MOTORISTA
Počasni global moderator
kapetan bojnog broda
Offline
Gender:
Posts: 62 007
|
|
« Reply #1 on: February 17, 2009, 10:15:57 am » |
|
Ono što je zaista nedostajalo je bio avionski radar, a firma Telefunken je veoma brzo uspela da, u ove svrhe, prilagodi radio visinomer Lichtenstein B. Rezultat je bio radar poznat kao FuG 202 Lichtenstein B/C, koji je posle uspešnog testiranja u Rehlinu aprila/maja 1941 pušten u proizvodnju. U to vreme su se kao glavni noćni lovci izdvojili avioni Bf-110 i Ju-88, jer su jedini bili dovoljno veliki da ponesu radar, posadu od dva ili trri člana, gorivo za patrolu od šest ili sedam sati i potrebno naoružanje, a da opet imaju zadovoljavajuće performanse potrebne za presretanje bombardera RAF-a. Naravno i tu je bilo problema jer je velika i teška antena u nosu aviona, nešto što Gering nikako nije razumeo, smanjuivala letne performanse, recimo maksimalna brzina Bf-110 je smanjena za 40 km/h, kao i pokretljivost. Takođe su noćni lovci morali da se oslanjaju na zemaljsko navođenje da ih smesti u zonu od oko 4 km oko mete jer su njihovi uređaji imali toliki domet.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Tokom celokupne ofanzive RAF-a protiv Nemačke, avioni Bombarderske komande su morali da se suočavaju sa sve modernijim i sofisticiranijim noćnim lovcima Luftvafe. Ovde se vidi nos aviona Dornier Do-217J-2 sa antenom radara FuG 202 Lichtenstein B/C, kao i naoružanje od četiri topa MG FF kalibra 20 mm.
Većina pilota se protivila ugradnji ove nove opreme na svoje avione jer su videli samo lošije strane, što je pretilo da uruši operativne mogućnosti ovih jedinica, sve dok 10 avgusta 1941 natporučnik Ludvig Beker sa svojim avionom Do-215B-5 nije oborio britanski bombarder koristeći isključivo radar Lichtenstein B/C. Natporučnik Beker je bio prvi koji je postigao noćnu pobedu u takozvanoj Dunaja ( kod Nemaca tamna ili neosvetljena zona noćnog lova, za razliku od Henaje). Između 12 avgusta i 30 septembra Beker je sa svojom posadom postigao još pet noćnih pobeda. On sam je bio veliki entuzijasta i sam je razrađivao procedure koje su dovodile do najboljih rezultata, što je uskoro uverilo i preobratilo ostale pilote da i oni počnu sa korišćenjem svojih uređaja. Glavni problem u to vreme je bila ogranišena i spora proizvodnja i ugradnja radaara. Do proleća 1942 godine pukovnik Kamhuber je postavio definitivnu organizaciju noćnih lovaca Luftvafe. Komanda noćnih lovaca se nalazila u Cajstu ( Zeist) i imala je pod kontrolom tri divizije. Jagddivision 1 ( JD 1) sa štabom u Delenu ( Deelen) imala je na raspolaganju NJG 1 i sa njim je pokrivala Holandiju, severnu Belgiju i Rur. Jagddivision 2 ( JD 2) sa štabom u Štadeu ( Stade) imala je na raspolaganju NJG 3 i sa njim je pokrivala severozapadnu Nemačku i Berlin. Jagddivision 3 ( JD 3) sa štabom u Mecu ( Metz) imala je na raspolaganju II/NJG 2 i III/NJG 4 i sa njima je pokrivala severnu Francusku, južnu Belgiju i jugozapad Nemačke. Što se tiče opreme situacija je bila više nego nezadovoljavajuća, još uvek su postojala dva tipa aviona koja su bila podesna za izvršavanje ovakvih akcija Bf-110 i Ju-88C-2 i C-4. Ovi avioni su se od dnevnih lovaca Luftvafe razlikovali samo po svojim modernizovanim radio uređajima i crnoj farbi. Još gore je što je u očekivanju naslednika Bf-110 ( Me-210) proizvodnja ovog aviona opadala i dovela do toga da je u decembru 1941 isporučen 1 ( jedan), a u januaru 1942 nijedan avion ovog tipa. S druge strane u decembru 1941 godine je poleteo prototip Do-217J, dok je kompanija Hajnkel konstruisala potpuno nov avion pod oznakom He-219 i za koji se, s pravom, smatralo da je idealan za noćnog lovca. Kako se Do-217J pokazao kao promašaj, a He-219 bio sputavan proritetnijim projektima, tehničkim problemima i političkim uplitanjima, glavni terret noćne borbe su na svojim leđima nosili veterani Bf-110 i Ju-88. Kako bi ostali u „trci“ ovi avioni su stalno podvrgavani uspešnim modernizacijama što je dovelo do toga da je gotovo celokupna proizvodnja ovih aviona od dnevnih razarača, bombardera i izviđača prebačena na noćne lovce. Poslednje godine značajnije proizvodnje, skoro svaki proizvedeni Bf-110 ili Ju-88 je bio noćni lovac.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Tokom kasnijeg perioda rata Junkers Ju-88 se svojom pokretljivošću, brzinom i nosivošću pokazao kao odličan noćni lovac. RAF-u je u julu 1944 godine s neba pala zlatna koka u vidu ovoga Ju-88G-1, koji je bio opremljen sa radarom FuG 220 Lichtenstein SN-2 i pasivnim sistemom za navođenje FuG 227 Flensburg, a koji je greškom sleteo u bazu RAF-a Vudbridž. Zahvaljujući ovome su bombarderi RAF-a uskoro imali efikasne ometače za ove sisiteme.
Do početka 1942 godine napadi Bombarderske Komande RAF-a su bili slabi i rasuti po celoj Nemačkoj. Situacija se dramatično promenila u februaru te godine postavljanjem ser Artura „Bomber“ Harisa za glavnokomandujućeg Bombardesrske Komande. Od tog trnutka Bombarderska Komanda RAF-a je počela totalni rat protiv Nemačke. Uvidevši da sa raspoloživom tehnologijom u datom trenutku nije u mogućnosti da pogodi pojedinačne ciljeve, Bombarderska komanda je počela da uništava cele gradove. Bombarderi dvomotorci su zamenjeni sa četvoromotornim bombarderima velike nosivosti, uvedeni su novi metodi obeležavanja meta i nova elektronska sredstva kako bi se osiguralo da se svakim napadom uništi zadati cilj. Odgovor ovim merama je bio još veći napor Nemačke u noćnoj odbrani neba. Iako je s vremena na vrema postizan uspeh tokom osvetljeniog noćnog lova ( Henaja), posebno u takozvanim Wilde Sau misijama sa avionima Bf-109G i FW-190A, shvaćeno je da je noćna borba iznad Nemačke stvar elektronike i da je glavni način borbe u takozvanoj Dunaji. Kako bi se postigao još veći uspeh Kamhuber je organizovao službu osmatranja, javljanja i navođenja koja je nebo iznad Nemačke podelila u sektore koji su kontrolisali svaki svoj deo i navodili lovce na otkrivene bombardere. Ovaj sistem, nazvan Himmelbett, je patio od nekih osnovnih nedostataka, jer je mogao da navodi samo jednog lovca na jednu metu, tako da je većina noćnih pobeda i dalje postizana u slobodnom lovu noćnih lovaca.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Kako su noćni napadi RAF-a bili sve jači, noćni rat iznad Nemačke je postao rat elektronike. Nikada nije bilo nedoumica oko tačnog vremena napada, ali je služba osmatranja i javljanja uvek bila u stisci da odredi kuda su se velike formacije bombardera uputile. Bombarderska Komanda je izvodila lažne napade i počela upotrebu novih izuma koji su služili za zbunjivanje Nemačke odbrane. Kao najbolje oruđe za zbunjivanje se pokazao sistem pod imenom „Prozor“, ustvari su to bili listići staniola koje su izbacivani iz aviona, pomoću kojeg su posadee zemaljskih radara bile držane u „mraku“. Ovj sistem je prvi put upotrebljen 25 jula 1943 prilikom prvog napada na Hamburg. Od tada se Luftvafe našla pred ozbiljnim izazovom, jer iako su gubitci RAF-a rasli, napadi teškim bombarderima su se pojačali.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Jedno kratko vreme su Bf-110 nosili dva radara, FuG 220 za praćenje na većim i FuG 212 za praćenje na manjim daljinama. Vremenom su se mogućnosti radara FuG 220 za praćenje ciljeva na manjim odstojanjima poboljšale modifikacijama tako da je od verzije Bf-110G-4c/R3 ponovo nošen samo jedan radar.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Šačica aviona Ju-88G-7 je napravljena pred sam kraj rata. Upotrebom motora Jumo 213E je postignuta maksimalana brzina od 650 km/h. Ovaj avion nosi radar FuG 218 Neptun VR sa podesivom fekvencijom. Ova antena je bilas poznata pod imenom jutarnja zvezda ( morgen stern).
Tokom 1942 godine je shvaćeno da je avion Me-210 čist promašaj, tako da je stari Bf-110 vraćen u proizvodnju. Takođe se došlo do zaključka da će novi noćni lovci biti sve teži i teži, zbog raznovrsne nove opreme i novog i težeg naoružanja. Performanse aviona opremljenih motorima DB 601 su postale nezadovoljavajuće, tako da je počela ugradnja motora DB 605B sa 1475 KS, što je dovelo do povećanja poletne mase na 9389 kg. Ovi novi avioni su se pojavili u maju 1942 pod oznakom Bf-110G-2. Na avionu su zadržana veća kormila pravca, koja su se pojavila na verziji F-4, ojačan je stajni trap, a izvršeno je još nekoliko manjih modifikacija. Naoružanje se sastojalo od dva topa MG151 kalibra 20 mm ( zamenili su starije topove MG FF) i četiri mitraljeza MG17 kalibra 7.92 mm, dok je na podtrupnom nosaču bilo moguće postaviti kontejner sa dva dodatna topa MG151. Na avione su ugrađeni i skrivači plamena izduvnih cevi motora, a tako opterećeni avioni su ipak imali zadovoljavajuće performanse i ostali su glavni noćni lovci Luftvafe sve do početka 1945 godine. Avion koji je na kraju ipak zamenio stari Bf-110 u toj ulozi, bio je podjednako stari Ju-88. Ipak je Ju-88 bio mnogo veći avion sa većim potencijalom nego Bf-110. Prve značajnije varijante noćnog lovca su bile C-6 i R-2, a jedina razlika između njih je korišćenje različitih motora. Naime C-6 je koristio motor Jumo 211J sa 1340 KS, a R-2 motor BMW 801D sa 1700 KS. Tipično naoružanje se sastojalo od tri topa MG FF kalibra 20 mm i tri mitraljeza MG17 kalibra 7.92 mm. Vremenom su se pojavile nove varijante naoružanja, a među njima i topovi ugrađeni u trup iza pilotske kabine pod uglom od 80 stepeni. Ova instalacija je bila poznata pod imenom „Schrage Musik“ ili ti prevedeno na naš jezik Džez. Ideja je bila da se lovci približe britanskim bombarderiam koristeći uređaj Spanner-I, a da zatim lete ispod njih i gađaju ih u najosetljiviji deo trupa. Na ideju za ovaj sistem je prvi došao natporučnik Rudolf Šoenert 1941 godine, ali su ovom asu ( 64 noćne pobede) bile potrebne dve godine da ubedi komandu da se prihvati njegova ideja. U međuvremenu je i inžinjer Popendek došao na sličnu ideju koja je koristila 6 do 8 topova i gađala vertikalno. Ova instalacija nikada nije postala standardna, ali su je mnoge posade ugrađivale na svoje avione, tako da je sredinom 1944 godine otprilike jedna trećina noćnih lovaca bila ovako opremljena. Tipični „Schrage Musik“ se sastojao od dva topa MG151 ili dva topa MK108 kalibra 30 mm. Ovakve instalacije su se pojavljivale i na avionima FW-189A-1 iz NJG 100 na istočnom frontu, a pomenuta jedinica je kao noćne lovce koristila čak i avione FW 58B sa sve radarom FuG 212 i Džezom, iako je maksimalna brzina aviona bila 208 km/h.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ] FW-189
|