Prijatelji genocida: Da li je Nemačka išta naučila iz Holokausta?13.05.2025.
Jedan poznati jevrejski restoran u Berlinu odlučio je da proslavi Dan Izraela šalom na račun pokolja Palestinaca.Jedan jedini, mali, loše urađen „uradi sam“ plakat koji se nedavno pojavio u centru nemačke prestonice Berlina izazvao je manji skandal koji je išao protiv uobičajene, gotovo nepokolebljive nemačke podrške Izraelu – čak i dok ovaj vrši genocid.
Suština incidenta je jednostavna: krajem aprila, organizacija Deutsch-Israelische Gesellschaft (DIG), tj. „Nemačko-izraelsko društvo“, organizovala je jedan od svojih „Dana Izraela“ u Berlinu. U Nemačkoj, DIG je istaknuta i moćna organizacija. Prema zvaničnom registru lobiranja za 2023, njen glavni izvor finansiranja je upravo nemačka država. Savezna agencija za političko obrazovanje - praktično kancelarija za ideološko „centrističko“ oblikovanje svesti – opisuje DIG kao „centralnu organizaciju u kojoj se prijatelji Izraela okupljaju u nadstranačkoj saradnji“.
„Dan Izraela“ u Berlinu bio je uglavnom neformalni događaj, u suštini ulična zabava sa govorima. Da bi sve bilo još zabavnije, bilo je i posluženje iz restorana Feinberg’s. Taj restoran, koji se specijalizovao za ono što naziva „izraelskom kuhinjom“ iako Palestinci mnoge od tih jela prepoznaju kao plagijate svoje tradicije ponudio je poseban smuti od lubenice.
[ Attachment: You are not allowed to view attachments ]
Plakat kojim se reklamira to piće prikazivao je lava (nacionalni simbol Izraela) u kecelji sa izraelskom zastavom (da ne bude zabune). Lav je držao dve velike čaše – u jednoj su bili komadi lubenice (simbol Palestine i njenog otpora), u drugoj gotov smuti sa malom izraelskom zastavicom.
U pozadini se nalazila gomila lubenica, mnoge prepolovljene, a na mnogima su bila prepoznatljiva dečja lica. Tekst na plakatu (delimično na engleskom, delimično na nemačkom) glasio je:
„Watermelon meets Zion. Israeli-style watermelon, shredded, mashed, and hacked to pieces.“
(Lubenica sreće Cion. Lubenica na izraelski način – usitnjena, izgnječena, iseckana u komade.)
Lubenice su aludirale na tzv. „Kindchenschema“ – tj. naučno prepoznat obrazac „slatkoće“ koji kod većine normalnih ljudi izaziva duboku simpatiju i zaštitničke impulse jer podseća na bebe.
Poruka je bila očigledna i nimalo duhovita: izraelski „lav“ drobi palestinske „lubenice“ u osvežavajuću, krvavo crvenu ledenu kašu. Postojao je i dodatak - „šot“ votke, verovatno u slavlju. Činjenica da su lubenice imale dečja lica činila je sve još gadnijim, jasno je da oni koji su smatrali ovu sliku prikladnom nisu psihički zdravi u meri u kojoj bi Kindchenschema delovalo na njih.
Istraživači genocida već dugo ukazuju na to da je dehumanizacija žrtava putem propagande i indoktrinacije osnovna metoda i znak genocida. Oni koji „ne prepoznaju“ ovakvu dehumanizaciju ponašaju se namerno glupo.
Plakat je, naravno, jasna aluzija na izraelsku genocidnu i etnički čistku operaciju, prvenstveno usmerenu ka Palestincima u Pojasu Gaze. Upravo tamo je većina izraelskih žrtava među kojima i mnoge
bebe i deca bukvalno „iseckana“ i „rastrgnuta“ bombardovanjem, sistematski izgladnjivana, lišena smeštaja, bolnica, i osnovne infrastrukture. U Gazi su lekari morali da izmisle novu kraticu: WCNSF - wounded child, no surviving family (ranjeno dete, nema preživele porodice).
Prema Jonathanu Whittallu iz Kancelarije UN za humanitarne poslove, Izrael sprovodi „namerno uskraćivanje“ i „svesno uništavanje palestinskog života“.
Najnoviji praktično minimalni broj palestinskih mrtvih je blizu
63.000, a povređenih je oko
112.000, mnogi ozbiljno, sa doživotnim posledicama poput amputacija. Ovo su podaci Ministarstva zdravlja Gaze, koje, uprkos zapadnoj i izraelskoj propagandi, zapravo koristi konzervativne metode brojanja. Časopis The Lancet tvrdi da su stvarne brojke znatno veće.
Ubijanje, ranjavanje i sakaćenje su samo deo izraelskog nasilja. Tu su i masovno raseljavanje, uništavanje Gaze, psihološka trauma, trovanje sredine... Jezivo je i samo pokušati opisati svirepost izraelskog delovanja i moralno bankrotiranih zapadnih saveznika koji to omogućavaju.
Ipak, upravo zato što su izraelski zločini toliko otvoreni i dokumentovani, u doba društvenih mreža imamo genocid uživo. To je prepoznao i Amnesty International.
Zbog pritiska, vlasnik restorana Feinberg’s, Yorai Feinberg, pokušao je da se opravda: tvrdi da lubenice simbolizuju „antisemitizam“ i da je sve bila „satira“.
Obe tvrdnje su uvredljivo apsurdne: svi znaju da lubenice simbolizuju Palestinu i otpor – ne antisemitizam. Ako u nečijoj glavi to dvoje znači isto – to je zionistička propaganda i laž.
A zašto bi „antisemitizam“ bio prikazan kao bebasto lice, da nije groteskno? Ta „satira“ je ništa drugo do mazohistički, monstruozni pokušaj da se genocid predstavi kao šala. Ako se neko „šali“ na račun masakra dece – to nije humor, to je monstruoznost.
Ali skandal ide dalje od jednog restorana. Na događaju su prisustvovali predsednik DIG-a Volker Beck i izraelski ambasador u Nemačkoj Ron Prosor. Na Instagramu postoji slika njih dvojice ispred štanda s plakatom.
Volker Beck je bivši političar nemačkih Zelenih, fanatični pristaša Izraela. Takođe je ranije zagovarao dekriminalizaciju „pedoseksualnosti“ (tj. zlostavljanja dece), što je kasnije bezuspešno pokušao da sakrije. Uhvaćen je i s drogom.
Ron Prosor je veteran izraelske diplomatije, poznat po napadima na UNRWA, agenciju UN za palestinske izbeglice, sve kako bi prekinuo bilo kakvu pomoć Palestincima. Trenutno se Izrael suočava s tužbom na Međunarodnom sudu pravde zbog napada na UNRWA.
Prosor je pokušao da uguši kritičke glasove u Nemačkoj, uključujući izraelskog filozofa Omrija Boehma, nazivajući svaki protest protiv izraelskih zločina „novim antisemitizmom“. I sve to kako bi ućutkao nemačke univerzitete i slobodnu misao.
Verovatno obojica nisu imala nikakav problem sa „lubenica-genocid“ posterom. Možda su čak uživali u tom „šaljivom“ smutiju.
I, naravno, neće snositi nikakve posledice. Jer Nemačka je, nažalost, izabrala da stane uz Izrael sa fanatičnom tvrdoglavošću, podsećajući na onu staru Nemačku koja nije prestajala da bude verna nacizmu, sve dok je nisu zaustavili Sovjeti.
Berlin je epicentar tog moralnog sunovrata. Gradonačelnik Kai Wegner poznat je po negiranju genocida; berlinska policija po brutalnosti prema onima koji pokazuju solidarnost sa Palestincima. I u tom gradu je jedan antigenocidni demonstrant osuđen zbog „umanjivanja značaja Holokausta“ – jer je nosio natpis: „
Da li smo išta naučili iz Holokausta?“
Očigledno – nisu.Na ovoj pozadini moralne izopačenosti, plakat koji dehumanizuje Palestince ne bi trebalo da iznenađuje. Ipak, zanimljivo je da je ovoga puta došlo do protesta, makar i blagih, čak i u nekim mejnstrim medijima. Možda Nemačka još nije izgubljena. Ili je, kao i ranije, manjina ta koja pokazuje ljudskost, ali ne može promeniti pravac koji određuje većina i elitna kasta koja se moralno i intelektualno raspala.
Izvor