PALUBA
March 28, 2024, 11:42:18 pm *
Welcome, Guest. Please login or register.

Login with username, password and session length
News: Važno - Obavezno proverite i neželjenu (junk/spam) e-poštu da bi ste našli svoj aktivacioni link te aktivirali svoj nalog
 
   Home   Help Login Register  

Prijatelji

▼▼▼▼

Mesto za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Del.icio.us Digg FURL FaceBook Stumble Upon Reddit SlashDot

Pages: [1]   Go Down
  Print  
Author Topic: Bitka kod rta Matapan  (Read 6996 times)
 
0 Members and 1 Guest are viewing this topic.
nyupnik
Prijatelj foruma
stariji vodnik I klase
*
Offline Offline

Posts: 932


« on: February 02, 2009, 02:36:16 pm »

...i poziv na diskusiju o autorskim pravima...ali, o tome kasnije.

Prvo, Matapan, dio prvi...

Značajno pojednostavljujući prilike koje su dovele do pomorskog okršaja kod rta Gaudo, te posljedičnog masakra (jer se to teško može nazvati bitkom) kod rta Matapan, može se reći da je Regia Marina (talijanska Kraljevska Ratna Mornarica) još početkom 1941. godine živjela u zabludi da se može ravnopravno nositi s britanskim snagama. Činjenica je da se radilo o Mediteranu kao "talijanskom dvorištu", kao što je bila i činjenica zastarjelost britanskih kapitalnih brodova, ali su Britanci kvalitetom izvršenja ratnih zadataka, kao i agresivnošću i inicijativnošću značajno nadilazili svoje talijanske suparnike. Već su se dogodile bitke kod rta Teulada i Sirte, kao i drski britanski zračno-torpedni napad na Taranto, koji je na brutalan način pokazao Talijanima tko zapravo gazduje na Mediteranu. Talijanska ratna mornarica, bez obzira na svoju brojčanu nadmoć, bila je svedena na koncept “fleet in being”, bez ikakve inicijative. Njemački saveznici su pritiskali Talijane da budu agresivniji, pogotovo u cilju uništenja britanskih konvoja na Mediteranu, te razbijanja britanskih pomorskih snaga, koji su bili sve veći problem za pomorski transport snaga Osovine.
Tako je pod pritiskom svojih teutonskih saveznika Regia Marina zamislila pomorsku akciju uz upotrebu velikog dijela svojih površinskih snaga, s ciljem da se a) nanese udar po britanskom pomorskom transportu prema Kreti i u Egejskom moru; b) mornarici pruži mogućnost izazivanja na megdan britanskih snaga; i c) udovolji njemačkim saveznicima. Sama činjenica da su ciljevi operacije bili toliko široko definirani govori prije o političkim, nego o vojno-strateškim razlozima za takvu akciju.
Bilo kako bilo, ujutro 27. ožujka 1941. godine sastale su se talijanske snage namijenjene operaciji "Gaudo": pod zapovjedništvom admirala Iachina na najmodernijem bojnom brodu "Vittorio Veneto" (osn. naoružanje 9 topova od 381 mm) tu su još bila 2 odreda teških krstarica s topovima od 203 mm (ukupno 6 teških krstarica), 2 lake krstarice s topovima od 152 mm, te 13 razarača s topovima od 120 mm. Bitna pretpostavka za uspjeh operacije bila je suradnja s zračnim snagama, kao i što je kasnije moguće otkrivanje isplovljenja talijanskih snaga od strane Britanaca. Osim toga, pretpostavilo se da su britanske snage desetkovane njemačkim torpednim napadom otprije desetak dana, kada su navodno dva bojna broda bila teško oštećena i izbačena iz stroja. Sve ove pretpostavke nisu se ostvarile, što je samo po sebi trebao biti loš znak, odnosno trebao je dovesti do značajne prilagodbe talijanskog plana: Luftwaffe nije osigurao efikasnu zračnu podršku, pa su britanski izviđački avioni mogli bez problema utvrditi sastav talijanske eskadre, čak i kada zbog izmaglice nisu bili u mogućnosti odrediti njihov pravi kurs kretanja. Također, uskoro su od njemačkih izviđača stigle i informacije o punoj borbenoj gotovosti britanskih kapitalnih brodova, iako je njihov položaj i dalje bila aleksandrijska luka. Shvativši da su otkriveni, Talijani su mogli pretpostaviti da će Britanci sada povući svoj cijeli pomorski transport iz opasne zone, kao i činjenicu da su sa 3 (makar i stara) bojna broda te nosačem aviona "Formidable" Britanci jezičac na vagi taktičke nadmoći pomakli u svoju korist. Međutim, ne obazirući se na spomenuto, Iachino je nastavio po predviđenom planu i kursu: tako je nakon mirne noći s 27. na 28. ožujka, rano ujutro izviđački hidroavion lansiran s "Vittorio Veneto" otkrio 7. krstarički odred brit. admirala Pridham-Wippel-a, sa 4 lake krstarice (topovi od 152 mm) i 4 razarača. 3. talijanski odred teških krstarica ("Trieste", "Trento", "Bolzano") stupio je u kontakt s britanskim odredom, s ciljem da ga vatrom pritisne prema talijanskom kapitalnom brodu. Očigledno je da je isti zadatak imala i grupa Pridham-Wippel-a: namamiti talijanske brodove pod udar 15-palčanih topova svojih kapitalnih brodova. Talijanske su krstarice otvorile vatru s 22.000 metara, udaljenosti na kojoj im britanske lake krstarice nisu mogle ništa, pa su britanci požurili izaći ispod udara, pri tome ipak održavajući kontakt, ali i omogućujući “Vitoriu Venetu” da im se neopaženo približi.
Čudna činjenica da osjetno slabije neprijateljske snage neprijatelja ne bježe, već održavaju kontakt nije uzrokovala dužnu pažnju u talijanskoj komandi: Iachino je bio siguran u svoju nadmoć, i namirisao je krv. Približivši se britanskim krstaricama na 23.000 metara, nešto prije 11.00 sati otvorio je vatru iz svojih 381 mm topova. Pridružili su mu se i topovi od 203 mm talijanskih teških krstarica, pa su Britanci uskoro došli u nezavidan položaj. Iako iznenađene pojavom “Vittoria Veneta”, spasila ih je dobra organiziranost britanskih posada i slaba preciznost talijanskih topnika: krstarice "Orion" i "Gloucester" bile su oštećene pogocima ili bliskim promašajima, ali su stigli postaviti dimnu zavjesu i održati brzinu od 30 čvorova, i dalje izvršavajući svoj osnovni zadatak - mameći talijansku flotu ravno u ralje britanskih bojnih brodova. Može se nagađati što bi se dogodilo u slučaju susreta s britanskim teškim jedinicama, ali su upravo Britanci uzrokovali prekid talijanskog praćenja, napadom svojih torpednih aviona s nosača "Formidable". Talijanski je admiral postao svjestan opasnosti od neprijateljskih zrakoplova, kao i vrlo izvjesne mogućnosti da se na pučini, osim britanskog nosača, nalaze i bojni brodovi. Iako britanski zračni napad nije dao nikakve učinke osim prekida vatrenog kontakta s britanskim snagama, Iachino je odlučio prekinuti operaciju i krenuti prema svojim bazama. Britanske su krstarice, na sigurnoj udaljenosti, i dalje pratile talijansku eskadru, neprestano javljajući njen položaj. Čini se da talijanski admiral nije pridavao dužnu pažnju mogućoj blizini glavnine britanskih snaga: vjerovao je u značajnu prednost koju su talijanske jedinice imale pred britanskim bojnim brodovima. To su shvaćali i Britanci, znajući da će njihova brojčana nadmoć doći do izražaja samo u slučaju usporenja talijanskog admiralskog broda. To im je konačno i uspjelo nakon više napada bombarderima i torpednim avionima, koji su započeli u 14.30. U zadnjem napadu, torpedni avion tipa "Albacore", s pilotom S. Dalyell-Stead-om, uspio je lansirati svoj torpedo iz neposredne blizine na "Vittorio Veneto". Taj je pokušaj hrabri britanski pilot platio životom, ali je talijanski admiralski brod bio pogođen u najosjetljivije mjesto: lijevi brodski vijak i kormilo. Dublje uronivši krmom zbog vode koja je počela prodirati kroz oštećenu oplatu, kormila blokiranog u položaju "nalijevo", bojni se brod u 15.30 zaustavio.

Nastavak slijedi...
« Last Edit: February 02, 2009, 02:41:08 pm by nyupnik » Logged
nyupnik
Prijatelj foruma
stariji vodnik I klase
*
Offline Offline

Posts: 932


« Reply #1 on: February 02, 2009, 02:40:20 pm »

Idemo dalje...

"Vittorio Veneto" nije ostao dugo zaustavljen: već je 6 minuta kasnije mogao razviti brzinu od 16 čvorova. Ipak, to je bilo gotovo dvostruko manje od njegove originalne maksimalne brzine - Britanci su postigli cilj usporavanja talijanskog kapitalnog broda.
Talijani, shvaćajući opasnost od eventualnih nastavaka zračnih napada, požurili su zatražiti pomoć zračnih snaga svojih saveznika, tako da su se ubrzo na nebu iznad oštećenog broda našli lovci Me.Bf-110 (to je prema njemačkim izvorima, dok je Iachino tvrdio da nije vidio niti jedan njemački zrakoplov!). Bilo kako bilo, čini se da talijanski admiral nije shvaćao da mu opasnost prije svega prijeti od britanskih površinskih snaga. Shvaćao je da ga britanski 7. krstarički odred i dalje budno prati u stopu, ali je pretpostavio da je njihova uloga prvenstveno navođenje zrakoplova, te da je na moru on taj koji odlučuje o nastavku ili prekidu borbe. U ovakvoj situaciji mu sigurno nisu bili od pomoći dosta konfuzni izvještaji izviđača o položaju neprijatelja koji su, da stvar bude gora, uvijek davali veću udaljenost od talijanskih snaga, stvarajući lažni osjećaj sigurnosti…
Uostalom, već je bilo dovoljno problema: sa pogođenim admiralskim brodom, zainteresiranost Talijana za bilo kakav susret s britanskim snagama bila je ravna nuli. Primarni cilj je sada bio bez daljnjih uzbuđenja stići do svojih baza. Osim toga, bližila se noć, doba za koje nije postojala nikakva druga borbena zapovijed osim “slatkog sna”. Talijanske jedinice, postrojene u 5 kolona sa ranjenim “Vittorio Veneto” u sredini plovile su onolikom brzinom koliko je to dopuštao stupanj oštećenja admiralskog broda: ponekad i sa tek 15 čvorova. Dvije lake krstarice, “Duca degli Abruzzi” i “Giuseppe Garibaldi”, prema naređenju admirala, odvojile su se od glavnog dijela eskadre radi samostalnog proboja prema bazi u Brindisiju. Kako se bližio sumrak, talijanski je admiral dobio dvije zabrinjavajuće poruke: jedna je bila izvještaj njemačkog izviđača, koji je javljao poziciju najmanje jednog neprijateljskog bojnog broda na 75 milja udaljenosti. To se na prvi pogled nije činilo toliko opasnim (iako je stvarna udaljenost iznosila 55 milja!), ali se odnosilo na stanje prije nekoliko sati, tj. na period vremena kada je čitava talijanska eskadra bila usporena zbog oštećenja admiralskog broda. Druga se poruka odnosila na dešifrirano naređenje britanskim zrakoplovima iz baze Maleme, gdje se govorilo o “napadu na talijansku eskadru u trenutku zalaska sunca”. Tu se Iachino sigurno sjetio lakih krstarica koje je poslao svojim putem: sada je žalio za njihovim protuavionskim baterijama…
U napad je iz baze u Malemeu i s nosača “Formidable” poletjelo 10 britanskih torpednih zrakoplova, 6 tipa “Albacore” i 4 “Swordfish”. U 18.23 su se pojavili iznad talijanske eskadre, ali su držali distancu, čekajući zalazak sunca, radi otežanja gađanja protuzrakoplovnog topništva. Jedan od zrakoplova preuzeo je ulogu navođenja, dok su ostali u dočekali zalazak u18.51, i krenuli u napad iz brišućeg leta u 19.28. Talijanski su brodovi još prije dobili naređenje za postavljanje dimne zavjese, dok su na nebu reflektorima tražili britanske zrakoplove. Činilo se da će talijanska taktika imati uspjeha, i da će svi brodovi uspjeti izdržati napad bez oštećenja.
Po odlasku zrakoplova, Iachino je bio siguran da se izvukao. Ali, stiže pomalo konfuzno izvješće o ishodu zračnog napada na krstarice 1. odreda: sa “Zare” javljaju da je “Pola” zaustavljena. Sudbina je htjela da upravo zadnji britanski zrakoplov pogodi torpedom tešku krstaricu “Pola” u krmeni dio broda.

...
Logged
nyupnik
Prijatelj foruma
stariji vodnik I klase
*
Offline Offline

Posts: 932


« Reply #2 on: February 02, 2009, 02:45:57 pm »

Matapan, dio treći

Mala digresija: krstarice klase “Zara”, tehnički podaci.

Početkom 1928. godine u Regia Marini uvidjeli su potrebu za usavršavanjem projekta teške krstarice klase “Trento”, koja se smatrala dobro naoružanom, ali preslabo zaštićenom da bi bila sposobna nositi se s mogućim suparnicima na moru (prvenstveno Francuzima). Odlučeno je da se projekt modificira na način da se poveća oklopna zaštita, uz žrtvovanje maksimalne brzine (čisto svetogrđe, za tadašnje “mainstream” talijansko razmišljanje!). Budući da su na snazi već bila ograničenja Washingtonskog ugovora, koji je ograničavao standardnu istisninu teških krstarica na 10.000 tona, načelno se smatralo da se traženi omjer naoružanja (8 topova od 203/53; 16 topova od 100/47; 4 ili 6 topova 40/39; 8 teških strojnica od 13,2 mm, dva hidroaviona), oklopne zaštite (paluba 70 mm, komandni most, topovske kule i vertikalni pojas 150 mm) i brzine (32-33 čv, parne turbine snage 95.000 KS) može “ugurati” u ugovorna ograničenja. Ubrzo se, međutim, uvidjelo da će se za postizanje traženih parametara morati posegnuti preko dodijeljene istisnine, tako da je konačni projekt za tešku krstaricu klase “Zara” standardno istiskivao od 11.508 do 11.900 tona, dok je pod punim opterećenjem istisnina bila od 14.168 do 14.560 tona. Brodovi su, uz “Zara”, dobili imena “Fiume”, “Pola” i “Gorizia”. Građeni su u brodogradilištima u Trstu (”Fiume”), La Speciji (“Zara”) te Livornu (“Pola” i “Gorizia”), i ušli su u stroj krajem 1931. godine (osim “Pole”, koja je završena krajem 1932. godine). Zbog oklopne zaštite koja je bila mnogo jača od one na teškim krstaricama klase “Trento”, u početku su novi brodovi klasificirani kao “oklopne krstarice”, ali je još prije njihovog ulaska u stroj taj naziv promijenjen u “teške krstarice tipa “Washington””, standardne istisnine (yeah, right!) od 10.165 tona. Gledano unutar grupe sličnih brodova svjetskih mornarica, dosta se nailazi na podatak da teške krstarice “Zara” predstavljaju savršenstvo projekta takvog tipa, sa optimalnim odnosom naoružanja, brzine i oklopne zaštite. U talijanskoj RM, ti su brodovi sačinjavali 1.odred (diviziju) teških krstarica.
Veli talijanski autor: “Nisu stigli pokazati svoj puni potencijal”…
No, daklem, where were we…?

“Pola” je pogođena torpedom i zaustavljena…
Na samoj krstarici, kojoj je pogodak torpeda u područje elektrogeneratora uništio sve parovode i potpuno onemogućio snabdjevanje energijom, zavladala je panika. Nepokretni brod utonuo je u mrak, sa svim strojevima zaustavljenim, bez mogućnosti pokretanja topovskih kula, uz posadu koja je unezvjereno čekala signal za napuštanje broda. Neki ga nisu ni čekali, već su na svoju ruku poskakali u more, gdje su se odmah uvjerili u blagodati izvansezonskog kupanja. Međutim, malo po malo situacija na brodu se stabilizirala, nakon što se spriječio daljnji prodor vode, i uvidjelo da brodu ne prijeti neposredna opasnost od potapanja. “Kupači” su sada molili preostalu posadu da ih digne natrag na brod, što su ovi i učinili. Ali, sada je nastao problem kako se ugrijati na brodu bez energije...Spas je pronađen u alkoholu, pa se brodom ubrzo orila pjesma stotina pijanih mornara...
Admiral Iachino je sada trebao odlučiti kako dalje. Prvobitna se odluka admirala činila ispravnom: podržao je odluku komandanta 1. odreda krstarica admirala Cattanea da samo uz pomoć dva razarača pokušati tegalj oštećene krstarice, nadajući se da će jutro dočekati dovoljno daleko od britanskih snaga, kad će se već moći računati na “kišobran” njemačkih i talijanskih zrakoplova. Međutim, ubrzo je slijedila odluka koja je u najmanju ruku bila kontroverzna: preostale dvije krstarice 1. odreda i razarači 9. odreda su se imali vratiti s ciljem pružanja zaštite i pomoći “Poli”(s koje je u 20.53 poslana radio-poruka gdje se traži pomoć i tegalj), uz (suvišno) pojašnjenje da se u slučaju susreta s nadmoćnim neprijateljem trebaju povući, ne izlažući se opasnosti i prepuštajući “Polu” sudbini. Neposredno poslije 21.00 sati, “Fiume”, “Zara” i 4 razarača okrenuli su se i zaplovili u pomoć krstarici “Pola”, izvršavajući naređenje koje će za većinu članova posade značiti smrt.

Dok su se krstarice 1. odreda približavale svojoj sudbini, “Vittorio Veneto” je šepao prema Tarantu, ukrcavši 4.000 tona vode, utonuo skoro do krmene palube, s admiralom koji i dalje nije shvaćao taktičku situaciju u kojoj se nalazila njegova eskadra. Iachino je bio zaposlen slanjem zahtjeva za zračnu podršku, opravdano strahujući za njenu učinkovitost, budući da su događaji prethodnog dana jasno pokazali ogromne probleme u suradnji između talijanske eskadre i zračnih snaga Osovine. Na oprezu zbog mogućeg napada neprijateljskih razarača, na talijanskom su bojnom brodu pažljivo osmatrali okolinu. Iznenada, oko 22.30, nekoliko desetaka milja dalje, jasno su se mogle razaznati salve velikih kalibara, bljeskovi eksplozija i reflektora. Vatromet je trajao negdje do 23.06, a u 23.55 primijećena je strahovita eksplozija, paćena jakim bljeskovima. Talijanski admiral nije imao pojma što se događa. Poslao je poruku svojim krstaričkim odredima, upitavši ako su napadnuti. S krstarice “Trieste” (3. odred, koji se nalazio po krmi “Vittoriu Venetu”, napredujući istim kursom prema Tarantu) uredno su mu odgovorili da se kod njih ništa ne događa. Sa krstarice “Zara”, međutim, nisu odgovorili ništa. Bili su zauzeti nestajanjem u dimu i plamenu eksplozija…
Logged
nyupnik
Prijatelj foruma
stariji vodnik I klase
*
Offline Offline

Posts: 932


« Reply #3 on: February 02, 2009, 02:46:47 pm »

Matapan, dio četvrti...
7. odred krstarica admirala Pridham-Wippel-a uredno je i dalje pratio talijansku eskadru, držeći se na krajnjem rubu vidljivosti. Već poslije zalaska sunca, britanske su se krstarice orijentirale na protuavionsku kanonadu koja je dopirala od talijanskih krstarica, napadnutim od strane britanskih zrakoplova. U 20.40, “Orion” je na svojem radaru (starijeg tipa, sa fiksnom antenom koja se smatrala nepouzdanom) otkrio zaustavljeno veće plovilo na udaljenosti od svega 6 milja. U međuvremenu, 2. i 14. odred britanskih razarača krenuli su naprijed, s ciljem torpednog napada na talijanske brodove. Glavnina britanskih snaga napredovala je u koloni, na čelu koje se nalazio bojni brod “Warspite”. Slijedili su bojni brod “Valiant”, nosač “Formidable” i bojni brod “Barham”. S obje strane kolone kapitalnih brodova nalazila su se po dva razarača. Jedine britanske jedinice opremljene radarom bili su “Valiant” i “Formidable” te krstarice “Ajax” i “Orion” – niti jedan od britanskih razarača nije imao spomenute uređaje.
U 21.55 sati radar krstarice “Ajax” otkrio je tri neidentificirana broda na 5 milja udaljenosti. Radilo se o talijanskim krstaricama 1. odreda, ali su Britanci pogrešno pretpostavili da se radi o njigovim vlastitim razaračima, te čak promijenili kurs, koji ih je sada udaljavao od otkrivenih brodova. Slijedeći je radarski kontakt uslijedio u 22.03, kada je “Valiant” otkrio veliku plovnu jedinicu zaustavljenu s lijeve strane od britanske eskadre. Pretpostavivši da se radi o “Vittorio Venetu” britanski su brodovi krenuli na brzo zbližavanje s neprijateljem, u 20.20 se približivši nepoznatom brodu (bila je to “Pola”) na 4 milje. Na krstarici “Pola” su se obradovali tamnim siluetama na horizontu, smatrajući da se radi o brodovima iz njihovog 1. odreda teških krstarica. Da je u neposrednoj blizini moguće pojavljivanje glavnine neprijateljskih snaga, to im očigledno nije moglo pasti na pamet…Stoga je komandant “Pole” naredio ispaljivanje crvene rakete, dogovorenog znaka za označavanje svojeg položaja. Krstarice admirala Cattanea, iako su već bile u neposrednoj blizini, nisu primijetile signal, ali su ga uredno zapazili na britanskim brodovima, te se pripremili za akciju.
Zanimljivo je da je radar očigledno imao veliku važnost pri otkrivanju položaja krstarice “Pola”, ali ono što je uslijedilo (sa svim posljedicama) nije imalo veze s novom tehnologijom, već s dobrom starom navikom osmatranja, odnosno intenzivne uporabe osjetila vida: sa razarača Stuart u 22.23 vizualno su primijećene siluete brodova dolazeće s desne strane. Vizualni kontakt uspostavljen je dvije minute kasnije i na bojnom brodu “Warspite”, gdje su nepoznati brodovi identificirani kao “2 krstarice klase “Zara” i 1 krstarica klase “Condottieri””. U odlučujućim trenucima početka pokolja kod Matapana radar nije igrao nikakvu ulogu: Britanci su svoje ciljeve ugledali i (više-manje točno) identificirali golim okom! Komandant britanskih snaga, admiral Cunningham (već je bilo vrijeme da se i njega spomene!) odmah je naredio izlazak iz linije nosaču aviona, dok su topovi glavnog kalibra od 381 mm britanskih bojnih brodova, ukupno 24 komada, koji su već bili naciljani na “Polu”, sada brzo bili okrenuti prema novim ciljevima.
U međuvremenu, ne shvaćajući da se nalaze u smrtnoj opasnosti, talijanske su se krstarice polako, brzinom od svega 6 čvorova približavale svojoj sudbini. Topovi krstarica bili su u položajima u simetrali brodova, budući da se noćna akcija nikad nije uvježbavala, niti je bilo osvjetljavajuće municije, niti je uporaba topova glavnog kalibra uopće bila predviđena noću(!). Vrlo mala brzina talijanskih brodova mogla se objasniti oprezom da se ne naleti na zaustavljenu “Polu” (koju Talijani još nisu primijetili), ali je puno teže objasniti činjenicu koja je graničila sa kriminalnim nemarom: 4 razarača nisu se nalazila ispred krstarica, kako bi eventualno upozorili i zaštitili krstarice u slučaju susreta s neprijateljem, već je bilo obrnuto! Bilo kako bilo, račun za niz pogrešnih odluka talijanskog admirala stigao je na naplatu.
Masakr je započeo u 22.27: razarač “Greyhound” osvijetlio je reflektorom krstarice admirala Cattanea, dajući tako perfektnu sliku za britanske topnike, koji su otvorili vatru s udaljenosti od 2 do 3 tisuće metara. Bojni brodovi “Warspite” i “Valiant” sručili su svoje salve na “Fiume”, dok je “Barham” udario na “Zaru” i 9. odred razarača. Od prve salve od 6 granata od 381 mm, “Fiume” je pogođena sa pet granata, nakon čega su se zaredali daljnji pogoci kako najtežih, tako i srednjih kalibara. “Fiume” i “Zara” ubrzo su pretvorene u plutajuće lomače, sa raznesenim nadgrađima i topovskim kulama (koje nisu stigle ispaliti ni jednu salvu), stotinama mrtvih i ranjenih. Ista je sudbina zedesila i razarače “Alfieri” i “Carducci”, jedine talijanske jedinice koje su stigle borbeno reagirati: prvi je razarač prije svog uništenja ispalio nekoliko torpeda, kao i nekoliko salvi svojih pramčanih topova od 120 mm, dok je drugi pokušao sakriti talijanski odred dimnom zavjesom. Njihovi su napori ostali bez ikakvih rezultata u svezi eventualno pogođenih britanskih brodova, ali se može reći da je time olakšan bijeg preostala dva razarača, “Oriani” i “Gioberti”.
U toj apokaliptičnoj kanonadi (koja je trajala tek četiri minute), Britanci su ispalili točno 100 granata od 381 mm: “Warspite” 40, “Valiant” 39 i “Barham” 21. Ulogu dokrajčivanja smrtno ranjenih talijanskih brodova preuzeli su britanski razarači: “Alfieri” i “Carducci” su nestali u dubini nakon po jednog “milosrdnog” topeda. “Zara” je eksplodirala nakon što su je pogodila dva torpeda s razarača “Jervis”. “Fiume” je već bila u tako lošem stanju da su Britanci vjerojatno odlučili da uštede par torpeda: još prije ponoći plamteća olupina je nestala u dubinama prevrnuvši se na desnu stranu.
Sada je konačno došlo vrijeme da se Britanci posvete “Poli” koju je primijetio razarač “Havock”, upravo nakon što je prekratio muke razaraču “Carducci”. “Pola” je i dalje plutala u mraku, sa pijanom posadom i neupotrebljivim topništvom. Britanci su očekivali otpor, i bili prilično začuđeni njegovim izostankom. Kad se vidjelo da je borbena vrijednost broda na nuli, razarač “Jervis” približio se krstarici, pokupio preostalu posadu i (nakon kraćeg premišljanja komandanta da je uzme u tegalj kao ratni plijen) ispalio par torpeda koja su joj zapečatila sudbinu u 04.03, 29. ožujka. Britanski su brodovi spašavali preživjele, uz radio-poruku (nešifriranim tekstom) o položaju brodolomaca, da talijanski spasilački brodovi stignu na poprište tragedije. Zanimljivo je da je talijanski bolnički brod “Gradisca” isplovio još prije te kobne večeri, kao da je Regia Marina imala loš predosjećaj…S dolaskom jutra britanska akcija spašavanja je prekinuta, jer je nastala realna opasnost od napada neprijateljskog zrakoplovstva i podmornica. Admiral Cunningham je bio svjestan velikog taktičkog uspjeha koji je postigao, ali nije krio svoje nezadovoljstvo što mu je pobjegao “Vittorio Veneto”…
Tako je završila “bitka” kod Matapana. Final score:
Britanci – rashod: torpedni zrakoplov tipa “Albacore” – komada 1
Talijani – rashod: teške krstarice klase “Zara” – komada 3
razarači – komada 2
2303 (dvije tisuće tristo tri) mornara poginulih i nestalih…

E, sad, poticaj da ispričam cijelu ovu priču mi je bio primjer za “bad omen”, odnosno kobno predskazanje, gdje se dogodilo da su bili izgubljeni brodovi s imenima koja su nekoliko godina kasnije “zapečatila” sudbinu mjesta na koja su se ta imena odnosila…
Četiri su krstarice činile klasu “Zara”: osim nje, još “Pola”, “Fume” i “Gorizia”. Nazvane po gradovima (regijama) koje je Kraljevina Italija dobila nakon završetka 1. svj. rata, označavale su stremljenje talijanskih fašista na Istok, u slavu “svetog iredentizma”. Te kobne noći u ožujku uništene su sve osim “Gorizie”, koja je preživjela kapitulaciju 1943. godine, da bi teško oštećena i nasukana dočekala kraj 2. svj. rata. Jednako kao što su u dimu i plamenu nestale tri talijanske krstarice, tako su nakon kraja rata i mirovnog sporazuma u Parizu nestali i snovi talijanskih iredentista o gradovima čija su imena nosile potopljene krstarice: Rijeka, Pula i Zadar više nisu bili talijanski…Grad Gorizia je doživio da bude podijeljen (ali je ipak većim dijelom ostao u Italiji)…i sada ti misli “what`s in a name?”. Nije bez veze Hico promijenio ime “džepnog” bojnog broda “Deutschland” u “Luetzow”…
Logged
nyupnik
Prijatelj foruma
stariji vodnik I klase
*
Offline Offline

Posts: 932


« Reply #4 on: February 02, 2009, 03:37:10 pm »

Inače, u činjeničnom dijelu (brojke, nazivi, vremena) gornji se tekst zasniva na dijelu knjige talijanskog autora Đorđa Đorđerinija "La guerra italiana sul mare" ("Talijanski rat na moru").
...
Ovaj se tekst prvi puta na netu pojavio prije 5 godina, na sajtu forum.hr.

A danas, švrljajući nešto po netu, naletih na članak istog naziva na srpskoj Wikipediji.
Dijelom i na hrvatskoj.

Kad sam malo bolje pogledao, vidi vraga, ispalo je da je tekst doslovce prepisan.
I ne samo to, proglašen je za jedan od "sjajnih članaka"!

Drago mi je da sam doprinjeo kvaliteti Wikipedije!
(Iako pod tuđim imenom, tj. radom tipkovnice plagijatora...) Cool
Logged
ZastavnikDjemo
poručnik korvete
*
Offline Offline

Posts: 3 509



« Reply #5 on: February 16, 2009, 12:35:09 am »

Odlicni tekstovi! Svaka cast! Smiley
Ja sam delimicno upoznat sa detaljima bitke kod Matapana citajuci dela Borisa Prikrila i Cunninghamovu autobiografiju "A Sailor's Odyssey", ali ovde ima i detalja koji nisu blize opisani u gore pomenutim knjigama. Ako smem da pitam, koja je literatura koriscena? Unapred hvala! Smiley
Logged
nyupnik
Prijatelj foruma
stariji vodnik I klase
*
Offline Offline

Posts: 932


« Reply #6 on: February 16, 2009, 09:00:01 am »

Gore sam već napisao, knjiga talijanskog autora Đorđa Đorđerinija "La guerra italiana sul mare" ("Talijanski rat na moru"). Podaci o krstaricama klase "Fiume" uzeti su iz djela istog autora "Gli Incrociatori Italiani".
Taj autor se inače smatra valjda najjačim Talijanom za ovo područje (nešto kao naš Prikril, R.I.P.), i od njega imam još par djela.
Logged
milan55
Prijatelj foruma
zastavnik
*
Offline Offline

Posts: 1 415


« Reply #7 on: March 15, 2023, 08:38:39 pm »

Najbolji humor koji sam ikada cuo na maketarskim forumima, je kada je jedan kolega upitao za pomoc kako da prikaze talijansku flotu u bitci kod rta Matapan. Nato mu je jedan od kolega odgovorio, napravi more i nekoliko spasilackih camaca i splavi, ljude mornare kako plutaju u moru i pojaseve za spasavanje koji plutaju na moru i to ti je talijanska flota kod rta Matapan.
Logged
kukimiro
vodnik
*
Offline Offline

Posts: 390


« Reply #8 on: March 16, 2023, 04:34:13 pm »

Dobar 
Logged
Pages: [1]   Go Up
  Print  
 
Jump to:  

Prijatelji

▼▼▼▼

Prostor za Vaš baner

kontakt: brok@paluba.info

Powered by MySQL Powered by PHP Powered by SMF 1.1.19 | SMF © 2013, Simple Machines
Simple Audio Video Embedder

SMFAds for Free Forums
Valid XHTML 1.0! Valid CSS!
Page created in 0.029 seconds with 22 queries.