Još jedno amatersko književno djelo

[nyupnik]

Pozdrav svima,

Kuzmin roman me je podsjetio da sam se i ja pred nekih desetak godina okušao u pisanju priča vojne tematike.

Priča je čak bila i objavljena u jednom riječkom zborniku.

Evo je onda i ovdje, u nastavcima.


Zapisi s granice

(Jednog jutra u ožujku 1941.)

Prolog

Krajem ožujka 1941. godine, Rijeka je proživljavala svoje prvo ratno proljeće. Prošlo je već je devet mjeseci od ulaska Italije u rat protiv Engleske, ali je grad na prvi pogled ostao pošteđen njegovih tragova. Za razliku od mnogih drugih talijanskih gradova, kuća išaranih gelerima avionskih bombi, riječke su fasade nagrđivale tek brojne ratne parole.
 
Pojavili su se, međutim, ožiljci koji se nisu mogli popraviti ciglom i žbukom: u riječkim novinama, osmrtnice mladih Riječana, poginulih na bojištima Sjeverne Afrike ili nestalih u dubinama Sredozemnog mora, postale su uobičajenim sadržajem. Rat je donio i očekivana ekonomska ograničenja, racioniranja i nestašice, s kojima se Rijeka nosila iskorištavanjem svojeg jedinstvenog zemljopisnog položaja, neposredno na granici s Kraljevinom Jugoslavijom. Trgovina i šverc cvjetali su između Italije i još uvijek neodlučnog istočnog susjeda, donoseći malo olakšanja. 

Zapravo, radilo se o jedinoj pozitivnoj strani položaja koji je u vojno-strateškom smislu bio prava noćna mora. Da nije bilo uskog spojnog koridora uz more, Rijeka bi bila enklavom poput Zadra, sa svih strana okružena ne baš prijateljski nastrojenim susjedom, u čijem dvorištu je prema zadnjim vijestima bilo vrlo nemirno. Šuškalo se o nestabilnoj političkoj situaciji u Beogradu, o koncentraciji jugoslavenskih vojnih snaga na albanskoj granici, ali i o mogućem pristupanju Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu, što bi onda bilo nemalim političkim dobitkom za sile Osovine. U ovako nejasnoj situaciji, jedinice talijanske «Pogranične straže» na cijeloj jugoslavenskoj granici, od Rateča do Rijeke, nalazile su se u stanju pojačane pripravnosti. Svi pogranični prijelazi su i dalje bili otvoreni, ali se doimalo kao da se radi tek o dobro promišljenoj demonstraciji «normalnosti» između Italije i Jugoslavije, koje su znale da se nalaze pred vrlo ozbiljnim događajima.

* * *

[nyupnik]

1.

Kapetan talijanske «Pogranične straže» Grassi nije mogao sakriti nezadovoljstvo. Uvaliti mu dežurstvo u štabu Sektora, pa još nedjeljom...To je, između ostalog, moglo značiti da njegov stric, general intendantske službe, više ne kotira onako dobro kao prije. Uostalom, to je bila upravo ideja starog Grassija, da svojeg nećaka Antonija pošalje na najizloženiju točku granice, u grad Rijeku, «da dobije malo iskustva». Ono što je trebalo biti kratkotrajnim boravkom na «braniku svetih granica», doduše na ne previše izloženoj funkciji načelnika administrativne službe, malo po malo se odužilo na skoro dvije godine. Uz to, situacija u Rijeci nije više bila tako sigurna, pa čak ni za jednog uredskog kapetana...

Ušavši u svoj ured u pet sati ujutro, Grassi gotovo da je fizički osjećao pritisak odgovornosti za grad koji je gotovo sa svih strana bio okružen Slavima («Njima, nećaće, nikad nije za vjerovati!», govorio je stari Grassi).

A sad još i ovaj nenajavljeni posjet inspekcije! I to ne bilo kakve, već nekakvog pukovnika Gardina iz Glavnog stožera! Dežurni narednik-radiotelegrafist mu je predao zapis radio-poruke, usput mu priopćivši da je bila poslana nešifrirano, znači «otvorenim tekstom». Namrštivši se, Grassi je sumnjičavo primio list papira, ali su mu se sumnje raspršile kad je pročitao tekst: pukovnik je imao putovati izravno iz Klane, «Petrolejskom cestom» preko jugoslavenskog teritorija, i ponovo stupiti na talijansko tlo preko graničnog prijelaza na Drenovi. Ova se cesta rutinski koristila za prijevoz dobara iz područja Klane u Rijeku, svaki put uz jugoslavensku vojnu pratnju. Vozači talijanskih kamiona, koji su se uobičajeno žalili na kvalitetu jugoslavenskih cesta u usporedbi s novim talijanskim asfaltiranim prometnicama, bili su instruirani da pamte i bilježe bilo kakve stvari od vojnog interesa koje bi vidjeli u tih desetak kilometara puta. Činilo se, međutim, da Jugoslaveni namjerno drže ovu prometnicu potpuno izvan bilo kakvih svojih vojnih tokova. Stoga nije bilo neuobičajeno niti da koji put istu cestu koriste i časnici talijanske Kraljevske vojske. Doduše, pukovnik Glavnog stožera bi vjerojatno bio najviši talijanski čin kojeg je «Petrolejska cesta» vidjela, barem koliko se Grassi mogao sjetiti. U svakom slučaju, budući da je talijanska delegacija za vrijeme prolaska kroz jugoslavenski teritorij morala imati formalnu pratnju jugoslavenske vojske, slanje ovako važne poruke šifriranim tekstom ne bi imalo nikakvog smisla, budući da je druga strana ionako već bila upoznata s time.

Vrijeme prelaska granice bilo je predviđeno za šest sati i trideset minuta ujutro, što Grassiju nije ostavljalo vremena skoro ni za jutarnju kavu. Nakon kratkog premišljanja treba li javiti zapovjedniku Sektora, odlučio je ovaj zadatak u potpunosti preuzeti na sebe. «Pukovnik ne voli kad ga se budi tako rano u nedjelju», pomislio je. Uzevši sa sobom korice s dokumentima o formacijskom rasporedu postrojbi XXVII Sektora Progranične straže, brzo se stepenicama spustio u prizemlje vojarne. Nakon što je probudio drijemajućeg dežurnog vozača, jednako namrštenih lica sjeli su u službeni automobil i krenuli put Drenove.

* * *

[Kubovac]

@nyupnik

Samo napred i hvala na deljenju! Neću te dalje prekidati, ali ovo sam hteo da na trenutak ispišem...

[nyupnik]

Hvala, Kubovac!

2.

Svježe obojana dvokatnica carinarnice u Drenovi isticala se među starim kućicama oko nje, i dočekala ih je uobičajenom pograničnom užurbanošću. Doduše, zbog pojačanog osiguranja, uz uobičajenu rampu na graničnom prijelazu bila je pripremljena i priručna drvena konstrukcija s «ježevima», preko koje je bila nategnuta bodljikava žica, pomaknuta u stranu da ne smeta prometu. Grassi je primijetio da su čak i čelična užad protutenkovske zapreke ležala nasred ceste, labavo namotana oko nosećih čeličnih stupova sa svake strane, poput kakvog zmijskog legla prepunog otrovnica koje su se lijeno izležavale na ranojutarnjem suncu, ali u svakom trenu spremne za napad.

Ipak, atmosfera nije odudarala od one jednog sasvim običnog nedjeljnog jutra u ožujku: karabinjeri i financijski policajci rutinski su pregledavali dokumente slavenskih mljekarica s Grobnika, koje su natovarene svojim svakodnevnim teškim teretom žurile na riječke tržnice, a rampa se svako malo podizala za prolaz kakvih kola ili kamiona s robom. Mladi dežurni potporučnik, očigledno tek stigao s akademije, problijedio je saznavši za razlog Grassijevog iznenadnog dolaska, ali ga je obuzelo vidljivo olakšanje kad mu je potonji priopćio da neće trebati njegovu pomoć, i da će osobno pregledati dokumente delegacije.

Grassi gotovo da nije stigao ni zapaliti (prošvercanu, jugoslavensku) cigaretu uzetu od potporučnika, a već su se iza zavoja pojavila dva vozila: prvo je bilo «FIAT»  talijanskih vojnih oznaka, dok se drugo još nije moglo razaznati od oblaka prašine makadamske ceste. Zaustavivši se pred rampom, na samoj liniji granice, dva su časnika talijanske vojske izašla iz automobila s još uvijek upaljenim motorom, i pričekala da to isto učini i jugoslavenska pratnja. Jugoslavenski graničari ničim nisu odavali zanimanje za visoke talijanske činove, očigledno upoznati s predstojećom posjetom.

Talijanski pukovnik je bio višeg rasta, odjeven u svježe ispeglanu uniformu s oznakom Glavnog stožera i ukrašenu nizom pločica koje su zamjenjivale medalje i ordenje. Grassi, koji se ponešto razumio u zamršeni sustav talijanskih vojnih odlikovanja, odmah je uočio dvije pločice koje su se dodijeljivale u slučaju ranjavanja na bojištu, kao i pločicu medalje za zasluge, uz komemorativnu značku veterana sočanske bojišnice. Grassi je prvo bio pomislio da bi časnik-veteran Velikog rata trebao imati viši čin od pukovničkog, ali onda mu je sinulo da bi se mnogi generali-zapovjednici sektora rado mijenjali za čin čovjeka kojeg je upravo promatrao. Jednostavno, Glavni stožer je imao neke svoje prednosti koje se nisu mogle iskazati samo činom. Čuo je i nekoliko priča o tome kako su se «borbeni» generali loše proveli u birokratskim natezanjima s nekakvim bojnicima Glavnog stožera. Nije imao nikakve sumnje, časnik pred njim bio je velika zvjerka, «un pezzo da novanta»...

* * *

[nyupnik]

3.

Iz prastarog «Renaulta» s oznakama jugoslavenske vojske izašli su narednik-vozač i postariji, pretili poručnik prilično neuredna izgleda. Grassi ih je ispod oka gledao sa svoje strane granice. «Ako su im poručnici ovako debeli, kakvi li su im onda generali?», pomislio je, ne mogavši suzdržati prezrivi osmijeh. Osvrnuvši se oko sebe, primijetio je da i ostali talijanski graničari najvjerojatnije dijele njegovo mišljenje. Ovakav otrcani automobil, ovako neuredna pratnja – Slavi kao da su željeli poručiti da ih uopće nije briga što su dopratili časnike Glavnog stožera talijanske Kraljevske vojske. Mlitavo salutiravši prema talijanskom pukovniku, jugoslavenski se graničarski poručnik odgegao prema svojim vojnicima koji su stajali uz stražarnicu, u hodu paleći cigaretu. «Ovo oni zovu vojskom...», odmahne glavom Grassi, pa se okrene prema pukovniku, desne ruke ispružene u «rimski pozdrav».

* * *

[nyupnik]

4.

«Kapetane, nadam se da će ovo biti dovoljno za identifikaciju», umjesto pozdrava započeo je pukovnik, salutiravši praktički dok se još nalazio s jugoslavenske strane granice, vadeći svoju vojnu iskaznicu. Njegovo držanje je bilo vojnički strogo, pomalo ukočeno, dok je govor, osim što je odavao venecijansko porijeklo, svjedočio o visokoobrazovanom čovjeku. Uz iskaznicu pružio je i «strogo povjerljivu» dozvolu s potpisom glavnog inspektora Glavnog stožera, generala Giuliana, koji je davao ovlasti «pukovniku Gardinu u pratnji jednog časnika da se u svako doba nalazi na području od posebne vojne važnosti, u nadležnosti XXVI i XXVII sektora Pogranične straže». Na kraju fraze, umjesto točke, nalazio se zarez. Grassi je prepoznao taj uobičajeni kodirani znak za provjeru vjerodostojnosti dokumenata, koji se već dugo koristio u jedinicama Pogranične straže.

Pukovnik je zamolio Grassija da dozvolu Glavnog Stožera stavi kod sebe u korice, «ukoliko bude kakve provjere putem». Časnik pratnje bio je poručnik koji se predstavio kao Brunner, pukovnikov osobni ađutant. Po godinama je, činilo se, bio vršnjak Grassija, a njegov kako njemački naglasak, tako i prezime odavali su Trentinca. To je donekle objašnjavalo i relativno niski čin – «ne-talijansko» porijeklo sigurno nije bilo previše pozitivnim za razvoj vojne karijere.

* * *

[nyupnik]

5.

«Kako je u Klani, gospodine pukovniče?», nervozno je započeo Grassi nakon upoznavanja, dok su karabinjeri podizali rampu za prolaz pukovnikovog automobila.

«Vele da je vojska odahnula otkako je Frignani premješten u vaš Sektor. Osobno smatram da su časnici koji provode čvrstu stegu upravo najprotrebniji na kritičnim mjestima.»

Pukovnik je očigledno bio upućen u najnovije kadrovske igre Korpusa. Bojnik Frignani, koji je do prije par mjeseci bio zapovjednikom jednog od Podsektora u Klani, sada je bio postavljen za načelnika stožera riječkog, XXVII sektora Pogranične straže. Budući da je bio koju godinu mlađi od Grassija, potonji je imao dobar razlog da mu zavidi, kako na činu, tako i na položaju. Osim toga, Frignani je u ovom trenutku vjerojatno još uvijek bio u krevetu, dok se Grassi brinuo o tome kakav će dojam ostaviti na pukovnika.

«Kapetane», službenim tonom će pukovnik, «predlažem da za predviđenu inspekciju koristimo automobil kojim raspolažem. Također, budite ljubazni ukazivati poručniku Brunneru put do lokacije s kojeg smatrate da možemo imati najbolji pregled naših položaja».

Grassi je pravilno rastumačio pukovnikov «prijedlog» kao naredbu, pa je dao «odmor» svojem vozaču koji ga je dovezao iz štaba u centru grada, te se zajedno s pukovnikom smjestio na zadnjem sjedištu «FIATA», dok je poručnik Brunner sjeo na mjesto vozača.

«Gospodine pukovniče, držim da položaj bitnice na Velom vrhu najbolje odgovara važem zahtjevu. Mislim da će nam do njega trebati nekakvih petnaestak minuta,» rekao je.

«Izvrsno, kapetane,» odgovori mu pukovnik. «Nego, nemamo previše vremena, pa da započnemo s konkretnim pitanjima. Kako stojimo s izgradnjom stalnih utvrđenih točaka neposredno uz ovaj granični prijelaz?»
«Kao što vjerojatno znate, gospodine pukovniče, zbog poteškoća s čelikom nismo mogli dovršiti dvije utvrde u Dorčićima, kao ni onu u Drenovi. Slično je i sa Škurinjskom i Marčeljevom Dragom, kao i sa Rujevicom. Tek smo nedavno dobili oklopne kupole za njih, ali smo ograničeni mjerama prikrivanja radova...Radi se o lokacijama lako vidljivim s jugoslavenske strane, pa ne možemo samo tako vući teške dizalice potrebne za pomicanje i postavljanje teških kupola. Ono što smo mogli, to smo uglavnom dovršili, pod zemljom, ali do betoniranja borbenih položaja po planu bi trebalo proći još najmanje 3 mjeseca... Doduše, izgradili smo jedan tunel koji izlazi uz samu granicu ovdje u Dorčićima, ako zatreba da brzo ubacimo naše snage na njihov teritorij, nekakvu diverzantsku grupu, na primjer.»

«To s ubacivanjem je pohvalno, ali što to generalno znači», ljutito će pukovnik, «da nemamo niti jedan funkcionalni utvrđeni objekt na ovom dijelu granice?! Kakav je to «Alpski bedem» kad nismo gotovi ni s utvrđivanjem ovako važnog mjesta kao što je Rijeka?»

«Gospodine pukovniče», bojažljivo mu odgovori Grassi, «uredili smo više desetaka objekata lake poljske fortifikacije, a ovo se područje pokriva vatrom naših bitnica sa Svete Katarine...»

«Nema što, puno će ostati od tih vaših položaja nakon kanonade neprijateljskog teškog topništva...»

«Ali, imamo i položaje ispod zemlje, u čeličnim kupolama, one iz utvrde na Pulcu...»

«Da, i što možete s njima? Koliko ih uopće može djelovati prema zapadu?»

«Dva položaja prema zapadu, gospodine pukovniče, prema Kastvu, i četiri prema Sušaku i Bakru...a 75 mm nije baš tako mali kalibar da ne može nanijeti veliku štetu...Osim toga, utvrde «Katarina A» i «Katarina B» su, uvjeravam vas, itekako funkcionalne...»

«Imate li barem dovoljno municije za te topove?»

«Dobili smo prošli tjedan isporuku iz skladišta u Latisani. Sada imamo 250 granata po cijevi. Mislim da će biti dovoljno za...»

«...za jedan dan borbe!», nije mu dao dovršiti pukovnik, nastavivši ljutito: «Dobro smo se opremili, nema što! Je li utvrda na Monte Lesco barem funkcionalna?»

«Prema mojim informacijama, gospodine pukovniče, ostalo je još nešto za dovršiti...»

Pitanja su pljuštala jedno za drugim, i činilo se kao da pukovnik jedva čeka ne bi li zadao slijedeće pitanje. Grassi je pokušavao skrenuti priču na administraciju i logistiku, tu je bio jači, i malo mu je laknulo kad mu je pukovnik dopustio da se raspriča o procedurama, normama, porcijama i narudžbama. A onda opet pitanja o snazi bitnica, sektorima djelovanja, rasporedima...već mu se pomalo vrtjelo u glavi. Činilo da je pukovnik nečim stalno nezadovoljan, a Grassi se osjećao poput školarca na teškom ispitu za koji se nije pripremao.

* * *

[nyupnik]

6.

«FIAT» je imao nemalih problema prilikom savladavanja mnogih uzbrdica i oštrih zavoja makadamske ceste koja ih je od graničnog prijelaza vodila prema Velom vrhu, ali su za dvadesetak minuta stigli do rampe i stražarnice na ulazu u vojno područje. Stražar na ulazu nije pokazivao ni najmanju namjeru podizanja rampe, pa su časnici izašli iz automobila, a Grassi se uputio prema stražaru. Nakon razmijenjenih nekoliko riječi, vratio se do pukovnika.

«Veli da nas ne smije propustiti bez izravnog naređenja komandira bitnice. Poznajem ga, zove se Pietro Notaro, poručnik topništva», objasni Grassi.

«Pričekajmo onda komandira bitnice», spokojno mu odgovori pukovnik.

Poručnik Notaro se pojavio za nekoliko minuta, uredne uniforme i čizama ulaštenih kao da se radilo o osnovnom preduvjetu preživljavanja na liniji granice.

«Poručniče», nakon pozdrava mu reče Grassi, «gospoda iz Glavnog stožera namjeravaju izvršiti inspekciju vašeg položaja. Osobno sam provjerio njihove dokumente i dozvole, u redu su. Dignite rampu, pa da krenemo...»

Prepriječivši mu put, Notaro mu tiho odgovori: «Ne gospodine, ne može.»

* * *

[nyupnik]

7.

Izraz lica poručnika odavao je nervozu i nepovjerenje, ali je držanje bilo vrlo odlučnim.

«S dopuštenjem, gospodine pukovniče», nastavio je Notaro, «gospodine kapetane, smatram da razumijete da ova situacija predstavlja tešku povredu pravila službe! Prema uputama za stanje pojačane borbene gotovosti, bilo kakve posjete, uključujući i one viših časnika, moraju biti prethodno izravno odobrene od strane Komande Sektora, u pismenom obliku! Budući da osobno nisam dobio nikakav sličan dokument, očigledno se radi o ozbiljnom prekršaju!»

«Poručniče», iznerviranim tonom mu odgovori Grassi, «uvjeravam vas da gospodin pukovnik ima sve potrebne dozvole. Osim toga, kakva bi bila korist od iznenadne provjere, kad bi se ona morala najaviti unaprijed?! Kao stariji po činu, naređujem vam da nas propustite!»

Glasom koji nije odavao ni sjenku sumnje, poručnik Notaro mu odgovori: «Ono što namjeravam učiniti, gospodine pukovniče, gospodine kapetane, jest narediti svojim vojnicima da vas zadrže do potpune provjere identiteta, ovlasti i namjere!»

«Kakav je to ton razgovora sa starijima po činu?!», prosiktao je Grassi.

Stojeći iza kapetana, poručnik Brunner se pomaknuo malo udesno, tako da je sada bio zaklonjen kako od Notara, tako i od stražara, koji je još stajao u položaju «pozor», ali se vidjelo da samo čeka naredbu da podigne pušku u borbeni položaj. Gotovo neopaženo, ruka poručnika Brunnera polako je krenula prema futroli službene «Berette». Pukovnik, jedini koji je to primijetio, rukom učini diskretnu gestu kao da ga zaustavlja, a sam se obrati Grassiju.

«Sve je u redu, kapetane. Ove su provjere nešto s čime se često susrećem.» Okrenuvši se prema Notaru, pukovnik mu se obrati tonom primjerenijim kakvom sveučilišnom profesoru, nego visokom časniku.

 «Poručniče, vaše prezime je Notaro, zar ne?» – upita pukovnik.

Grassi se osmjehnuo. Sad će uslijediti zapisivanje u knjižicu, pa prijetnje slanjem u Abesiniju ili kakvo još neugodnije mjesto...Pukovnikova uljudnost podsjetila ga je na suca koji bi jednako spokojnim glasom priopćavao smrtnu presudu.

Pomalo razočaravajuće za Grassija, pukovnik je nastavio vrlo blagim tonom: «Sjećam se kako sam jedno cijelo poslijepodne proveo pod stražom za vrijeme inspekcije pripremnih radova za izgradnju fortifikacija duž linije granice ispod planine Nevoso. Bilo je to, čini mi se, prije desetak godina, ljeti. Tada sam bio svjedokom jedne nesreće, kad je odron zatrpao nekoliko vojnika koji su radili na izgradnji ceste. Silom prilika, svi smo pohrlili da ih spasimo, ali su ozljede jednog od njih, na žalost, bile previše teške. Izdahnuo je gotovo na mojim rukama. Zapamtio sam njegovo prezime, zvao se isto Notaro. Da vam nije kojim slučajem bio nešto u rodu?»

Odlučan izraz lica poručnika Notara, u trenutku se premetnuo u stidljiv osmijeh. «Nicola...», izustio je sjetno. «Telegram koji smo dobili spomenuo je samo da je poginuo na dužnosti. Bio je očev mlađi brat, ali meni više poput mojeg vlastitog starijeg brata. Bio mi je uzor u svemu. Može se reći da sam zbog njega i odabrao vojni poziv. Odron, dakle...»

«Poručniče Notaro», nastavio je pukovnik, «vidim da je predano shvaćanje vojničke dužnosti vrlo izražena osobina u vašoj obitelji. Budući da dio moje inspekcije obuhvaća i provjeru budnosti časnika i vojnika, mislim da mi je vaš primjer rekao vrlo mnogo. Ako su i vojnici pod vašom komandom jednako budni i predani u izvršavanju svojih zadaća kao i njihov komandant, mogu biti vrlo zadovoljan. A kako nismo ni stupili na područje vaše bitnice, mislim da nećete imati ništa protiv da zanemarimo onu priču o zadržavanju, i nastavimo svojim putem.»

«Naravno, gospodine pukovniče», tonom puno blažim nego prije nekoliko minuta reče poručnik. Formalno, pukovnik je bio u pravu: zapovjednik bitnice nije bio nadležan za teritorij izvan njene granice.

«Kapetane Grassi, poručnik Notaro zaslužuje pohvalu za svoje budno držanje. Potrudite se to dokumentirati s vaše strane, a ja ću je sigurno unijeti u svoj izvještaj», reče pukovnik, ispruživši desnu ruku na pozdrav, pa se okrenu i u pratnji Brunnera zaputi prema automobilu. Grassi je otrovnim pogledom ošinuo Notara, a onda se i on, praćen još uvijek sjetnim očima zapovjednika bitnice pridruži časnicima Glavnog stožera koji su već sjedili u automobilu.

***

[nyupnik]

8.

Pričekavši dok se automobil s časnicima nije izgubio iz vida, Notaro se uputio prema zgradi vojarne, još uvijek razmišljajući o događaju i prisjećajući se strica Nicole.

«Tko bi to rekao, ovako iz vedra neba...Upoznati čovjeka koji je bio svjedokom posljednjih trenutaka života mog dječačkog idola...»

A onda je naglo stao kao ukopan.

«Sentimentalnost, prokleta sentimentalnost...Ali ti su časnici i dalje bili u prekršaju! To se mora razjasniti što prije, pogotovo jer onaj ljigavi «ćato» Grassi može spremiti kakvu pakost...».

S neugodnom slutnjom, Notaro je ušao u svoj ured, podigao telefonsku slušalicu, i birao broj komande Sektora u Rijeci.

* * *

[nyupnik]

9.

Držeći u rukama korice s dokumentima iz stožera, koje je pomalo neoprezno ostavio na zadnjem sjedištu automobila, Grassi nije znao što reći pukovniku, a da ne ispadne kriv za incident na Velom vrhu.

«Gospodine pukovniče, ako vas zanimaju formacijski rasporedi...», Grassi se spremio rastvoriti korice, ali ga je pukovnik primio za ruku, zaustavljajući ga.

«Nema potrebe, kapetane, nagledao sam se već tih formalnih dokumenata. Bolje da se držimo onoga što nam vi osobno možete reći. I, kapetane, nemojte se uopće brinuti oko onog gore, i vaše držanje je također bilo primjernim. Budite uvjereni da s moje strane nećete biti spomenuti u lošem svjetlu.»

Grassi je odahnuo, osjećao je da mu je doslovno pao kamen sa srca.

«Poručniče», upitao je pukovnik svog ađutanta, «kako stojimo s vremenom?»

«Ne baš najbolje. Mislim da bi već trebali pomalo razmišljati o povratku.»

«Vrlo dobro. U tom slučaju, idemo natrag prema Drenovi. Kapetane, ako mi još možete reći...»

Nakon pukovnikovog komentara da neće biti problema s događajem na Velom vrhu, Grassi je bio puno raspoloženiji za odgovaranje na pitanja.

* * *

[nyupnik]

10.

Poručnik koji je zamjenjivao Grassija u stožeru Sektora nije morao podijeliti informaciju o kretanju inspekcije, ali je to ipak učinio iz solidarnosti s časnikom-vršnjakom, a djelomično i zbog antipatije koju je gajio prema kapetanu koji je na položaj došao nepotizmom. Na upit Notara, objasnio mu je da je delegacija Glavnog Stožera bila najavljena radiom, navodno iz stožera Sektora u Klani.

«Jesi li siguran? Nikakvih drugih potvrda?» pun nevjerice upita ga Notaro.

«Ne, to je sve što imamo. A da, Grassi mi je još rekao da će stići Petrolejskom cestom...»

«Molim?!?», unezvjereno uzvikne Notaro, «Hitno me spoji s graničnim prijelazom na Petrolejskoj cesti kod Klane!»

Pet minuta kasnije, blijedog lica, poručnik Notaro izašao je iz zgrade vojarne . U ušima su mu još uvije odzvanjale kobne riječi koje je upravo čuo preko telefona, da «nikakva talijanska vojna delegacija nije jutros prošla preko graničnog prijelaza kod Klane na putu prema Drenovi.»

«Uzbuna je odaslana svim graničnim prijelazima i cestovnim patrolama, vjerojatno će ih uskoro uloviti», pomisli Notaro. Činilo mu se, međutim, da bi već moglo biti prekasno.

«A ja sam ih samo tako pustio da odu», pomislio je, a onda po začuđenom pogledu stražara na ulazu shvatio da je ovu misao izgovorio na glas.

* * *

[nyupnik]

11.

«Pukovniče, bila mi je čast», reče Grassi, opraštajući se od Gardina i Brunnera kod carinarnice na Drenovi. Izašavši iz pukovnikovog automobila, još je neko vrijeme koračao uz njega, tek toliko da karabinjeri i graničari na prijelazu ne gnjave pukovnika. Usput je odmahnuo rukom u smjeru nekoga tko je vikao nešto nerazgovjetno sa prozora carinarnice. «Prvo da ih lijepo ispratim, a druge stvari mogu pričekati», pomislio je Grassi, ispraćajući pogledom «FIAT» kojeg su jugoslavenski graničari, kao i ranije tog jutra, propustili bez ikakve kontrole. Desnu ruku je držao uzdignutu u «rimski pozdrav» sve dok pukovnikov automobil i «Renault» pratnje nisu nestali iza prvog zavoja.

Čuvši ubrzane korake iza sebe, Grassi se okrenuo i pogledom susreo s izbezumljenim licem potporučnika-dežurnog na graničnom prijelazu.

«G-g-gospodine kapetane, iz Stožera Sektora su javili...K-klana ne zna ni za kakvu delegaciju...ono su bili jug-jug-jugoslavenski špijuni!»

«Kako?!? To nije moguće! Još imam ovdje kod sebe njihovu dozvolu, potpisanu od načelnika Glavnog Stožera!», uzviknuo je Grassi, rastvarajući korice.

Bile su prazne.

Grassi je unezvjereno pogledao u smjeru granice i ceste kojom su prije nekoliko trenutaka prošle osobe koje su upravo pokopale njegovu karijeru. Ili još vjerojatnije, bacile ga na milost i nemilost vojnom sudu. Smračilo mu se pred očima. Petljajući, nespretno je izvadio «Berettu» iz futrole na boku. Vidjevši to, jugoslavenski graničari su hitro podigli puške, na što su i talijanski graničari i karabinjeri reagirali na isti način. «Ghhhnnnn», uspio je izustiti Grassi, glasom koji je više odgovarao kakvoj ranjenoj zvjeri, nego satniku talijanske Kraljevske vojske. Uma uzburkanog crnim mislima, Grassi je uperio pištolj sebi u sljepoočnicu i povukao okidač.

* * *

[nyupnik]

12.

Nekoliko stotina metara od granice, «FIAT» talijanskih oznaka skrenuo je na uski šumski put i zaustavio se toliko naglo, da je «Renault» skoro naletio na njega. «Pukovnik Gardin» i «poručnik Brunner» izašli su iz automobila, ovaj potonji ruke podignute na pozdrav i u stavu «pozor», i okrenuli se prema debelom graničarskom «poručniku», koji im je požurio u susret.

«Voljno, Dolničar...Onda?», nervozno ih je upitao, «Kako je prošlo? Nešto ste se brzo vratili...»

«Đenerale,» odgovorio je major-obavještajac Dolničar, «ovaj vaš «Venecijanski trgovac» je genij! Saznali smo vrlo mnogo, stanje radova, broj i kalibar topova, područja djelovanja...Doduše, imali smo sreće! Malo je nedostajalo da nas otkriju, već sam bio spreman zapucati, ali onda je ovaj ovdje ispričao nekakvu srcedrapateljnu priču...odakle vam sve to, profesore Štajn?»

«Majore», odgovori mu profesor talijanskog jezika, «samo sam dobro proučio materijale koje sam dobio za vrijeme pripreme za ovu vašu malu operaciju. A među svom silom spisa, dojava naših obavještajaca, izreza iz novina, glasina i čega sve ne, e pa tamo je bila i zabilješka nekog «našeg» drvosječe iz Bistrice, o spomen ploči stanovitom vojniku imena Nicola Notaro, poginulom 1930. godine. Vidio sam da vam malo nedostaje da se mašite za pištolj, računao sam da nemam puno za izgubiti, pa sam oko toga ispreo priču. Lovio sam u mutnom, ali se isplatilo...Osim toga, talijanski kapetan je imao i nekakve dokumente sa sobom, u kožnim koricama. Korice sam mu ostavio, ali ne i dokumente...», nasmijao se Štajn, vadeći ih iz unutarnjeg džepa jakne.

Debeljko u uniformi poručnika ih je skoro istrgnuo iz profesorovih ruku, i nakon kratkog pregleda, zagrlio ga medvjeđim stiskom.

General-major jugoslavenske Kraljevske vojske Đorđević je imao razloga biti zadovoljan. Primjeri talijanskih dokumenata koje je dobio od Francuza («Nesretnici, izgradiše onu utvrđenu liniju, a Nijemci ih pregaziše za desetak dana...») prošle godine očigledno su bili dovoljno dobri da prevare onog talijanskog kapetančića. Nadao se da će i slična akcija u Sloveniji završiti barem jednako uspješno.

«Hajde u štab», reče general, pustivši Štajna iz svojeg čeličnog stiska. «Profesore, alal vera!»

Major Dolničar, sa odvijačem u ruci, skidao je lažne talijanske tablice s «FIATA».

* * *

[nyupnik]

13.

Pušaka prijeteći uperenih jednih prema drugima, ali zbunjenih izraza lica, vojnici s obje strane granice promatrali su scenu pred njima: kapetan talijanske «Pogranične straže» grčevito je pritiskao okidač pištolja prislonjenog uz sljepoočnicu, uz suho škljocanje očigledno praznog oružja. Konačno, uvidjevši da od samoubojstva neće biti ništa, Grassi je bacio pištolj na pod, pao na koljena i, uhvativši se za glavu, glasno zajecao.

* * *