio svijet je u grozničavom nestrpljenju očekivao zvanično saopštenje iz Niša. Pred samo podne toga dana slučajno sam prisustvovao jednom telefonskom razgovoru izmedju saradnika jednog beogradskog lista i ministra predsjednika Pašića. Ovaj je tražio jednog od činovnika toga nadleštva, a na telefonu se slučajno desio pomenuti novinar. U tom razgovoru, a na pitanje novinara o već objavljenom brzojavu austro-ugarskog ministra spoljnih poslova, Pašić je novinaru odgovorio, da se on čudi, kako je takav izvještaj mogao i dospjeti u Beograd; on je istina primio takav brzojav, ali mu izgleda, i po obliku i po sadržini, da je neka mistifikacija, pa je naredio istragu, da se vidi, od kud je taj brzojav došao, kojim putem i t. d. - Pogrješka je, dodao je Pašić, što je o tom brzojavu javljeno u Beograd, te se zbog toga svijet toliko uznemirio. Na pitanje novinara, šta vlada misli sa Beogradom, Pašić je odgovorio: 'Pa, ako doista dodje do rata, Beograd će se prividno neko vrijeme braniti, pa će se predati.' - Po podne su beogradski listovi u kratkim vanrednim izdanjima donijeli doista zvanično oprovrgavanje gornjeg brzojava, a naročito njegovo tumačenje, da je njime Austro-Ugarska objavila rat Srbiji. To je bilo oko 4 sata poslije podne. I ako je bio radni dan, ulice Beograda, naročito Terazije i knez Mihajlova ulica, bile su pune svijeta, kavane tako isto. Vrlo lijep Ijetnji dan, a i oni sudbonosni trenuci, izazvali su skoro cio svijet iz kuća. Zvanično saopštenje se na jagmu rasprodalo, svuda se pažljivo čitalo - i ono je u nekoliko svijet umirilo. Pored tog zvaničnog saopštenja došao je jednom beogradskom listu poduži telefonski izvještaj iz Niša, koji je doista bio u stanju, da izazove sumnju u tačnost, ili bolje rečeno u autentičnost porijekla onog uzbunljivog brzojava. U tom saopštenju, koje je bilo sa svim vjerno, javljeno je ovo: Brzojav je i u Nišu izazvao u svima krugovima, pa i u diplomatskim (svi strani poslanici bili su tako isto u Nišu), - veliko uznemirenje. Ministar predsjednik Pašić je, čim mu je bio dostavljen brzojav, otišao njemačkom poslaniku baronu Grinsingeru, kome je Austro-Ugarska bila povjerila zaštitu interesa i prava njenih podanika u Srbiji, pokazao mu brzojav i zatražio od njega obavještenja i njegovo mišljenje. Odgovor njemačkog poslanika je bio, da on o objavi rata Austro-Ugarske Srbiji ništa ne zna, a drži, da bi o tome, ako bi ona u istini bila već svršena stvar, morao znati. Njemački poslanik, dakle, nije mogao ništa pouzdano odgovoriti niti dati kakva stvarna objašnjenja. - Neizvjesnost je dakle, i dalje ostala. Svoje mišljenje o neautentičnosti porijekla brzojava mjerodavni krugovi su utvrdjivali još i ovim svojim gledištem: Pošto njemački poslanik zastupa interese Austro-Ugarske u Srbiji, to bi svaki čin monarhije prema Srbiji imao on da izvršuje, naročito tako važan čin, kao što je objava rata. Prema tome, kad njemački poslanik o tom brzojavu ništa ne zna, on će svakako biti neka vrsta podvale ma s koje strane.

[JASON]

Kako je taj dan prošao u Nišu, meni nije poznato. U Beogradu, prvom nišanu svih dogadjaja, život je poslije podne toga dana, a naročito poslije napomenutog zvaničnog saopštenja, tekao u punom spokojstvu, svijet se bezbrižno šetao, kao da mu ne predstoje nikakvi važni, upravo sudbonosni preokreti, pilo se pred gostionicama ladno pivo, a predmet razgovora bio je skoro svuda onaj brzojav i razne druge vijesti, koje su još mogle dolaziti iz Zemuna privatnim putem, pošto je brzojavni saobraćaj sa Austro-Ugarskom bio već prekinut. Izmedju Beograda i Zemuna vozio je s vremena na vrijeme, od 26. (13.) do zaključno 28. (15.) jula prije podne, jedan rumunjski teretni parobrod. On je prenosio iz Beograda u Zemun austro-ugarske podanike, koji su se bili riješili da blagovremeno odu iz Srblje, i iz Zemuna one srpske podanike, koji su se, na glas o vrlo zapetom stanju izmedju obe susjedne države, hitno vraćali iz raznih mjesta Austro-Ugarske svojim kućama. Oni su nam saopštavali vrlo ozbiljne stvari, koje su na svome putu kroz monarhiju, a naročito Beogradu bližim krajevima, mogli zapaziti. Ta saopštenja, naročito o hitnom vršenju mobilizacije, o velikim vojničkim pripremama i privlačenju veIikih vojničkih odjelenja prema srpskoj granici, sve su nas više uvjeravala, da se mi doista bližimo vrlo sudbonosnim danima i da oni nijesu daleko. Oko 5 sati poslije podne bila je posljednja vožnja rumunjskog parobroda izmedju Zemuna i Beograda. Čim je brod iskrcao bio putnike, odmah se odkačio od srpske obale, a poslije kratkog vremena je zaplovio niz Dunav. Od tog trenutka je bio nastupio konačni prekid izmedju Beograda i Zemuna.
Vraćajuči se oko 8 sati u veče kući od 'Cara', gdje se u jednom većem društvu na razne načine razgovaralo i kombinovalo povodom nepouzdanih vijesti iz Niša, a vrlo ozbiljnih privatnih vijesti iz Zemuna, ja sam o svemu, što sam toga dana čuo, razmišljao i došao bio do zaključka, da se časovi našeg mirnog i spokojnog života približuju svome kraju. Polazna tačka za takav zaključak bio mi je onaj brzojav, o kome ja nijesam dijelio mišljenje naših niških mjerodavnih krugova, da je neautentičnog porijekla. I poslije onog zvaničnog saopštenja, u kome u ostalom ničega stvarnog i nije bilo, ja sam u njegovu autentičnost potpuno vjerovao, jedino je što sebi nijesam mogao objasniti bilo to, kad će i na koji način monarhija pristupiti pribavljanju zadovoljenja. Ali se i na to nije dugo čekalo.
Bio sam vrlo uznemiren. Poslije večere sam prošetao Terazijama, ulicom kneza Mihajla do Kalimegdana. Svijeta je bilo još dosta i po ulicama i pred kafanama. Svuda se živo razgovaralo, ali je sve bilo kao oblčno, nikakva se uznemirenost nije mogla primjetiti, te sam i sam dolazio do uvjerenja, da ću se ja u mome mišljenju možda i prevaritl. AIi, na veliku žalost, to nije bio slučaj. Legao sam oko 10 sati. Pade mi na pamet ono telefonsko saopštenje g. Pašića: 'da će sе Beograd neko vrijeme samo prividno braniti, pa će se predati.' Dakle, i pored njegovog mišljenja o 'neautentičnosti', on je ipak predvidjao mogućnost oružanog pribavljanja zadovoljenja, samo što se propustilo, da se Beogradjani, ma i na najblažiji način, obavijeste o tome, kako će teći to prividno branjenje prijestonice.
RazmišIjajuči o tome zaspao sam. Iz najsladjeg ponoćnog sna probudi me lupa na mome prozoru. Još dovoljno nerazbudjen čuo sam glas moje mlade gazdarice: 'Gospodine otvorite predsoblje!' - Ona je taj poziv ponavljala dok ja nijesam hitno izašao i otvorio vrata.
'Šta je gospodjo?' upitao sam gazdaricu.
'Pa, zar vi ne čujete topove?'
'Kakve topove?'
'lz Zemuna, ima već višе od pola sata kako je pucnjava počela.'
Nadahmice sam oslušnuo. I doista, preko vedrog, zvjezdanog neba najprije sjenu, pa onda grunu jedan, a za njim drugi top. Mene obuze drhtavica od uzbudjenosti, koju je u mojoj duši izazvao ovaj strahoviti trenutak. Pogledam na sat, trebalo je još ¼ do ponoći. Brzo sam se obukao, izašao na ulicu, koja je več bila oživila. Svijet je stajao pred svojim kućama i, iznenadjen sudbonosnim dogadjajem, obuzet strašnom neizvjesnošću, nijemo je slušao topovski pucanj i jezovitu pjesmu smrtonosne granate. U prvom trenutku zbunjen, i sam nijesam znao, šta ću i kuda ću. U trku sletim do 'SIavije'. Topovi su u nejednakim razmacima, sa jačim i slabijim rikom, grmjeli sa savske i dunavske strane, praćeni s vremena na vrijeme onim neprijatnim kloparanjem mašinskih pušaka i nešto redjom puščanom vatrom. Pred 'Slavijom' puno svijeta sa svih krajeva Vračara. Našao sam tu jednog mog starog školskog druga, činovnika visokog položaja, oko koga se bijahu mnogi iskupili; on im je nešto pričao. Od njega sam čuo, da je prvi top iz Zemuna ispaljen u 11. To je, dakle, bio trenutak pribavljanja zadovoljenja oružanom rukom, ili bolje rečeno početak ovog svjetskog rata.
Šta se dolje na Savi i Dunavu dogadjalo, mi tih trenutaka, kod 'Slavije' nijesmo mogli znati, nije tada još niko iz tih krajeva nailazio, ali nijesmo dugo ostali u neizvjesnosti. Oko 1½ sat po ponoći neobično se zasjja zvjezdano nebo, a odmah zatim zagrme skoro u neposrednoj blizini strahovit pucanj, toliko silan, da se cio Beograd tresao. Svijet je već počeo u većem broju da pridolazi, naročito iz savskih i dunavskih krajeva. Od onih iz savskih krajeva objašnjen nam je onaj strahovit pucanj. Rekoše nam, da su naši dinamitnim minama porušili savski željeznički most; samo nam toliko rekoše u prolazu, hitajući dalje, u najvećem uzbudjenju, u strahu, prema Torlaku, upravo neznajući ni sami kuda ni dokle.

[JASON]

Nijesmo dugo čekali, pa da budemo svjedoci jezovitih i čudnih prizora. Od Kalimegdana, Terazija i drugih ulica tih krajeva Beograda, naročito onih bliže Savi i Dunavu, svijet je bjegao, imućniji u fijakerima i drugim kolima, ostali pješice. Ta gusta masa svijeta ispunila je ulicu kralja Milana i Šumadijsku, s njome se kod 'Slavije' pomješaia masa, koja je dolazila iz Nemanjine ulice, pa je onda tako udružena ostavljala Beograd u pravcu Torlaka. Da bi prizor bio jezovitiji i čudniji u masi se, koja je dolazila iz ulica kralja Milana, pojavila konjička žandarmerija, krčeći bezobzirno sebi put da što prije izadje iz Beograda, pa da poslije kasom, a možda i galopom, stigne do Torlaka. Osim mnogih fijakera i drugih kola projuriše pored nas i dvoja špediterska kola. Na njima je bilo, koliko sam mogao zapaziti, nekoliko sanduka municije a na ovima su sjedeli pisari uprave grada Beograda; i oni su hitali, da se što prije dočepaju Torlaka, da li po dužnosti ili napuštajući svoju dužnost, nije mi bilo poznato. Zapazio sam u onoj masi svijeta mnoge moje poznanike, tražio sam od njih obavještenja o onome što se dogadja na Savi i Dunavu, ali ništa nijesam mogao saznati, svakako da i oni sami nijesu ništa znali. Jedan mi poznanik na moje pitanje odgovori:
'Ne pitaj, nego bјegaj što prije, kako je dolje, i šta se tamo dogadja, ništa ti ne znam, ali dobro nije, vidiš i sam da cio Beograd bјega.'
On mi je sve to govorio isprekridano, u uzbudjenju i nestrpljiv što ga zadržavam.
'Pa kud misliš' - upitam ga.
'Na Torlak, a poslije ću viditi na koju ću stranu', odgovori mi on izmičući žurno.
Svijet je i dalje u masi bjegao. U njemu su bili zastupljenl svi redovi gradjanstva, većinom iz krajeva, koji su bliže Savi i Dunavu, i to je tako trajalo do same zore.
Topovi od Zemuna gadjali su Beograd u izvjesnim razmacima, ali ni jedna granata nije pala u samu varoš. U neprekidnom klaparanju mašinskih pušaka čuli su se po neki put puščani plotuni, a zatim pojedinačne puščane paljbe. Mi smo sve to slušali s velikim uzbudjenjem, pratili smo svaku svjetlost na nebu, koja je topovskom tresku prethodila, ali o onome šta se na Savi ili Dunavu dogadja nijesmo ništa znali, niti smo mogli saznati, jer oni, koji su bili pozvani, da svijet obavijeste, da ga koliko-toliko umiri i uspokoji, prvi su bili - na Torlaku. Može se reći, da je od 1 sata 16. jula u jutru do u samo podne Beograd bio bez vlasti.
Zora je već izbijala, dan se bližio, ali smo mi svi još neprestano stojali kod 'Slavijе' očekujući dogadjaje, kakve, ni sami sebi nijesmo mogli reći, i posmatrali jezovite prizore bjeganja. Poslije 4 sata prestaše topovi, a i puščana paljba bivala je sve redja, samo je kad i kad zaklaparala po koja mašinska puška, pa i ona je brzo zatim ućutala. Oko 5 sati bilo je opet sve mirno, i bjegunaca je bilo mnogo manje. Vratio sam se u moj stan i umirio moje, koliko mi je to bilo moguće, pa se onda ponovo spustim 'Slaviji'. Svijet se već bio prilično razišao, od onih mojih jutrošnjih nije bilo nikoga, te se riješim da kroz i suviše živu ulicu kralja Milana i Terazije doprem, ako je moguće do Kalimegdana. Usput sam sretao mnoge fijakere u kojima su naše ugledne porodice, razumije se imućnije, ostavljale svoj puni dom i Beograd. Mnogih od tih porodica nema još ni danas u Beogradu. Svuda je vladala uzrujanost i uzbudjenost, ali je ipak, da nije bilo još samo bjegunaca, izgledalo sve obično, kao da se nije ništa noćas dogodilo. Pred kafanom kod 'Cara' stolovi puni svijeta; pije se kafa, - kao obično, samo što je razgovor bio mnogo življi no obično. Svaki je na svoj način pričao što je znao i što je čuo. Razumije se, da to nije bilo ništa tačno, sve se to pričalo kao o nekom dogadjaju, koji je sa svim prošao i kome neće ništa više slijediti. Sjeo sam i ja za jedan sto, za kojim je sjedilo nekoliko naših uglednih trgovaca. lz njihovog razgovora o noćašnjem iznenadjenju izbijala je ozbiljna zabrinutost. Šta će biti i šta da se radi, bilo je njihovo opšte pitanje medjusobno. Njihov je položaj u tim trenucima zbilja bio težak. Ostaviti svoju veliku i tudju tekovinu, ili ostati i predati se sudbini, nije bilo lako za rješavanje, a obavještenja o stanju stvari ili ma kakvog savjeta nije se moglo dobiti, jer tih mjerodavnih lica nije bilo u Beogradu. U razgovoru izmedju ostalog saznao sam, da su noćas plaćani fijakeri do Torlaka 100 dinara, do Resnika 200 a do Ralje 300 dinara. Ovo ucjenjivanje se povećalo u toku dana za one, koji su docnije napuštali Beograd.
Oko 7 sati u jutru puče od Zemuna jedan, a za njim ubrzo i drugi top, granate proletoše Beograd. Odustanem od namjere, da odem do Kalimegdana, podjem nazad 'SIaviji'. Meni u susret dolazila je konjička žandarmerija, vraćajući se sa Torlaka. Jednog od poznatih oficira upitam: 'Kuda idu?' Odgovorio mi je: 'Za sad u kasarnu.' Bilo mi je malo prijatnije, jer sam vidio, da ipak nećemo biti bez zaštite. Zastao sam kod 'Moskve' i u tom trenutku vidim gdje jedan fijaker u galopu juri od Kalimegdana. U njemu je sjedio jedan pisar uprave grada. Svima, koje je vidio davao je znak rukama, da se sklanjaju, da bjegaju. Kad je prolazio pored mene doviknuo mi je: 'Austrijanci su u gradu, bježite!' - Razumije se, da sam ga poslušao. Trkom produžim put, osvrćući se neprestano doprem do 'Londona'. Tu zastanem ne bi li što vidio ili čuo. Svijet se bio istina uskolebao, ali ništa više. Gospodin pisar vjerovatno nije ni vidio grada, nego je nešto načuo, pa je u strahu našao za pametno da strugne i da još više uzruja svijet ovakim vršenjem svoje dužnosti. Cio je dan prošao na miru, nije bilo nikakvih dogadjaja, osim što su imućnije porodice, pa i mnoge druge, napuštale Beograd. Željeznica od Topčidera je bila tog dana u veče puna putnika i prtljaga za razna mjesta do Niša. Beograd je već prvog dana rata bio prilično ispražnjen. O svim noćašnjim dogadjajima nadležni u Nišu bili su opširno brzojavnim putem izvješteni, ali od njih do u veče nije došlo nikakvo ni obavještenje ni upustvo. Od prvog dana rata, pa još za nekoiiko dana Beograd je bio ostavljen sam sebi. 
(S. P. R. Iz mojih zabilježaka).
Beogradske Novine, 160/1917.

[JASON]

Upropastitelji Srbije.
^{Neki Dušan Vukelić poslao je uredništvu slijedeći napis, kojega iznašamo bez komentara jer bi takav bio nepotreban.
Ženeva, juna, 1917.}


Ima jedan broj ljudi, kojima je narod u Srbiji u svoje vrijeme bio poklonio neograničeno povjerenje, da ga zastupa i u državi i pred stranim svijetom. Tome broju ljudi povjerio je bio narod u Srbiji sudbinu otadžbine i sudbinu svoju. Opći napredak zemlje, imanje pojedinih ljudi, pa i život svakog pojedinog gradjanina Srbije bio je u rukama ovih ljudi, koji su svim tim dragocjenim dobrima mogli, po sili zakona, raspolagati onako, kako bi kada našli za dobro. I ti su ljudi imali za ovo ogromno narodno povjerenje da odgovaraju jedino zakonu i svojoj rodjenoj savjesli. Ali zakon su donosili, mijenjali i tumačili opet oni sami, a savjest svakoga od njih bijase drukča. Opće zajedničke savjesii u njih nije bilo. A narod u Srbiji, onaj narod, koji ih je do tih najviših položaja u državi na svojim slabašnim i sirotim plećima donosio, koji im je tu čast i slavu poklanjao, koji je i sudbinu svoju stavljao u njihove ruke i neprekidno im kao najposlušniji rob služio, taj narod u Srbiji nije imao ni prava ni mogućnosti, da nadzire brigu o samome sebi. Ta žalosna i teška istina postojala je još prije rata, ona se još tačnije, ali ujedno teže i žalosnije, neprekidno potvrdjivala za vrijeme samoga rata, pa ta se istina, što je najgore, ponavlja i danas, kada su ti narodni izbornici okrenuli srpskom narodu i Srbiji ledja, otišli u daleku nepoznatu tudjinu, kamo su jedan dio toga naroda lažnim obećanjima povukli za sobom i tu ga ostavili po morskim ostrvima, kao u kakvim apsanama, da od gladi, prljavštine i boleština skapava, a oni se predali bezbrižnom životu i svima mogućim uživanjima, trošeći onaj grdni novac, koji su u ovo vrijeme od Engleza i Francuza uzeli u zajam baš za taj narod, a tome narodu nijesu pružili ni prebijene pare. Zato se ondje, na onim ostrvima svakoga dana umnožava broj srpskih neopojanih grobova, na kojima se i one jadne drvene krstače lome i nestaju ih, brišući time i poslijednje obilježje zemnih ostataka onih, koji su ostali u Srblji i koji još i ne znaju, da su njihove mile i drago prije vremena nogom gurnuli u grobove oni, kojima je narod Srbije sve svoje dobro bio na poštenje i savjest povjerio…
Pa ko su ti ljudi, kojima je toliko bilo stalo da srpski narod upropaste?
Svaki će se odmah sjetiti, da su to oni ljudi, koji Srbiji ni prije rata nijesu dobra željeli i koji su na njenoj propasti radili. To su oni ljudi, za koje je čitav narod bio glupo i poslušno stado, koje su oni strigali, mučili, pa i nož mu pod grlo podnosili. To su ljudi, koji su 1914. godine čitavu Srbiju izveli na jednu strašnu i nečuvenu klanicu, na kojoj je, koje od puške i topa, a koje od strašnih bolještina glavom platilo više od jednog milijuna srpskih duša. To su oni ljudi, koji su, kada je Srbija propala, na silu povukli za sobom sav podmladak srpskoga naroda i od tih regruta ostavili u Albaniji 16.000 kostura, a onaj mali ostatak potrpali na morske brodove, gdje su ta jadna djeca, skapavajući od umora, bolesti i gladi, umirala i tako bacana u more za hranu morskim ribama…
To su ljudi, ali ne: to nijesu ljudi to su životinje, to su diviji zvjerovi, koji srca i duše nemaju, koji poslije svih ovih do neba vapijućih grjehova uživaju u tudjini siti i napiti, koji su, a takvih je dosta, ostavili žene svoje u Srbiji, a ovdje dohvatili posljednje sokačke bludnice i žive sa njima kao da su vjenčani.
Neću više da govorim ja o njima. O njima, a njima u lice rekao je skoro sve ovo mnogi Srbin ovdje, a to je sve napisao i štampao jedan srpski novinar, kome su ovakvi zulumi bivših narodnih poslanika Srbije dodijali. Evo šta o njima veli urednik beogradske 'Štampe' Sveta Jakšić u svome, ovdje u Ženevi štampanom radu 'Pismo Srbima u Solunu':
'Ova grupa poslanika rekvirirala je uz put državna i privatna prevozna sredstva i žandarmi, silom prigrabljene vlasti, otimali su hranu po selima, primoravali državne činovnike da ih služe, obmanjujući svakoga, kako je njih vlada poslala u Solun sa naročitim zadatkom. Nekima od njih su putem poprskali dobro nabijeni koferi obveznicama državnim i akcijama narodne banke i raznih kajišarskih novčanih zavoda i gladna i neodjevena sirotinja, iz sela i varoši, koja je kasala za njima, gledala je u dva maha kako se iz tih kofera 'narodnih' prijatelja prosipa zlato.
Od obala Albanije pa do današnjeg dana život i rad bivših narodnih poslanika daje samo sliku prostih parazita. Oni su u Rimu ostavili smrdljivi trag svoga parazitskog života sa javnim prostitutkama, u kockanju, bančenju, svadjama i kafanskim tučama, kojima su prisustvovale gomile sveta sa ulice… U Nici su oni načinom svoga života po ulicama i nižim kafanama za šareni svet, zaprepastili francuske vlasti i izazvali gnušanje svega boljeg francuskog sveta, pokrivši nepoverenjem i život ono nekoliko solidnih ljudi medju njima. O njihovom nedostojnom ponašanju postoje izveštaji francuskih vlasti, koje svakom boljem Srbinu gone krv u lice; a velika grupa svih tih tipova poznata je tamošnjim bolnicama svojim gadnim bolestima. Od kako su napustili otadžbinu, te gomile eksploatatora nastavile su još u mnogo većoj i surovijoj meri svoje nevaljale i grabljivačke sisteme, jer znaju da svi oni, koji vide šta se radi, ma koliko da su nezadovoljni, nemaju načina da dadu izraza svome ogorčenju. U svima varošima, u kojima Srbi u Evropi žive, oni imaju svoju policiju, koja motri i čini u njihovo ime sve, što može da spreči pojavu ma koje vrste otpora'.
Pokraj ovog javnog protesta Sv. Jakšića štampao je još jedan ovdje u Ženevi, u kome o tim narodnim poslanicima i ministrima kaže ovo:
'Mi u toj gomili ijudi, koji raskošno i razbludno žive u Nici, Parizu, Marselju i Ženevi, imamo samo bivše članove bivše Skupšline. Oni su danas prosti paraziti koji žive od novca upljačkanog od našeg siromašnog naroda. Oni su naša velika i javna sramota, izuzimajući svega četvoricu ili petoricu, koji su se povukli u miran, i ako neradan život…
Još su gori i sramotniji oni, koji se zovu 'ministri' i koji žive na Krfu. To je, sa jedniin izuzetkom, prosta ortačina uzurpatora, pokvarenih i drskih. Oni su dugačkim prstima zgrabili kasu i vlast i drže ih oslanjajući se isključivo na svoju besprimernu bestidnost i na ćutanja vrhovnog komandanta koga širi krugovi smatraju kao njihovog zatočenika…
Danas je javna tajna da su izvesni 'ministri' sa izvesnim svojim činovnicima i partizanima stvorili razne liferantske kompanije, u kojima su oni glavni ortaci. Jednoj od tih kompanija je cilj, da za deset miliona franaka, većinom uzetih u obliku budžeta, nakupuju u Americi, Engleskoj i Francuskoj razne robe, koja će biti prešno potrebna Srbiji, da je unesu u Srbiju idući za vojskom (tako se ti glupaci još uvek nadaju) i da je zelenaški prodaju narodu. Ministar financija pokupio je čitavu četu svojih rodjaka, kumova i prijatelja, većinom vojnih obveznika, pa pootvarao razna besposličarska mesta po Evropi i gotovo sva ta mesla popunio je tim špekulantima i parazitima. Medju njima su većinom ljudi sa svim prosti, bez ikakve spreme i bez pojma o jeziku zemlje u kojoj su. U Parizu je otvorio nadleštvo za izdavanje plata i penzija, u kome ima više činovnika, raznovrsnih bogatih ljudi i parazita, koji su umakli iz vojske, nego što ima Srba koji imaju da primaju plate i penzije'.
Eto, narode u Srbiji, vidi sada ko to do sada upropašćivao i ko te još uvek neprekidno upropašćuje! Eto ko te i danas još ovde pred strancima tako strahovito sramoti i obraz ti kalja i pljuje! Mi smo ovde zarobljeni, a ti si slobodan, jer si slobodan sramote i nepoštenja, kradje i pljačke, koja se ovde u tvoje ime vrši. Nama je ostao još ovaj put i način da ti odavde poručimo: otvori oči i progledaj, pa vidi ko te je u smrt gurao i ko ti i danas kopa grobnicu, tebi i tvome potomstvu! Tako te pozdravlja Tvoj Dušan.
Beogradske Novine, 166/1917.

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[JASON]

Uvijek isti.


U Solunu završena je jedna vojna zavjera na taj način, da su tri viša srpska časnika strijeljena, a ostali su osudjeni na robiju i deportaciju.Svega je bilo oko 40 časnika, koji su odgovarali pred sudom radi atentata protiv prijestolonasljednika Aleksandra i organizacije zavjere, da se promijeni vladajuća forma Srbije. Naše je doduše mnijenje, da Srbi izvan Srbije imadu drugih mnogo većih briga, nego da se uzrujavaju o promjeni vladavinske forme, jer su do daljnjega ovu brigu uzele na sebe Austro-Ugarska i Bugarska, pa je prema tome, da li će Srbija biti kraljevina ili republika, autokratska ili demokratska država, pitanje bez svake važnosti. Ali kao što vuk mijenja doduše dlaku, ali nikada svoju ćud, tako i ovi ljudi, koji su bili navikli, da uvijek i jedino samo tjeraju politiku i politiziraju, nastavljaju oni i danas tim poslom i ako in particus infidelium. Mnogo nas više interesira forma, u kojoj se razvija ova politika. U Evropi je običaj, da se politika tjera u parlamentima i zakonodavnim tijelima, pa to je bio običaj i u Srbiji, a pošto je Srbija poslije svog opšteg sloma spasila osim nešto svog gotovog novca i svoju ne manje vrijednu skupštinu, ostala je Srbima očuvana baza za svaku politiku. Ali prilike i običaji u Srbiji morali bi se znatno promijeniti, kad bi se sva politička borba usredsrijedila jedino na skupštinu. Politiku bez atentata nijesu voljeli Srbi već i prije ovog rata, pa ovu činjenicu nijesu promijenile ni kobne prilike, što srpski političarl mora sada da rade i djeluju na grčkom zemljištu, grčkoj teritoriji.
Zavjera i atentat - to su bile uvijek narodno političke forme, pravilo u Srba i tako je ostalo. Atentat je bio upravljen protiv života prijestolonasljednika-regenta, a zavjera protiv 'vladavinske forme'. Susrećemo se ovdje istim pobudama, koje su kroz jedan ciјeli vijek bile mjerodavne u Srbiji, u danima državnog suzereniteta, kao i u danima državne samostalnosti. To su iste one pobude, kojima je pao žrtvom prijestolonasljednički par Austro-Ugarske monarhije, knjaz Milan, knjaz Miliajlo, kralj Aleksandar i kraljica Draga. Srbija nije ni u svojoj najvećoj bijedi ništa naučila. Njezine vodje ponajprije su prilikom ubistava i zavjera zavele i smutile narod, a onda su ga svalile u najveću bijedu i očaj, oni sami su ali zajedno sa državnim novcem umakli na vrijeme. Trebalo je, da se sačuva sva ona klika politizirajućih časnika i poslanika, trebalo je, da se očuva ova srpska osebina od bure, koja je prohujala preko Balkana. I ovi političarl gradjani i ljudi u uniformi imaili su i što da rade. Prvo nije bila baš tako laka stvar, kako će se najbolje opljačkati spašena državna blagajnica, a vrijeme, koje je preostajalo, upotrijebila su ova gospoda, da poslije izgubljenoga rata, otpočnu protiv pobjedioca drugi doduše laglji rat, rat laži. Individuji, najnižih moralnih sposobnosti, našli su u sporazumnoj štampi rijetko gostoprimstvo, pa su pričali ovdje najužasnije stvari o prilikama u zaposjednutoj otadžbini. Medjutim dosadio je i ovaj rad, jer na posljetku sve su to bili udarci u vazduh, bez ikakovog uspjeha. Tako se našlo ljudi, koji su se i izvan granica svoje otadžbine povratili svom omiljenom poslu komplota i atentata, onoj formi politike, koja je kroz decenije u Srbiji važila, kao najradikalnija i najvrijednija. Medjutim, ovaj puta izdala ih je sreća. Prijestolonasljednik je još u životu, a 'vladavinska forma' ostala je ista kao i prije. Zato su naprotiv morala tri časnika da izgube svoj život, medju njima jedan, koji je prije 14 godina aktivno sudjelovao kod ubijstva kralja Aleksandra, kraljice Drage, njezine braće i ostalih žrtava toga dana. Na taj način ga je stigla i ako docnije pravedna osveta.
Što se može očekivati od budućnosti jedne države, čiji političari nijesu ništa naučili iz nesreće, koja je stigla njihovu otadžbinu? U miru je Srbija zbog politike ljudi ove vrste, koji su sada upleteni u solunsku aferu, postala mjesto požara, zbog čega su susjedne države morale da budu uvijek na oprezu i koje je uvijek ugrožavalo mir i ravnotežu u Evropi. U ratu se ovi ljudi, bez vlasti i zemlje, nijesu promijenili i ne će da napuste svoje metode. Koje i kakovo će mjesto zauzeti ovakova država u budućoj Evropi mira - ako uzmemo u obzir, da je u njoj ubijstvo i zavjere postalo tradicijom - prepustićemo sporazumu, koji je kao pravi zaštitnik kulture i civilizacije uzeo pod svoje okrilje ove ubice-političare. Sporazum je simpatizirao i sa ubicama austro-ugarskog prijestolonasljedničkog para, pa je bilo samo moralno licemjerstvo, što Engleska toliko vremena nije htjela da prizna kralja Petra. Na nesreću svoga naroda, srpski političari oslali su isti, koji su i bili - to nas ponovno uči solunska afera. Sa zadovoljstvom dakle možemo otuda izvoditl potvrdjenje, da austro-ugarska monarhija nije nikada krivo ocijenila svoga susjeda na jugo-istoku.
Beogradske Novine, 191/1917.

[JASON]

Opet neko jezovito sporazumno prividjenje.


Osjećamo se pobudjeni, da srpsko gradjanstvo obavijestimo i o izvjesnim groznim i krvavim dogadjajima. Promjene radi ovom se prilikom u tu svrhu ne služimo putem službenog saopštenja već se služimo švajcarskim listom 'Gazette de Lausanne' od 6. juna tek. god. Ovaj lausanneski list crpi svoja obavještenja po svoj prilici iz četvrte dimenzije, jer one tri dimenzije, koje postoje za čula nas običnih smrtnih apsolutno su nedovoljne za opažanje takvih pojava, koje se prividjaju uredništvu 'Gazette de Lausanne'. Ta ovako se nešto ni iz prstiju neda isisati, a poznato je, da se u ponekim uredništvima daju iz prstiju isisati vrlo lijepi telegrami, interview-i i t. d. Bože mili, ali mora da je jezovit prizor kada u toj redakciji saradnici tog lista zasjednu za spiritistički sto i kad im ovaj stane 'otkucavati' priče o najnovijim krvavim užasima u Srbiji, jednu grozniju od druge, tako da se gospodi mora kosa nakostriješiti, ako je imaju - t. j. ako nijesu od silnog laganja oćelavili. Evo šta veli doslovce 'Gazette de Lausanne':

Srbi se dižu na nоge!
Milano. 4. juna.
'Socolo' saznaje iz Rima, da je prema vijestima, koje su stigle iz Srbije, tamo izbila revolucija; uzrok je ovoj revoluciji austrijska namjera, da uzme u obaveznu vojnu službu sve muške srpske gradjane od 18 do 60 godine. Naredba o tome izašla je 25. maja, a kao dan za prijavljivanje tih novih vojnih obveznika odredjen je 28. maj, ali se ipak toga dana niko nije javio. Kad su austrijski i bugarski agenti počeli zalaziti po domovima, da silom uhvate nepokome vojne obveznike, došlo je do nemira. Juče su se ti nemiri proširili na sve veće srpske gradove. Kako na austrijskoj, tako i na srpskoj strani bilo je mrtvih i ranjenih. Ustanici, koji su se za vrijeme pobune, koja se odigrala prošlog mjeseca, bili sklonili u planinu, sada su prišli u pomoć svojoj braći. U Beogradu su austrijske vlasti izdale naredbu, prema kojoj se mobilisani obveznici pozivaju, da najdalje do 5. juna predstanu vojnoj vlasti. U ovoj naredbi veli se dalje, da se ima predati svo oružje, a da će oni, kod kojih bi se još našlo oružja, bili osudjeni na smrt.'
Austro-ugarske vlasti o svemu tome znaju samo to, da za prikrivanje  oružja na okupiranoj teritoriji sudi prijeki sud. Sve ostalo, što se tu veli, isto im je tako novo, koliko i gradjanstvu u okupiranoj Srbiji. Ako bi pak slučajno kome od ovih posljednjih nešto 'pukao ćef', da se odazove pozivu na vojnu službu, što ga je - 'Secolo' objavio u 'Gazette de Lausanne', to mu ovo naravno niko neće braniti. Razumije se, da će biti primljen. A sve ono ostalo pak, što im se u ovoj vijesti pripisuje, gradjani na teritoriji vojne glavne gubernije sigurno u vlastitom interesu neće preduzimati.
Beogradske Novine, 195/1917.

[JASON]

Uvijek isti (2).
_{Od jednog uglednog srpskog političara primamo slijedeće pismo:}


Poštovani gospodine uredniče,
Dopustite mi, da Vam povodom Vašega članka 'Uvijek isti' i povodom telegrama i vesti o dogadjajima na solunskom frontu progovorim nekoliko reči, da se čuje i drugo mišljenje, koje teži da objektivno po mogućnosti predstavi dogadjaje, koji su se desili kod srpske vojske i koji su našli završetak u osudi većeg broja srpskih oficira.
Nije mi ni malo namera, da branim zaverenike, jer sam bio čitav svoj vek njihov najljući protivnik, ali smatram svojom dužnosti, da objasnim neke stvari, iz kojih će se videti, kako je moglo doći do ovih dogadjaja i zbog čega je došla osuda.
Interesantno je, da telegram iz Londona javlja, kako su osudjeni oficiri oni isti, koji su ubili kralja Aleksandra Obrenovića. Otkuda, da se Englezi sete sada, da su ti oficiri ubili kralja Aleksandra, kad su se isti Englezi izmirili s tim oficirima i kad su im trebali, obasipali su ih najvećim pohvalama?
U službenom se srpskom telegramu veli, kako je kod pukovnika Dimitrijevića nadjen jedan primerak statuta tajnog udruženja 'Ujedinjenje ili smrt', pa se time hoće da predstavi svetu, da je to neko novo udruženje, kome je cilj, da obori prestolonasljednika Aleksandra i Nikolu Pašića. Medjutim svi politički ljudi u Srbiji vrlo dobro znaju, da je ovo udruženje osnovano 1910. godine, s namerom, da radi na ujedinjenju Srpstva i njegov je predsjednik bio general Božanović, kao aktivni ministar vojni u kabinetu Pašićevom i to sa znanjem dvora i vlade. Ovo dakle udruženje nije osnovano protiv prestolonasljednika Aleksandra i Pašiča, a saopštenje srpske vlade nije ništa drugo nego nepošteno izvraćanje istine i namerno zavaravanje onih, koji nisu upućeni u samu stvar.
U jednom se telegramu veli, kako je zavera začeta prilikom odstupanja srpske vojske zbog austro-njemačke ofenzive, i upravljena protivu prestolonasljednika Aleksandra i Pašića, što su se slepo vezali za sporazumne sile. Ovo je, držim pravi uzrok celoj zaveri. Isti oni oficiri, koji su se iz nužde samoodržanja slepo stavili u službu onih sila, koje su gurale Srbiju u rat s Austrijom, ti su se oficiri prilikom propasti Srbije osvestili i videli čemu je vodila politika slepe privrženosti sporazaumnim silama.
Iz ovih fakata se može izvesti zaključak: Oficiri, koji su ubili poslednjeg Obrenovića i omogućili dolazak radikalima na vlast bili su 'heroji' i 'patriote' dok su pomagali Pašićevu politiku i bili su odlikovani svima počastima. Kada se bune protiv te politike, onda i Pašić i Engleska, kojoj se kvare računi, pronalaze, da su to ubice Obrenovlća i mesto odlikovanja dobijaju kuršum u čelo ili doživotnu robiju. Ovo je skroz licemerna politika Pašića i njegovih zaštitnika.
I opet ponavijam i osobito naglašujem, da mi nije namera bila braniti zaverenike. Njih je čekao izvesno Božji sud, ako ih ne bi stigao ljudski (a mnoge je vec stigao), pa i ovom prilikom ima svaki pravo osudjivati zaverenike za njihov raniji i sadanji rad, samo ne Pašić i njegovi zaštitnici, koji imaju dva merila za jednu istu stvar, kako im kad treba.
Beogradske Novine, 197/1917.

[JASON]

'Slavna tragedija' Srbije.


Neposredno prije zaključenja konferencije sporazumnih sila u Londonu, izjavila su se dva vodeća državnika današnje Engleske o sudbini Srbije. Skupina Srba u Velikoj Britaniji priredila je u počast ministra predsjednika Pašića zajutrak, a tom su zgodom uzeli riječ državni podtajnik za spoljne poslove lord Robert Cecil i Lloyd George. Srpsku skupinu u Londonu sačinjavaju u nejneznatnijem dijelu pravi Srbi, i to oni, koji su svojoj domovini već davno prije rata okrenuli ledja, dok ju većim dijelom sastavljaju južno-slavenski političari, koji su u Engleskoj našli ličnu bezbjednost kao i povoljan teren za svoja ekstremno-nacijonalna nastojanja i agitaciju. Pred ovim auditorijem, koji je vjerovatno već u naprijed bio zaslijepljen veličinom istorijskog trenutka, govorio je lord Robert Cecil kao prvi o sadašnjosti i budućnosti ostavljene zemlje. On je govorio s mnogo poleta i zanosa o neslomljenom duhu i hrabrosti Srbije, čiju je sudbinu tečajem rata nazvao 'slavnom tragedijom'. Sravnio јe Srbiju sa Bеlgijom i konstatirao, da i držanje Srbije obavezuje njene saveznike i da se za Srbiju na temelju tih obaveza mora ishoditi potpuno uspostavljenje. I lord Robert Cecil zavišio je svoj govor riječima punim utjehe za budućnost: 'Mi ćemo do kraja stajati na strani naših saveznika'.
U izvodima engleskog državnika padaju prije svega u oči dvije stvari. Prije svega treba riječ o 'slavnoj tragediji' u toliko ispraviti, što se propast Srbije - bar u koliko dolazi u obzir junačka istorija sporazumnih sila - mora nazvati neslavnom tragedijom. Engleska i njena 'plemenita' saveznica Francuska učinile su tokom ovih triju ratnih godina sve, da ovu siromašnu zemlju dovedu na krajnji rub propasti. Kad je Srbija, svladana silom jačega, bila oborena, onda se u Londonu i Parisu nije zabrinuo niko za njenu sudbinu. Ni jedan kroničar zapadnih sila nije našao za shodno da uplete i jednu lovoriku u vijenac slave za one neznane junake, koji su na tegobnom putu svoga odstupanja prolili svoju krv i žrtvovali svoj život za izgubljenu stvar, kao što nije nikomu palo na um ni to, da ostacima jakoga i istrajnoga u vjeri naroda, koji je u neprohodnim albanskim planinama jadno propao, pruži pomoćnicu ruku. Ono, što su sporazumne sile nazivale kao pomoć, nije bilo nego nastojanje da se ostatci srpske vojske spasu za interese sporazumnih sila; nije bilo nego želja, da se maleni skup nesavjesnih štrebera, koji se nazivao vladom, dovede u sigurno krfsko zaklonište, kako bi se i dalje uzdržao fantom srpskog saveznika; to je konačno bila samo sebična namjera, kako bi sporazumne sile što sigurnije došle u posjed solunskog uporišta. Sve to ne znači nikakvu slavu. To je sramota za sporazumne sile i neizrecivo poniženje za Srbiju, čija je tragedija baš stoga tako neopisivo tragična, što je ona većim dijelom nastala zbog tudje krivice. Ali lord Robert Cecil nema nikakvog smisla za unutarnje veze, jer to ne ide u račun njegovoj metodi, isto tako kao što nema smisla ni razumijevanja za čelične zapovijesti zbilje. Stoga se on u tolikoj mjeri i služi otrcanim frazama o ponovnom uspostavljanju, zaboravljajući kraj toga, da se položaj stvoren za pune tri ratne godine, ne da samo onako naprečac izmijeniti lijepim riječima. Ali lord Robert Cecil – obećaje…
Kako je moralo njegovim slušateljima biti pri duši, kad je rekao: 'Mi ćemo do kraja stajati na strani naših saveznika?' Zar nije bilo nikoga, koji se u tom momentu upitao: 'Kakva će da bude naša sudbina, ako se naši saveznici i u buduće budu tako toplo zauzimali za nas kao što su to činili dosad, a u toj svojoj 'brizi' i nadalje doživljavali poraz za porazom?' Ili: 'Koliko možemo držati do obećanja onih, koji su nas već jednom izdali i sramotno ostavili na cjedllu?' Ili: Šta nam koristi 'jedinstvo', koje dolazi do izražaja samo na banketima, a koje je inače posve ravnodušno i sliči preziranju?
Prema dosadanjim vijestima nije vjerovatno, da se našao bilo koji član te srpske skupine u Velikoj Britaniji, koji bi imao smjelosti, da takve misli i izreče. Ministar predsjednik Pašić odgovorio je na riječi Cecilove govorom, kojim se u ime srpskog naroda zahvalio Engleskoj za 'veliku i lijepu borbu za slobodu malih naroda'. Treba upamtiti u ime srpskog naroda, koji Pašića nije vidio već gotovo dvije godine; u ime srpskog naroda, koji se danas nalazi pod blagotvornom zaštitom njegovih nekadašnjih neprijatelja, zaštitom koja mu omogućava blagoslovenu budućnost, a koju je srpski narod uzaludno tražio od svojih mnogo hvaljenih 'prijatelja'. Opijen svojim vlastitim riječima govorio je Pašić dalje i postavio neki program mira, koji se poklapa u svim pojedinostima sa poznatim aspiracijama najradikalnijih aneksijonista. Pašić je išao šta više tako daleko, da je i potajnom neprijatelju Srbije Italiji priznao potpuno istorijsko opravdanje za sve njezine smiješne osnove. Pašić je revidirao evropsku mapu na način, kao da baš o njemu glavom ovisi utanačenje mira, kao da je on onaj odabrani muž, koji će diktirati mir! U stvari uzevši, razumije se, Pašićev odgovor nije bio ništa drugo nego dobro promišljeni komplimenat njegovim hraniteljima, čije su imperijalističke namjere poznate već i svakom djetetu.
U dopunu, svega toga dolazi još i to, što se neposredno poslije tog zajutarka pojavio u tom društvu i Lloyd George sa riječima: 'Dolazim izravno s ratne konferencije, na koju moram opet odmah da se vratim'. U prkos toga kratkog vremena, kojeg je engleski premijer posvetio Srbiji, - što u ostalom najbolje karakteriše, kako u Londonu slabo mare za 'srpsko pitanje' - našao je Lloyd George prilike, raspoloženja i volje, da gospodi za punim stolom servira nekoliko romantičnih fraza. Započeo je s deklamacijom, kojom je Pašića nazvao 'najdostojnijom i najoštroumnijom pojavom istoka', da odmah zatim svojiin riječima poda sentimentalnu žicu konstatacijom, kako njegovo srce toplo bije za Srbiju! A onda se zbilo nešto, šta se još nikad nije dogodilo. Lloyd George, čiji su i najdrskiji izvodi dosad uvijek bili u najudaljenijoj i najlabavijoj vezi sa stvarnošću, počeo je od jednom da govori posve nesuvislo, upravo ludački. Kao da i nije došao s ratne konferencije, nego od nekuda izravno s mjeseca ili marsa, zvučile su njegove patetične fraze kao krvava neka satira koliko na njegov vlastiti neuspjeh toliko na neuspjeh njegova srpskog štićenika. Kad je rekao, da se Srbija uvijek nadala, to je time priznao, da je ta zavedena zemlja baš u toj nadi i propala! Kad je izjavio, da je sad nadošao čas obračuna, to je time predočio sve one strahovite slike, koje su kao neki daleki plameni mlaz preko Rusije zaplamtjele i osamljenost onog malenog ostatka srpskih boraca na solunskom frontu još jače osvijetlile; a kad se konačno u svojoj zabuni smjelo istrčao, i izdeklamovao himnu neumrlosti onomu narodu, koji je opjevao svoj vlastiti poraz, to je time žrtve svoje špekulacije uputio na platu preko groba, pruživši oskudnima kamen mjesto hljeba. I tako je Lloyd George nastavljao sve dalje i dalje, prelazeći iz jedne zbrke u drugu, da se konačno najbujnijom maštom orijentalskog pjesnika u toliko više izgubi u magli mističkih proročanstava, u koliko je njegov govor postajao poetskiji. Nikomu na svijetu ne će uspjeti, da u okviru neumitne zbilje nadje korijen ovim njegovim riječima: 'Srbija je jedna prekrasna slika, koja je bila okaljana blatom stoljetnog turskog varvarstva. Sad kad je očiščena, ona če zabljesnuti u svoj svojoj svježini i ljepoti, onako, kako je i stvorena'. I čovjeku se i nehotice nameće pitanje: sad kad je očišćena? Dakle je poraz srpske vojske i slom srpske politike izvršilo ono veliko čišćenje, koje je zemlji donijelo toliko dobročinstvo? Dakle je teški ratni rad središnjih vlasti opet uspostavio onaj vječni morani zakon, čije rezultate engleski predsjednik ministarstva tako pjestnčki uveličaje? lli - zar time možda Lloyd George ne uzveličaje i same središnje vlasti? Ili - hoće li on da u vremenu najveće nevolje pokrije svoj vlastiti nerad plaštem, koji svoj lažni sjaj posudjuje u dalekog umnog svjetskog poretka? Ne, Lloyd George neće ni jedno ni drugo. On hoće samo da zadobije vremena, on hoće lijepim frazama da zastre neumoljivu realnost ratne karte; on hoće da svoje siromašne žrtve još za jedan čas zaslijepi i u krv im uštrca opijat, kako bi tupo i neosjetno stajali na suprot svjetskoj istoriji, koja ogromnom brzinom i u posve obratnom smjeru nego li što želi Lloyd George, kroči svome cilju. U tu svrhu je bio priredjen i zajutrak u čast Pašiću. Lord Robert Cecil dao je toj komediji naslov 'slavna tragedija', a Lloyd George predstavljao je u njoj glavnog komedijaša.
Beogradske Novine, 220/1917.

[JASON]

[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]

[JASON]

Srpske spletke u Švajcarskoj.


Od kako je pred skoro dvije godine došlo do potpunog sloma kraljevine Srbije, koji srpska vojska u prkos hrabrog, žilavog otpora nije mogla da spriječi, ostavile su političke vodje srpski narod njegovoj sudbini, a sami brzim bjegstvom potražili spasa u zemljama svojih 'vjernih saveznika'. Time su oni izgubili i posljednje pravo, da se predstavljaju kao pozvani zastupnici prevarenog naroda. Ipak, sporazumne sile nisu smatrale misiju svojih plaćenika još nipošto kao svršenu. U nastojanju, da opstanak srpske državne organizacije barem formalno dokumentiraju, stavile su rasturenim srpskim vlastodršcima za ovu tobožnju eksistenciju potrebna novčana sredstva na račun izdanog srpskog naroda na raspolaganje. Kako s tim novcem tako zvana srpska vlada u 'interesu Srbije' raspolaže, opetovano se već pročulo u javnosti. I sami Srbi, koji su sa vladom stajali u bliskim odnosima, smatrali su potrebnim, da protiv te nečuvene korupcije 'vlade u exilu' otvoreno zauzmu svoje stajalište.
Prema privatnom izvješču, koje smo dobili, razabiremo, da su ovi protesti izazvali upravo protivno djelovanje. Mjesto da vlada o podnesenim tužbama o bezobzirnom izrabljivanju u inostranstvu se nalazećih Srba od strane 'službenih organa srpske vlade' vodi ozbiljnog računa, ona je uz pomoć svojih engleskih i francuskih protektora uvela fortnalnu strahovladu, koja se ne proteže samo na one Srbe, koji žive u sporazumnim državama, nego i na one, kojima je uspjelo, da u neutralnoj Švajcarskoj nadju sklonište pred progonima odnarodjenih 'zastupnika' Srbije. Putem srpskih konzulata, koji su providjeni najdalekosežnijim punomoćjima, nastoji srpska vlada, da sebi pribavi bezuslovnu poslušnost i od strane onih Srba, koji se nalaze u Švajcarskoj. U tom svom nastojanju srpska vlada ne preza ni pred jednim sredstvom. Tako je u prvom redu odredila, da se iz Švajcarske povuče sav srpski novac; pojedinim Srbima ima se ubuduće od strane konzulata isplačivati tek mala renta. Svrha je ove odredbe jasna: svi, koji prekinu svoje odnose sa konzulatima, ostaju na taj način bez ikakvih sredstava za život. U isto je vrijeme ograničila filijala franko-srpske banke najviši iznos potpore za u Srbiji preostalih Srba na 500 franaka. Dalje je konzulatu u Ženevi pridijeljena regrutska komisija, koja je do sada uredovala u gradu Bellegarde. Dokazana podmitljivost predsjednika komisije pukovnika Belodedića imala je za posljedicu, da se ni jedan Srbin iz Švajcarske nije htio staviti u Francuskoj, tim više što je ondje uzakonjena vojna obaveza svih pripadnika sporazumnih sila. Osnutkom ureda za izdavanje pasoša kod konzulata pod upravom bivšeg beogradskog policajnog prefekta Vase Lazarevića imala se pooštriti i policajna kontrola nad Srbima u Švajcarskoj. No vrhunac korupcije izvršivao je srpski 'Crveni krst', čiji je predsjednik Paunković u zajednici sa blagajnikom Mitkovićem nekažnjeno počinjao najdrskija pronevjerenja, a to sve za to, što su povjerenici vlade.
Da se rasipanje od sporazumnih sila bez pitanja srpskog naroda pozajmljenog novca, kako-tako opravda, izdržavala je srpska vlada u Švajcarkoj razna 'južno-slavenska' udruženja, koja su u stvari osnovana od političkih agenata vlade u svrhu kontrole nad političkim mišljenjem Srba i pojedinih prebjeglica. Kraj toga se u ovim udruženjma propagira i ideja jedne jugo-slavenske države pod vodstvom Srbije; no ona nailazi na otvoren otpor čak i od strane onih veleizdajnika, koji su se prvobitno stavili na raspoloženje srpskoj vladi.
Pašić, taj plaćenik sporazuminih siia, kome Srbi prebacuju, da u engleskoj banci imade deponirane milijune, danas je isto tako kao i nasljednik prijestolja Aleksandar, koji se nalazi posve pod njegovim utjecajem, najomraženiji čovjek medju Srbima. Političari ih mrze zbog njihove dalekosežne popustljivosti u talijanskoj balkanskoj politici nasuprot sporazumnih sila, dok ih vojska mrzi zbog iscrpljavanja srpske narodne snage od strane sporazumnih sila na solunskom frontu, čemu se oni ne usudjuju prigovoriti.
Iz ove mržnje proizašao je i izvršeni atentat u prošloj godini, koji je u isto vrijeme snovan i protiv Pašića. Zavjeri, kojoj je pripadalo ukupno stotinu časnika - sve članovi glasovitog udruženja 'Crne ruke' - imala je prema vijestima svoje glavno sjedište u Parizu. Vodstvu zavjerenika pripadali su kraj generala vojvode Stepana Stepanovića još i glavni zavjerenici iz 1903. god. i to generali Atanacković i Damjan Popović, pukovnici Petar Mišič, Dragutin Dimltrijević-Apis, Milan Milovanović, kao i major Ljuba Kostić. O zavjeri, kojoj je bio cilj uspostavljenje srpske republike, bio je Pašić blagovremeno obaviješten od jednog svog pouzdanika, tako da je mogao preduzeti potrebne mjere. Atentat je imao biti izvršen prama oprobanom primjeru kod sarajevskog ubijstva od 28. juna 1914. godine. Na jednoj drumskoj raskrsnici postavljeni zavjerenici, koji su blli preobučeni kao vojnici, ispalili su na nasljednika prijestolja, za vrijeme dok se on onuda vozio, dva hitca. Hitci su medjutim promašili svoj cilj, a atentatori su bili na mjestu ubijeni. Treći zavjerenik, koji je bio postavljen po prilici sto koraka udaljen od prvih zavjerenika i koji je imao pucati na nasljednika, u slučaju da prvi atentat ne uspije, nije medjutim pucao, zbog čega ga je glavni zavjerenik general Damjan Popović na mjestu ubio. Vojni sud, koji se sastao na Krfu, osudio je glavne zavjerenike na smrt. Pukovnik Dimitrijević već je strijeljan, na protiv se od izvršenja osude nad ostalim zavjerenicima, naročito što se tiče u vojsci veoma popularnog generala Stepanovića, imalo odustati. U prkos tog prvog neuspjeha, još se navodno nikako nije napustila zavjerenička osnova i bivši srpski činovnici, koji su sada nastanjeni u Ženevi, proriču, da će Pašić i nasljednik prijestolja Aleksandar poginuti od srpske ruke.
Beogradske Novine, 223/1917.