Orešnik IRBM: šta znamo i šta ne znamoU novembru 2024. Moskva je preduzela dva važna koraka ka jačanju strateškog odvraćanja. Prvo, usvojeni su i objavljeni ažurirani Osnovi državne politike o nuklearnom odvraćanju. Drugo, izveden je „borbeni test“ najnovijeg raketnog sistema Orešnik udarom na teritoriju Ukrajine.Tako se dogodilo: Rusija je dugo hodala (pa čak i gurala) do lansiranja
Orešnik. Ne ulazeći previše duboko u istoriju, postoje dva glavna faktora na koja vredi obratiti pažnju.
Ugovor o raketama srednjeg i manjeg dometa (INF) je 2019. godine prekinut. Posle toga, Rusija je jednostrano uvela moratorijum na razmeštanje takvih sistema. Međutim, sve ovo vreme SAD su aktivno razvijale, testirale i čak privremeno razmeštale rakete ove klase, namerno ignorišući ruski moratorijum. Moskva je na ovo reagovala suzdržano, što se doživljavalo kao slabost ili dokaz tehnološke zaostalosti. Istovremeno, Rusija je najavila razvoj kopnene verzije krstareće rakete
Kalibr, kao i nečega što se zove kopneni hipersonični raketni sistem srednjeg dometa. Na osnovu izjava glavnokomandujućeg Raketnih strateških snaga generala Karakajeva, rad na ovim sistemima (barem delu
Orešnika) je intenziviran prošle godine, u leto 2023. Možda ćemo jednog dana saznati šta tačno poslužio kao dodatni podsticaj, ali za sada ćemo se usuditi da odgovor pretpostavimo po nominalnoj vrednosti: katalizator je bila Specijalna vojna operacija (SVO). Kao rezultat toga, danas se najavljuje da je čitav niz relevantnog naoružanja blizu pripravnosti.
Upravo je tok SVO, odnosno konkretne akcije pripadnika grupe za podršku Ukrajine, postale poslednja kap koja je prelila čašu koja je dovela do borbenog lansiranja
Orešnika. Moskva je više puta – i na svim nivoima – upozoravala, ako Kijevu bude data dozvola da udari duboko u teritoriju "stare" Rusije raketama dugog dometa zapadne proizvodnje, to će dovesti do nagle eskalacije sukoba. Verovatno zbog nedostatka jasnoće u objašnjenju konkretnih posledica prošlih slučajeva ignorisanja ovakvih upozorenja — a ponekad je čak i vrhovni komandant morao da se bavi ovim. Čak i u slučaju
Orešnik, objašnjenja se daju sa najvišeg nivoa — ovog puta je „kolektivni Zapad“ odlučio da pokuša da pomeri granice prihvatljivog. Svoju ulogu su odigrali i domaći politički razlozi SAD: želja da se demonstrira posvećenost podršci Ukrajini i istovremeno smanji manevarski prostor administraciji Donalda Trampa.
Organizaciona pitanjaPre nego što nastavimo sa opisom tehničkih karakteristika ovog oružja, potrebno je obratiti pažnju na nekoliko organizacionih pitanja. Sada znamo da je
Orešnik raketa srednjeg dometa: može da ima i nenuklearnu opremu i biće stavljena u službu
Raketnih snaga strateškog značaja. Ali kako će tačno biti organizovano borbeno dežurstvo novog sistema? Po svemu sudeći, nisu mu potrebni „karavani” i infrastruktura uporediva sa onima potrebnim za
Jars i
Topolj. Umesto toga,
Iskander-M i odgovarajuće raketne brigade kopnenih snaga ovde mogu delovati kao analog. Drugo pitanje se odnosi na sistem komandovanja i upravljanja, uključujući isporuku naloga za lansiranje i uvođenje zadataka leta. Da li je analogija sa „velikim“ projektilima, sa ICBM nuklearnim oružjem, prikladna ovde? Da li se koriste druge C3 „petlje“? Kako se (i da li) vrši stalna interakcija sa obaveštajnim agencijama i izviđačkim trupama? Da li će snabdevanje i održavanje specijalnih bojevih glava više podsećati na praksu Raketno-strateških snaga ili su moguće analogije sa nestrateškim nuklearnim naoružanjem?
Uostalom, kako će se organizovati priprema operatora? Naravno, sada značajnu ulogu igraju industrija i projektantski biroi, ali će u budućnosti morati da se otvore bar kursevi za prekvalifikaciju, odnosno odgovarajuće specijalnosti na Vojnoj akademiji raketnih snaga strateškog značaja. Još nije jasno gde će tačno pukovi sa novim raketnim sistemom biti uključeni — u nove raketne divizije ili u stare? Gde će
Orešnici biti raspoređeni — u Belorusiji, kako sugeriše Aleksandar Lukašenko, iza Urala, na Dalekom istoku, u novom Lenjingradskom vojnom okrugu?
Tehničke karakteristikeSada nekoliko reči o „zavrtnjima i zakovicama“. Vratimo se zvaničnim izjavama i javno dostupnim video materijalima iz kojih manje-više pouzdano znamo sledeće:
Orešnik je opremljen teretom tipa MIRV sa višestrukim hipersoničnim bojevim glavama, uključujući i nenuklearne varijante.
Verovatno i same bojeve glave mogu imati kasetni teret.
Možda je
Orešnik opremljen jedrećim krilatim vozilima za ponovni ulazak, ali u stvari, bojeve glave MRBM i ICBM već se približavaju cilju hiperzvučnom brzinom. U isto vreme, „hipersonično oružje“ je obično ono koje je sposobno da se kreće i manevriše unutar atmosfere značajno vreme odgovarajućom brzinom.
Destruktivna moć nenuklearnog tereta još uvek nije impresivna u pogledu razmera razaranja (naravno, nema govora o prskanju
Južmaša u atome), ali očigledno omogućava nanošenje efikasnih udara po podzemnim objektima — ako je zaista bilo moguće postići dovoljnu tačnost.
Za raketne odbrambene sisteme
Orešnik je, naravno, teška meta (možda najteža do sada) zbog svoje brzine i navodne manevarske sposobnosti bojevih glava na terminalnoj deonici leta. Međutim, uspešnim spletom okolnosti, sve se može presresti, uključujući i ovu raketu.
Naziv proizvoda u obliku drveta ukazuje na srodstvo sa
Topoljem, a možda i hipersoničnim „
Ančarom“, koji je razvio
Moskovski institut za termičku tehnologiju. „Laki“ ICBM
„Rubež“, projekat koji je pauziran krajem prošle decenije, često se pominje kao jedan od navodnih predaka sistema
Orešnik.
Orešnik je najverovatnije raketa na čvrsto gorivo, što je generalno norma za ovu klasu savremenih proizvoda. Gorivo i projektil bi verovatno trebalo da budu visokog nivoa tehničkog savršenstva, iako bi mogli biti inferiorni od budućih zapadnih modela zbog ograničenog pristupa naprednoj bazi elemenata.
Lanser je mobilan, može da liči na
Pioner ili, recimo, na kasnosovjetske IRBM—
Skorost.
IzglediRusija je razvila i testirala borbeni raketni sistem srednjeg dometa sposoban da gađa ciljeve unutar evropskog kontinenta, kako u nenuklearnom tako iu nuklearnom režimu. Kompleks, očigledno, ima hipersoničnu varijantu nosivosti, tako da smo ponovo ispred SAD: njihov
„Tamni orao“ tek treba da bude uspešno testiran sa standardnog lansera. Naravno, Kina i Iran imaju slične rakete, ali bez više bojevih glava.
Kako protivnik može da odgovori? U kontekstu SVO, malo je verovatno da će biti oštrih koraka, ali se jasno podsećamo na pretnju zaoštravanja neprijateljstava. Štaviše, pokazali smo mogućnost nastavka eskalacije u prednuklearnoj fazi, kako unutar postojećeg pozorišta operacija, tako i šire. Međutim, nuklearni prag je takođe malo snižen.
U globalnijem smislu, očekuje se da će posledice biti veoma ozbiljne, a mogući su i pozitivni i negativni scenariji. Najbolji ishod bi bila suštinska razmena mišljenja sa SAD o „moratorijumu nakon INF“ i paralelno jednostrano ograničavanje raspoređivanja raketa srednjeg dometa u Evropi.
Međutim, moguća je i dalja, sve brža trka u naoružanju — i ofanzivna i defanzivna. U Evropi se već neko vreme govori o potrebi razvoja sopstvenih raketa dugog dometa na kopnu kako ne bi zavisili od Amerikanaca po ovom pitanju. U Francuskoj se govori o svrsishodnosti novog raspoređivanja balističkih raketa sa kopna, doduše sa dometom od oko 1000 km. Takođe se govori o prenameni američkih lokacija
Aegis Ashore u Rumuniji i Poljskoj da bi se suprotstavile ruskom raketnom arsenalu. Možemo očekivati i pojavu američkih
THAAD raketnih odbrambenih baterija u Evropi, iako ih SAD u ovom trenutku nemaju dovoljno za druga polja operacija.
Umesto epilogaEvropa se približila prelazu u prvu četvrtinu 21. veka u uslovima oružanog sukoba visokog intenziteta i nove raketne krize. Još uvek je teško predvideti da li ćemo mi i naši susedi izaći iz toga bez gubitaka, ali jedini način da se prekinu aktuelni trendovi može biti samo rešavanje legitimnih zabrinutosti u oblasti vojne bezbednosti. U suprotnom, čekaju nas godine i godine trke u naoružanju i života na buretu baruta, spremnog da eksplodira u svakom trenutku bez dodatnih razloga.
Izvor