Repriza debakla, ali u Avganistanu: Svetska sila drugi put beži pognute glaveJovana Radovanović 13.08.2021.
Hiljade američkih vojnika poslato je u Avganistan da evakuišu osoblje ambasade iz Кabula, dok talibani u brutalnom blickrigu ovajaju grad po grad. Čini se da se ostvaruje scenario koji su mnogi predvideli još proletos kada je predsednik Džo Bajden najavio da će do 11. septembra povući sve preostale trupe iz azijske zemlje - Amerikanci pognute glave beže iz Avganistana, baš kao što su pobegli iz Vijetnama pred pad Sajgona 1975.Bolna sećanja na najteži vojni vojni oživela su u Americi poslednjih meseci. Posle dve decenije, najmanje 2.400 poginulih i troška većeg od 2.200 milijardi dolara, najveća vojna sila sveta izlazi iz Avganistana, baš kao i iz Vijetnama - poražena. Suočen sa optužbama da se u Avganistanu dešava savremena repriza vijetnamskog debakla, Bajden je u julu odsečno odbacio tu paralelu.
- Nema šanse da ćete videti situaciju zbog koje bi ljude evakuisali helikopterima sa krovova ambasade u Kabulu - rekao je.
Samo mesec dana kasnije stvarnost ga je demantovala. Avganistanska vojska se u roku od nekoliko nekoliko nedelja raspala pred munjevitom ofanzivom talibana, na opšte zaprepašćenje sveta jer - zar nisu Amerikanci zadnjih 20 godina obučavali vladine snage da se same nose sa talibanskom pretnjom? Islamistički pobunjenici su nakon osmodnevnog juriša pod svoju kontrolu stavili oko 70 odsto teritorije, a u petak je i Kandahar pao, drugi naveći grad u zemlji. Sada ih od povratka na vlast dele još samo glavni grad i manji džepovi teritorija koji su još u rukama centralne vlasti. Američki vojni zvaničnik, pozivajući se na obaveštajne podatke, rekao je da bi talibani mogli da izoluju Kabul u roku od 30 dana, a da ga osvoje u roku od 90. Doduše, Bajden je u nečemu bio u pravu. Iz Kabula neće biti evakuacije helikopterima kao u Sajgonu 30. aprila 1975. godine. Američko diplomatsko osoblje biće evakuisano avionima, a za tu potrebu će 3.000 američkih vojnika čuvati aerodrom, hiljadu će biti u Kataru za tehničku i logističku podršku, a još 4.000 će dežurati Kuvajtu za eventualno slanje pojačanja.
Neostvareni ciljeviKada Amerikanci govore o ratu u Vijetnamu, to su uglavnom priče o uspešnim kopnenim ofanzivama do 1971. ili poslednjim scenama ponižavajućeg bega sa krovova. Ali u godinama između desile su se neke stvari koje zapanjujuće podsećaju na ono što se odigralo u Avganistanu. Amerika je tada, kao i sada, sa neprijateljem potpisala sporazum koji je raskrčio put za izvlačenje američkih snaga, ali je svog lokalnog saveznika ostavila van pregovora i neprijatelju dozvolila da zadrži oružje i osvojene teritorije. Ričard Nikson je povlačenje predstavio kao pobedu, rekavši da je Amerika
"postigla svoje strateške ciljeve". Gotovo iste reči ponovio je i Bajden ovog leta. To, naravno, nije istina.
Poraz Amerike u Avganistanu nije strogo vojni, jer talibani nikada nisu uništili američku vojsku u velikom oružanom sukobu. Poraz se odnosi na to da ni posle toliko godina nisu ostvareni ciljevi koje su i demokratski i republikanski lideri zacrtali. Razlog za to je vrlo jasan - sudbinu Avganistana ne mogu da određuju stranci udaljeni 11.000 kilometara. Amerika nikada nije imala dobre uslove za akcije protiv pobune u Avganistanu. Zemlja je izolovana, siromašna, planinska i podeljena na mnogo plemenskih grupa. Ona nema tradiciju demokratije i snažno se protivi stranom uplitanju. Centralna vlada bila je i ostala korumpirana, a ulivanje milijardi dolara pomoći samo je pogoršalo taj problem. Vojska i snage bezbednosti ostali su neefikasni uprkos svim naporima da se oni ojačaju. Talibani su imali utočište u susednom Pakistanu, što je značilo da mogu da se povuku kada su ugroženi i sačekaju povoljan trenutak.
Pokušaj da se Avganistan preobrati u modernu demokratiju neslavno se završio. Takvo nametanje neminovno povlači pobunu, a posebno ako se za to koristi sirovi insrument poput vojne moći.
Odgovornost AmerikeКako su američke investicije presušile, vlada Južnog Vijetnama nije mogla sama da podrži ogromnu, skupu vojsku koju je godinama gradila uz američku pomoć. Кritične zalihe su počele da se smanjuju, a sa njima i moral vojske. Snage Južnog Vijetnama, umorne i bez municije i benzina, posustale su pred udarima komunista iz Severnog Vijetnama. Istorija se sada ponavlja, i to ubrzano. Sa Кabulom na nišanu, talibani se nalaze u najmoćnijoj poziciji još od 2001. godine. Sa druge strane, avganistanska vojska, izgrađena uz američku obuku i finansijsku podršku, očajna je i demoralisana. Od grada do grada, vojnici su se predavali bez ispaljenog metka. U nekim slučajevima su napuštali položaje, ostavljajući za sobom američku vojnu opremu, koja je sada u rukama talibana.
- Moraju da se bore za sebe. Imaju sve što im je potrebno - rekao je Bajden.
Međutim, avganistanski vojni otpor urušava se brže nego što su i najveći pesimisti predviđali. Iako se krivica za vojni katastrofu mahom svaljuje na korumpirani i slabi Kabul, dobar deo odgovornosti je na Americi i njenim saveznicima. Javnost to danas zna zahvaljujući "Avganistanskim papirima" koji su procureli krajem 2019. godine, a koji otkrivaju da su krupni problemi postojali još od početka američkog vojnog prisustva u zemlji. "Vašington post" je tada došao do poverljivih dokumenata vlade koji su se bavili ključnim greškama u američkom najdužem u najskupljem ratu, a u kojima su istaknuti zvaničnici priznali da su direktno obmanjivali američku javnost pričama o vojnim uspesima u Avganistanu, iako je od početka bilo jasno da je taj sukob nemoguće dobiti.
U intervjuima, više od 400 insajdera govorilo je o tome šta je pošlo naopako u aziskoj zemlji. Otkriveno je, između ostalog, da je u prvim godiama rata, dok su talibani bili u bekstvu, finansiranje avganistanskih snaga bilo slabo. Tek kada su pobunjenici uzvratili udarac, oformljene su i obučavane avganistanske nacionalne bezbednosne snage (ANSF). Međutim, u provincijama, gde centralna vlada nikad nije mogla da učvrsti vlast, novooformljena vojska bila je prepuštena sama sebi, pa je često i zlouporebljavala ovlašćenja. Vojni oficiri primali su plate za desetine hiljada
"vojnika duhova“, koji su postojali samo na papiru.
Iskreniji među američkim vojnim komandantima sada priznaju da su dobili ANSF
"kakvu su zaslužili" - da su finansiranje i obuku počeli još 2002. kada su talibani bili slabi i neorganizovani, sve je moglo da krene drugačijim tokom. Umesto toga, otišli su u Irak, u još jedan budući poraz.
Izvor:
www.blic.rs